Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1766/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, Roberta Jambora, člana vijeća i suca izvjestitelja i Mirele Mijoč Kramar, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ZO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Goranu Gašparonu, odvjetniku u Zagrebu, Al. Blaža Jurišića 69, protiv tuženika Porsche leasing d.o.o., Zagreb, Velimira Škorpika 21, zastupanog po punomoćniku Tomislavu Buliću, odvjetniku u Stefanović, Krvavica, Bulić i Pletikosa odvjetničko društvo d.o.o., Zagreb, D.T. Gavrana 13, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Kutini poslovni broj P-283/2024-13 od 13. ožujka 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 14. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Kutini poslovni broj P-283/2024-13 od 13. ožujka 2025.

a) u pobijanom dijelu pod točkom I., II., III. i IV. izreke,

b) u pobijanom dijelu pod točkom V. izreke u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 595,96 eura sa zateznim kamatama tekućim od 13. ožujka 2025. do isplate,

c) u pobijanom dijelu pod točkom V. izreke u dijelu u kojem je zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka nije prihvaćen.

II. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Kutini poslovni broj P-283/2024-13 od 13. ožujka 2025. u pobijanom dijelu pod točkom V. izreke u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka preko iznosa od 595,96 eura do iznosa od 1.408,46 eura (za iznos od 812,50 eura) sa zateznim kamatama tekućim od 13. ožujka 2025. do isplate, te se u tom dijelu sudi :

Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troškova parničnog postupka za daljnji iznos od 812,50 eura sa zateznim kamatama tekućim od 13. ožujka 2025. do isplate.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka u iznosu od 301,30 eura.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da su ništetne odredbe članka II. Ugovora o kreditu broj [broj kredita] od 3. lipnja 2005. povezano s člankom 3.2. Uvjeta Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika, a koje glase: "II. Iznos kredita: Iznos kredita uključuje troškove zaključenja Ugovora u visini navedenoj u tč. III. Ugovora o kreditu, a isplaćuje se trgovcu navedenom u tč. I. ovog ugovora, uz prethodno umanjenje za iznos troškova zaključenja Ugovora." "Korisnik kredita Davatelja Kredita opunomoćuje i nalaže mu iznos kredita iz tč. II. Ugovora, umanjen za troškove zaključenja Ugovora navedene u tč. III. Ugovora isplatiti Z. Korisniku kredita ne pristoji pravo zahtijevati drukčiji način isplate kredita" (točka I. izreke). Također, naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 584,98 eura sa zateznim kamatama tekućim od 4. lipnja 2005. do isplate (točka II. izreke).

Utvrđeno je da su i ništetne odredbe članka III. Ugovora o kreditu broj [broj kredita] od 3. lipnja 2005. povezano s člankom 8.7. Uvjeta Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika, a koja glasi: "III. Kamatna stopa/ Visina i broj mjesečnih obroka kredita/ Trajanje Ugovora/ Troškovi" "U slučaju prijevremenog prestanka Ugovora Davatelju kredita pristoji pravo obračunati i naplatiti naknadu štete temeljem izgubljene dobiti, koju bi Davatelj kredita stekao, da nije došlo do prijevremenog prestanka Ugovora, a u visini od 2 % od u trenutku prestanka Ugovora još nedospjelog iznosa glavnice." (točka III. izreke). Tuženiku je naloženo i da tužiteljici isplati iznos od 134,72 eura sa zateznim kamatama tekućim od 16. listopada 2010. do isplate (točka IV. izreke), te da joj nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.408,46 eura sa zateznim kamatama tekućim od 13. ožujka 2025. do isplate (točka V. izreke).

Republici Hrvatskoj je naloženo i da na teret državnog proračuna punomoćniku tužiteljice odvjetniku Goranu Gašparonu nadoknadi troškove delegacije predmeta i to troškove javnog prijevoza u iznosu od 41,92 eura (točka VI. izreke), dok je zahtjev punomoćnika tužiteljice odvjetnika Gorana Gašparona za naknadom troškova delegacije predmeta i to troškova javnog prijevoza u iznosu od 10,48 eura odbijen kao neosnovan (točka VII. izreke), jednako kao i zahtjev punomoćnika tužiteljice za naknadom troškova delegacije predmeta s osnove izbivanja iz pisarnice u iznosu od 62,50 eura (točka VIII. izreke).

2. Protiv točke I. do V. izreke presude žalbu je podnio tuženik iz svih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), te predlaže presudu u pobijanom dijelu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti, odnosno podredno, istu u pobijanom dijelu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem djelomične ništavosti Ugovora o kreditu od 3. lipnja 2005. i restitucijski zahtjev tužiteljice za vraćanjem iznosa koji je plaćen tuženiku temeljem ništavih ugovornih odredbi o naknadi troškova zaključenja ugovora i naknadi za prijevremenu otplatu kredita.

5. Sud prvog stupnja je u prvostupanjskom postupku utvrdio:

- da su tuženik kao davatelj kredita i prednik tužiteljice AO kao korisnik kredita dana 3. lipnja 2005. sklopili Ugovor o kreditu broj 13993 kojim je tuženik predniku tužiteljice odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 31.467,43 CHF u svrhu financiranja troškova kupnje vozila,

- da je čl. II. i III. predmetnog Ugovora o kreditu ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti troškove zaključenja ugovora,

- da je čl. III. Ugovora o kreditu i čl. 8.7. Uvjeta Ugovora o kreditu ugovoreno da u slučaju prijevremenog prestanka ugovora, davatelj kredita ima pravo obračunati i naplatiti naknadu štete temeljem izgubljene dobiti, koju bi davatelj kredita stekao, da nije došlo do prijevremenog prestanka ugovora, u visini od 2% od, u trenutku prestanka Ugovora, još nedospjelog iznosa glavnice,

- da je tužiteljica nasljednica pok. AO,

- da je prednik tužiteljica temeljem spornih odredbi ugovora o kreditu tuženiku platio iznos od 4.407,56 kuna (sada 584,98 eura) s osnove troškova zaključenja ugovora, te iznos od 1.105,12 kuna (sada 134,72 eura) s osnove naknade za prijevremenu otplatu kredita.

6. Gore navedene činjenice između stranaka i nisu sporne, a iste proizlaze i iz isprava koje su pročitane tijekom prvostupanjskog postupka. U prvostupanjskom, a i u žalbenom postupku, sporno je da li su prijeporne odredbe Ugovora o kreditu ništave, te da li, posljedično tome, postoji obveza tuženika da vrati tužiteljici naplaćene troškove zaključenja ugovora i naknadu za prijevremenu otplatu kredita koji su temeljem spornih ugovornih odredbi plaćeni tuženiku.

7. Sud prvog stupnja odlučujući o spornom pitanju utvrdio je da su sporne odredbe Ugovora o kreditu dio unaprijed sastavljenog standardnog ugovora, te da se o istima nije pojedinačno pregovaralo. Također, utvrdio je da su sporne ugovorne odredbe, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, te da su stoga iste nepoštene.

8. Tuženik osporava pobijanu presudi ističući u žalbi da je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio da je prednik tužiteljice imao svojstvo potrošača. Međutim, takvi žalbeni navodi tuženika su neosnovani. Naime, u konkretnom slučaju tužiteljica je u svom iskazu navela da je njezin sada pok. suprug kredit, u kojemu je ona bila jamac, podigao u svrhu kupnje automobila za obiteljske potrebe, što proizlazi i iz ugovora o kreditu koji je upravo za tu svrhu i odobren. S obzirom da je tuženik nesporno trgovac, a prednik tužiteljice ugovor o kreditu nije sklopio u svrhu poslovne djelatnosti, to je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je tužitelj sporni ugovor sklopio u svojstvu potrošača u smislu odredbe čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03 – dalje: ZZP/03). U tom smislu nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika da sporni ugovor o kreditu ne predstavlja potrošački ugovor. Naime, tuženik je isti sklopio u sklopu svoje poslovne djelatnosti, te predstavlja trgovca, dok je prednik tužiteljice, kako je ranije navedeno, sklopio u svojstvu potrošača, tako da sporni ugovor suprotno žalbenim navodima tuženika, nedvojbeno predstavlja potrošački ugovor.

9. Neosnovano tuženik u žalbi ističe i da je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio da se o spornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo. Naime, iz samog teksta spornog ugovora o kreditu, proizlazi da predmetni ugovor o kreditu predstavlja unaprijed formulirani standardni ugovor tuženika u smislu odredbe čl. 81. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03 – dalje ZZP/03). S obzirom da se radi o spornim ugovornim odredbama iz unaprijed sastavljenog standardnog ugovora, to je, sukladno čl. 81. st. 4. ZZP/03, upravo na tuženiku bio teret dokaza da dokaže da se o spornim odredbama pregovaralo. Tuženik u postupku nije dokazao da se o spornim odredbama pojedinačno pregovaralo tako da su predmetni žalbeni navodi tuženika neosnovani. Osim toga, tuženik u postupku i nije jasno naveo s kime je to točno kod tuženika prednik tužiteljice oko spornih ugovornih odredbi pregovarao pri čemu iz iskaza tužiteljice jasno proizlazi da njezin prednik nije mogao pregovarati sa tuženikom ne samo o spornim odredbama ugovora, već o bilo kojim drugim odredbama koje sadrži ugovor o kreditu.

10. Tuženik u žalbi ističe da je sporna ugovorna odredba bila jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, te da stoga sukladno odredbi čl. 84. ZZP nije bilo dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost. Naime, spornim odredbama ugovora o kreditu kojima je ugovoreno da je tužitelj obvezan platiti troškove zaključenja ugovora i naknadu za prijevremenu otplatu kredita, kako pravilno navodi sud prvog stupnja, ne ispunjavaju uvjet jasnih i lako razumljivih odredbi. Iz istih nije razvidno u čemu se točno sastoje troškovi zaključenja kredita, te koji se troškovi nadoknađuju. U odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita određivanje iste prepušteno je isključivo tuženiku te po kriterijima koji su potrošaču nepoznati u trenutku sklapanja ugovora. Stoga je pravilna ocjena suda prvog stupnja da se ne radi o odredbama iz čl. 84. ZZOP u odnosu na koje ne bi bilo dopušteno ispitivati njihovu poštenost. U tom smislu potrebno je i navesti da zahtjev transparentnosti sadržan u odredbi čl. 84. ZZP/03 podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

11. Neosnovano je i tuženikovo ukazivanje da je sud prvog stupnja neosnovano utvrdio da je naknadu za prijevremenu otplatu kredita ništetnom iz razloga što je prijevremenom otplatom kredita tuženiku nastala šteta. Naime, prouzročenje štete predstavlja izvanugovorni odnos, dakle obvezni odnos koji svoju pravnu osnovu nema u ugovoru. U konkretnom slučaju, tuženik je spornu naknadu naplatio ne zato što mu je prouzročena šteta, već stoga što je plaćanje takve naknade ugovoreno čl. 5. Ugovora o kreditu. Dakle, pravna osnova naplate ta naknade nije izvanugovorni odnos prouzročenja štete, već obvezni odnos koji svoju pravnu osnovu ima u ugovoru odnosno ugovornoj odredbi.

12. Osim toga, potrebno je i navesti i da tuženik tijekom postupka nije dokazao koje je to objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, pa se stoga opravdano može zaključiti da naplata naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavlja ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata. Međutim, takvo postupanje protivno je kogentnoj odredbi čl. 1068. st. 4. Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96 112/99, 88/01 – dalje: ZOO) koja propisuje da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamatu za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada je po ugovoru trebalo da bude vraćen.

13. Pravilno sud prvog stupnja nije prihvatio niti tuženikov prigovor zastare u odnosu na kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva tužiteljice. Naime, odredbom čl. 361. st. 1. ZOO/91 propisano je da zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva tužiteljice predstavlja restitucijski zahtjev koji nastaje kao posljedica djelomične ništavosti ugovora (čl. 104. st. 1. ZOO), te u takvom slučaju zastara počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je ništavost utvrđena, kako to pravilno u pobijanoj presudi navodi prvostupanjski sud (identično pravno shvaćanje zauzeto je i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su IV- 47/2020 održanoj 30. siječnja 2020., te u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1219/2020 od 30. studenog 2022. i Rev-213/2021 od 18. listopada 2022.). Stoga su neosnovani i žalbeni navodi tuženika kojima ističe da je tražbina tužiteljice zastarjela.

14. Sud prvog stupnja je dakle, odlučujući o glavnoj stvari u prvostupanjskom postupku pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje tako da nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 355. ZPP. Na takvo, pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 87. st. 1. i 2 ZZP/03 kada je tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenjem djelomične ništetnosti ugovora o kreditu i isplatom prihvatio. Stoga ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP kojeg u žalbi također ističe tuženik.

15. Tuženik u žalbi ističe i da je sud prvog stupnja počinio i bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer u istoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama te stoga što su razlozi koji su navedeni nejasni i proturječni. Međutim, suprotno žalbenim navodima tuženika, presuda o odlučnim činjenicama sadrži jasne, dostatne i neproturječne razloge, te nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati tako da nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Pritom je potrebno i navesti i da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

16. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je, temeljem čl. 368. st. 1. ZPP, žalbu tuženika u odnosu na glavnu stvar odbiti kao djelomično neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu pod točkom I., II., III. i IV. izreke.

17. Međutim, iako je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo odlučujući o glavnoj stvari, isto je djelomično pogrešno primijenio prilikom odlučivanja o troškovima parničnog postupka, te je u odnosu na odluku o troškovima parničnog postupka žalba tuženika djelomično osnovana.

18. Naime, kako se može iz pobijane presude zaključiti, sud prvog stupnja je tužiteljici troškove dosudio prema vrijednosti predmeta spora od 2.046,95 eura koji je tužiteljica naznačila u tužbi. U konkretnom slučaju, tužiteljica je istaknula dva nenovčana (deklaratorna) i dva novčana (kondemnatorna) zahtjeva. Međutim, prihvaćanje deklaratornog tužbenog zahtjeva predstavlja prethodno pitanje za prihvaćanje kondemnatornog tužbenog zahtjeva. U slučaju kada je u tužbi istaknut deklaratorni zahtjev (deklaratorni preambul) kojem je svrha rješavanje prethodnog pitanja vezanog uz zahtjev za činidbu istaknut u istoj tužbi, tada se pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora uzima u obzir samo vrijednost tužbenog zahtjeva na činidbu, a ne i ona zahtjeva za utvrđenje (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev-688/00 od 7. siječnja 2004. Izbor odluka 1/2004-251, Revr-31/02 od 9. svibnja 2002. Izbor odluka 2/2002-156, Revr-475/08 od 27. listopada 2008., Rev-1927/2017 od 18. siječnja 2022. i dr.). Stoga u konkretnom slučaju vrijednost predmeta spora iznosi 719,70 eura (584,98 eura + 134,72 eura), a ne 2.046,95 eura kako to pogrešno smatra sud prvog stupnja.

19. Slijedom iznijetog, tužiteljici je, imajući u vidu vrijednost predmeta spora od 719,70 eura, te odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 138/23 - dalje: OT), Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", br. 118/18, 51/23 – dalje: ZSP) i Tarife sudskih pristojbi ("Narodne novine", br. 37/23 – dalje: TSP), valjalo dosuditi trošak sastava tužbe u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 7.1. OT), trošak sastava podneska od 12. rujna 2024. u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 8.1. OT), trošak zastupanja na ročištima održanim dana 9. prosinca 2024. i 3. veljače 2025. u iznosu od po 100,00 eura (Tbr. 9.1. OT) za svako ročište, trošak pristupa na ročište na kojem se presuda objavljuje u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 9.3. OT), trošak poreza na dodanu vrijednost od 25 % koji je obračunat na troškove zastupanja od 450,00 eura, a iznosi 112,50 eura (Tbr. 46. OT), te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,46 eura (Tbr. 1.1. TSP), što ukupno iznosi 595,96 eura.

20. Osnovano tuženik u žalbi ističe i da nije bilo osnove da se tužiteljici dosudi trošak sastava podneska od 17. siječnja 2025. Naime, isti nije bio nužan za vođenje postupka u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP jer je istim tužiteljica ponavljala navode koje je do tada isticala u postupku.

21. Troškovi tužiteljice iznose dakle, 595,96 eura, a ne 1.408,46 eura kako je to utvrdio sud prvog stupnja, pa je odluka suda prvog stupnja o troškovima postupka pravilna u dijelu u kojem je tuženiku, temeljem čl. 154. st. 1. u svezi s i čl. 155. st. 1. ZPP, naloženo da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 595,96 eura, te u dijelu u kojem je zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka odbijen. Stoga je u tom dijelu temeljem čl. 368. st. 1. ZPP valjalo odbiti žalbu tuženika kao djelomično neosnovanu i pobijanu presudu u tom dijelu odluke o troškovima potvrditi.

22. S druge strane, temeljem čl. 373. toč. 3. ZPP, valjalo je preinačiti presudu u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka preko dosuđenog iznosa od 595,96 eura do iznosa od 1.408,46 eura (za iznos od 812,50 eura), te u tom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadom troškova parničnog postupka odbiti.

23. Tuženiku nisu dosuđeni troškovi nastali izjavljivanjem pravnog lijeka jer je sa žalbom uspio samo djelomično u odnosu na troškove postupka čime je u žalbenom postupku uspio u razmjerno neznatnom dijelu žalbe (čl. 154. st. 5. ZPP u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP).

24. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 14. listopada 2025.

Predsjednica vijeća:

Vesna Žulj