Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Varaždin, Međimurska 26D
Poslovni broj: Kž-13/2024-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca Ljiljane Kolenko, predsjednice vijeća te Igora Pavlica i Rajka Kipkea, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Hajdarović, u kaznenom predmetu protiv optuženog ZJ, zbog kaznenog djela iz čl. 117. st. 1. i 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj: 125/2011., 144/2012., 56/2015., 61/2015., 101/2017., 118/2018. i 126/2019., dalje: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženog ZJ, podnesenoj protiv presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu poslovnog broja: K-1275/2021-55 od 12. listopada 2023., na sjednici 14. listopada 2025.,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba optuženika ZJ kao neosnovana te se potvrđuje presuda suda prvoga stupnja.
Obrazloženje
1. Općinski kazneni sud u Zagrebu presudom poslovni broj: K-1275/2021-55 od 12. listopada 2023., proglasio je krivim optuženog ZJ zbog kaznenog djela protiv života i tijela, tjelesnom ozljedom iz čl. 117. st. 1. i 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj: 125/2011., 144/2012., 56/2015., 61/2015., 101/2017., 118/2018. i 126/2019., dalje: KZ/11, u svezi čega valja primijetiti da prvostupanjski sud u izreci pobijane presude pravilno navodi brojeve "Narodnih novina" u kojima je objavljen taj zakon sa izmjenama i dopunama, dok u uvodu pogrešno navodi i broj "Narodnih novina" 84/21 u kojima su objavljene izmjene i dopune koje nisu bile na snazi u vrijeme počinjenja djela, te se ne ukazuju kao blaže za optuženika), te ga je na temelju čl. 117. st. st. 2. u svezi s čl. 48 st. 2. i čl. 49. st. 1. toč. 4. KZ/11 osudio na kaznu zatvora u trajanju od 7 (sedam) mjeseci.
1.1. Na temelju čl. 56. KZ/11 optuženiku ZJ izrečena je uvjetna osuda te je istovremeno određeno da izrečena kazna zatvora neće biti izvršena ukoliko optuženi za vrijeme od dvije (2) godine ne počini novo kazneno djelo.
1.2. Na temelju čl. 148. st. 1. i 6. u svezi s čl. 145. st. 2. toč. 1. - 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – Odluka USRH, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19 i 80/22, dalje: ZKP/08-22, sud prvog stupnja propustio je navesti puni naziv tog zakona te brojeve "Narodnih novina" u kojima je isti objavljen zajedno sa dopunama i izmjenama koje su bile na snazi u vrijeme donošenja prvostupanjske presude), optuženi je dužan naknaditi troškove kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 39,82 eura / 300,00 kuna, dok se oslobađa dužnosti snašanja troškova provedenih sudskomedicinskih vještačenja.
2. Protiv te presude žalbu podnosi optuženi ZJ po branitelju Tončiju Paviću, odvjetniku, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlogom da nadležni županijski sud preinači pobijanu presudu i optuženika oslobodi optužbe, podredno da ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovo suđenje.
3. U smislu čl. 474. st. 1. ZKP/08-22 spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na obvezno razgledavanje, nakon čega je isti podneskom broj: KŽ-DO-15/2024-3 od 8. siječnja 2024. vraćen ovom drugostupanjskom sudu.
4. Žalba nije osnovana.
5. Prije svega, ovaj žalbeni sud primjećuje da optuženik u žalbi uvodno naznačenu žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka u njezinom daljnjem tekstu ne konkretizira niti posebno obrazlaže, tako da se sadržajno žali samo zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kaznenoj sankciji, s time da je ovaj žalbeni sud povodom njegove žalbe, a sukladno ovlaštenju iz čl. 476. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – Odluka USRH, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19 i 80/22, 36/24 i 72/25., dalje: ZKP/08-25), ispitao pobijanu presudu po službenoj dužnosti, te nije utvrdio da bi prvostupanjski sud ostvario neku od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka taksativno navedenih u čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08-25, niti da bi na štetu žalitelja povrijedio kazneni zakon (čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08-25).
6. Optuženik nije u pravu kada smatra da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje na kojem temelji svoju odluku.
6.1. Žalitelj u bitnome smatra da je prvostupanjski sud pogrešno postupio kada je kao vjerodostojan i istinit izvor saznanja o odlučnim i drugim važnim činjenicama u ovom postupku ocijenio iskaz žrtve, a ne njegovu obranu, koju u svome iskazu podupire i svjedokinja ZJŠ, te rezultati provedenog sudsko medicinskog vještačenja.
6.2. Tako optuženik prvenstveno upire na iskaz svjedokinje ZJŠ (majke optuženika i žrtve) u kojem navodi kako sam fizički sukob nije vidjela, ali je iz sobe u kojoj su se njih dvoje nalazili čula svađu, pri čemu je žrtva bila glasna dok je optuženik vikao da što on ima s medom. Pritom naročito ističe kako je odgovarajući na pitanje branitelja navela da na licu oštećenice kada je izašla iz sobe nije vidjela nikakve ozljede niti je ona o tome nešto govorila.
6.3. Nadalje, optuženik ukazuje da je iskaz žrtve na raspravi djelomično kontradiktoran njezinom ranijem iskazu, te u žalbi posebno upire da je ista odgovarajući na pitanja obrane navela da je majka bila prisutna događaju, s time da je njihov odnos pomalo narušen, dok je vezano za trajanje inkriminiranog događaja najprije navela da ne zna, da bi kasnije rekla da je isti trajao otprilike pola sata.
6.4. Vezano za inkriminirane ozljede, optuženik posebno primjećuje da je žrtva odgovarajući na pitanje njezinog branitelja koje ozljede je zadobila kritične zgode navela da ne razumije pitanje, da bi nakon što joj je sudac pojasnio pitanje odgovorila da o tome postoji medicinska dokumentacija.
6.5. Naposljetku, žalitelj upire i na iskaz sudsko medicinskog vještaka iz kojeg proizlazi da se na temelju opisa ozljeda u medicinskog dokumentaciji ne može zaključivati o vremenu njihova nastanka, budući da nije navedena boja krvnog podljeva.
6.6. Slijedom svega iznijetog, žalitelj u bitnome smatra da u konkretnom slučaju nije na pouzdan način dokazano da bi upravo on kritične zgode žrtvi nanio inkriminirane ozljede, te da je stoga prvostupanjski sud primjenjujući načelo "in dubio pro reo" trebao donijeti oslobađajuću presudu.
7. Suprotno optuženiku, sud je na temelju pažljive, sveobuhvatne i kritičke analize svih izvedenih dokaza, i to kako samih za sebe tako i u međusobnoj povezanosti, pravilno postupio kada je upravo iskaz žrtve ocijenio kao vjerodostojan i istinit izvor saznanja o svim odlučnim i drugim važnim činjenicama u ovom predmetu, dok je njegovu obranu s pravom ocijenio kao konstrukciju s ciljem izbjegavanja kaznene odgovornosti za terećeno kazneno djelo.
7.1. Tako prvostupanjski sud prije svega pravilno uočava da je oštećenica tijekom postupka o svim bitnim okolnostima iskazivala uvjerljivo, okolnosno i dosljedno, s time da sud, a vezano za žalbene tvrdnje kojima optuženik ukazuje na određene kontradiktornosti u njezinom iskazivanju na raspravi u odnosu na raniji iskaz, polazeći od općepoznate činjenice da sjećanje tijekom vremena blijedi, s pravom ocjenjuje kao logičnu i životnu tvrdnju žrtve da se događaja bolje sjećala neposredno nakon što što se isti zbio nego po proteku više godina.
7.2. Nadalje, sud prvog stupnja pravilno primjećuje da iskaz oštećenice glede mehanizma nastanka inkriminiranih ozljeda potvrđuju i rezultati provedenog sudsko medicinskog vještačenje, pri čem s pravom posebno ističe da je sudsko medicinski vještak u svom iskazu na raspravi decidirano naveo da su ozljede koje su utvrđene kod žrtve mogle nastati upravo u dinamici kako je to ista opisala, s time da je njezin iskaz neposredno pratio na raspravi.
7.3. Što se pak tiče žalbenih navoda kojima optuženik sugerira da njegovu obranu u kojoj poriče da bi žrtvi kritične zgode nanio tjelesne ozljede, svojim iskazom potkrepljuje svjedokinja ZJŠ (majka optuženika i žrtve) u kojem navodi kako na licu oštećenice kada je izašla iz sobe nije vidjela nikakve ozljede niti je ona o tome nešto govorila, kao i iskaz sudsko medicinskog vještaka iz kojeg proizlazi da se na temelju opisa ozljeda sadržanog u medicinskoj dokumentaciji ne može zaključivati o vremenu njihova nastanka, budući da nije navedena boja krvnog podljeva, prvostupanjski sud s pravom smatra da u ovom slučaju ne postoje okolnosti koje bi upućivale na razumnu sumnju da je žrtva opisane ozljede zadobila u nekom drugom događaju.
7.4. Tako sud prvog stupnja prije svega pravilno primjećuje da iz medicinske dokumentacije proizlazi da je oštećena zaprimljena u KB Sveti Duh 26. listopada 2020. u13:16 sati, dakle neposredno nakon kritičnog događaja koji se odigrao istog dana oko 12:00 sati, te su pritom kod nje utvrđene inkriminirane ozljede, pri čemu je u anamnezi naznačeno da je napadnuta od poznate muške osobe.
7.5. Imajući uz to dodatno u vidu da je sudskomedicinski vještak u svome iskazu doduše naveo kako se na temelju opisa ozljeda sadržanog u medicinskoj dokumentaciji ne može zaključivati o vremenu njihova nastanka, budući da nije navedena boja krvnog podljeva, ali je i nadodao kako je uobičajeno da se u medicinskoj dokumentaciji kada je riječ o svježim krvnim podljevima propušta opisati njihova boja, tada i po stavu ovog žalbenog suda, a suprotno žalitelju, u konkretnom slučaju ne postoje okolnosti koje bi dovodile u razumnu sumnju iskaz oštećene prema kojem joj je inkriminirane ozljede nanio upravo optuženik kritične zgode.
7.6. Slijedom svega navedenog žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije prihvaćena.
8. Naposljetku, optuženik nije u pravu niti kada se žali zbog odluke o kaznenoj sankciji, koju žalbenu osnovu obrazlaže uopćenom tvrdnjom da se ovdje radilo i kompromisnom, preventivnom presuđenju, te da se izrečena kaznena sankcija ukazuje kao prestroga i neadekvatna.
8.1. Prije svega, po ocijeni ovog žalbenog suda, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio i vrednovao sve relevantne okolnosti važne za odluku o vrsti i mjeri kaznene sankcije, te proces njezine individualizacije.
8.2. Slijedom toga, a polazeći od stupnja krivnje s kojim je optuženik počinio terećeno kazneno djelo (izravna namjera prvog stupnja), prvostupanjski sud je cijeneći mu kao olakotno činjenicu da do sada nije bio osuđivan, da je zaposlen i tako privređuje sa sebe i doprinosi društvu kao njegov vrijedan član, te da brine o majci koja je pretrpjela moždani udar, dok otegotnih okolnosti nije pronašao, pravilno postupio kada ga je primjenjujući pritom odredbe o ublažavanju kazne (čl. 48. st. 2. u svezi čl. 49. st. 1. KZ/11) osudio na kaznu zatvora u trajanju od 7 mjeseci, uz izricanje uvjetne osude prema kojoj se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ukoliko u roku od dvije godine ne počini novo kazneno djelo, s pravom smatrajući da sve navedene okolnosti opravdavaju uvjerenje da i bez izvršenja izrečene kazne zatvora ubuduće neće činiti kaznena djela.
8.3. Takvu kaznenu sankciju, kako u pogledu vrste tako i mjere, i ovaj žalbeni sud nalazi u svemu primjernoj utvrđenim okolnostima o kojima ovisi odluka o vrsti i mjeri kaznene sankcije i proces njezine individualizacije, te podobnom za ostvarenje svih vidova zakonom propisane svrhe kažnjavanja, i to kako glede zahtjeva generalne, tako i specijalne prevencije.
9. Kako slijedom svega navedenog žalba optuženika nije osnovana, a budući da ovo vijeće nije utvrdilo da bi sud prvog stupnja ostvario neku od povreda iz čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08-25 na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju čl. 482. ZKP/08-25 odlučiti kao u izreci ove presude.
U Varaždinu 14. listopada 2025.
Predsjednica vijeća
Ljiljana Kolenko
