Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-529/2023-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću koje čine sutkinje toga suda Jadranka Matić kao predsjednica vijeća, Ksenija Jakovčević kao sutkinja izvjestiteljica i članica vijeća te Lidija Bošnjaković kao članica vijeća, u pravnoj stvari I-tužitelja HB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i II- tužitelja OB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanih po punomoćniku Josipu Štefičiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika OTP banka d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 52508873833, zastupanog po punomoćniku Ratku Žuriću, odvjetniku u Žurić i Partneri, OD d.o.o., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Karlovcu, Stalne službe u Ogulinu, poslovni broj P-443/2022-36 od 21. studenog 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 14. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Preinačava se presuda Općinskog suda u Karlovcu, Stalne službe u Ogulinu, poslovni broj P-443/2022-36 od 21. studenog 2022. u točki I. i II. izreke i sudi:

„Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 5.916,36 eura s pripadajućim zateznim kamatama i za isplatu iznosa od 2.883,55 eura s pripadajućim zateznim kamatama (sve kamate kako su precizirane u izreci pod točkom I. i II. prvostupanjske presude) kao neosnovan.“

II. Preinačava se odluka o trošku u točki III. izreke pobijane presude na način da svaka stranka snosi svoj trošak parničnog postupka.

III. Tuženik će sam snositi trošak žalbenog postupka.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom pod točkom I. izreke naloženo tuženiku isplatiti tužiteljima temeljem ništetne odredbe o valuti CHF iznos od 5.916,36 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine mjesečne iznose od dana preplate pa sve do isplate, dok je točkom II. izreke naloženo tuženiku isplatiti tužiteljima temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iznos od 2.883,55 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine mjesečne iznose od dana preplate pa sve do isplate. Točkom III. izreke prvostupanjske presude tuženiku je naloženo naknaditi tužiteljima parnični trošak u iznosu od 1.836,55 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje: ZPP) i predlaže prvostupanjsku presudu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti uz naknadu parničnog troška, a podredno istu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno raspravljanje, uz naknadu troška sastava žalbe.

3. Tužitelji u odgovoru na tuženikovu žalbu navode da je žalba neosnovana i predlažu ju kao takvu odbiti.

4. Žalba je osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev I. i II.-tužitelja za isplatu odnosno povrat utuženih iznosa s osnove preplaćenog po Ugovoru o [broj kredita] od 27. travnja 2006. sklopljenog između prednice tužitelja i prednika tuženika, kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci tuženika te valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz tečaj švicarskog franka (CHF).

6.1. Pobijanom presudom sud prvog stupnja prihvatio je u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja navodeći da iz Ugovora o [broj kredita] od 27. travnja 2006. proizlazi da su HVB Splitska banka d.d. Split i korisnik kredita zaključili ugovor o kreditu kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 50.400,00 CHF. Kredit se isplaćuje po prodajnom deviznom tečaju kreditora važećem za CHF na dan korištenja kredita. Odobreni kredit koristit će se isključivo za kupnju nekretnine s rokom otplate kredita 180 mjeseci, a nominalna kamatna stopa iznosi 4,30% te je promjenjiva. Sud prvog stupnja ujedno navodi da je tijekom trajanja otplate kredita tuženik povećavao kamatnu stopu te da je nesporno da se mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu, a što je dovelo do povećanja mjesečnih anuiteta. Nadalje, prvostupanjski sud utvrđuje da je donesena pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 249/1204 od 9. travnja 2015., da je donesena pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valutu CHF potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-2221/2018 od 3. rujna 2019. te da je pravomoćnom presudom utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovarajući švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije potrošače u potpunosti informirala o svim posebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke te da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj kamati koja se tijekom postojanja obveze promijenila u skladu s jednostranom odlukom tuženika, stoga da su nepoštene odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ništetne od samog početka odnosno od trenutka kada su postale sadržajem standardnog ugovora, a njihovo korištenje predstavlja postupanje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

6.2. Sud prvog stupnja stoga smatra da se pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača imaju primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, odnosno ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. S obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu koji je zaključen između stranaka u razdoblju na koje se odnosi citirana presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava i da je tim ugovorom ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se utvrđuje odlukom banke odnosno u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a upravo je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom i ništetnom, kao i da je ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, te i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom trgovački sud utvrdio nepoštenom i ništetnom, prvostupanjski sud smatra da je u ovom parničnom postupku sukladno odredbama članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, 79/07, 125/07), članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/2014) i članka 502.c ZPP-a vezan tim pravnim utvrđenjima.

6.3. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva u prvostupanjskom je postupku provedeno vještačenje po knjigovodstvenom vještaku Ručević d.o.o., čiji je nalaz sud prvog stupnja u cijelosti prihvatio ocjenjujući ga stručnim, objektivnim i utemeljenim na relevantnoj dokumentaciji. Zaključno, prvostupanjski sud ocjenjuje tuženikov prigovor zastare u cijelosti neosnovanim.

7. Tuženik u žalbi kao i tijekom prvostupanjskog postupka ističe da su prednica tužitelja i prednik tuženika nakon sklapanja predmetnog ugovora o kreditu dana 2. veljače 2016. sklopili Dodatak broj 1. Ugovora o kreditu (list 38-40 spisa) temeljem odredaba Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“: 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, 52/16) te da je prvostupanjski sud pobijanom presudom potpuno zanemario odredbu članka 19.b. ZPK i učinak koji je provedba konverzije sklapanjem Dodatka i Sporazuma o korištenju preplate imala na pravni odnos tužitelja i tuženika. Unatoč tome što je tuženik imao zakonsku obvezu ponuditi tužitelju konverziju kredita te izračun konverzije izvršiti prema strogim zakonskim pravilima iz odredbe čl. 19.c ZPK, Sporazum o konverziji sklopljen između prednice tužitelja i tuženika u vidu Dodatka 1. Ugovora o kreditu potpisan je od strane prednice tužitelja njezinom samostalnom i stvarnom voljom što ukazuje na namjeru da se sklapanjem Dodatka 1. Ugovora o kreditu i provedbom konverzije konačno riješi pravnu neizvjesnost nastalu u osnovnom ugovornom odnosu s bankom, ovdje tuženikom. Tuženik u žalbi nadalje ukazuje da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici vijeća održanoj 4. ožujka 2020. donio rješenje poslovni broj: Gos 1/19 kojim je dana konačna i obvezujuća potvrda sporazumima o konverziji na način da im se priznaju pravni učinci i valjanost čak i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tuženik stoga smatra kako je među strankama koje su prihvatile konverziju nastala potpuno nova pravna osnova koja onemogućuje potrošače u ostvarivanju zahtjeva s naslova stjecanja bez osnove jer se konverzijom trajno i potpuno uređuje odnos između potrošača i banke, neovisno o odnosu stranaka iz prvotnog ugovora. Osim što konverzija ima jasno predviđen pravni učinak na ugovorni odnos tužitelja i tuženika, odnosno učinak „ex tunc“, a koji učinak pobijanom presudom prvostupanjski sud ispušta iz vida, Dodatkom broj 1. izmijenjene su i odredbe o promjenjivosti, odnosno kriterijima promjenjivosti kamatne stope, kao i o odredbama o valutnoj klauzuli na način da je glavnica odobrenog kredita vezana uz valutu EUR, a ne CHF kao u osnovnom Ugovoru o kreditu. S obzirom na navedeno, tuženik smatra kako prvostupanjski sud nije postupio sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, a što je utjecalo na pravilnost i zakonitost pobijane presude, odnosno istu je donio na temelju nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, što je rezultiralo pogrešnom primjenom materijalnog prava.

8. U prvostupanjskoj presudi i u postupku koji joj je prethodio nisu uočene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a.

9. Međutim, osnovano tuženik u žalbi ukazuje na bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. ZPP- a budući da sud prvog stupnja nije primijenio odredbu čl. 8. ZPP-a, a to je bilo od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude. Naime, pravilno tuženik u žalbi ističe da prvostupanjski sud u pobijanoj presudi u potpunosti zanemaruje učinke Dodatka broj 1. Ugovora o kreditu od 2. veljače 2016. godine. Tako sud prvog stupnja ni u jednom dijelu obrazloženja pobijane presude ne utvrđuje da bi konverzija u konkretnom slučaju bila provedena, iako navedena odlučna činjenica među strankama nije bila sporna, pa tako ne iznosi ni svoju pravnu ocjenu o učincima iste, već se samo uopćeno poziva na dokaze koje je proveo te na učinke pravomoćnih presuda donesenih u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač. Sud prvog stupnja nadalje je odbio istaknuti prigovor zastare potraživanja i zaključio da je tužitelj dokazao osnovu i visinu svog potraživanja, bez analize činjeničnih navoda tužbe i odgovora na tužbu, osobito pozivanja tuženika na zaključeni Dodatak broj 1. Ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR i zbog čijeg postojanja tuženik smatra da tužitelji nemaju pravo na isplatu. Međutim, navedena se povreda može otkloniti primjenom čl. 373.a st. 1. točke 1. u svezi st. 3. ZPP-a jer bitne činjenice među strankama nisu sporne.

10. Tijekom prvostupanjskog postupka, a i sada žalbenog postupka, sporno je među strankama postoji li pravna osnova za isplatu utuženih iznosa s obzirom na Dodatak 1. Ugovoru o kreditu koji je sklopljen sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15, dalje: ZID ZPK/15).

11. Sud prvog stupnja pravilno je primjenom čl. 502.c ZPP-a u vezi čl. 118. ZZP/14 utvrdio da su djelomično ništetne pojedine odredbe osnovnog Ugovora o [broj kredita] od 27. travnja 2006., sklopljenog između prednice tužitelja i prednika tuženika, i to odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno jednostranoj odluci tuženika te valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz tečaj švicarskog franka (CHF) i za to je dao valjane razloge, a ujedno tuženik u žalbi ne ukazuje da tome ne bi bilo tako niti upućuje na dokaze iz kojih bi eventualno proizlazio suprotan zaključak. Međutim, unatoč činjenici djelomične ništetnosti navedenih ugovornih odredbi, stav je ovoga suda da tužitelji nemaju pravo na isplatu.

12. Prema odredbama čl. 19.a - 19.f Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, 52/16, 128/22, 156/23; dalje: ZPK) o konverziji kredita, koja korespondiraju sa sadržajem odredaba čl. 375.a - 357.f Zakon o kreditnim institucijama („Narodne novine“ broj 159/13, 19/15, 102/15, 15/18, 70/19, 47/20, 47/20, 146/20, 151/22 i 145/24; dalje: ZKI), konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.b ZPK-a), izračunom propisanim odredbom članka 19.c ZPK-a, te uz ostale uvjete određene člankom 19.d i člankom 19.e ZPK-a. Iz navedenih propisa proizlazi da su odredbama ZPK-a i ZKI-a postavljeni temelji za rješavanje problema kredita denominiranih u CHF i kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, da oba zakona uređuju istu vrstu odnosa, s time što je stupanjem na snagu ZID ZKI/2015 samo proširen krug ovlaštenika i na adresate koji nisu obuhvaćeni odredbama ZID ZPK/15, odnosno određen sadržaj, način i učinci konverzije kredita te primjena odredbi propisa kojima se uređuju obveznopravni odnosi na sve obveznopravne odnose između potrošača i trgovca koji nisu uređeni posebnim zakonima.

13. Isto tako, općim propisima sadržanim u odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23; dalje: ZOO) određeno je, između ostalog, da sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva (čl. 2.), da ih mogu urediti i drugačije nego što je odredbama ZOO-a određeno (čl. 11.), da obveze prestaju suglasnošću volja sudionika u obveznom odnosu (čl. 160. st. 1.), da se prestankom glavne obveze gase i druga sporedna prava (čl. 160. st. 2.) i da su odredbe propisa kojima se, djelomično ili u cijelosti, određuje sadržaj ugovora, sastavni dijelovi tih ugovora (čl. 248. st. 2.).

14. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da je između prednice I. i II.-tužitelja kao korisnice kredita i prednika tuženika kao kreditora dana 2. veljače 2016. sklopljen, a dana 9. veljače 2016. solemniziran po javnom bilježniku Dodatak br. 1. Ugovora o [broj kredita] (dalje: Dodatak) i Sporazum o korištenju preplate po konverziji kredita vezanom za CHF valutnu klauzulu (dalje: Sporazum o korištenju preplate) kojima je suglasno regulirana konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom EUR, prema kojoj glavnica kredita na dan 12. ožujka 2016. iznosi 15.504,77 eura, a preplata iz postupka konverzije iznosi 11.444,92 kune, te je u skladu s čl. 19.c st. 1. t. 3. ZIDZPK otplatni plan iz Osnovnog ugovora u CHF zamijenjen novim otplatnim planom izrađenim u skladu s odredbama ZID ZPK/15.

15. Prema tome, ugovorne su strane navedenim Dodatkom ugovorile da se na propisani način mijenjaju odredbe osnovnog ugovora o kreditu zaključenog 27. travnja 2006., u skladu s od prednice I. i II.-tužitelja prihvaćenim izračunom konverzije, te da se njime osnovni ugovor o kreditu mijenja u pogledu valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, a ujedno se postiže sporazum o raspolaganju preplatom. Na navedenu je izmjenu prednica tužitelja kao korisnica kredita pristala, tako da su sklapanjem Dodatka prestale u tom dijelu obveze stranaka iz osnovnog Ugovora o kreditu od 27. travnja 2006., odnosno njegovim je zaključenjem osnovni ugovor o kreditu u tom dijelu prestao postojati jer ga je u cijelosti zamijenio novi kreditni ugovorni odnos, sadržan u Dodatku od 2. veljače 2016. Sklapanjem tog Dodatka korisnica kredita suglasila se s izračunom konverzije te su ugovorne stranke ujedno ugovorile da se svi iznosi (pa tako i iznosi s osnove razlike između ugovorne i nezakonito mijenjane promjenjive kamatne stope), koje je korisnica kredita platila tuženiku u ispunjenju svoje obveze prema ranijem Ugovoru o kreditu u CHF, koriste za podmirenje budućih anuiteta na način utvrđen Dodatkom i Sporazumom o korištenju preplate.

16. Iz činjenice da je sud prvog stupnja unatoč tome tužiteljima dosudio iznos iz točaka I. i II. izreke pobijane presude da se zaključiti kako isti smatra da konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu nastalu na temelju nepoštenih ugovornih odredbi pa da činjenica da su stranke sklopile Dodatak kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sama za sebe ne upućuje na zaključak da je prednici tužitelja vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih anuiteta kredita na osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

17. Međutim, to nije pravilno. Naime, imajući u vidu i da je ZID ZPK/15 i ZID ZKI/2015 povodom više prijedloga za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti tih Zakona s Ustavom, koji nisu prihvaćeni, razmatran pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske (rješenje broj U-I-3685/2015 od 4. travnja 2017. i druga – "Narodne novine" br. 39/2017) i da je odredbom čl. 19.a st. 2. ZPK-a određeno da se odredbe Glave IV. a (Konverzija kredita denominirana u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF), primjenjuju na kredite denominirane u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF, bez obzira na vrstu i namjenu, u kojem dužnikova obveza iz kredita ili obveza vraćanja primljenog nastala zbog prestanka ugovora nije ispunjenja ili prisilno ostvarena, treba zaključiti da tuženik nije dužan vratiti tužiteljima iznose glavnice koje tužitelji potražuju u točki I. i II. izreke, a koje je istima pogrešno dosudio prvostupanjski sud.

18. Naime, suglasnom voljom stranaka iskazanom u Dodatku, sastavni dio kojeg je i Sporazum o korištenju preplate, restrukturirane su međusobne obveze stranaka, u skladu sa odredbama ZPK-a i postignuta svrha konverzije regulirana člankom 19.b stavkom 2. ZPK-a - položaj tužiteljice kao potrošača izjednačen je s položajem u kojem bi bila da je koristila kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom EUR.

19. Imajući u vidu da je predmetni Dodatak sklopljen na temelju (prisilnog) propisa koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku, valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njegovu ništetnost (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-637/2019-2 od 15. studenoga 2022.).

20. Dakle, tuženik je na temelju kogentnih odredbi članka 19.c ZID ZPK/15 u izračun konverzije uvrstio sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primio od korisnice kredita, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema promijenjenoj kamatnoj stopi i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi na kredite u valuti euro, kao i sve svote koje je primio uz primjenu valutne klauzule u CHF, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema primijenjenom tečaju i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita te je postignuta suglasnost o korištenju preplate po konverziji kredita vezanog za CHF valutnu klauzulu, dok razlika koja se zahtijeva tužbom, nakon zaključenog Dodatka, nije sada u imovini tuženika bez pravne osnove pa nisu ispunjene pretpostavke za povrat propisane člankom 1111. ZOO-a.

21. U pogledu pravnih učinaka konverzije izvršene predmetnim Dodatkom treba kazati da, sukladno odredbi čl. 19.c st. 1. ZID ZPK/15, konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i da se provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, što je inače načelo konverzije kredita u skladu s odredbom članka 19.b ZID ZPK/15, a upravo to je u konkretnom slučaju i učinjeno.

22. Tuženik je na temelju sklopljenog Dodatka, u izračun konverzije koji je propisan ZID ZPK/15, unio svote zatražene predmetnom tužbom, a koje su doista na temelju nepoštenih ugovornih odredbi sadržane u Ugovoru o kreditu bez osnove prešle u njegovu imovinu. Te su svote međutim, zajedno s ostalim svotama uplaćenim radi namirenja početno utvrđenih anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u CHF u skladu sa sklopljenim Dodatkom iskorištene za namirenje anuiteta u valutnoj klauzuli euro te je utvrđeni iznos preplate korišten za namirenje budućih anuiteta s valutnom klauzulom u euro, slijedom čega je valjano prestala obveza tuženika za povrat više plaćenih svota s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, a koja je proizlazila iz čl. 1111. st. 1. ZOO-a i te preplaćene svote nisu bez pravne osnove ostale u imovini tuženika. Prednica tužitelja koja je kao korisnica kredita (potrošač) prihvatila konverziju na temelju ZID ZPK/15 zaključenjem Dodatka s tuženikom kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate i valutne klauzule iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR zato što izračun konverzije kredita iz čl. 19.c st. 1. ZID ZPK/15 uključuje te uplate.

23. Dakle, u situaciji kada su stranke temeljem ZID ZPK/15 sklopile Dodatak ugovoru o kreditu kojim su izvršile konverziju kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, u okviru kojeg je korisnik kredita prihvatio izračun konverzije kojim su sadržane sve uplate koje je izvršio u okviru ispunjenja obveza iz izvornog ugovora o kreditu, korisnik kredita nema osnove zahtijevati isplatu razlike između ugovorne kamate ugovorene osnovnim ugovorom o kreditu i nezakonito mijenjane promjenjive kamatne stope. Naime, tuženik je izračun konverzije bio dužan izvršiti sukladno čl. 19.c ZPK, u okviru kojeg je bio dužan uzeti u obzir sve uplate koje je prednica tužitelja izvršila, pa tako i one iznose koji se odnose na razliku između ugovorene i nezakonito mijenjane stope ugovorne kamate. Na temelju takvog izračuna konverzije koji je, između ostalog, morao sadržavati jasan pregled svih promjena (čl. 19.e st. 4. ZPK), utvrđivao se iznos preostale neotplaćene glavnice kredita s valutnom klauzulom u valuti EUR (čl. 19.c st. 1. toč. 7. ZPK), a na isti je prednica tužitelja kao korisnica kredita dala svoj pristanak te se tako suglasila da se i iznosi koje je imala temelja potraživati s osnove razlike između ugovorne i nezakonito mijenjane promjenjive kamatne stope da nije bilo konverzije obračunaju prilikom izračuna konverzije.

24. Naime, ne može korisnica kredita, s jedne strane, pristajati da joj se svi uplaćeni iznosi (što obuhvaća i iznose s osnove razlike između ugovorne i nezakonito mijenjane promjenjive kamatne stope te valutne klauzule) uzmu u obzir prilikom izračuna konverzije na osnovu kojih joj se utvrdio iznos neotplaćene glavnice kredita konvertiranog u valutu EUR, a onda, s druge strane, nakon tog pristanka, zahtijevati da joj se ti isti iznosi koji su uzeti u obzir prilikom izračuna konverzije vrate jer se odnose na razliku između početno ugovorene i nezakonito mijenjane stope ugovorne kamate odnosno valutne klauzule. Protivno shvaćanje bilo bi, prema ocjeni ovog suda, suprotno svrsi donošenja ZID ZPK/15.

25. U vezi s pitanjem jesu li, inače prilično stroga i detaljna, pravila o konverziji i načinu njezina izračuna uspostavila narušenu ravnotežu između korisnika kredita kao potrošača i banke kao kreditora zamjenom nepoštenih ugovornih odredaba kredita u CHF novim ugovornim odredbama, od odlučnog je značenja i da je potrošač, u skladu s odredbom članka 19.d ZID ZPK/15, informiran o posljedicama konverzije i da je, u skladu s odredbom članka 19.e ZID ZPK/15, imao mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije, slijedom čega bi potrošači koji nisu prihvatili konverziju bili u nejednakom položaju s onima koji su prihvatili konverziju i povrh toga još zahtijevaju pretplatu koja im je već uračunata. Prema tome, sklapanjem predmetnog Dodatka na način propisan odredbom člana 19.c ZID ZPK/15 osiguran je povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u EUR koji je zamijenio kredit u CHF, do čega je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije i na koju je potrošač kao korisnik kredita slobodno pristao, slijedom čega se ne može ni u kojem slučaju smatrati da potrošači koji su konvertirali kredite imaju nižu razinu zaštite potrošačkih prava jer im je pravo na restituciju omogućeno upravo sklapanjem dodataka ugovoru o kreditu.

26. Pri tome valja napomenuti da je, iako je svrha donošenja ZID ZPK/15 konverzija, tako izvršena konverzija prema odredbama ZID ZPK/15 imala za posljedicu prestanak obveze tuženika kao kreditora (trgovca) prema prednici tužitelja kao korisnici kredita (potrošaču) na postupanje prema ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope i valutnoj klauzuli iz konvertiranog (izvornog) kredita, jer su te odredbe zamijenjene novim odredbama koje nemaju obilježja nepoštenosti, a time posljedično niti ništetnosti, pa potrošač sklapanjem takvog dodatka sukladno ZID ZPK/15 nema pravo na isplate radi ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi.

27. Pri tome se posebno ima na umu i ustaljeno stajalište Suda EU prema kojem se u odnosu na poduzetnike poput banaka u istim ili srodnim pravnim odnosima kao predmetnom, potrošač nalazi u slabijem položaju (tako i u odluci broj C-26/13 od 30. travnja 2014.), kao i da je ZID ZPK/15 imao za primarni cilj zaštitu potrošača CHF kredita kao slabije ugovorne strane, a ostvarenje tog cilja imalo je veći značaj od pravne sigurnosti druge strane (tako i Ustavni sud, U-I/3685/2015 od 4. travnja 2017., točka 30.). Međutim, ZID ZPK/15 je u odredbama članaka 19.d. i 19.e propisao detaljnu, jasnu i transparentnu proceduru koja je prethodila zaključenju ugovora o konverziji, kao i sadržaj tog ugovora, pa je korisnica kredita kao potrošač bila u prilici još i prije sklapanja ugovora o konverziji proučiti njegove odredbe. Štoviše, još prije donošenja ZID ZPK/15, Vlada Republike Hrvatske je u obrazloženju Konačnog prijedloga tog Zakona (P.Z./899 od 10. rujna 2015.) istakla, među ostalim, da ZID ZPK/15 predstavlja izvanrednu i jednokratnu zakonodavnu intervenciju koja je temelj za "trajno rješenje problema u CHF."

28. Stoga, zamjena nepoštenih ugovornih odredaba zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako prednice tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca jer, s jedne strane, omogućuje donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane potrošača budući da je potrošač kao slabija ugovorna strana objektivno bio u mogućnosti informirano procijeniti hoće li prihvatiti ili odbiti ponudu banke za sklapanje ugovora o konverziji. Pritom se posebno naglašava da je zaključenje ugovora o konverziji ovisilo o volji potrošača jer je samo potrošaču ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije.

29. Isto tako, učinak konverzije prema ZID ZPK/15 djeluje ex tunc što omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe. Tako stvorena mogućnost uspostave činjeničnog i pravnog okvira kakav je postojao, već sama po sebi, ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe (tako i Sud EU u presudi C- 308/156 HBD, točka 62.), i to u okolnostima i u proceduri koja je unaprijed poznata i unaprijed svim stranama predstavljena kao jednokratna mjera i trajno rješenje.

30. Slijedom navedenog, kako su provedenom konverzijom 2016., u skladu s odredbama ZPK, koju je korisnica kredita izričito prihvatila, neutralizirani štetni učinci problematičnih (nepoštenih / ništetnih) odredbi iz Ugovora o kreditu iz 2006., to je na temelju suglasne volje sudionika u obveznom odnosu, u smislu odredbe čl. 160. st. 1. ZOO-a u vezi s čl. 3. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14, 110/15, 14/19, 19/22) prestala obveza tuženika kao kreditora (trgovca) prema prednici tužitelja kao potrošaču i korisnici kredita na postupanje prema ništetnim (nepoštenim) ugovornim odredbama o načinu promjene ugovorene stope redovne kamate iz konvertiranog (izvornog) kredita uz valutnu klauzulu CHF i njihovim posljedicama (podudarno sa shvaćanjem iskazanim u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-637/2019-2 od 15. studenoga 2022.), kojom suglasnom voljom ugovornih strana je u biti isključeno pravo prednice tužitelja, a time i I. i II. - tužitelja, na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene stope redovne (ugovorene) kamate i valute CHF iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a što zakonom nije zabranjeno. Stoga, s obzirom na jasno izraženu suglasnost volja ugovornih strana izraženu u Dodatku, tako da je njime postignut puni sporazum o kreditnim uvjetima, pogrešno je prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev kao pod toč. I. i II. izreke.

31. Slijedom navedenog, prvostupanjska odluka sadržana pod točkom I. i II. izreke preinačena je na temelju čl. 373.a st. 1. toč. 1. ZPP-a, stoga na ostale navode žalbe nije bilo potrebe odgovarati (čl. 375. st. 1. ZPP-a).

32. U odnosu na odluku o troškovima postupka, za istaknuti je kako prema recentnoj praksi Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP) prekomjerni troškovi postupka, bilo da se radi o sudskim pristojbama ili naknadi za zastupanje stranke u postupku, mogu dovesti do povrede prava na pristup sudu u smislu odredbe čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (MU 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17; dalje: Konvencija) ili prava na mirno uživanje vlasništva u smislu odredbe čl. 1. Protokola br.1 uz Konvenciju. S obzirom na navedeno, ESLJP je utvrdio kako, da bi bilo opravdano, ograničenje prava na pristup sudu ili prava na mirno uživanje vlasništva mora biti propisano zakonom, slijediti legitiman cilj i biti razmjerno, odnosno mora biti postignuta pravedna ravnoteža između prava i interesa stranaka u postupku.

33. Pri navedenoj ocjeni, potrebno je između ostalog uzeti u obzir uspjeh stranaka u sporu. Međutim, iako su tužitelji u cijelosti izgubili predmetni spor, ovaj je sud prilikom odmjeravanja troškova postupka imao na umu da su sporne odredbe predmetnog ugovora o kreditu utvrđene ništetnima, kako su pravilno ukazivali tužitelji, s time da deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti tužitelji nisu postavili pa isto nije bilo od izravnog utjecaja na konačni omjer uspjeha u sporu u smislu odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a.

34. Nadalje je prema kriterijima ESLJP potrebno uzeti u obzir mogućnost predviđanja izgleda za uspjeh u sporu, posebno u kontekstu postojanja sudske prakse koja bi omogućila predviđanje takvih izgleda, pri čemu je potrebno istaknuti sljedeće. O pitanju osnovanosti zahtjeva za isplatu na temelju nepoštenih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji je konvertiran u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR u skladu s odredbama ZID ZPK/15 postoji neujednačena sudska praksa drugostupanjskih sudova koji na istovjetno činjenično stanje različito primjenjuju materijalno pravo, pri čemu još uvijek nije primijenjen mehanizam za prevladavanje tih razlika. Naprotiv, neujednačena je i praksa samog revizijskog suda (primjerice Rev-637/2019 od 15. studenog 2022., Rev 1096/2022 od 8. studenog 2022. i Rev 586/2019 od 21. prosinca 2022.). U takvim se okolnostima, u kojima je pitanje obeštećenja potrošača nakon konverzije podložno različitim tumačenjima sudova te u trenutku podnošenja tužbe nije bilo pojašnjeno, ne može zaključiti da je predmetna tužba bila očito neosnovana i lišena svakog izgleda za uspjeh. Zbog toga legitimni cilj izbjegavanja neopravdanog parničenja nije izravno primjenjiv u ovom predmetu pa bi nametanje tužiteljima znatnog financijskog tereta nakon završetka postupka u obliku odluke o troškovima postupka uz primjenu članka 154. stavka 1. ZPP-a prema pravilu “gubitnik plaća” u konkretnom slučaju predstavljalo ograničenje prava na sud, kao i upletanje u pravo na mirno uživanje vlasništva.

35. Nadalje, ovaj je sud u skladu s praksom ESLJP cijenio i doprinos tužitelja nastalim troškovima postupka te utvrdio da isti ni na koji način nisu pridonijeli povećanju istih. Prvenstveno, tužitelji nisu odgovorni za ništetnost predmetnih ugovornih odredaba, već uzrok ništetnosti leži na strani tuženika, stoga samo pokretanje predmetne parnice nije rezultat radnji tužitelja niti njihove prednice. Također, tužitelji nisu uzrokovali nerazmjerne troškove već pokrenute parnice budući da provedene radnje po svojoj vrsti i broju ne odstupaju od uobičajenog u istovjetnim postupcima. Pritom valja naglasiti da su tužitelji bili obveznici plaćanja sudske pristojbe na tužbu i presudu, kao i da su isti snosili trošak provedenog financijskog vještačenja u iznosu 464,53 eura, a koji trošak tuženik nije imao.

36. Naposljetku, ovaj je sud ocijenio da bi obveza naknade cjelokupnog troška postupka tuženiku (ne ulazeći u osnovanost zahtjeva za naknadom svakog pojedinog iznosa, ističe se da je tuženik postavio zahtjev za naknadom troška u iznosu 1.741,99 eura) predstavljala preveliko financijsko opterećenje za tužitelje, osobito uzimajući u obzir da je predmet ovog spora zahtjev za isplatu preplaćenog iznosa na ime ništetnih odredbi ugovora o kreditu. Navedeni zaključak opstaje neovisno o privatnopravnoj prirodi predmetne tužbe u kojoj tuženik nije bila država zastupana po državnom odvjetništvu već privatni subjekt (banka) zastupana po odvjetniku, a sve budući da su tužitelji kao nasljednici korisnice kredita u odnosu na tuženika (kreditora) nedvojbeno ekonomski slabija strana.

37. Slijedom svega iznesenog, pobijana odluka o troškovima postupka preinačena je na temelju odredbe čl. 380. st. 1. toč. 3. ZPP-a te je odlučeno kao pod točkom II. izreke.

38. Iz istih je razloga točkom III. izreke ove presude odlučeno da će tuženik sam snositi trošak žalbenog postupka, dok je točkom IV. izreke odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu budući da isti nije bio potreban za vođenje parnice.

U Zagrebu 14. listopada 2025.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Matić