Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2487/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jadranke Travaš predsjednice vijeća, Ksenije Grgić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Gordane Držaić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ČV, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Goran Gložinić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3352/2024-8 od 28. veljače 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 14. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3352/2024-8 od 28. veljače 2025.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđena je ništetnom i da ne proizvodi pravne učinke odredba članka 3./treće/NAKNADA, Ugovora o kreditu br. [broj kredita] od 16. kolovoza 2005., zaključenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora koja glasi: „“1,00% (jedan posto) od iznosa kredita, jednokratna naknada, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“ (toč. I. izreke). Utvrđena je ništetnom i da ne proizvodi pravne učinke i odredba članka 10./deseto/UVJETI istog Ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora koja glasi: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor.“ (toč. II. izreke). Naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.557,49 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od 384,13 EUR od 25. kolovoza 2025. do isplate, a na iznos od 1.173,36 EUR od 30. lipnja 2012. do isplate (toč. III. izreke). Naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.125,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 28. veljače 2025. do isplate (toč. IV izreke).

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu je podnio tuženik iz svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19, 80/22 i 155/23 - dalje: ZPP) uz prijedlog da se presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije uz naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude do isplate, ili ukine i predmet vratiti na ponovno odlučivanje. Traži trošak sastava žalbe sa zateznim kamatama tekućim od donošenja drugostupanjske presude do isplate.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbi o jednokratnoj naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita u ugovoru o potrošačkom kreditu koji je zaključen između stranka, te restitucijski zahtjev za povrat plaćenih iznosa temeljem tih odredbi.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio njezinu donošenju nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju određeno u žalbi ukazuje žalitelj. Izreka presude je jasna i razumljiva i ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, a u presudi su navedeni razlozi o svim odlučnim činjenicama koji su jasni u ne proturječe izvedenim dokazima, te nije osnovan ovaj žalbeni razlog.

6. Nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sud prvog stupnja raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore, te je na osnovi izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za pravilnu primjenu materijalnog prava.

7. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi:

- da su tužitelj i tuženik 16.8.2005. zaključili Ugovor o kreditu kojim je tužitelju kao korisniku kredita odobren stambeni kredit u iznosu od 61.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju obračunato prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita;

- da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile u čl. 3. ugovorile plaćanje jednokratna naknada od 1% iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, a u čl. 10. da korisnik kredita može izvršiti prijevremen otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor;

- da je tuženik sastavio predmetni ugovor o kreditu na unaprijed formuliranog standardnom obrascu na čiji sadržaj tužitelj nije imao nikakav utjecaj;

- da je tuženik 24. kolovoza 2005. prilikom isplate kredita naplatio tužitelju jednokratnu naknadu za obradu kredita u iznosu od 384,13 EUR;

- da je tuženik 29. lipnja 2012. naplatio tuženiku naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 1.173,36 EUR obradu kredita u iznosu od 222,84 EUR;

- da tuženik nije tužitelju obrazložio troškove koje ima u vezi postupka odobravanja kredita, strukturu tih troškova i zašto iznos naknade ovisi o visini iznosa kredita;

- da ugovorenom naknadom za obradu kredita nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao prilikom obrade svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita i da tuženik, na kojemu je teret dokaza nije u postupku dokazao opravdanost naplate sporne naknade;

- da je tuženik nezakonito odredbom čl. 10. Ugovora o kreditu uvjetovao tužitelju prijevremenu otplatu kredita plaćanjem naknade.

8. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud zaključuje da su sporne ugovorne odredbe čl. 3. i 10. Ugovora o kreditu koja se odnosi na jednokratnu naknadu za obradu kredita i naknadu za prijevremenu otplatu kredita i o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača nepoštene, a time i ništetne u smislu čl. u smislu čl. 81. st. 1. i 2. i 87. st. 1. ZZP/2003 i čl. 323. st. 1. ZOO, te je prihvatio zahtjev tužitelja i obvezao tuženika da tužitelju vrati iznose koje je primio temeljem tih ništetnih odredbi po pravilima stečenog bez osnove (čl. 1111. i 1115. ZOO).

9. Utvrđenja prvostupanjskog suda uz primjenu materijalnog prava kao pravilna prihvaća i ovaj sud.

10. U smislu odredbe čl. 87. ZZP/03 na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade, a što tuženik nije dokazao. Predmetni ugovor unaprijed je formuliran od strane tuženika i u konkretnom slučaju tužitelj nije imao utjecaj na njegov sadržaj.

11. Kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženik nije dokazao. Naime, smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj.

12. Sama činjenica da je trošak obrade kredita odnosno naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita ovisi o visini kredita znači da korisnici kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom nisu obuhvaćeni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Naime, da se radi o pokrivenosti stvarnih troškova tada bi ta naknada bila određena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, jer pojedini troškovi koje tuženik ima u vezi s kreditom prema stavu ovog suda nisu određeni visinom odobrenog iznosa kredita. Tuženik nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita visine naknade, nesporno je sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

13. Nadalje, tuženik nije tužitelja informirao u čemu bi se sastojali troškovi obrade kredita i na što se odnosi visina tih troškova, odnosno naznačio neku referentnu vrijednost koja bi utjecala na određivanje njezine visine (i na taj način vodio računa i o interesima tužitelja), kao što nije dokazivao niti to (ali isto tako niti tvrdio), da se o spornoj odredbi Ugovora pojedinačno s tužiteljem pregovaralo, a neupitno je da je navedena odredba u standardni ugovor ušla na inicijativu tuženika, iz navedenog jasno slijedi da je u konkretnom slučaju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju kao potrošaču nametnuta obveza koju on u vrijeme sklapanja ugovora objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu, te da je tužitelj bio u ovisnom položaju u odnosu na tuženika koji je sklapanje Ugovora uvjetovao odredbama koje je sam formulirao, bez utjecaja druge ugovorne strane, na koji način je ta ugovorna odredba, suprotno žalbenim navodima tuženika, prouzročila značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja, kao potrošača, čime se takva odredba ukazuje nepoštenom pa time i ništetnom, kako je to pravilno i utvrdio sud prvog stupnja.

14. Prema odredbi čl. 1024. ZOO korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome obavijestiti banku (st. 2.), time da je korisnik kredita dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio (sr. 3.)., a u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebao vratiti.

15. Tuženik bi imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi mu, kao vjerovniku nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), ali ta se naknada, imajući u vidu kogentne zakonske odredbe ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene otplate kredita.

16. U konkretnom slučaju tuženik nije dokazao koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita (time da paušalno pozivanje na svoje akte i Tarifu kojom je propisana visina te naknade zasigurno nije), opravdano je za zaključiti da opisana pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego naknadu za neostvarenu kamatu (izmaklu korist).

17. Žalbeni navodi tuženika da prvostupanjski sud pogrešno smatra da je ništetnost spornih odredbi utvrđena u postupku kolektivne zaštite primjenom odredbe čl. 118. ZZP, nisu osnovani, jer se prvostupanjski sud u razlozima presude nije pozvao na učinke kolektivne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17, niti na utvrđenja iz te presude, kako to neutemeljeno tvrdi žalitelj. Naprotiv, sud prvog stupnja je kroz pravilnu primjenu odredbi čl. 81. 1. i 2. i 87. st. 1. ZZP/03 utvrdio da su odredbe o jednokratnoj naknadi za obradu kredita i o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nepoštene, a time i ništetne.

18. Kako su odredbe o jednokratnoj naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita utvrđene ništetnima, jer je tuženik ponudio tužitelju sklapanje ugovora s nepoštenim odredbama i postupao nepošteno, i time posto nepošteni stjecatelj (čl. 1115. ZOO) za iznose koje je nepripadno primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, pravilno mu je naloženo da te iznose vrati tužitelju sa zateznim kamatama tekućim od dana stjecanja do isplate.

19. Odluka o parničnim troškovima pravilno se temelji na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP, te toj odluci tuženik žalbom određeno niti ne prigovara.

20. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

U Zagrebu, 14. listopada 2025.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš