REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-955/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Darka Milkovića člana vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i mr. sc. Neri Radas člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja SA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Sanja Artuković, odvjetnica iz Zagreba protiv tuženika SAŽ, [adresa] ([adresa]) [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao nasljednika iza pok. GA pok. ABC rođ. ŠA i pok. ŠA pok. ABC, kojeg zastupa punomoćnik Ivan Jonjić, odvjetnik iz Hvara, radi utvrđenja i ispravka uknjižbe, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž- 1399/2021-2 od 23. listopada 2024. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Starom Gradu poslovni broj P-116/19 od 6. svibnja 2021., u sjednici održanoj 14. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je suđeno:

"1. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na suvlasnički udio GA pok. ABC rođ. ŠA od 4/15 dijela te u odnosu na suvlasnički udio ŠA pok. ABC od 3/15 dijela, odnosno u odnosu na njihovog nasljednika sada tuženika GAŽ koji glasi:

'I. Utvrđuje se da je tužitelj vlasnik za 7/15 dijela stana na II katu lijevo prema trgu, čest. zgr. [katastarska čestica] i č. zgr [katastarska čestica] z. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], a koji se sastoji od četri sobe i kuhinje i sporedne prostorije, te predstavlja posebni dio zgrade.

II. Ovlašten je tužitelj ishoditi uknjižbu prava vlasništva za 7/15 dijela prava vlasništva na stanu na II katu lijevo prema trgu, č. zgr. [katastarska čestica], č. zgr. [katastarska čestica] z. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], a koji se sastoji od četri sobe i kuhinje i sporedne prostorije kao posebnom dijelu zgrade, uz prethodni izbris istog prava s imena GA. ABC i HA pok.ABC, a bez njihova daljnjeg sudjelovanja.'

2. Nalaže se tužitelju da tuženiku u roku od 15 dana naknadi parnični trošak u iznosu od 2.750,00 kuna."

2. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-864/2025-2 od 17. travnja 2025., tužitelju je dopušteno podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-1399/2021-2 od 23. listopada 2024. u odnosu na sljedeća pravna pitanja:

''1. Je li poštenje posjeda isključeno samom činjenicom što posjednik zna da nije upisan kao vlasnik nekretnine koju posjeduje?

2. Smatra li se u slučaju kad sud na temelju predloženih i izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi nepoštenje posjeda, da je posjed pošten?''

3. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv navedene presude tužitelj je pozivom na čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku podnio reviziju u odnosu na pravna pitanja zbog kojih je dopuštena. Predlaže da ovaj sud prihvati reviziju, preinači pobijanu presudu tako da prihvati tužbeni zahtjev, a podredno da ukine drugostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovni postupak.

4. U odgovoru na reviziju tuženik je osporio navode iz revizije te predlaže odbiti reviziju kao neosnovanu.

5. Revizija nije osnovana.

6. U skladu s odredbom čl. 391. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP) revizijski sud ispitao je pobijanu odluku samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja iz članka 385.a ovoga Zakona zbog kojeg je dopuštena.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje prava vlasništva na suvlasničkim udjelima prednika tuženika i to GA pok. ABC rođ. HA od 4/15 dijela i ŠA od 3/15 dijela, odnosno ukupno 7/15 dijela na stanu, uz uknjižbu tog prava u zemljišnim knjigama.

8. U postupku pred nižestupanjskim sudovima su utvrđene sljedeće činjenice:

- da je tuženik jedini nasljednik iza pok. GA. ABC rođ. ŠA i ŠA pok. ABC,

- da je tužitelj uknjižen u zemljišnim knjigama kao vlasnik u cijelosti u odnosu na predmetni stan označen kao etažno vlasništvo (E-3) tj. stan na drugom katu lijevo prema trgu, koji se sastoji od četiri sobe, kuhinje i sporedne prostorije, a koji se nalazi u zgradi oznake č. zgr. [katastarska čestica], kuća 72 m2 , č. zgr. [katastarska čestica], prolaz, 33 m2, i č. zgr. [katastarska čestica] kuća za stanovanje 173 m2, z. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] na temelju Rješenja o nasljeđivanju pod posl. br. O-133/83 iza pok. oca JA u predmetu Z-295/90, na temelju Rješenja o nasljeđivanju posl.br. O-146/74 iza pok. JA ŽA i na temelju presude Općinskog suda u Starom Gradu pod posl. br. P-184/97 od 10. srpnja 1997. u predmetu pod posl. br. Z-323/98, s time da je navedena presuda posl. br. P-184/97 od 10. srpnja 1997. ukinuta tijekom ovog postupka,

- da iz iskaza svjedoka proizlazi da je tužitelj u sljedništvu svojih prednika bio u faktičnom dugogodišnjem nesmetanom posjedu spornog stana,

- da su predmetne č. zgr. [katastarska čestica] izvorno bile upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] na temelju kupoprodajnog ugovora od 11. siječnja 1911. u korist ČA [adresa] tj. EA pok. G,

- da pok. EA i njegova supruga TA nisu imali zajedničke rođene ili posvojene djece,

- da su navedene nekretnine na temelju rješenja o nasljeđivanju iza pok. EA upisane u zemljišnoj knjizi u korist njegove supruge TA ud. EA za 108/216 dijela (koja je postala vlasnica ½ dijela nekretnine), a u preostalom dijelu brat i nećaci pok. EA,

- da su pok. TA ud. EA temeljem rješenja o nasljeđivanju pod posl. br. O-195/96 naslijedili njeni nećaci i pranećaci i to: BA ud. Š, ZA, [adresa], PA, [adresa], ĆA, [adresa] za po 10/240 dijela, NA, [adresa], FA, [adresa] za po 20/240 dijela, ing. UA, [adresa] za 40/240 dijela, ŽA pok. UA, [adresa], IA pok. UA, [adresa], VA rođ. IA, [adresa] za po 30/240 dijela, te KA pok. ABC ud. GA i ŠA pok. ABC, tj. prednici tuženika za po 15/240 dijela prava vlasništva,

- da su provedbom rješenja o nasljeđivanju iza pok. TA ud. EA, kao suvlasnici za po 30/240 dijela uknjiženi tužiteljev otac IA pok. UA, te njegova sestra ŽA (kao prednica tužitelja i tuženika), te prednici tuženika KA pok. ABC. GA i ŠA pok. Ante za po 15/240 dijela prava vlasništva,

- da je u odnosu na predmetne nekretnine provedena nacionalizacija u predmetu pod posl. br. Z-91/61 temeljem Rješenja od 9. prosinca 1959. pod br. 06- 3561/25-59, te rješenja NO Općine Hvar od 5. svibnja 1960. pod br. 02-140/1-60, kojom prilikom je, uz upis društvenog vlasništva u odnosu na č. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], zabilježeno da su izuzeti od nacionalizacije i ostavljeni u vlasništvo kao posebni dijelovi zgrade pojedini stanovi, pa tako i sporni stan na drugom katu lijevo prema trgu, u odnosu na kojeg se kao vlasnici upisuju IA pok. UA, ŽA pok. UA, RA pok. UA, KA pok. ABC i ŠA pok. ABC, svi za po 1/5 dijela prava vlasništva,

- da su u postupku provedbe nacionalizacije u odnosu na č. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], dotadašnji vlasnici zgrade podnosili zahtjeve za izuzeće od nacionalizacije pojedinih stanova, te su konačno podnijeli svoj zajednički prijedlog od 11. siječnja 1960. gdje se pod točkom 3. navodi "da se stan ŽA dodijeli grupi koju predstavlja IA pok. UA",

- da je u postupku nacionalizacije udovoljeno navedenom zahtjevu Rješenjem NO Općine Hvar Komisije za nacionalizaciju pod br. 02-140/1-1960 od 5. svibnja 1960. koje je i provedeno u zemljišnim knjigama, a kojim je sporni stan uknjižen na više osoba, a ne isključivo na prednika tužitelja,

- da iz Zapisnika o postignutom sporazumu o diobi č. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] od 8. siječnja 1960. proizlazi da su pojedini stanovi "dodijeljeni grupi", a ne fizičkoj osobi i pojedincu, pa da se tako za stan H. (očito ŽA) navodi "dati grupi NA. UA",

- da iz oporuke pok. UA pok. J od 15. travnja 1945. proizlazi da je oporučitelj odredio da polovicu svog imanja ostavlja sinu JA i kćeri ŽA koja da ne smije otuđiti svoj dio, već da taj dio po njenoj smrti ima pripasti njegovom sinu JA, odnosno njegovoj muškoj djeci, dok za kćerke Ž i RA navodi da im je pri udaji dao određeni novčani iznos koji se ima uračunati u dio koji njima pripada,

- da je temeljem navedene oporuke donesena Dosudnica pod posl.br. O-86/59 temeljem koje su ostavštinu iza smrti UA pok. J "Grgurić" umrlog **.**.1950. naslijedili sin IA za 5/6 dijela i kćerka ŽA pok. UA za 1/6 dijela,

- da je navedena Dosudnica u zemljišnim knjigama provedena rješenjem pod posl. br. Z-364/58 od 09. svibnja 1958. i to u odnosu na nekretnine u k. o. [katastarska općina] na način da su kao nasljednici ostavitelja upisani IA za 5/6 dijela i ŽA za 1/6 dijela prava vlasništva,

- da se u navedenoj oporuci, Dosudnici i rješenju pod posl. br. Z-364/88 uopće ne spominju nekretnine u k. o. [katastarska općina], pa tako niti predmetne č. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], već isključivo nekretnine na području k. o. [katastarska općina],

- da u trenutku smrti (**.**.1950. ) pok. UA pok. J nije niti bio upisan u zemljišnu knjigu kao suvlasnik spornog stana, odnosno č. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], već su njegov sin IA i kćerka ŽA upisani u zemljišnoj knjizi kao suvlasnici zajedno sa prednicima tuženika provedbom rješenja o nasljeđivanju iza pok. TA ud. EA pod posl. br. O-195/56 od 12. prosinca 1959. koje je provedeno u predmetu pod posl. br. Z-489/65,

- da je iz Rješenja o nasljeđivanju pod posl. br. O-133/83 i upisa u zemljišne knjige razvidno da je tužitelj naslijedio suvlasnički udio predmetnog stana iza svog oca pok. IA pok. UA, umrlog **.**.1983. u 1/5 dijela,

- da je iz Rješenja o nasljeđivanju pod posl.br. O-146/84 i upisa u zemljišne knjige razvodno da su nasljednicima iza pok. ŽA, umrle **.**.1974. proglašeni na jednake dijelove za po 1/3 dijela njen brat IA pok. UA (otac tužitelja), sestra u [adresa] VA ž. EA, te nećakinja GA rođ. ŠA (majka tuženika).

9. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev primjenom odredbi Općeg građanskog zakonika (OGZ), čije odredbe da se primjenjuju temeljem čl. 388. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 14/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 i 52/25 – dalje: ZVDSP) i to paragrafa 1461., 1463., 1464 i 1468, jer posjed tužitelja i njegovih prednika (oca i tetke) nije bio pošten zbog čega mu nedostaje jedna od pretpostavki za stjecanje prava vlasništva dosjelošću.

10. Prema shvaćanju nižestupanjskih sudova, iako je tužitelj sa svojim prednicima bio u samostalnom nesmetanom posjedu predmetnog stana, tužitelj je sa svojim prednicima, kao i prednici tuženika suvlasništvo nad spornim stanom stekao na temelju nasljeđivanja iza pok. TA, a tužitelj nije dokazao da bi njegovi prednici sporazumnom diobom nasljedstva ili na neki drugi pravni način stekli pravo vlasništva prijepora u cijelosti. Nižestupanjski sudovi su obrazložili da u ostavinskom postupku iza tužiteljeve tetke ŽA, koju su naslijedili njezin brat IA (tužiteljev otac), sestra RA i nećakinja GA (prednica tuženika), tužiteljev otac nije isticao nikakva posebna prava u odnosu na utuženu nekretninu iz čega se nedvojbeno može zaključiti da je znao da mu ne pripada pravo na posjed spornog stana u cijelosti. Nadalje, iz obrazloženja pobijane presude proizlazi i da je tužiteljev otac pok. IA aktivno sudjelovao u postupku izuzimanja od nacionalizacije stanova u predmetnoj zgradi, koji je okončan donošenjem Rješenja Komisije za nacionalizaciju NO Općine Hvar od 5. svibnja 1960. kojim je sporni stan na drugom katu, lijevo-prema trgu ostavljen u vlasništvo IA (ocu tužitelja), ŽA (tetki tužitelja), VA, te prednicima tuženika KA i ŠA, s time da su bivši suvlasnici podnijeli zajednički zahtjev za izuzimanje od nacionalizacije te su upisani kao suvlasnici predmetne zgrade u raznim idealnim suvlasničkim dijelovima, pa su prema njihovom predloženom diobenom prijedlogu i grupirani suvlasnički dijelovi. Stoga sudovi zaključuju da se Zapisnik od 8. siječnja 1960. odnosi na sporazumnu diobu svih suvlasnika predmetne zgrade (a ne samo prednika tužitelja), jer je on po svom sadržaju identičan zajedničkom prijedlogu iz siječnja 1960. kojeg su suvlasnici podnijeli Komisiji za nacionalizaciju prema kojem predmetni stan nije pripao tužiteljevom ocu IA kao fizičkoj osobi, već kao „grupi“ koju predstavlja IA, koja je obuhvaćala i prednike tuženika jer im je upravo na temelju tog diobenog prijedloga (čiji je sadržaj identičan Zapisniku od 8. siječnja 1960.) ostavljeno pravo suvlasništva na predmetnom stanu citiranim Rješenjem od 5. svibnja 1960. Na temelju svega navedenog, sudovi zaključuju da uzimajući u obzir činjenicu da su prednici tužitelja i prednici tuženih suvlasništvo nad prijeporom stekli nasljeđivanjem, da su bili rođaci, te da im je pok. ŽA bila zajednička prednica, smatraju da su tužitelj i njegov prednik znali, odnosno da su imali dovoljno razloga posumnjati da im ne pripada pravo na posjed stana u cijelosti jer su svakako morali imati saznanja o ostalim suvlasnicima.

11. Prema paragrafu 326. OGZ-a koji se primjenjuje prema čl. 388. st. 2. ZVDSP-a "tko drži iz uzroka vjerojatnih, da je njegova stvar koju posjeduje, jest pošteni posjednik. Posjednik nepošteni jesi onaj, koji zna ili iz okolnosti mora misliti, da je tuđa stvar koju posjeduje. S toga, što se tko prevario u samom djelu, ili što ne zna propisa zakonitih, takav može biti nezakonit (316) a pri svem tom pošten posjednik."

12. Nadalje, paragrafom 328. OGZ-a je propisano "da li je način posjeda pošten ili nepošten, presuđuje sudac u slučaju pravne raspre. U dvojbi uzima se da je posjed pošten."

13. U konkretnom slučaju, kada tužitelj tvrdi da je poštenim posjedovanjem (dosjelošću) stekao vlasništvo predmetne nekretnine, imajući u vidu navedene zakonske odredbe, poštenje posjeda tužitelja se pretpostavlja (smatra se da je njihov posjed pošten). Stoga, kada tuženik tvrdi da taj posjed nije pošten, na njemu je teret dokaza na okolnost da je taj posjed nepošten (da je tužitelj znao odnosno da je s obzirom na okolnosti slučaja imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed).

14. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-x 76/14-2 od 21. listopada 2014. zauzeto je sljedeće pravno shvaćanje koje ujedno predstavlja i odgovor na prvo postavljeno pitanje:

"Nepošten je posjednik koji zna ili mora znati da nema pravo (samostalno) posjedovati nekretninu. Činjenica da je posjedovana nekretnina upisana u zemljišnim knjigama na drugu osobu ne čini sama po sebi posjed nepoštenim, a do nepoštenja posjeda ne dovodi ni propust posjednika da povjerava stanje u zemljišnim knjigama."

15. Jednako pravno shvaćanje zauzeto je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-1209/2016-3 od 11. veljače 2020. koja je navedena kao razlog važnosti u rješenju revizijskog suda kojim je dopušteno podnošenje revizije u ovom predmetu.

16. Poštenje se presumira pa onaj tko tvrdi suprotno, dužan je to i dokazati. Stoga u slučaju kad sud na temelju predloženih i izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi nepoštenje posjeda, smatra se da je posjed pošten što ujedno predstavlja i odgovor na drugo postavljeno pitanje.

17. Nadalje, savjesnost posjeda kompleksan je skup činjeničnih utvrđenja i pravnih ocjena, a savjesnost posjeda se pretpostavlja. Posjed je savjestan ako posjednik ne zna ili ne može znati da stvar koju posjeduje nije njegova. Za savjesnost je dovoljno da je posjednik uvjeren da stvar drži na temelju valjanog naslova, a nasljednik postaje savjesnim posjednikom od trenutka otvaranja nasljedstva i kada je ostavitelj bio nesavjestan posjednik, a nasljednik to nije znao niti je mogao znati, a vrijeme za dosjelost počinje teći od trenutka otvaranja nasljedstva (Vrhovni sud Republike Hrvatske poslovni broj Rev-943/1981 od 22. rujna 1981.).

18. Na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/19) održanoj 14. veljače 2019. zauzeto je sljedeće pravno shvaćanje: "Pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću (kvaliteta i trajanje posjeda, sposobnost posjednika biti vlasnikom stvari, te sposobnost stvari da bude u vlasništvu) moraju biti ispunjene u vrijeme podnošenja tužbe."

19. U ovom konkretnom slučaju sudovi nisu niti zaključili da je tužitelj nepošten samo zato što posjednik zna da nije upisan kao vlasnik nekretnine niti je situacija takva da se iz predloženih i izvedenih dokaza ne može utvrditi nepoštenje tužitelja.

20. Naime, sudovi su obrazložili nepoštenje tužitelja i njegovih prednika, što prihvaća i ovaj sud, i to već činjenicom da rješenje o nasljeđivanju iza tužiteljeve tetke LA veže stranke koje su sudjelovale u ostavinskom postupku, a tužiteljev otac, koji je sudjelovao u ostavinskom postupku, nije isticao nikakve prigovore da bi bio isključivi (jedini) vlasnik nekretnine. Nadalje, spornu nekretninu u suvlasničkim omjerima osim tužiteljevog oca i sestre VA, naslijedila je i prednica tuženika, Vinkina nećakinja GA, dakle, rođakinja tužiteljevog oca, čemu tužiteljev otac nije prigovarao, a tužitelj je nakon smrti svog pokojnog oca 1983. naslijedio njegov suvlasnički dio, a ne nekretninu u cijelosti što također govori u prilog činjenici da su i tužiteljev otac i tužitelj imali dovoljno razloga posumnjati da im ne pripada posjed spornog stana u cijelosti.

21. Također, iz Zapisnika o diobi nakon kojeg i na temelju kojeg je i uslijedio upis suvlasništva sporne nekretnine u zemljišne knjige (1/5 stana na tužiteljevog oca, po 1/5 stana na tužiteljevu tetku LA te po 1/5 stana na tuženikove prednike) nakon izuzeća spornog stana od nacionalizacije proizlazi da je sporna nekretnina bila u suvlasništvu još od 1960. odnosno iz Zapisnika je vidljivo da tužiteljev otac nije bio jedini vlasnik nekretnine što je mu je moralo biti poznato.

22. Nadalje, tužitelj je eventualno mogao biti pošten u trenutku otvaranja nasljedstva iza svog oca JA prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-943/1981 od 22. rujna 1981.

23. Međutim, prema shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 14. veljače 2019. pretpostavke za stjecanje vlasništva dosjelošću pa tako i kvaliteta i trajanje posjeda moraju biti ispunjene u trenutku podnošenja tužbe.

24. Stoga čak i kada bi tužitelj bio pošten u trenutku otvaranja nasljedstva iza svog pokojnog oca JA **.**.1983. sve pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću trebale su biti ispunjene u trenutku podnošenja tužbe.

25. Prema paragrafu 1468. OGZ-a za stjecanje prava vlasništva na nekretnini potrebno je 30 godina poštenog posjeda. Međutim, prema Načelnom mišljenju Proširene opće sjednice Saveznog Vrhovnog suda tadašnje države utvrđeno da je za stjecanje prava vlasništva dosjelošću potreban zakonit (odnosno pošten) posjed od 20 godina, čime je izmijenjen rok dosjelosti od 30 godina iz paragrafa 1468 OGZ.

26. Primjenjujući navedena pravna shvaćanja, tužitelj nije mogao steći pravo vlasništva dosjelošću čak i pod pretpostavkom da je bio pošten u trenutku otvaranja nasljedstva, jer od smrti oca 2. rujna 1983. do podnošenja tužbe 11. rujna 1997. nije proteklo potrebnih 20 godina za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, a posjed tužitelja nije bio kvalificirani jer tužitelj nije bio zakonit posjednik s obzirom na to da iz Zapisnika o diobi prema utvrđenju sudova ne proizlazi da je nekretnina dana upravo tužiteljevom ocu, dakle, jednoj fizičkoj osobi, nego je dana grupi osoba koju je predstavljao tužiteljev otac.

27. Slijedom navedenog, pravilno je primijenjeno materijalno pravo iz paragrafa 1461., 1463., 1464 i 1468 OGZ-a u vezi s čl. 388. st. 2. ZVDSP te su sudovi pravilno odbili tužbeni zahtjev, jer su utvrdili nepoštenje tužitelja i njegovog prednika.

28. Stoga je valjalo pozivom na odredbu čl. 391. st. 6. ZPP odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci ove presude.

Zagreb, 14. listopada 2025.

Predsjednik vijeća

Ivan Vučemil