Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1107/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću koje čine sutkinje tog suda Jadranka Matić kao predsjednica vijeća, Ksenija Jakovčević kao sutkinja izvjestiteljica i članica vijeća i Lidija Bošnjaković kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŠF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ivi Baica Skert, odvjetnici u Šibeniku, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Marko Kallay, odvjetnik u Odvjetničkom društvu KALLAY & PARTNERI d.o.o., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj P-1370/2019 od 28. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 14. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao djelomično neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj P- 1370/2019 od 28. siječnja 2025. pod točkom I. izreke u cijelosti i pod točkom II. izreke u dijelu kojim je tužitelju ŠF dosuđen parnični trošak od 1.359,23 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

II. Preinačava se presuda Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj P- 1370/2019 od 28. siječnja 2025. pod točkom II. izreke u dijelu kojim je zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka prihvaćen preko 1.359,23 eura te se odbija zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka od 110,61 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku platiti tužitelju 6.415,79 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose glavnice od ukupno navedenog na način kako je pobliže određeno izrekom te presude (točka I. izreke) te je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.469,84 eura sa zateznim kamatama tekućim od 28. siječnja 2025. do isplate (točka II. izreke).

2. Protiv te presude žali se tuženik pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje: ZPP) i predlaže da žalbeni sud preinači prvostupanjsku presudu na način da tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan i da trošak parničnog postupka prizna tuženiku ili da ukine pobijanu presudu i da predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje, a zahtijeva i naknadu troška nastalog podnošenjem žalbe.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu utuženog iznosa s osnove preplaćenog po ništetnim odredbama Ugovora o [broj kredita] sklopljenog 9. siječnja 2007. između tužitelja ŠF kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditora, kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci tuženika te valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz tečaj švicarskog franka (CHF).

5. Nije sporno da su stranke sklopile predmetni ugovor i da je tuženik tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 36.019,07 CHF, a da se tužitelj kao korisnik kredita obvezao otplatiti kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatoj po srednjem tečaju banke važećem za CHF na dan plaćanja, kao ni da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, s time da je redovna kamatna stopa u trenutku zaključenja ugovora bila 5,20% godišnje.

6. Sud prvoga stupnja utvrdio je zahtjev tužitelja u cijelosti osnovanim navodeći da su ništetne ugovorne odredbe o valuti obveze u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak i o promjenjivoj kamatnoj stopi u dijelu kojim se promjena istih veže uz jednostranu odluku kreditora, uz obrazloženje da je ugovor o kreditu dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava, kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja i načelo zabrane zlouporabe prava. Međutim, od početka otplate kredita po predmetnom ugovoru o kreditu pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno se mijenjao i to na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja. Ujedno prvostupanjski sud navodi da je unošenje u ugovore o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope, a kako je to činila tužena banka, očito bilo suprotno načelima obveznog prava i time je od samog početka tog ugovornog odnosa korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca jer je formulacija ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je navedena u ugovoru o kreditu bila takva da je potrošač jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena niti odrediva u smislu čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23; dalje: ZOO). Dakle, navedena odredba suprotna je načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj. Posljedica takve nepoštene odredbe je ništetnost iste te je sukladno odredbi čl. 323. ZOO-a obveza svake strane da vrati ono što je primila po osnovi takvog pravnog posla.

7. Svoje zaključke sud prvoga stupnja temelji na odredbama čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 96/03, 46/07, 79/07, dalje: ZZP), čl. 502.c. ZPP-a u vezi s presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., u odnosu na koju je Vrhovni sud u odluci Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. odbio reviziju tuženika i presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u vezi koje je donesena odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018. od 3. rujna 2019. te na odredbi čl. 323. ZOO-a.

8. Budući da je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan, sud prvoga stupnja ocjenom nalaza i mišljenja vještaka utvrdio je iznose koje je tužitelj preplatio na temelju spornih odredbi i iste je dosudio tužitelju pozivom na odredbe čl. 1111. i čl. 1115. u svezi s čl. 29. st. 2. ZOO-a.

9. Ispitujući prvostupanjsku presudu i postupak koji je prethodio njenom donošenju nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti, a niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju određeno u žalbi ukazuje žalitelj jer je izreka presude jasna i razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, a u presudi su navedeni razlozi o svim odlučnim činjenicama koji su jasni i ne proturječe izvedenim dokazima, stoga ovaj žalbeni razlog nije osnovan.

10. Nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sud prvog stupnja raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore te je na osnovi izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP-a) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za pravilnu primjenu materijalnog prava.

11. Naime, suprotno navodima žalbe, nije prihvatljiva tvrdnja tuženika da prvostupanjski sud nije utvrđivao činjenično stanje niti obrazložio razloge ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi nego da se samo pozvao na shvaćanja iz odluka donesenih u kolektivnom sporu koje su pobrojane u prvostupanjskoj odluci na osnovi odredbe članka 502.c. ZPP-a. Ovo stoga što iz iskaza tužitelja navedenog u točki 13. obrazloženja prvostupanjske odluke proizlazi da je tuženik tužitelju ponudio sklapanje unaprijed od tuženika sastavljenog ugovora o kreditu i to isključivo u švicarskim francima, iako je pitao za kredit u kunama, kao i da tužitelju nitko nije detaljno opisivao mogućnosti mijenjanja kamatne stope, a koji iskaz nije doveden u sumnju nijednim dokazom koji je tuženik priložio niti tuženik navodima žalbe u tom smislu navodi iz kojeg bi točno dokaza proizlazio zaključak da bi s tužiteljem o spornim ugovornim odredbama pregovarao.

12. Budući da iz provedenih dokaza proizlazi da tužitelju nisu pojašnjene posljedice sklapanja ugovora kojim se tuženiku daje ovlaštenje da jednostrano mijenja stopu zatezne kamate na neodređeni način niti su mu pojašnjenje posljedice sklapanja ugovora u kojem je glavnica vezana uz valutu CHF, prema shvaćanju ovoga suda, na konkretni su slučaj apsolutno primjenjiva shvaćanja o istim spornim pitanjima zauzeta u presudama navedenim pod točkom 7. ovog drugostupanjskog obrazloženja, stoga prvostupanjski sud nije pogrešno postupio niti primijenio materijalno pravo kada se pozvao na ista u skladu s ovlaštenjem iz čl. 502.c ZPP-a. Pri tome, suprotno žalbenim navodima, nije od utjecaja okolnost da tužitelj u ovom postupku nije postavio deklaratorni zahtjev za utvrđenjem ništetnim spornih odredbi o ugovorenoj valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi niti što posljedično sud u izreci pobijane presude nije utvrdio ništetnost istih.

13. Nastavno na navedeno, žalitelju valja odgovoriti da ni jednim dokazom nije pokušao dokazati da bi tužitelj bio potrošač koji nije prosječan i koji je stoga mogao ili morao moći razumjeti općenito napisane sporne ugovorne odredbe, dok upravo suprotno proizlazi iz iskaza tužitelja koji je naveo kako je razumio da se može povećavati mjesečna rata kredita, možda za nekih 100,00 kuna mjesečno, ali svakako nije očekivao da se ista tako znatno poveća, i to dvostruko u odnosu na početnu mjesečnu ratu kredita. Nadalje, tužitelj je iskazao da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije imao registriran obrt niti je imao poslovni udio u nekom trgovačkom društvu, već da je u to vrijeme bio zaposlenik Motonautike Luke, pri čemu je iz Ugovora o kreditu razvidno da je tužitelj isti sklopio kao fizička osoba radi kupnje osobnog vozila marke Honda od prodavatelja RUTING d.o.o., odnosno vozila Honda tipa Accord, model 2.0 COMFORT MT, broj šasije:

JHMCL75206C215621, godina proizvodnje 2006., stoga slijedi da niti jedan dokaz u spisu ne dovodi u sumnju tužiteljev status potrošača i primjenu odredaba ZZP-a. Pritom je potrebno istaknuti da je tuženik odustao od provođenja dokaza saslušanjem svjedoka DF te je na ročištu za glavnu raspravu 17. prosinca 2024. naveo da nema daljnjih dokaznih prijedloga, stoga na žalbeni navod tuženika da je na okolnost statusa potrošača tužitelja predložio da prvostupanjski sud od Ministarstva financija, Porezne uprave, pribavi podatak o tome je li tužitelj objekt financiran ugovorom o kreditu unio u imovinu obrta odnosno društva ili koristio kakva prava u kontekstu poreznih propisa, valja odgovoriti da isto ne proizlazi iz stanja spisa.

14. Slijedom iznesenog, u takvoj situaciji, nisu potrebni niti odlučni brojni žalbeni navodi tuženika kojima pokušava ukazati da ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nisu ništetne pa na njih izvan navedenog nije bilo potrebe odgovarati (čl. 375. st. 1. ZPP-a).

15. Dalje valja odgovoriti da prema obvezujućem pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice Građanskog odjela br. Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022., vezano uz shvaćanje Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. To znači da kada ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača da tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Stoga, kako je presuda po tužbi radi zaštite kolektivnih interesa u odnosu na valutnu klauzulu postala pravomoćna 14. lipnja 2018., a u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu 13. lipnja 2014., dok je tužba u ovom predmetu u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu podnesena 5. lipnja 2019., a u odnosu na valutu obveze tužbeni zahtjev postavljen u podnesku od 5. studenog 2020., to neosnovano žalitelj ustraje na prigovoru zastare (čl. 225. ZOO).

16. Također, neutemeljen je žalbeni navod da iz pobijane odluke nije jasno koja je pravna osnova tužbenog zahtjeva , odnosno radi li se o zahtjevu za naknadu štete ili zahtjevu za isplatu stečenog bez osnove, budući da je sud prvog stupnja u točki 7. obrazloženja odlučujući o istaknutom prigovoru zastare izričito naveo da se u konkretnom slučaju radi o potraživanju tužitelja po osnovi stjecanja bez osnove, odnosno povećanju imovine tuženika bez valjanog osnova u smislu odredbe čl. 1111. ZOO.

17.1. Pritom valja navesti da nije u pravu tuženik ni kada tvrdi da se pravna utvrđenja iz presude donesene radi zaštite kolektivnih interesa ne mogu primjenjivati ako je riječ o zahtjevu za isplatu stečenog bez osnove.

17.2. Naime, odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi i u tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Navod tuženika da se Zakon o izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“, broj 70/19) kojim je u čl. 107. izmijenjen članak 502.c na način da je iza riječi „štete“ dodana i riječ „isplate“ ne može primijeniti u ovom postupku jer je stupio na snagu 1. rujna 2019., odnosno nakon podnošenja predmetne tužbe, nije od utjecaja jer se odredba čl. 502.c ZPP-a u sudskoj praksi i ranije tumačila na isti način (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019.).

18. Nadalje, u odnosu na žalbeni navod tuženika da zbroj pojedinačnih iznosa ne odgovara ukupnom iznosu navedenom u točki I. izreke presude, valja odgovoriti kako je tužitelju pobijanom presudom dosuđen ukupan iznos od 6.415,79 eura, dok je zbroj pojedinačnih iznosa na koje teku zakonske zatezne kamate manji od navedenog i iznosi 6.409,56 eura. Naime, tužitelj je tužbenim zahtjevom u pogledu pojedinačnih iznosa na koje teku kamate tražio manje od onog što bi mu pripadalo prema nalazu i mišljenju vještaka, a prvostupanjski je sud odlučio u granicama tužbenog zahtjeva, stoga ni ovaj žalbeni navod tuženika nije osnovan.

19. Neosnovano žalitelj osporava i odluku prvostupanjskog suda u pogledu početka tijeka zakonskih kamata na iznose koji su tužitelju dosuđeni, smatrajući da tužitelj nema pravo na zakonsku zateznu kamatu od dana kada je izvršeno plaćanje. Taj žalbeni navod nije osnovan jer se tuženik prilikom izmjene kamatnih stopa i ugovaranja valutne klauzule u CHF nije vodio načelom savjesnosti i poštenja i prilikom svake uplate znao je da prima nešto što mu ne pripada, stoga se isti smatra nepoštenim stjecateljem u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a te je obvezan platiti zateznu kamatu tekuću upravo na način kako je to odlučeno pobijanom odlukom.

20. Slijedom svega navedenog, na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao pod točkom I. izreke.

21. Ispitujući u granicama žalbenih navoda prvostupanjsku odluku o troškovima postupka, utvrđeno je da je tužitelju pravilno dosuđen trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 53,09 eura budući da je tužitelj istu upravo u navedenom iznosu platio dana 12. lipnja 2019. Međutim, osnovano se navodima žalbe ukazuje da tužitelju ne pripada trošak sudske pristojbe na prvostupanjsku presudu u iznosu 110,61 eura, a sve budući da iz spisa ne proizlazi da bi tužitelju navedeni trošak nastao odnosno da bi navedena pristojba bila naplaćena.

22. Zbog navedenog je glede odluke o troškovima postupka na temelju čl. 380. točka 2. i 3. ZPP-a odlučeno kao pod točkom II. izreke ove drugostupanjske odluke.

23. Kako je tuženik uspio sa žalbom samo u manjem dijelu i to samo glede sporednog zahtjeva, nije mu priznat trošak žalbenog postupka (čl. 166. st. 2. ZPP-a).

U Zagrebu 14. listopada 2025.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Matić