REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6 i 8

Poslovni broj: Us I-5281/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Vlahu Bassegli Gozze i Andreje Fortunić, kao zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice HS iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik Martin Sherri, odvjetnik u Zagrebu, Kordunska 1, protiv tuženika Grada Zagreba, Gradonačelnika u Zagrebu, Trg Stjepana Radića 1, OIB 61817894937, radi postupanja po prigovoru radi propuštanja izdavanja potvrde izvršnosti i pravomoćnosti, 14. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se točka I izreke rješenja Grada Zagreba, Gradonačelnika, KLASA: UP/II-551-06/23-014/77, URBROJ: 251-02-01/001-23-9, od 9. listopada 2023.

II. Nalaže se tuženiku da, u roku od 60 dana od dana dostave pravomoćne presude u ovom upravnom sporu, izda tužiteljici potvrdu izvršnosti i pravomoćnosti za rješenje Grada Zagreba, Gradonačelnika, KLASA: UP/II-551-06/23-014/77, URBROJ: 251-02-01/001-23-2, od 8. ožujka 2023.

III. U preostalom dijelu tužbeni zahtjev se odbija.

IV. Nalaže se tuženiku da, u roku od 60 dana od dana dostave pravomoćne odluke o troškovima, naknadi tužiteljici trošak upravnog spora u iznosu od 2.500,00 eura (slovima: dvijetisućepetstotina eura) sa zateznim kamatama koje je tuženik dužan isplatiti ako ne podmiri trošak upravnog spora u ostavljenom roku, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, a koje teku od dana donošenja ove presude do isplate.

Obrazloženje

1. Točkom I izreke osporenog rješenja obustavljen je postupak pokrenut povodom prigovora radi zaštite od drugih oblika postupanja javnopravnih tijela, u konkretnom slučaju radi propuštanja izdavanja potvrde pravomoćnosti i izvršnosti za rješenje Grada Zagreba, Gradonačelnika, KLASA: UP/II-551-06/23-014/77, URBROJ: 251-02-01/001-23-2 od 8. ožujka 2023., sve temeljem zahtjeva tužiteljice od 13. srpnja 2023. Osporeno rješenje obrazloženo je stavom tuženika kako je po zahtjevu tužiteljice u cijelosti postupljeno, isplatom dužnog iznosa, iz kojeg razloga ne postoje pravne pretpostavke za daljnje vođenje postupka izdavanja traženih potvrda. Točkom II izreke osporenog rješenja odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadom troškova provedenog upravnog postupka.

2. Osporavajući zakonitost naprijed navedene odluke tužiteljica u svojoj tužbi navodi kako iz članka 137. stavka 3. Zakona o općem upravnom postupku proizlazi kako svako rješenje treba sadržavati potvrdu izvršnosti, a iz kojeg razloga se analogijom može zaključiti da ima pravo podnijeti i ishoditi potvrdu izvršnosti. Slijedom ovog prava i imajući na umu kako tuženik nije postupao po njezinom zahtjevu to je temeljem članka 12. stavka 3., odnosno temeljem članka 156. Zakona o općem upravnom postupku, neposredno izjavila prigovor čelniku tijela. Dodaje da unatoč jasnom i obrazloženom prigovoru tuženik nije udovoljio njenom zahtjevu, odnosno o istom nije ni odlučio, budući da je donio osporeno rješenje kojim obustavlja postupak po njenom prigovoru. Posebno ističe kako je sukus osporenog rješenja okolnost da se postupak obustavlja jer je rješenje izvršeno, a što je upravo potvrda da je njezin zahtjev za izdavanjem potvrda osnovan, pa je time automatizmom osnovan i prigovor izjavljen čelniku tijela. Iz ovog razloga evidentnim smatra kako je tuženik donio nezakonito rješenje, koje se u svojoj biti ne može ispitati, jer je potpuno nejasno iz kojeg razloga je pokraj nesporne činjenice da je rješenje izvršno tuženik obustavio postupak. Iz razloga nezakonitosti temeljnog stava tuženika, smatra da je posljedično osnovan i njen zahtjev za naknadom troškova upravnog postupka te predlaže sudu da o istom donese odluku, jer ih na drugi način ne može ostvariti. Predlaže Sudu da poništiti osporavano rješenje uz naknadu troškova ovog upravnog spora.

3. Tuženik u svom odgovoru navodi kako je uvidom u službene evidencije utvrdio kako je rješenje Grada Zagreba, Gradonačelnika, KLASA: UP/II-551-06/23- 014/77, URBROJ: 251-02-01/001-23-2, od 8. ožujka 2023., u točki II izreke u cijelosti izvršeno, a što dovodi do zaključka da je taj postupak po tužiteljicu uspješno završio te da neće biti potrebe za njegovim prisilnim izvršenjem. Iz ovog zauzima stav da je po zahtjevu tužiteljice postupljeno te da nema daljnjih pravnih pretpostavki za vođenje upravnog postupka, zbog čega to postupanje mora biti obustavljeno. Pozivajući se na odredbe Zakona o općem upravnom postupku dodaje da je svrha iskazivanja potvrde pravomoćnosti prisilno ostvarenje obveze nametnute upravnim aktom koja nije prethodno dobrovoljno ispunjena, iz kojeg razloga je uostalom i propisano da stranka izvršnost može dokazivati i na drugi način. Stoga zaključuje da izdavanje potvrde izvršnosti nije ekskluzivan način njenog dokazivanja, iz čega slijedi da se njenim neizdavanjem ne narušava ni jedno pravo tužiteljice. Imajući na umu da potvrda izvršnosti ima samo deklaratoran karakter, zaključuje kako tužiteljica nema pravni interes za inzistiranjem za izdavanjem potvrde izvršnosti, iz kojeg razloga ga on posljedično nije dužan izdati. Navodi kako se protivi provođenju rasprave u ovom upravnom sporu, jer je razvidno kako se u konkretnom radi isključivo o pravnom, a ne o činjeničnom pitanju te da su zahtjevi tužiteljice sami sebi svrha, bez pravnog uporišta u institutu zaštite njenih prava i interesa. iz kojeg razloga pokretanje ovakvog spora spada u sferu neopravdanog obijesnog suđenja. Predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev i osporeno rješenje ostav ina snazi.

4. Podneskom od 22. prosinca. 2023. tužiteljica u bitnom elaborira razloge zbog kojih smatra kako je odluka kojom se postupak izdavanja potvrda obustavlja, iz razloga jer je tuženik platio njegov dug, nezakonita, ali iznosi i niz drugih argumenata kojim pobija stavove tuženika iz njegovog odgovora, a koje stavove je tuženik dodao ranijim stavovima osporenog rješenja.

5. U ovoj upravnoj stvari sporna je primjena materijalnog prava, dok same činjenice nisu sporne. Isto tako Sud je utvrdio kako tuženik u ovom predmetu ne traži održavanje rasprave, niti predlaže izvođenje dokaza. Stoga i imajući na umu kako je Sud svojom izrekom poništio osporeno rješenje, jer je utvrdio da je pojedinačna odluka javnopravnog tijela nezakonita, temeljem članka 98. stavka 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 36/24. – u daljnjem tekstu Zakon) ovaj upravni spor riješen je bez održavanja rasprave.

6. Radi ocjene zakonitosti osporenog rješenja Sud je u istog izvršio uvid, te je radi točnog utvrđenja činjeničnog stanja izvršio uvid u spis tuženika i priložene isprave.

7. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja Sud je, sukladno članku 114. stavak 3. Zakona o upravnim sporovima, utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

8. U ovom sporu Sud je utvrdio:

- da je tužiteljica zahtijevala izdavanje potvrde pravomoćnosti i izvršnosti na rješenje Grada Zagreba, Gradonačelnika, KLASA: UP/II-551-06/23-014/77, URBROJ: 251-02-01/001-23-2, od 8. ožujka 2023. Tim rješenjem je u točki I. izreke poništeno rješenje Grada Zagreba, Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom, KLASA: UP/I-551-06/22-013/1700, URBROJ: 251-09-22-1/006- 22-02, od 1. prosinca 2022. i predmet je vraćen prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak. Točkom II. izreke tog rješenja naloženo je Gradu Zagrebu, Gradskom uredu za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom naknaditi podnositeljici trošak upravnog postupka u iznosu od 1.1711,88 kuna, odnosno 155,54 eura (fiksni tečaj konverzije 7,53450), u roku od 30 dana od dana pravomoćnosti rješenja, dok se u preostalom dijelu zahtjev podnositeljice za naknadom troškova tog postupka odbija;

- da je naprijed navedeno rješenje tužiteljica zaprimila 12. travnja 2023.;

- da protiv tog rješenja nije pokrenut upravni spor;

- da je tužiteljica 13. srpnja 2023., podnijela zahtjev za izdavanje potvrde pravomoćnosti i izvršnosti rješenja KLASA: UP/II-551-06/23-014/77, URBROJ: 251-

02-01/001-23-2, od 8. ožujka 2023.;

- da je po točki II. izreke rješenje Grada Zagreba, Gradonačelnika, KLASA: UP/II- 551-06/23-014/77, URBROJ: 251-02-01/001-23-2, od 8. ožujka 2023., postupljeno u cijelosti, odnosno da je tužiteljici 3. kolovoza 2023. isplaćen trošak žalbenog upravnog postupka;

- da po zahtjevu tužiteljice za izdavanjem potvrde pravomoćnosti i izvršnosti rješenja od 13. srpnja 2023., nije postupano, iz kojeg razloga je ona 21. rujna 2023. čelniku tijela i temeljem članka 156. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj 47/09. i 110/21. – u daljnjem tekstu Zakon), podnijela prigovor;

- da je osporenim rješenjem i temeljem članka 46. stavka 5. Zakona obustavljen postupak povodom prigovora tužiteljice, uz obrazloženje tuženika kako je utvrđeno da je po točki II izreke rješenja Grada Zagreba, Gradonačelnika KLASA: UP/II-551-06/23- 014/77, URBROJ: 251-02-01/001-23-2, od 8. ožujka 2023., već postupljeno, odnosno da joj je isplaćen trošak ranijeg postupka, iz kojeg razloga nema daljnjih pravnih pretpostavki za vođenje postupka izdavanja traženih potvrda.

9. Sud nalazi kako je temeljni stav tuženika da je on, isplatom troška upravnog postupka određenog rješenjem KLASA: UP/II-551-06/23-014/77, URBROJ: 251-02-01/001-23-2, od 8. ožujka 2023., u cijelosti postupio po zahtjevu za izdavanje potvrde, iz kojeg razloga ne postoje daljnje pretpostavke vođenja upravnog postupka po traženju tužiteljice, iz kojeg razloga taj postupak treba obustaviti. Sud nalazi i kako tuženik smatra da nije u obvezi izdati traženu potvrdu, jer je člankom 137. Zakona propisano da ukoliko takva potvrda ne bude izdana, stranka može dokazivati izvršnost i na drugi način,

10. U odnosu na naprijed izložene stavove tuženika, Sud navodi kako se s istim ne može usuglasiti.

11. Člankom 46. stavkom 5. Zakona propisano je da kada se tijekom postupka utvrdi da više ne postoje pravne pretpostavke za vođenje postupka, rješenjem će se obustaviti postupak.

12. Navedena odredba pravni je temelj osporenog rješenja te je istom sadržajno propisano da kada tijekom postupka nastanu, ili se promjene, neke okolnosti koje u trenutku podnošenja zahtjeva nisu postojale, a koje utječu na samu bit postupka, postoji ovlast javno pravnog tijela takav postupak obustaviti. Jedan od elemenata opstojnosti formalnog odnosa (uz evidentno subjekte ili objekt odnosa) je i sam zahtjev za njegovo vođenje, a kao temeljna dispozicija stranke.

13. Ukoliko naprijed navedeno imamo na umu, Sud nalazi kako je tuženik već i samom obustavom postupka utemeljenom na naprijed citiranoj odredbi Zakona i iz razloga jer je po zahtjevu tužiteljice postupio, sadržajno priznao dvije okolnosti i to da djeluje u postupku na kojeg se primjenjuju odredbe Zakona te da je taj postupak vođen po zahtjevu tužiteljice.

14. Nadalje, Sud nalazi kako tužiteljica upravo svojim zahtjevom traži od tuženika da joj on, kao javno pravno tijelo i sukladno njegovim evidencijama, izda potvrdu određenog sadržaja. Stoga se ne može zaključiti da tužiteljica traži novčanu isplatu, odnosno neko drugo nedefinirano postupanje tuženika. Iz ovog slijedi da se o zahtjevu tužiteljice plaćanjem duga ne rješava te da je stoga taj zahtjev još uvijek egzistentan. Stoga u situaciji u kojoj još uvijek postoje sve pravne pretpostavke za postupanje tuženika (subjekti, objekt, prava i obveze te egzistentan zahtjev) ne postoji mogućnost obustave postupka u konkretnom.

15. Kao drugi razlog osporenog rješenja Sud nalazi uspostavljeni stav tuženika, sukladno kojem proizlazi ne postoji njegova obveza da postupa po zahtjevu za izdavanjem potvrde izvršnosti i pravomoćnosti, odnosno da je postupanje po takvom zahtjevu njegova potpuna proizvoljnost, koji se može podvesti pod drugi oblik postupanja, jer takva stvar nije upravna te jer stranka može, sukladno članku 137. stavku 3. Zakona, izvršnost rješenja svakodobno dokazivati i drugim sredstvima.

16. U odnosu na uspostavljeni stav tuženika Sud ukazuje kako javno pravno tijelo ne može odlučiti da po zahtjevu stranke uopće ne postupa. Svaka stranka o svom zahtjevu kojeg upućuje javno pravnom tijelu mora dobiti odgovor pa i u bilo kojoj formi, a čime se uspostavlja pravna sigurnost. Naime, procesna pozicija u kojoj stranka ne zna da li će o njenom zahtjevu biti odlučeno ili neće, dovela bi je u potpuno apsurdnu situaciju u kojoj bi svakodnevno podnosila isti zahtjev, nadajući se da će joj jednog dana netko, nešto i odgovoriti. Stoga Sud zaključuje kako je tuženik, odnosno njegovo prvostupanjsko tijelo, bio u obvezi o zahtjevu odlučiti na bilo koji način, pa i odbačajem, odnosno barem odlukom da o istom neće odlučivati te takvu odluku tada dostaviti podnositelju zahtjeva.

17. Iz ovog slijedi da se opisano ne može smatrati „drugim oblikom postupanja javno pravnog tijela“, iz članka 156. Zakona, a koje propuštanje postupanja bi tada trebao razmatrati čelnik tijela u kojem je raspoređen službenik koji je odlučio odbiti zahtjev stranke za izdavanjem potvrde. Ovaj Sud ističe da se o svakom zahtjevu pa tada i o zahtjevu za izdavanjem bilo koje potvrde sadržajno odlučuje rješenjem, a što tada gasi primjenu postupanja iz članka 156. Zakona, kada se takvo rješenje ne donosi. Naime, rješenje je u svojoj biti uvijek odluka o zahtjevu stranke (ukoliko postupak nije pokrenut po službenoj dužnosti), te ono može imati i drugačiji naziv. Kod izdavanja potvrde i u situaciji u kojoj se zahtjev za izdavanje potvrde usvaja, odluka o zahtjevu (dakle rješenje) bila bi sama potvrda, a kojom se u cijelosti usvaja ono što je zahtjevom traženo. Stoga je bespredmetno u tom smislu donositi bilo koje posebno i samostalno rješenje. Suprotno ovom u situaciji kada se zahtjev za izdavanje potvrde odbija ili odbacuje, u cijelosti ili djelomično, razlog pravne sigurnosti traži da stranka o razlozima takvog djelovanja bude jasno i cjelovito obavještena, sa jasnom uputom o daljnjem postupanju koji će joj u konačnici omogućiti sudsku zaštitu.

18. I izvan ovoga Sud smatra da bi bilo pogrešno promatrati postupak po zahtjevu kao postupak za zaštitu od nekih drugih oblika postupanja javnopravnih tijela, budući se u konkretnom i ne radi o nekim posebnim nejasnim oblicima postupanja javno pravnih tijela (primjerice zatvaranje dijela javnog puta radi njegove sanacije), u kojima bi trebalo osigurati neki drugi, supsidijarni, oblik pravne zaštite, već o običnom postupku pokrenutom po zahtjevu stranke, a o kojem će nadležno tijelo u konačnici donijeti odluku o njegovoj osnovanosti.

19. Prihvaćajući posebnost postupanja po zahtjevu za izdavanjem potvrde sam zakonodavac je takav oblik postupanja specijalno odredio.

20.1. Člankom 159. stavkom 1. Zakona propisano je da javnopravna tijela izdaju potvrde. Potvrdama se smatraju i uvjerenja, izvadci i druge javne isprave o činjenicama o kojima javnopravna tijela vode službenu evidenciju.

20.2. Člankom 159. stavkom 2. Zakona određeno je da potvrde o činjenicama o kojima se vodi službena evidencija izdaju se u skladu s podacima iz službene evidencije. Takve su potvrde javne isprave.

20.3. Člankom 159. stavkom 4. Zakona propisano je da se potvrde o činjenicama o kojima se vodi službena evidencija izdaju se stranci na njezin zahtjev, u pravilu istoga dana kad je stranka zatražila izdavanje potvrde, a najkasnije u roku od 15 dana od dana podnošenja urednog zahtjeva za izdavanje, ako propisom kojim je ustanovljena službena evidencija nije drukčije propisano. Potvrda se može izdati i u elektroničkom obliku.

20.4. Člankom 159. stavkom 5. Zakona propisano je da ako javnopravno tijelo odbije zahtjev za izdavanje potvrde, dužno je o tome donijeti rješenje. Ako u roku od 15 dana od dana podnošenja zahtjeva ne izda potvrdu ili ne donese i dostavi stranci rješenje o odbijanju zahtjeva, stranka može izjaviti žalbu.

21. Sukladno naprijed citiranim odredbama ovaj Sud zaključuje kako je potvrda o izvršnosti i/ili pravomoćnosti potvrda iz članka 159. stavak 2. Zakona. Naime, i kada bi smatrali da se potvrde pravomoćnosti ne izdaju iz službenih evidencija (a što je formalno točno), takve potvrde su po svom sadržaju, odnosno po svojoj dokaznoj snazi, (jer se smatra dokazanim ono što je u njima potvrđeno), javne isprave.

22. Sud samo kao podredno navodi da čak i u situaciji u kojoj se zauzme stav da potvrde izvršnosti ili pravomoćnosti nisu potvrde koje bi imale snagu javne isprave, odnosno da one nisu izdane temeljem službenih evidencija, tada bi i u konkretnom slučaju trebalo primijeniti članak 160. Zakona o općem upravnom postupku, a što bi opet dovelo do jednakog rezultata.

23.1. Člankom 160. stavkom 1. Zakona propisano je da javno pravna tijela izdaju potvrde o činjenicama o kojima ne vode službenu evidenciju, ako je to zakonom propisano. U tom slučaju činjenice se utvrđuju prema odredbama o dokazivanju propisanim ovim Zakonom.

23.2. Člankom 160. stavkom 3. Zakona određeno je da se potvrde izdaju stranci u roku od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva. Kad javnopravno tijelo odbije zahtjev za izdavanje potvrde, dužno je o tome donijeti rješenje. Ako u roku 30 dana od dana podnošenja zahtjeva ne izda potvrdu ili ne donese i dostavi stranci rješenje o odbijanju zahtjeva, stranka može uložiti žalbu.

24. Stoga i bez obzira radi li se o zahtjevu za izdavanje potvrde o činjenicama o kojima se vode službene evidencije, ili o činjenicama o kojima se takve evidencije ne vode, javno pravno tijelo je u slučaju neosnovanog zahtjeva stranke za izdavanje potvrde dužno odlučiti o zahtjevu stranke i takvu odluku joj uredno dostaviti. Upravo iz ovog razloga i propisano je da „kad javnopravno tijelo odbije zahtjev za izdavanje potvrde, dužno je o tome donijeti rješenje.“

25. U odnosu na stav tuženika kojim navodi da posebno rješenje ne treba donositi jer se izvršnost nekog rješenja može dokazivati i drugim sredstvima, Sud navodi kako slijedi.

26. Člankom 137. stavkom 3. Zakona propisano je da rješenje kojeg se izvršenje traži treba sadržavati potvrdu izvršnosti. Ako tijelo koje je izvršno rješenje donijelo ne izda potvrdu u roku od 15 dana od podnošenja zahtjeva, stranka može izvršnost rješenja dokazivati i drugim sredstvima.

27. Vezano i uz naprijed navedeno Sud nalazi kako iz naprijed citiranog članka 137. stavka 3. Zakona, jasno proizlazi da je za izdavanje potvrde nadležno tijelo koje je izvršno rješenje i donijelo te da to tijelo može izdati potvrdu ili takvo izdavanje uskratiti, a što takvo određenje tada doslovno vezuje uz dio članka 159. stavka 5., odnosno članka 160. stavka 3. Zakona, a kojim se propisuje da ako javno pravno tijelo „u roku 30 dana od dana podnošenja zahtjeva ne izda potvrdu ili ne donese i dostavi stranci rješenje o odbijanju zahtjeva, stranka može uložiti žalbu.“

28. Sud navodi i da se dio članka 137. stavka 3. Zakona, kojim je propisano „stranka može izvršnost rješenja dokazivati i drugim sredstvima“, ne može tumačiti na način da se javno pravno tijelo potpuno ogluši na zahtjev za izdavanje tražene potvrde, pa da se tada takva situacija ispravlja kroz prigovor čelniku tijela. Naime, sukladno naprijed citiranoj odredbi Sud nalazi da potvrda izvršnosti rješenja služi dokazivanju tog njegovog svojstva, a što evidentno olakšava procesnu poziciju stranke koja izvršenje u budućnosti traži. Stoga je izdavanje potvrde pravni interes stranke koja je u tom smislu ovlaštena podnijeti zahtjev za njeno izdavanje te o čijem zahtjevu mora biti odlučeno sukladno odredbama Zakona. Upravo navedeno je razlog citiranog zakonskog određenja te stoga ono nije pravni temelj stavu da javno pravno tijelo može uskrati izdavanje potvrde, već upravo suprotno. Naime, članak 137. stavak 3. Zakona ne propisuje ovlaštenje tuženika da diskreciono ocijeni svrsishodnost izdavanja potvrde (koja se izdaje u svrhu olakšanja ostvarenja prava), iz kojeg razloga je tuženik u obvezi sa zahtjevom za izdavanje potvrde postupati u skladu s Zakonom. U tom smislu Sud ukazuje kako je potvrda izvršnosti i pravomoćnosti prije svega potvrda i to potvrda za čije izdavanje stranka ima pravni interesi o kojoj se po njenoj dokaznoj snazi sadržajno može smatrati da je izdana po javno pravnom tijelu koje o tome vodi službene evidencije. Stoga se na postupak njenog izdavanja primjenjuje članak 159. Zakona.

29. Imajući na umu sve navedeno i podvodeći isto pod sadržaj obrazloženja razloga osporenog rješenja, Sud zauzima stav kako je tuženik sadržajno obustavio postupak po zahtjevu za izdavanjem potvrde o čijem sadržaju evidenciju vodi (iz već navedenih razloga), bez da je o tome decidirano donio negativno rješenje, ili izdao potvrdu, čime je postupio direktno suprotno naprijed citiranom članku 159. stavku 5. Zakona. Iz svih navedenih razloga i sukladno članku 117. stavku 1. Zakona, odlučeno je kao u točki I izreke ove presude.

30. Navedenom Sud dodaje i kako je dužnost javno pravnog tijela da potvrde koje izdaje budu sačinjene sukladno stvarnom stanju trenutka u kojem se sastavljaju te da u situaciji u kojoj je izvršnost neke odluke prestala, u cijelosti ili djelomično, takva okolnost na potvrdi bude jasno naznačena. Sam način na koji će podnositelj zahtjeva za izdavanjem potvrde (kao dokazom evidentirane stvarnosti) istu koristiti, ne smije biti predmetom razmatranja javno pravnog tijela koje potvrdu izdaje, jer tada ono javno pravnu ovlast koristi u poziciji stranke nekog budućeg, eventualnog postupka ili spora, a ne u poziciji izdavatelja same potvrde. Stoga je odlučeno kao u točki II izreke ove presude.

31. U odnosu na preostali dio tužbenog zahtjeva, a koji se odnosni na pravo stranke na naknadu troškova upravnog postupka koji su prethodili osporenom rješenju, Sud navodi kako slijedi.

32.1. Člankom 161. stavkom 2. Zakona propisano je da u postupcima pokrenutim na zahtjev stranke ili u upravnim stvarima u kojima sudjeluju dvije stranke ili više njih s protivnim interesima troškove postupka snosi stranka na zahtjev koje je postupak pokrenut ili protiv koje se vodio postupak koji je za nju nepovoljno okončan, ako nije drukčije propisano.

32.2. Člankom 161. stavkom 5. Zakona propisano je da kada je postupak koji je pokrenut po službenoj dužnosti okončan povoljno za stranku, troškove postupka snosi javnopravno tijelo koje je postupak pokrenulo, ako nije drukčije propisano.

33. U ovom predmetu i barem sukladno rezultatima odluke iz ove presude, Sud zaključuje kako je zahtjev tužitelja u upravnom postupku bio osnovan, a što tada osnovanim čini i pravne lijekove koji taj zahtjev podupiru. Isto tako Sud navodi kako je konkretan postupak pokrenut na zahtjev, (čija naknadu troškova je regulirana člankom 161. stavkom 2. Zakona), a ne po službenoj dužnosti (čiju naknadu troškova propisuje članak 161. stavak 5. Zakona). Budući da je konkretan žalbeni postupak sastavni dio postupka koji je pokrenut na zahtjev, Sud nalazi kako zakonsko određenje ukazuje na jasno iskazanu namjeru zakonodavca da u takvoj situaciji podnositelj osnovanog pravnog lijeka nema pravo da njegov trošak naknadi rješavatelj. Ovaj zaključak, osim iz naprijed razloženog, proizlazi i iz logičkog argumenta suprotnosti dvaju naprijed navedenih odredbi.

34. Tužiteljica smatra kako je naprijed opisanim određenjem i tumačenjem, povrijeđeno njeno pravo, komparativno se pozivajući na predmet Europskog suda za ljudska prava H protiv Republike Hrvatske (zahtjev br. 32457/05), od 13. prosinca 2007., a u kojoj odluci je navedeno da „rizik svake greške što ju napravi državno tijelo trebala bi snositi država, a propusti se ne smiju ispravljati na štetu dotičnoga građanina (vidi, mutatis mutandis, Z v. [adresa], br. 65582/01, § 50, 24. svibnja 2007.).“ Iz ovog Sud zaključuje i kako tužiteljica smatra da joj je odlukom o uskrati prava na naknadu troškova postupka uskraćeno i otežano pravo na djelotvorno pravno sredstvo iz članka 13. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (jer ga neosnovano transferiranje troškova njenog zastupanja ograničava), a što se tada može povezati i uz ograničenje prava na pristup sudu uopće, što bi bilo protivno članku 6. Konvencije.

35. Razmatrajući argumente tužiteljice kojim ukazuje na eventualnu povredu konvencijskog prava, Sud svoju odluku temelji na smislu razlikovanja materijalnog i formalnog pravnog odnosa te u smislu razlikovanja predmeta pokrenutim na zahtjev i onih pokrenutih po službenoj dužnosti, a koje razlikovanje je i razlog zakonskog teksta.

36. Naime, u situacijama u kojima se postupak pokreće po službenoj dužnosti javno pravno tijelo koje takvo postupanje pokreće djeluje u javnom interesu, štiteći opće vrijednosti iz stvarnog svijeta, što ga (iako je i taj postupak jednostranački) stavlja u svojevrsnu poziciju stranke s materijalno pravnim interesom. Iz ovog razloga i po načelu cause, država koja je pokrenula upravni postupak koji je konačno u stvarnom svijetu okončan povoljno za stranku, treba snositi trošak protivnoj strani, kao uostalom i svaka stranka nekog drugog postupanja. Suprotno ovom u postupcima koji su pokrenuti na zahtjev stranke sama država (ili jedinica lokalne uprave i samouprave) nema nikakav materijalno pravni interes, ili interes u stvarnom svijetu, već se javlja u procesno pravnom odnosu u poziciji rješavatelja postupka, kojeg je u svom interesu materijalno pravne naravi, inicirala stranka svojim zahtjevom.

37. Nastavno na navedeno, Sud ukazuje da svaka odluka o troškovima mora biti utemeljena ili na načelu cause ili na načelu culpe. Pravilo u dvostranačkim postupcima (i isključivo između stranaka spora) je da primjena načela culpe ima prednost pred primjenom načela cause. Naime i bez obzira da li je jedna strana prouzročila spor (causa) trošak će naknaditi druga strana ukoliko je nastanak tog troška njena krivnja (culpa). I dok ovo pravilo vrijedi u dvostranačkim postupcima u procesnom odnosu između stranaka, ono je u istom postupku potpuno suprotno u odnosu na rješavatelja formalno pravnog odnosa. Naime, ukoliko Sud kao rješavatelj u parničnom ili javno pravno tijelo u dvostranačkom upravnom postupku, donese pogrešnu odluku (culpa rješavatelja) trošak osnovane žalbe snositi će strana koja je postupak u materijalnom svijetu skrivila (causa), a ne „kulpozni“ rješavatelj. Iz ovog se može zaključiti da rješavatelj pa dakle i javno pravno tijelo, ne može po načelu culpe snositi troškove za svoju pogrešnu odluku i da se tada taj trošak, po načelu cause, prenosi na onog tko je postupak inicirao.

38. Razumljivo da ovo pravilo ne vrijedi u situacijama u kojima rješavatelj svoje pogrešne odluke donosi u krajnjoj nepažnji, ili u namjeri oštećenja stranke, ali tada takvu okolnost stranka može nadoknaditi kroz institut naknadu štete (uz sve pravne pretpostavke iz tog odnosa), a ne kroz institut naknade troškove postupka. Konačno Sud navodi i kako je razlog ovom postavka pravednosti da netko tko nema stvarni interes u materijalno pravnom odnosu koji je predmetom spora, već tko se javlja samo u poziciji rješavatelja formalno pravnog odnosa iniciranog po zahtjevu stranke koja procesni odnos kreira, troškove tog formalno kreiranog odnosa ne može snositi, jer za sam njegov ishod u stvarnom svijetu i nema interes.

39. Konačno Sud nalazi i da bi u situaciji u kojoj bi se zauzeo stav da rješavatelj o pravnom lijeku u jednostranačkoj upravnoj stvari (kao stranka postupka) treba snositi trošak sačinjenja žalbe, zbog pobijanja svoje neosnovane odluke, tada bi analogno tome, rješavatelju (kao stranci postupka) pripadao trošak sačinjenja odluke kojom se žalba tužitelja odbija ili odbacuje, a što je protivno svakom procesnom smislu.

40. Budući da je u konkretnom jednostranački postupak vođen po zahtjevu tužiteljice, odlučeno je temeljem članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima, kao u točki III izreke ove presude.

41. Suprotno svemu naprijed navedenom za jednostranački upravni postupak, upravni spor je dvostranačko postupanje, jer se u istom javno pravno tijelo javlja kao stranka (a ne kao rješavatelj) s materijalno pravnim interesom da njegovo rješenje u materijalnom svijetu opstane i proizvede stvarno pravne učinke. Stoga je tuženik, kao raniji rješavatelj upravne procesne stvari, tužbom uspostavljen kao stranka dvostranačkog postupanja u kojem će sudjelovati, čime posljedično može biti obvezan troškom, kao uostalom i bilo koja druga stranka.

42. Stoga u odnosu na zahtjev tužiteljice za naknadom troškova ovog upravnog spora, specificiranog u njenim podnescima, Sud navodi kako je isti utemeljen na članku 144. stavku 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima te na temelju tbr. 27 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 138/23. - u daljnjem tekstu Tarifa). Tužiteljica je na temelju tbr. 27. točke 1. alineje 2. Tarife, podnijela zahtjev za sastav tužbe od 2. studenoga 2023., kao i za sastav podneska od 1. listopada 2024. u iznosu od po 1.000,00 Eura, a što ukupno, uz uvećanje pripadajućim javnim davanjem, iznosi 2.500,00 Eura.

43.1. Člankom 144. stavkom 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima određeno je da troškove spora čine opravdani izdaci učinjeni tijekom, ili u povodu spora. Troškovi spora obuhvaćaju i nagradu za rad odvjetnika i drugih osoba koje imaju pravo na zakonom propisanu naknadu.

43.2. Člankom 147. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima propisano je da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano.

44. Iako Sud nalazi kako je ovom odlukom djelomično odbijen tužbeni zahtjev, zauzima stav da je trošak upravnog postupka samo prateći zahtjev glavnom (ukoliko sam za sebe nije predmetom spora), iz kojeg razloga neuspjeh u tom dijelu ne može utjecati na umanjenje pripadajućeg troška. Stoga i imajući na umu kako je ovaj spor okončan na način da je poništeno rješenje tuženika u osnovnoj stvari, Sud zaključuje kako je tužiteljica uspjela sa svojim tužbenim zahtjevom, a koja okolnost tada dovodi do obveze tuženika da snosi sve opravdane troškove spora. Iz ovog razloga Sud je u obvezi utvrditi koji se troškovi, a koje troškove tužiteljica potražuje svojim zahtjevom, mogu smatrati opravdanim.

45. Sud u cijelosti osnovanim uzima zahtjev za naknadom troškova sastava tužbe, a kojom je iniciran spor koji je u odnosu na tužiteljicu povoljno okončan, odnosno i naknadu troškova sačinjenja podneska od 1. listopada 2024., a koji podnesak sadržava dostatno obrazložene pravne argumente iznesene na sadržaj odgovora na tužbu, i kojim podneskom se otklanjanju novi navodi tuženika u odnosu na sadržaj obrazloženja osporenog, a što tada dovodi do opravdanosti tog troška. Stoga je odlučeno kao u točki IV izreke ove odluke.

U Zagrebu 14. listopada 2025.

Sudac:

Vlaho Bassegli Gozze

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude.

DNA:

1. Odvjetnik Martin Sherri, Zagreb, Kordunska 1

2. Grad Zagreb, Gradonačelnik, [adresa] Zagreb, Trg S. Radića 1

3. U spis