Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-3963/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću koje čine sutkinje toga suda Jadranka Matić kao predsjednica vijeća, Ksenija Jakovčević kao sutkinja izvjestiteljica i članica vijeća te Lidija Bošnjaković kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Šimi Tarašu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu VUKUŠIĆ BOKAN i partneri d.o.o., protiv tuženika OTP banka d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 52508873833, zastupanog po punomoćnici Niki Šobat Šimić, odvjetnici u ANIĆ & ANIĆ odvjetničko društvo d.o.o., radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Benkovcu, poslovni broj P-1675/2019-25 od 29. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 14. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Benkovcu, poslovni broj P-1675/2019-25 od 29. svibnja 2024. pod točkom I. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Benkovcu, poslovni broj P-1675/2019-25 od 29. svibnja 2024.pod točkama II., III. i IV. izreke te se u tom dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. O trošku žalbenog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom odbijen kao neosnovan glavni tužbeni zahtjev kojim tužitelj zahtjeva isplatu 9.766,34 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos glavnice od ukupno navedenog iznosa na način kako je pobliže određeno izrekom te presude (točka I. izreke), naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju 5.948,21 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine mjesečne iznose od dana preplate pa sve do isplate (točka II. izreke), odbijen je tuženikov prigovor radi prebijanja kao neosnovan (točka III. izreke) te je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka od 1.714,53 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, dok je preko dosuđenog iznosa zahtjev tužitelja za naknadom troška odbijen (točka IV. izreke). Budući da je prihvaćen prvi podredni tužbeni zahtjev, sud prvog stupnja nije odlučivao o eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu broj 2 za isplatu iznosa od 7,440.75 eura s pripadajućim zateznim kamatama na ime razlike između iznosa koji je tuženik primio od tužitelja i iznosa koji bi primio da je primijenjena valutna klauzula, a da je redovna kamata obračunavana prema stopi iz čl. 26. st. 3. ZOO-a, kao niti o eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu broj 3 za isplatu iznosa od 1.934,78 eura s pripadajućim zateznim kamatama na ime razlike između iznosa koji je tuženik primio od tužitelja i iznosa koji bi primio da je primijenjena valutna klauzula, a da je redovna kamata obračunavana prema početnoj stopi redovne kamate naznačenoj u predmetnom ugovoru o kreditu.

2. Protiv prvostupanjske presude pod točkom I. izreke žali se tužitelj pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje: ZPP). Predlaže da žalbeni sud preinači prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu na način da prihvati glavni tužbeni zahtjev, uz naknadu troška nastalog podnošenjem žalbe.

3. Prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkama II., III. i IV. izreke žalbom pobija tuženik, također pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. ZPP-a. Predlaže da žalbeni sud preinači prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu na način da sve podredne tužbene zahtjeve odbije kao neosnovane, uz naknadu troška nastalog podnošenjem žalbe, podredno da ukine prvostupanjsku presudu u ožaljenom dijelu i da predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

4. Žalba tužitelja je neosnovana, a žalba tuženika je osnovana.

5. Pošavši od nespornih činjenica da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 21. siječnja 2008. zaključili Ugovor o [broj kredita] za iznos od 60.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, koji se isplaćuje po prodajnom deviznom tečaju kreditora za CHF na dan korištenja kredita, s obvezom vraćanja kredita u mjesečnim anuitetima, plativih u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju kune u odnosu na CHF vrijedećem na dan plaćanja i uz ugovorenu nominalnu kamatnu stopu od 5,20 % godišnje, koja je promjenjiva u skladu s odlukom tuženika (dalje: Ugovor o kreditu), kao i da su 18. veljače 2016. na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15, dalje: ZID ZPK/15) sklopili Dodatak br. 1. Ugovora o kreditu br. 10850/08 sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava (dalje: Dodatak) kojim je izvršena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR te dana 16. veljače 2016. sklopile Sporazum o korištenju preplate po konverziji kredita vezanom za CHF valutnu klauzulu (dalje: Sporazum o korištenju preplate) kojim je ugovoreno da će se iznos preplate od 15.643,17 kuna koristiti za podmirenje budućih anuiteta i to u iznosu ½ mjesečnog anuiteta sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, prvostupanjski je sud zaključio da nema mjesta prihvaćanju glavnog tužbenog zahtjeva kojim se zahtijevala isplata iznosa od 9.766,34 eura, i to jer su stranke načelno iskazale suglasnu volju da se na predmetni ugovor primjenjuje promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 5,20% godišnje te se na ugovorni odnos ima primijeniti navedena odredba o kamati po početno ugovorenoj kamatnoj stopi. Nadalje, iz obrazloženja prvostupanjske presude slijedi da je sud na temelju odredbe čl. 81. st. 1. i čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03., dalje: ZZP) i čl. 322., 323. i 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23, dalje: ZOO) sve u svezi čl. 502.c ZPP-a, temeljem kojeg se pozvao na učinke presuda donesenih po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, utvrdio da su djelomično ništetne odredbe o načinu promjene ugovorene promjenjive kamatne stope (jednostranom odlukom banke) i o valuti obveze u dijelu u kojem se glavnica veže za tečaj CHF. Nastavno na navedeno, sud je prihvatio podredni tužbeni zahtjev (eventualno kumuliran zahtjev 1) i sukladno čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO-a naložio tuženiku vratiti tužitelju ono što je preplatio po osnovi tih dijelom ništetnih odredbi. Također, sud je prihvatio tužiteljev prigovor zastare i odbio kao neosnovan tuženikov prigovor radi prebijanja u iznosu od 15.643,17 kn koji se odnosi na iskorištenu preplatu prilikom provođenja konverzije te odbio tuženikov prigovor zastare tužiteljevog potraživanja pozivom na shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. godine. Pritom prvostupanjski sud zaključuje da konverzija predmetnog kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR izvršena sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu temeljem ZID ZPK/15 ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se odredbama ZID ZPK/15 niti navedenim dodatkom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutnom klauzulom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji bi se način trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama, tj. nepošteno mijenjala kamatnu stopu u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Razlog donošenja navedenog zakona po stavu prvostupanjskog suda bio je da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Stoga sud prvog stupnja zaključuje da činjenica da su stranke sklopile Dodatak kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos pretplate na dan 30. rujna 2015. sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi.

6. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

7. Stranke u žalbama neosnovano osporavaju utvrđeno činjenično stanje jer je prvostupanjski sud ispitao sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

8.1. Tužitelj u žalbi ističe žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava, i to čl. 26. st. 3. ZOO-a, smatrajući da je tuženik jednostrano i bez pojedinačnog pregovaranja odredio početnu stopu kamate i promjenu te stope, zbog čega da se radi o jedinstvenoj ugovornoj klauzuli koju kao takvu treba primijeniti.

8.2. Na takve žalbene navode valja odgovoriti da je početno ugovorena redovna kamata od 5,20% godišnje jasno navedena u Ugovoru o kreditu te je bila razumljiva tužitelju, pri čemu tužitelj niti ne navodi zbog čega bi tako ugovorena redovna kamata bila nepoštena, već izvodi pogrešan zaključak o nepoštenosti ugovorne odredbe o početno ugovorenoj redovnoj kamati vezano uz nepoštenost ugovornih odredbi o promjenjivoj stopi redovne kamate jednostranom odlukom tuženika, a za koje je utvrđeno da su nepoštene, a time i ništetne.

8.3. S obzirom na navedeno, ne mogu se prihvatiti žalbeni razlozi koje tužitelj veže uz neargumentirane, a time i neosnovane navode o jedinstvenoj ugovornoj klauzuli koju kao takvu treba primijeniti vezano za početnu stopu redovne kamate, o „dosljednoj primjeni utvrđenja kolektivne presude Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.“ jer da je početna stopa redovne kamate ništetna na „isti način kao i promjenjiva“, da je protivno volji stranaka da se stopa "fiksira" odlukom suda na početnu, a niti s tim u vezi pozivanje na odluke Suda Europske unije za koje pogrešno drži da podržavaju njegovo tumačenje nepoštenosti početne stope redovne kamate, odnosno visinu potraživanja po osnovi restitucijskog zahtjeva uslijed promjenjive stope redovne kamate.

9. U odnosu na žalbeni navod tužitelja da je sud prvog stupnja počinio povredu iz čl. 354. st. 1. i st. 2. toč. 11. „i dr.“ ZPP-a, valja reći da tužitelj navedeni žalbeni razlog ničime nije obrazložio, pri nije čemu utvrđeno da bi bila počinjena povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. jer pobijana presuda u dijelu pod točkom I. izreke nema nedostataka u smislu navedene zakonske odredbe.

10. Stoga je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a valjalo odbiti žalbu tužitelja i potvrditi prvostupanjsku presudu u točki I. izreke.

11. U odnosu na žalbene navode tuženika, prije svega valja reći da se sud prvog stupnja pravilnom primjenom čl. 502.c ZPP-a pozvao na učinke presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava te utvrdio da su djelomično ništetne pojedine odredbe osnovnog Ugovora o [broj kredita] od 21. siječnja 2008., sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, i to odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno jednostranoj odluci tuženika te valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz tečaj švicarskog franka (CHF) i za to je dao valjane razloge, a ujedno tuženik u žalbi ne ukazuje da tome ne bi bilo tako niti upućuje na dokaze iz kojih bi eventualno proizlazio suprotan zaključak. S obzirom na izneseno, neosnovano je isticanje povrede iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 8., 220., 221.a i 338. ZPP-a jer je sud prvog stupnja valjano obrazložio odbijanje dokaznog prijedloga stranaka za saslušanjem tužitelja, kao što je neosnovano i isticanje povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a u tom dijelu.

12. Međutim, počinjena je navedena povreda iz čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP-a glede dijela tužbenog zahtjeva kojim se zahtijeva isplata o kojoj je odlučeno pod točkom II. izreke. Naime, osnovano tuženik u žalbi ističe da je izreka u tom dijelu nerazumljiva jer proturječi samoj sebi i razlozima presude jer je tužitelju dosuđen iznos od 5.948,21 EUR, a zbroj pojedinačno dosuđenih glavnica na koje teku zatezne kamate iznosi 5.961,67 EUR, dakle 13,46 EUR više od dosuđenog iznosa.

13. Stoga je valjalo na temelju odredbe čl. 369. st. 1. ZPP-a ukinuti prvostupanjsku presudu u točki II. izreke i predmet vratiti tom sudu na ponovno suđenje.

14. Ujedno je, u cilju donošenja pravilne i zakonite odluke o eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevima broj 1, 2 i 3, potrebno istaknuti sljedeće.

15. U ovoj fazi postupka među strankama je sporno postoji li pravna osnova za isplatu utuženih iznosa s obzirom na Dodatak br. 1. Ugovora o kreditu sklopljen sukladno odredbama ZID ZPK, a na učinke kojeg Dodatka tuženik upire u žalbi.

16. Prema odredbama čl. 19.a - 19.f Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, 52/16, 128/22, 156/23; dalje: ZPK) o konverziji kredita, koja korespondiraju sa sadržajem odredaba čl. 375.a - 357.f Zakon o kreditnim institucijama („Narodne novine“ broj 159/13, 19/15, 102/15, 15/18, 70/19, 47/20, 47/20, 146/20, 151/22 i 145/24; dalje: ZKI), konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.b ZPK-a), izračunom propisanim odredbom članka 19.c ZPK-a, te uz ostale uvjete određene člankom 19.d i člankom 19.e ZPK-a. Iz navedenih propisa proizlazi da su odredbama ZPK-a i ZKI-a postavljeni temelji za rješavanje problema kredita denominiranih u CHF i kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, da oba zakona uređuju istu vrstu odnosa, s time što je stupanjem na snagu ZID ZKI/15 samo proširen krug ovlaštenika i na adresate koji nisu obuhvaćeni odredbama ZID ZPK/15, odnosno određen sadržaj, način i učinci konverzije kredita te primjena odredbi propisa kojima se uređuju obveznopravni odnosi na sve obveznopravne odnose između potrošača i trgovca koji nisu uređeni posebnim zakonima.

17. Isto tako, odredbama ZOO-a određeno je, između ostalog, da sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva (čl. 2.), da ih mogu urediti i drugačije nego što je odredbama ZOO-a određeno (čl. 11.), da obveze prestaju suglasnošću volja sudionika u obveznom odnosu (čl. 160. st. 1.), da se prestankom glavne obveze gase i druga sporedna prava (čl. 160. st. 2.) i da su odredbe propisa kojima se, djelomično ili u cijelosti, određuje sadržaj ugovora, sastavni dijelovi tih ugovora (čl. 248. st. 2.).

18. Prema tome, ugovorne su strane navedenim Dodatkom ugovorile da se na propisani način mijenjaju odredbe osnovnog Ugovora o kreditu, zaključenog 21. siječnja 2008., u skladu s od tužitelja prihvaćenim izračunom konverzije, te da se njime osnovni ugovor o kreditu mijenja u pogledu valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, a ujedno se postiže sporazum o raspolaganju preplatom. Na navedenu je izmjenu tužitelj kao korisnik kredita pristao, tako da su sklapanjem Dodatka prestale u tom dijelu obveze stranaka iz osnovnog ugovora o kreditu, odnosno isti je u tom je dijelu prestao postojati jer ga je u cijelosti zamijenio novi kreditni ugovorni odnos sadržan u Dodatku. Sklapanjem Dodatka korisnik kredita suglasio se s izračunom konverzije te su ugovorne stranke ujedno ugovorile da se svi iznosi (pa tako i iznosi s osnove razlike između ugovorne i nezakonito mijenjane promjenjive kamatne stope), koje je tužitelj platio tuženiku u ispunjenju svoje obveze prema ranijem Ugovoru o kreditu koriste za podmirenje budućih anuiteta na način utvrđen Dodatkom i Sporazumom o korištenju preplate.

19. Suglasnom voljom stranaka iskazanom u Dodatku, sastavni dio kojeg je i Sporazum o korištenju preplate, restrukturirane su međusobne obveze stranaka, u skladu s odredbama ZPK-a i postignuta je svrha konverzije regulirana člankom 19.b stavkom 2. ZPK-a - položaj tužitelja kao potrošača izjednačen je s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR.

20. Imajući u vidu da je predmetni Dodatak sklopljen na temelju (prisilnog) propisa koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku, valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njegovu ništetnost (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-637/2019-2 od 15. studenoga 2022.).

21. Dakle, tuženik je na temelju kogentnih odredbi članka 19.c ZID ZPK/15 u izračun konverzije uvrstio sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primio od tužitelja, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema promijenjenoj kamatnoj stopi i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi na kredite u valuti euro, kao i sve svote koje je primio uz primjenu valutne klauzule u CHF, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema primijenjenom tečaju i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita te je postignuta suglasnost o korištenju preplate po konverziji kredita vezanog za CHF valutnu klauzulu, dok razlika koja se zahtijeva tužbom, nakon zaključenog Dodatka, nije sada u imovini tuženika bez pravne osnove pa nisu ispunjene pretpostavke za povrat propisane člankom 1111. ZOO-a.

22. U pogledu pravnih učinaka konverzije, treba kazati da je tuženik, na temelju sklopljenog Dodatka u izračun konverzije koji je propisan ZID ZPK/15, unio svote koje su na temelju nepoštenih ugovornih odredbi sadržane u Ugovoru o kreditu bez osnove prešle u njegovu imovinu. Te su svote međutim, zajedno s ostalim svotama uplaćenim radi namirenja početno utvrđenih anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u skladu sa sklopljenim Dodatkom, iskorištene za namirenje anuiteta u valutnoj klauzuli euro te je utvrđeni iznos preplate korišten za namirenje budućih anuiteta s valutnom klauzulom u euro, slijedom čega je valjano prestala obveza tuženika za povrat više plaćenih svota s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, a koja je proizlazila iz čl. 1111. st. 1. ZOO-a i te preplaćene svote nisu bez pravne osnove ostale u imovini tuženika. Stoga, prema stavu ovog suda, korisnik kredita (potrošač) koji je prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK/15 zaključenjem Dodatka s kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate i valutne klauzule u CHF zato što izračun konverzije kredita iz čl. 19.c st. 1. ZID ZPK/15 uključuje te uplate.

23. Dakle, u situaciji kada su stranke temeljem ZID ZPK/15 sklopile Dodatak ugovoru o kreditu kojim su izvršile konverziju kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, u okviru kojeg je korisnik kredita prihvatio izračun konverzije kojim su sadržane sve uplate koje je izvršio u okviru ispunjenja obveza iz izvornog ugovora o kreditu, korisnik kredita nema osnove zahtijevati isplatu razlike između ugovorne kamate ugovorene osnovnim ugovorom o kreditu i nezakonito mijenjane promjenjive kamatne stope. Naime, tuženik je izračun konverzije bio dužan izvršiti sukladno čl. 19.c ZPK, u okviru kojeg je bio dužan uzeti u obzir sve uplate koje je tužitelj izvršio, pa tako i one iznose koji se odnose na razliku između ugovorene i nezakonito mijenjane stope ugovorne kamate. Na temelju takvog izračuna konverzije koji je, između ostalog, morao sadržavati jasan pregled svih promjena (čl. 19.e st. 4. ZPK), utvrđivao se iznos preostale neotplaćene glavnice kredita s valutnom klauzulom u valuti EUR (čl. 19.c st. 1. toč. 7. ZPK), a na isti je korisnik kredita dao svoj pristanak te se tako suglasio da se i iznosi koje je imao temelja potraživati s osnove razlike između ugovorene i nezakonito mijenjane promjenjive kamatne stope da nije bilo konverzije obračunaju prilikom izračuna konverzije.

24. S obzirom na navedeno, stav je ovog suda da korisnik kredita ne može, s jedne strane, pristajati da mu se svi uplaćeni iznosi (što obuhvaća i iznose s osnove razlike između ugovorne i nezakonito mijenjane promjenjive kamatne stope te valutne klauzule) uzmu u obzir prilikom izračuna konverzije na osnovu kojih mu se utvrdio iznos neotplaćene glavnice kredita konvertiranog u valutu EUR, a onda, s druge strane, nakon tog pristanka, zahtijevati da mu se ti isti iznosi koji su uzeti u obzir prilikom izračuna konverzije vrate jer se odnose na razliku između početno ugovorene i nezakonito mijenjane stope ugovorne kamate odnosno valutne klauzule. Protivno shvaćanje bilo bi, prema ocjeni ovog suda, suprotno svrsi donošenja ZID ZPK/15.

25. Stoga, zamjena nepoštenih ugovornih odredaba zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca jer, s jedne strane, omogućuje donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane potrošača budući da je potrošač kao slabija ugovorna strana objektivno bio u mogućnosti informirano procijeniti hoće li prihvatiti ili odbiti ponudu banke za sklapanje ugovora o konverziji, pri čemu je zaključenje ugovora o konverziji ovisilo o volji potrošača jer je samo potrošaču ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije.

26. S obzirom na sve izneseno, u ponovljenom postupku prvostupanjski će sud otkloniti navedenu bitnu povredu na način da izreka nove presude ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, pritom vodeći računa o pravnim učincima provedene konverzije.

27. Kako je prihvaćanje tužbenog zahtjeva pretpostavka za odlučivanje o postojanju potraživanja istaknutog radi prebijanja, a prvostupanjska je odluka u tom dijelu ukinuta, valjalo je ukinuti i odluku o prigovoru radi prebijanja pod točkom III. pobijane presude. Također, budući da je ukinuta odluka o glavnoj stvari, ukinuta je i odluka o naknadi parničnog troška.

28. O troškovima drugostupanjskog postupka odlučeno je primjenom čl. 166. st. 3. ZPP-a.

U Zagrebu 14. listopada 2025.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Matić