Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3831/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Ksenije Jakovčević, kao predsjednice vijeća, Lidije Bošnjaković, kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Jadranke Matić kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FĆ iz [adresa] (OIB: [osobni identifikacijski broj]), zastupanog po punomoćnici Gordani Grubešić, odvjetnici iz Rijeke, protiv tuženika Addiko bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6 (OIB: 14036333877), zastupanog po punomoćnici Mariji Radelja, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, poslovni broj P-769/2023-16 od 12. siječnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 14. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, poslovni broj P-769/2023-16 od 12. siječnja 2024., u pobijanim točkama I., II. i u točki III. izreke u dijelu u kom je tuženiku naloženo da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu od 5.155,37 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

II. Preinačava se ista presuda u pobijanoj točki III i sudi:

Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi daljnji parnični trošak u iznosu od 8.223,68 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15. srpnja 2025., pa do isplate a po stopi koja tužitelju pripada kao sudioniku u ostalim odnosima u smislu čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška sastava žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom nalaže se tuženiku da tužitelju isplati novčanu tražbinu u iznosu od 408,73 EUR kn zbog ništetnosti odredbe o ulaznoj naknadi kako je to pobliže navedeno u točki I izreke. U točki II izreke nlaže se tuženiku da tužitelju isplati novčanu tražbinu u iznosu od 2.054,24 EUR zbog ništetnosti odredbe o naknadi banci zbog prijevremene djelomične otplate kredita dok se u točki III nalaže tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 5.155,37 EUR, u roku od 15 dana a s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška tužitelja se odbija kao neosnovan.

2. Citiranu presudu u točki III u dijelu u kom mu nije dosuđen daljnji parnični trošak žalbom pobija tužitelj dok tuženik žalbom pobija točke I., II. i točku III izreke u dosuđujućem dijelu, iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1. - 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 70/19 i 80/22 – dalje: ZPP), i predlažu da ovaj sud preinači pobijanu presudu, podredno istu ukine i vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu, sve uz naknadu troškova sastava žalbe.

3. Žalba tužitelja je djelomično osnovana dok je žalba tuženika neosnovana.

4. U donošenju pobijane presude nije počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju u žalbama upiru stranke budući da je po ocjeni ovog žalbenog suda izreka pobijane presude jasna i neproturječna, a obrazloženje sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama, neproturječne sadržaju dokaza u spisu.

5. Prije svega valja navesti da prvostupanjski sud predmetni odnos prosuđuje kroz odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje ZOO/05), što je obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora (16. veljače 2025.) pogrešno. Naime, čl. 1163. ZOO/05 propisano je da se odredbe ovog zakona neće se primjenjivati na obvezne odnose koji su nastali prije stupanja na snagu ovoga Zakona, a koji je stupio na snagu 1. siječnja 2006. te se na predmetni odnos imaju primijeniti odredbe Zakona o obveznim odnosima iz 1978. (Službeni list SFRJ br. 29/78, 39/85, 46/85, 57/89, Narodne novine br. 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/05, dalje ZOO/78).

6. Međutim, pozivanje prvostupanjskog suda na ZOO/05, umjesto na ZOO/78 nije od utjecaja na valjanost pobijane presude, budući da su norme koje su relevantne za predmetni odnos gotovo identično propisane u oba zakona.

7. Nadalje neosnovan je istaknuti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u pogledu pobijanih točaka I i II izreke.

8. Naime iz danog obrazloženja proizlazi da je prvosTupanjski sud na temelju u postupku pravilno provedenih dokaza i njihovom pravilnom ocjenom u smislu čl. 8 ZPP-a svakog pojedinačno i u njihovoj ukupnosti tvrdio:

- da između stranaka nije sporno da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom 16. veljače 2005. sklopio ugovor o kreditu na iznos od 102.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeći na dan korištenja kredita te uz promjenjivu redovnu kamatnu stopu koja je na dan zaključenja ugovora iznosila 5,25% godišnje.

- da je nesporno da je predmetnim ugovorom ugovorena tzv. ulazna naknada za obradu kredita a koja je naplaćena u iznosu od 408,73 eura 30. ožujka 2005., kao i da je ugovorena odredba o isplati naknade banci zbog prijevremene djelomične otplate kredita

- a je u tijeku dokaznog postupka prvostupanjski sud saslušao tužitelja i svjedoka TĆ na okolnost da li se je oko ulazne naknade i naknade za prijevremenu otplatu kredita pregovaralo, pri čemu je pravilno utvrdio da je ulazna naknada ili trošak obrade kredita ugovoren je ugovorom o kreditu zaključenim između stranaka u čl. 5 gdje se navodi da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu do 0,63% jednokratno, a korisnik kredita se obvezuje snosit sve troškove u vezi s izradom ugovora, javnobilježničke i sudske pristojbe te se obvezuje snositi i druge eventualno nastale nuzgredne troškove

- da je u čl. 8. istog ugovora propisano je da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu ili djelomičnu otplatu kredita ukoliko u toj namjeri obavijesti banku najmanje 30 dana unaprijed, a korisnik kredita se obvezuje izvršiti uplatu prema obračunu banke. U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita banka je ovlaštena za računati taksu sukladno Odluci o naknadama pravnog prednika tuženika, a korisnik kredita obavezuje se snositi sve tečajne razlike koje mogu nastati zbog sukcesivnog ili prijevremenog podmirenja tražbine.

- da je u odnosu na sporne naknade svjedok TĆ iskazala je da klijent nije mogao dobiti kredit bez ulazne naknade koja je bila u visini 0,25 - 1% u zavisnosti od proizvoda koji je banka nudila, a visinu naknade je propisala banka. Naknada za prijevremenu otplatu kredita bila je propisana Tarifom banke i ona se odnosila na plaćanje nedospjele glavnice prije roka za otplatu kredita jer je klijent otplatio preostali dio samo glavnice, a ne i kamate koju je bio dužan platiti. Obje naknade bile su u paketu te se nije mogao zaključiti ugovor bez ovih naknada. Ulazna naknada je predstavljala trošak obrade kredita, izrade ugovora te se nije posebno objašnjavalo klijentima što ulazi u ovu naknadu. Nije imala slučaj da bi nekome bilo odobreno da prijevremeno otplati kredit bez plaćanja naknade, a imala je slučaj da je nekome naknada smanjena, zavisno da li je klijent imao neki drugi proizvod u banci.

- da je tužitelj u odnosu na ove naknade tužitelj iskazao da je ulazna naknada bila po sistemu uzmi ili ostavi, a da mu nitko nije rekao da može tražiti smanjenje naknade, te da nije bio klijent banke. U odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita da se je žalio, ali da su mu u banci rekli da to mora platiti jer banka gubi dobit, obzirom da za taj period otplate kredita klijent ne plaća kamatu.

9. Suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud zaključak o predmetu spora ne temelji na odredbama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 96/03, dalje ZZP), već na odredbama Zakona o obveznim odnosima, čl. 1068. ZOO/78 propisano je (identično propisano i čl. 1024. ZOO/05):

(1) Korisnik kredita može odustati od ugovora prije nego što je počeo koristiti kredit. (2) Korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku.

(3) U oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davalac kredita pretrpio.

(4) U slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamatu za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada je po ugovoru trebalo da bude vraćen.

10. Ova zakonska odredba, a koja se primjenjuje u ovom sporu, kogentna je zakonska odredba, pa da je svaka ugovorna odredba suprotna toj prisilnoj odredbi ništava (ništetna).

11. Riječ je o zakonskoj odredbi kojom je bankama zabranjeno kod prijevremene otplate kredita uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti.

12. Pobijanom presudom utvrđena je ništavost (pogrešno se navodi ništetnost) sporne ugovorne odredbe te je, kao posljedica ništavosti obvezan tuženik, na temelju odredbe čl. 104. st. 1. ZOO/78 (istovjetno čl. 323. st. 1. ZOO/05) vratiti tužitelju iznos naknade naplaćene na temelju te (ništave) odredbe.

13. Razlog ništavosti ugovorne odredbe o isplati naknade za prijevremenu otplatu kredita prvostupanjski sud pronalazi u očitovanju tuženika na tužbu - da je samom činjenicom vraćanja kredita prije ugovorenog roka, zbog same prirode ugovora o kreditu, tuženiku nastala šteta a koja se sastoji u troškovima financiranja kredita i administrativnim troškovima.

14. Valja istaknuti da osim pravila o prijevremenoj otplati kredita iz čl. 1068. st. 2. ZOO/91, postoji i opća odredba o prijevremenom ispunjenju novčanih obveza propisana u članku 398. ZOO/91. Prema toj odredbi, dužnik novčane obveze može je ispuniti prije roka, a pravo od iznosa duga odbiti iznos kamata za vrijeme od dana isplate do dospjelosti obveze ima samo ako je na to ovlašten ugorom ili to proizlazi iz običaja.

15. Odredbe čl. 1068. st. 3. i 4. ZOO/91 predviđaju, dakle, dužnost korisnika kredita naknaditi banci štetu samo ako ju je banka pretrpjela, kao i zabranu davatelju kredita da korisniku kredita za slučaj prijevremene otplate kredita uračunaju kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.

16. Spornom ugovornom odredbom nije navedeno na što se odnosi naknada za prijevremenu otplatu kredita, a tuženik osim općenitog pozivanja na svoju Tarifu ne navodi u čemu bi se sastojali troškovi prijevremene otplate kredita niti na što se odnosi visina tih troškova.

17. Tuženik bi imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi mu, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), ali ta se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene isplate.

18. Valja istaknuti da na valjanost predmetne ugovorne odredbe ne utječe niti osnovno načelo građanskog prava - načelo dispozitivnosti te s tim u vezi činjenica da je takva naknada slobodno ugovorena među strankama u čl. 8. st. 2. ugovora o kreditu, budući da se takva ugovorna odredba, ako je ništava, ne može ugovarati.

19. Pored toga tuženik tijekom postupka nije dokazao koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita (paušalno pozivanje na svoje akte, pa tako i Tarifu kojom je propisana visina te naknade to zasigurno nije), opravdano je za zaključiti da opisana pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti).

20. Kako je takva odredba suprotna kogentnoj zakonskoj odredbi i nepoštena, radi se o ništavoj odredbi. Ovakvo shvaćanje, da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošaču naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu potvrđeno je i donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 101/17), a kojim Zakonom se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL L 60, 28.2.2014.).

21. Iako se, dakle, vodeći računa o danu sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, taj Zakon ne primjenjuje na konkretan slučaj, evidentno je da je taj Zakon otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja i onemogućio bankama da potrošače penaliziraju za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza. Banke bi u tom slučaju imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

22. U odnosu na tijek kamate pravilno je prvostupanjski sud tijek kamate odredio od dana uplate tzv. izlazne naknade, s obzirom na to da se radi o ništavoj ugovornoj odredbi, a ništavost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc). Tuženik nesavjestan stjecatelj te je pravilan stav prvostupanjskog suda o tijeku zatezne kamate.

23. U pogledu ništetnosti tzv-ulazne naknade za obradu kredita iz čl. 4 Ugovora također je pravilno utvrđeno da se radilo o ugovornoj odredbi koju je prethodno pripremio tuženik te se o odredbama ugovora pa tako i odredbama Općih akata banke te izmjenama i dopunama tih akata po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo niti se moglo pojedinačno pregovarati, pravilnom primjenom odredbe čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03), odredbe o ulaznoj naknadi i naknadi za prijevremenu otplatu kredita su prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP ništetne. Stoga se ukazuju neosnovanim žalbeni navodi tuženika kako su ugovorne odredbe iz čl. 5 ugovora bile jasno i razumljivo sastavljene budući da kako je to prethodno utvrđeno ništetnost istih proizlazi upravo iz utvrđenih činjenica da su bile prethodno unaprijed tipski formulirane od strane jedne ugovorne strane tj. kreditora i da se o njima po prirodi stvari nije moglo pojedinačno pregovarati.

24. Stoga se ukazuju neosnovanim žalbeni navodi tuženika kako su te ugovorne odredbe iz bile jasno i razumljivo sastavljene budući da kako je to prethodno utvrđeno ništetnost istih proizlazi upravo iz utvrđenih činjenica da su bile prethodno unaprijed tipski formulirane od strane jedne ugovorne strane tj. kreditora i da se o njima po prirodi stvari nije moglo pojedinačno pregovarati.

25. Isto tako ukazuje se neosnovanim pozivanje tuženika na Direktivu 93/13 EEZ i Direktivu 2008/48 EZ budući da je istima također određena zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

26. Nadalje neosnovano tuženik navodi da mu nije bilo omogućeno raspravljanje budući da iz danog obrazloženja prvostupanjskog suda koje je neproturječno stanju spisa proizlazi upravo suprotno, odnosno da su u postupku nakon ukidne odluke ovog žalbenog suda posl. br. Gž-2190/22 od 14. ožujka 2023., saslušani tužitelj i djelatnica tuženika a također iz stanja spisa proizlazi da je tuženik aktivno sudjelovao u postupku te da je tijekom postupka bio upoznat s navodima i prijedlozima suprotne strane kao i da mu je bila dana mogućnost da se u istima očituje.

27. Iznose koje je tuženik stekao temeljem tih ništetnih odredaba pravilno je prvostupanjski sud utvrdio na temelju provedenog vještačenja po vještaku vještak financijske struke Tomislav Prpić, na čiji nalaz stranke nisu imali primjedbi u odnosu na izračunatu visinu potraživanja tužitelja, sukladno zadaći suda. Na ove iznose ulazne naknade i prijevremene otplate kredita tužitelju je dosuđena zatezna kamata od dana kada su ti iznosi tužitelju naplaćeni u visini kako je to propisano odredbom čl. 21 ZOO-a.

28. Zato je pravilan zaključak, da se radi o ništetnim odredbama ugovora, te je tuženik dužan vratiti primljeno na temelju te odredbe, kako je i presuđeno.

29. U odnosu na žalbu tuženika pogledu odluke o trošku u dijelu u kom je tuženiku naloženo da tužitelju nadoknadi parnični trošak utvrđeno je da je ista neosnovana budući da je suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud pravilno utvrdio koje su radnje bile potrebne za vođenje postupka kao i koja je vrijednost nagrade sukladno Tbr. 7. toč. 1. u visini od 250 bodova a sukladno vrijednost predmeta spora kako je isti konačno postavljen od strasne tuženika podneskom od 24. prosinca 2021. za radnje prema Tbr. 7. toč. 1. u visini od 250 bodova (pogrešno naznačeno 250,00 kn) a koja se vrijednost predmeta spora primjenjuje u odnosu na konačno postavljen tuženi zahtjev u odnosu na cijeli postupak s obzirom da je ukidnom odlukom ovog drugostupanjskog suda poslovni broj Gž-2190/22 ukinuta u cijelosti odluka o troškovima postupka.

30. Međutim osnovano u žalbi navodi tužitelj da prvostupanjski sud nije pravilno primijenio vrijednost boda prema Tarifi koje je bila na snazi u vrijeme donošenja pobijane odluke o trošku (Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23, dalje: Tarifa) prema kojoj vrijednost boda iznosi 2,00 eura.

31. Pri tom valja reći da se ne radi se retroaktivnoj primjeni prava kao što se u žalbi neosnovano tvrdi jer odredba Tbr. 48. st. 2. Tarife jasno propisuje da sud primjenjuje onu Tarifu koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka a to je navedena Tarifa koja je u primjeni od 17. studenog 2023., s vrijednošću boda od 2,00 eura.

32. Stoga je tužitelju za radnje koje mu je prvostupanjski sud pravilno priznao kao potrebne za vođenje postupka i to za sastav tužbe i tri obrazložena podneska kao i za 6 održanih ročišta na kojim se raspravljalo o glavnoj stvari kao i za podnesak od 26. svibnja 2021. po Tbr. 8/4 od 25 bodova te za pristup na ročište za objavu presude po Tbr 9/3 od 50 bodova koje mu je sukladno navodima žalbe tužitelja također trebalo priznati kao potreban trošak pravilno trebalo dosuditi nagradu u visini od 2.575 bodova što sa pripadajućim PDV-om daje pravo na naknadu u iznosu od 12.875,00 eura a uz naknadu troška sudskih pristojbi i troška vještačenja ista iznosi ukupno 13.379,00 eura, radi čega je pobijana odluka o trošku povodom žalbe tužitelja preinačen te je naloženo tuženiku tužitelju isplati daljnji iznos parnično troška od 8.223,68 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

33. Radi toga je pobijana presuda u pogledu daljnjih troškova postupka tužitelju preinačena kao u izreci temeljem čl. 380. toč. 3. ZPP-a dok je u preostalom dijelu pobijana presuda potvrđena temeljem čl. 380. toč. 2. ZPP-a.

U Zagrebu 14. listopada 2025.

Predsjednik vijeća:

Ksenija Jakovčević