Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2979/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja tog suda Ksenije Jakovčević, predsjednice vijeća, Jadranke Matić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Lidije Bošnjaković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Nina Čavlina Zrinščak, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Jelić, Čavlin Zrniščak i Sardelić u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 8, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnica Marija Vujasin, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Kožul i Petrinović d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6266/24-65 od 12. prosinca 2024., u sjednici vijeća održanoj 14. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 8 kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6266/24-65 od 12. prosinca 2024. te se odbija zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku platiti tužitelju 5.142,27 eura sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose glavnice od ukupno navedenog na način kako je pobliže određeno izrekom te presude (točka I. izreke) i naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.756,02 eura sa zateznim kamatama tekućim od 12. prosinca 2024. do isplate (točka II. izreke).

2. Protiv prvostupanjske presude žali se tuženik pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP). Predlaže da žalbeni sud preinači prvostupanjsku presudu na način da tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan i da mu prizna troškove parničnog postupka ili da ukine prvostupanjsku presudu i da predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje te zahtjeva naknadu troška nastalog podnošenjem žalbe.

3. Žalba nije osnovana.

4. U žalbenoj fazi postupka nije sporno da je između stranaka 25. ožujka 2008. sklopljen Ugovor o kreditu broj [broj kredita] kojim je tuženik tužitelju na raspolaganje stavio kredit u iznosu od 28.118,00 CHF, obračunato u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, da je čl. 3. st. 1. ugovorena kamatna stopa od 6% dekurzivno godišnje, koja je promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora ili drugog akta banke i da je ugovoreno da korisnik kredita potpisom ugovora izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pisnu obavijest banke o visini kamatne stope i visini anuiteta. Također nije sporno da je čl. 2. st. 1. i čl. 4. st. 3. istog Ugovora ugovorena valuta obveze vezana uz CHF i da se kredit otplaćuje u 84 mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF na dan dospijeća.

5. Sporna je pravilnost zaključka suda prvog stupnja da su odredbe o valuti obveze i ugovorenoj jednostranoj mogućnosti tuženika da mijenja kamatnu stopu ništetne, sporan je i zaključa suda prvog stupnja o neosnovanosti prigovora zastare, kao i o stav o vezanosti suda odlukama donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača te je sporan način na koji je određen tijek zateznih kamata, a tuženik osporava i visinu iznosa koji je tužitelju dosuđen pobijanom odlukom.

6. Sud prvog stupnja prihvatio je tužbeni zahtjev uz, u bitnom, obrazloženje:

- da je kredit tužitelju bio potreban radi kupnje motornog vozila za osobne potrebe slijedom čega da predmetni ugovor ima sva obilježja potrošačkog kredita,

- da prije sklapanja ugovora tuženik tužitelja nije upozorio na mogućnost značajnog povećanja kamatne stope, kao niti da postoji mogućnost značajne promjene tečaja za CHF, a da iz svih ostalih iskaza proizlazi da tužitelju nisu pružene niti dovoljne informacije o time elementima od strane djelatnika tuženika, zbog čega da tužitelj nije mogao shvatiti sve rizike ne koje je pristao sklapanjem ugovora s promjenjivom kamatnom stopom i valutom obveze vezanom uz CHF,

- te s obzirom na to zaključuje da činjenica da tužitelju kao potrošaču nisu na jasan način prilikom ugovaranja Ugovora o kreditu obrazloženi svi dosezi odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, da mu nije objašnjeno na koji način i po kojim parametrima može doći do povećanja kamatne stope, a niti je tuženik kao banka i kreditor omogućio tužitelju kao ugovaratelju i potrošaču da na ravnopravnoj bazi pregovara s bankom o toj ugovornoj odredbi, da je to za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača,

- pa kako su te odredbe dovele do toga da je tužitelj platio više od onoga što je bio dužan, smatra osnovanim zahtjev za isplatu o kojem je odlučio pod točkom I. izreke pobijane presude.

7. Takvu odluku sud prvog stupnja temelji na čl. 502.c ZPP-a i čl. 106. te čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Nar. nov. broj 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09, 78/12., 56/13., dalje: ZZP) u vezi s presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-18/2018 od 26.05.2020., presudom i rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., čl. 247. , čl. 323., čl. 1111. do 1115. i čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov. broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., dalje: ZOO), čl. 6. st. 1. Direktive 93/13 EEZ, shvaćanja iz odluka Europskog suda, izraženo u slučaju C-618/10, Banco Espanol de Credito v. Joaquin Calderon Camino od 14.06.2012. te shvaćanju iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019.

8. Uz navedeno sud prvog stupnja neosnovanim ocjenjuje i prigovor zastare pozivom na čl. 225. ZOO-a, uz obrazloženje da je tužba u ovom predmetu podnesena 12. lipnja 2019., da je podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa došlo do prekida zastarijevanja te da je zastara ponovno počela teći (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu) pravomoćnošću presude Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je nastupila 13. lipnja 2014., a u odnosu na valutu obveze donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14.06.2018. i da stoga od pravomoćnosti tih odluka do podnošenja tužbe nije protekao petogodišnji zastarni rok.

9. Ispitujući pobijanu odluku ovaj sud nije našao da bi u postupku pred sudom prvog stupnja bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. ZPP-a. Također pobijana odluka nema nedostataka zbog kojih ju se ne bi moglo ispitati u smislu čl. 354. st. 2. točka 11. toga Zakona.

10. Točno je da je sud svoja utvrđenja o ništetnosti spornih odredbi ugovora temeljio i na utvrđenjima iz presuda donesenih u predmetima radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača i odlukama sudova koje su pobrojane u prvostupanjskoj odluci na osnovi odredbe članka 502.c. ZPP-a. Međutim, isto tako, iz pobijane odluke i provedenih dokaza, kako to sud pravilno i utvrđuje, proizlazi da u odnosu na konkretni ugovor s tužiteljem tuženik ni o jednoj odredbi ugovora pa ni o spornima nije pregovarao.

10.1. U takvoj su situaciji, prema shvaćanju ovoga suda, na konkretni slučaj apsolutno primjenjiva shvaćanja o istim spornim pitanjima zauzeta u odlukama donesenim povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa te sud nije pogrešno postupio niti primijenio materijalno pravo kada se pozvao na ista u skladu s ovlaštenjem iz čl. 502.c ZPP-a.

11. Također valja odgovoriti da, suprotno navodima žalbe, u postupku pred sudom prvoga stupnja nije povrijeđeno niti pravo na procesnu jednakost stranaka jer je tijekom postupka prvostupanjski sud proveo dokaze koje su stranke predložile te se u obrazloženju presude i pozvao na sve provedene dokaze koje je detaljno analizirao i potom procijenio, sve u skladu sa čl. 8. ZPP-a, kao što je obrazložio i odgovorio na sve relevantne prigovore stranaka u postupku. Pri tome treba reći da tuženik u žalbi niti ne navodi koje dokaze sud to nije ocijenio.

11.1. Pravo na ocjenu izvedenih dokaza pridržano je za prvostupanjski sud (čl. 8. ZPP) kojemu pripada i ovlast (čl. 304. ZPP) odlučivanja o trenutku u kojem je predmet spora dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti valjana odluka, odnosno ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP), pa postupanjem prema toj ovlasti, time što nije izveo dokaze koje je tuženik predložio nije ostvarena bitna povreda odredaba parničkog postupka iz čl. 354.st.1. ZPP niti je činjenično stanje pogrešno ili nepotpuno utvrđeno.

12. U odnosu na daljnje žalbene navode valja reći da je odredbe o valuti obveze i načinu promjenjive kamatne stope sud prvoga stupnja pravilno cijenio nerazumljivim.

12.1. Valutna klauzula zaštitna je klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije. Međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, već kao zaštitna klauzula, koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća. Dakle, ista je sastavni dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja. Stoga nije dovoljno da su odredbe samo gramatički razumljive, već sadržaj odredbe i ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne i prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija, pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio, što je sve u konkretnom slučaju izostalo.

12.2. Nadalje, odredba o promjeni kamatne stope je, u konkretnom slučaju, ugovorna odredba ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena. Time takve odredbe uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja jer dovodi do toga da tuženik kao vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a da tužitelj kao dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti. To stoga jer razlozi za promjenljivost kamatne stope nisu razvidni potrošaču prilikom sklapanja ugovora, niti mu omogućuju da provjeri opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita. Ugovorna kamata kao naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, mora biti određena, odnosno odrediva.

12.3. Slijedom iznijetog, spornim ugovornim formulacijama o valuti obveze i promjenjivoj kamatnoj stopi tuženik nije udovoljio zahtjevima transparentnosti, jer obveza transparentnosti se ne može ograničiti isključivo na razumljivost odredbi na formalnoj i jezičnoj razini. Naprotiv, prilikom ocjene nepoštenosti ugovornih odredbi najodlučnije je postupanje kreditora, dakle konkretno tuženika kao pružatelja usluga koje je moralo biti takovo da je tužitelju kao potrošaču moralo biti jasno i razumljivo što za njega nosi sklapanje određenog potrošačkog ugovora, što nije tako u konkretnom slučaju, sve uzevši u obzir formulacije ugovornih odredbi i način na koji je uopće kredit odobren o čemu je tužitelj detaljno iskazao.

13. Također žalitelju valja odgovoriti da tuženik ni jednim dokazom nije dokazao da bi tužitelj bio potrošač koji nije prosječan i koji je mogao ili morao razumjeti općenito napisane sporne ugovorne odredbe. Upravo suprotno, iz iskaza tužitelja proizlazi da iako je shvatio da je potpisom pristao na promjenjivost kamatne stope i na vezanje glavnice uz valutu CHF da zapravo nije razumio zašto je i kako došlo do promjena kamatne stope i kako vezanje glavnice uz valutu CHF utječe na njegovu obvezu, dok dokazi koji su provedeni po prijedlogu tuženika ne ukazuju na suprotno.

14. U takvoj situaciji tuženik neosnovano problematizira savjesnost tužitelja kao potrošača jer, u vezi konkretnog ugovora iz dokaza u spisu proizlazi nesavjesnost tuženika kao kreditora kao jače strane, koja raspolaže specifičnim stručnim znanjima, koja je nerazumljive ugovorne odredbe iskoristila na štetu potrošača kao slabije strane, ne dajući mogućnost potrošaču da na bilo koji način utječe na ugovorne odredbe o kojima će neposredno ovisiti njegova prava i obveze.

15. Neosnovano žalbom tuženik osporava i pravilnost odluke suda prvoga stupnja vezano uz prigovor zastare. Prema obvezujućem pravnom shvaćanju Vrhovnog sud Republike Hrvatske sa sjednice Građanskog odjela br. Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022., a vezano uz shvaćanje Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zastarni 6 Poslovni broj Gž-3249/2023-3 rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO/05 (članak 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. To znači da kada ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača da tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Stoga, kako je presuda po tužbi radi zaštite kolektivnih interesa u odnosu na valutnu klauzulu postala pravomoćna 14. lipnja 2018., a u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu 13. lipnja 2014., kako to pravilno obrazlaže i sud, a tužba je u ovom predmetu podnesena je 12. lipnja 2019. to neosnovano žalitelj ustraje na prigovoru zastare (čl. 225. ZOO).

16. Žalitelj neosnovano osporava i odluku prvostupanjskog suda u pogledu početka tijeka zakonskih kamata na iznose koji su tužitelju dosuđeni, smatrajući da tužitelj nema pravo na zakonsku zateznu kamatu od dana kada je izvršio plaćanje. Taj žalbeni navod nije osnovan iz razloga što se zbog nepridržavanja odredbi Zakona o zaštiti potrošača tuženik smatra nesavjesnim te je prvostupanjski sud pravilno primijenio čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima jer je tuženik nepošteni stjecatelj, jer se prilikom izmjene kamatnih stopa i ugovaranja valutne klauzule u CHF nije vodio načelom savjesnosti i poštenja i prilikom svake uplate znao je da prima nešto što mu ne pripada. Dakle, tuženik, na čijoj strani su utvrđeni razlozi ništetnosti, obzirom da je takve odredbe uvrstio u predmetni ugovor, smatra se nepoštenim stjecateljem i stoga je obvezan platiti zateznu kamatu tekuću upravo na način kako je to odlučeno pobijanom odlukom.

17. Također, u konkretnom slučaju, u kojem je bila ugovorena promjenjiva kamatna stopa na iznos kredita koji je bio vezan uz valutu CHF nije bilo mjesta prihvaćanju provođenja vještačenja, kako je tuženik predlagao, kao da se radi o stopi kamata koja je vrijedila za ugovore o kreditu u HRK. Slijedom toga ni ovim navodima žalbe nije dovedena u sumnju pravilnost pobijane odluke.

18. Zbog navedenog je, imajući na umu da je već ranije u ovom postupku donesena pravomoćna presuda vezanu za isplatu po osnovi promjenjive kamatne stope, sud pravilno, pozivom na čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a, sada pobijanom odlukom, tužitelju dosudio i iznos preplate po osnovi ništetnih odredbi o valuti obveze u iznosu od 5.142,27 eura s pripadajućim zateznim kamatama (koji iznos proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke).

19. Slijedom svega rečenog je, bez potrebe odgovaranja na ostale navode žalbe (čl. 375. st. 1. ZPP-a), odlučeno kao pod točkom I. izreke ove presude na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a.

20. Odluka o troškovima postupka ocijenjena je pravilnom i zakonitom kako po osnovi tako i po visini te je kao takva i potvrđena na temelju čl. 380. točka 2. ZPP-a.

21. Trošak žalbe tuženiku nije priznat jer sa žalbom nije uspio (čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a).

U Zagrebu 14. listopada 2025.

Predsjednica vijeća:

Ksenija Jakovčević