Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

P-1278/2024-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sucu Marku Šimuniću, u pravnoj stvari tužitelja IP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ivani Mandić, odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu Ivana Mandić i Mirela Džoja Petrlić u Osijeku, protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB: 23057039320, zastupani po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Hanžeković & Partneri u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 19. rujna 2025., u prisutnosti tužitelja osobno i punomoćnika parničnih stranaka, 14. listopada 2025. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe članka 10. Ugovora o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51400607-5103444180, zaključenog između tužitelja IP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB: 23057039320, 28.2.2007., potvrđen 7.3.2007. po javnom bilježniku Lidije Perić iz Osijeka, pod brojem: Ov-6014/07, u dijelu koji glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvijestoHRK), obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.“.

II. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d. isplatiti tužitelju IP novčani iznos od 314,30 EUR (tristočetrnaesteuratridesetcenti) sa pripadajućom zateznom kamatom na iznos tekućom od 6.3.2007. do 31.7.2015. po stopi Određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB, a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za 5 postotnih poena od 1.8.2015. godine do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatu i za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, a od 1.1.2023.godine do 31.12. 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije. Refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 1.1.2024., pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 postotna poena, pri čemu se za 1. polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan. 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana

III. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d. da tužitelju IP naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 339,04 EUR (tristotridesetdeveteuračetiricenta) zajedno sa zateznom kamatom od 14. listopada 2025. do isplate, po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a stopu koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

IV. Djelomično se odbija zahtjev tužitelja za naknadu troškova ovog postupka u iznosu od 105,61 EUR (stopeteuraišezdesetjedancent) uvećan za zatezne kamate od dana presuđenja do isplate, kao neosnovan.

V. Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d. za naknadu troškova ovog postupka u iznosu od 931,41 EUR (devetsotridesetjedaneuroičetrdeset jedancent), sa zateznim kamatama od dana presuđenja do isplate, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo kako su tužitelj i tuženik 28.2.2007. sklopili Ugovor o namjenskom kreditu, broj: 2402006-1031262160/51400607-5103444180, potvrđen 7.03.2007. po javnom bilježniku Lidije Perić iz Osijeka, pod poslovnim brojem: Ov- 6014/07. Predmetnim je ugovorom tuženik, kao Banka odobrio i stavio tužitelju kao korisniku kredita na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 52.160,00 CHF, po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj. Tužitelj je kredit iskoristio za svrhu kupovine nekretnine za osobne, obiteljske svrhe, dok se tužitelj navedeni iznos obvezao vratiti, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Citiranim Ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 240 mjeseci kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika, radi isplate preplaćenih anuiteta, uslijed ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi, te se o istom vodi postupak pred Općinskim sudom u Osijeku, pod poslovnim brojem P-1006/2020. Predmetnim tipskim Ugovorom, sastavljenim isključivo od strane tuženika, u članku 10., ugovorena je naknada za obradu zahtijeva i odobravanje kredita i to u iznosu 1,000 % (jedan posto) na iznos kredita, obračunate s datumom Ugovora, koju je tužitelj bio obvezan platiti prije korištenja kredita. Tuženik je prilikom isplate kredita dana 6.3.2007. naplatio tužitelju naknadu za obradu zahtijeva kredita u iznosu od 2.368,07 kn, a koja u protuvrijednosti, prema fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR utvrđenog Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj iznosi 314,30 eura. Tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknade za obradu kredita što predmetnu odredbu čini ništetnom ugovornom odredbom, te postoji obveza vraćanja uplaćenoga na temelju ništetne odredbe. Naime, sporna odredba Ugovora o kreditu u svezi naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, ništetna je u smislu odredbe čl. 81. i čl. 87.st.1. Zakona o zaštiti potrošača. Prema odredbi čl. 81. st.1.ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra se nepoštenom, zato što u konkretnom slučaju uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2. smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, ovdje Banke, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Tuženik nije pregovarao o sadržaju predmetne odredbe sa tužiteljem. U konkretnom slučaju, tužitelju banka nije prezentirala o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, okolnost da se radi o tipskom ugovoru, te da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, sveukupno je očito prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, pa je takva ugovorna odredba ništetna u smislu čl. 81. st.1. i čl. 87. st.1. ZZP-a. U konkretnom slučaju povrijeđeno je načelo savjesti i poštenja koja podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavajući interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. U vremenskom periodu kada je zaključen predmetni kredit, korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita od strane tuženika plaćaju i višu naknadu, i stoga opravdano zaključujemo da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinačnog kredita i odobravanja kredita, već su isti određeni proizvoljno u skladu sa jednostranom voljom tuženika. U konkretnom slučaju, tužitelju, nije jasno i nedvosmisleno prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi Banke koji se podmiruju, odnosno na koje konkretne usluge, troškove i slično se odnosi naknada za obradu i odobravanje kredita. tužitelj je informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, te da se o spornoj odredbi nije ni moglo pregovarati, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa. Budući se predmetnom spornom ugovornom odredbom uzrokovala značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ovdje tužitelja, tvrdimo da ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Prema odredbi čl. 83. ZZP, treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Ostale ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu ukazuju na propust tuženice u postupanju u dobroj vjeri. Tako je u svezi ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., protiv koje je u tom dijelu odbijena revizija presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač protiv više tuženika (a među njima i tuženica), radi zaštite kolektivnih interesa potrošača te je utvrđeno da su tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. S obzirom da je tuženik temeljem gore navedene nepoštene odredbe o ulaznoj naknadi u predmetnom ugovoru istu naplatio i time stekao nepripadnu imovinsku korist, navedeni je kao nepošteni stjecatelj, sukladno čl. 1115. ZOO-a, takvu je dužan vratiti sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Budući da zakonski propisi iz čl. 81.,83., 85. i 87. Zakon o zaštiti potrošača i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, ne dopuštaju tuženiku obračun naknade za obradu i odobravanje kredita očigledno je da se radi o nezakonitoj ugovornoj odredbi koja je kao takva ništetna. Predmetna odredba je ništetna zato što se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, neovisno o visini iznosa naknade koju je tuženik obračunao tužitelju, posebice imajući u vidu da su i druge ugovorne odredbe nepoštene.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo kako su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani u cijelosti. Odredbom članka 3. stavka 1. točke 4. Zakona o zaštiti potrošača i odredbom članka 5. stavka 1. točke 15. Zakon o zaštiti potrošača a koji zakoni se ratione temporis imaju primijeniti na odnose između tužitelja i tuženika, propisano je da je potrošač fizička osoba koja u transakcijama obuhvaćenima tim propisima djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja. Dakle, za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: 1. da se radi o fizičkoj osobi i 2. da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe. Ujedno tuženik ističe da se status potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju. Da je u svakom pojedinačnom predmetu potrebno utvrditi i dokazati status potrošača proizlazi i iz recentne sudske prakse županijskih sudova. Tužitelj svoje tužbene navode paušalno temelji na tvrdnji da se o naknadi za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo, no pritom ne dokazuje na koji je način u konkretnom slučaju došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, pa da bi takva ugovorna odredba bila ništetna. Naime, tuženik je tužitelju ponudio sklapanje ugovora o kreditu uz određenu naknadu kao protučinidbu za pruženu uslugu, a koja je ugovorena u iznosu od 1% od iznosa kredita, odnosno minimalno 200,00 kn, stoga je tužitelju, na temelju jasne i određene odredbe ugovora, moglo biti poznato koliko će takva naknada iznositi te je mogao donijeti informiranu odluku o prihvatu ponude i sklapanju ugovora. Navedena odredba je lako uočljiva i razumljiva pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Osim toga, tuženik ističe kako nije dopušteno ocjenjivati je li predmetna ugovorna odredba nepoštena odnosno ništetna, a sve sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača prema kojoj odredbi nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Postupanje tuženika je prije i u vrijeme sklapanja ugovora bilo transparentno, a s time i savjesno i pošteno te nema osnove za suprotni zaključak, pogotovo uzimajući u obzir okolnost da tuženik nije jedini na tržištu nudio sklapanje ugovora o kreditu, pa stoga niti jednostrano definirao cijenu svojih usluga. Dakle, iznos naknade je tužitelju prije samog sklapanja ugovora bio poznat s obzirom da je isti određen u fiksnom iznosu i nije vezan nekim vanjskim kriterijima koji bi mogli utjecati na njegovu visinu, osim načela konkurentnosti na tržištu koji jedino može ići u korist potrošaču. Iznos koji je prihvaćen sklapanjem ugovora o kreditu objektivno ne može biti podložan naknadnim promjenama jer je njegov izračun jasno i nedvosmisleno određen odredbama ugovora o kreditu i u takvom iznosu u konačnici i isplaćen. O naplati naknade za obradu kredita korisnik kredita je bio upoznat tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu i prilikom sklapanja ugovora o kreditu na način da je službenik tuženika koji je ugovarao ovaj kredit s tužiteljem, g. FP, korisniku kredita jasno naveo da postoji obveza korisnika kredita na plaćanje takve naknade za obradu kredita. Naime, osim što je tuženik korisniku kredita na tu odredbu ukazao u samom ugovoru, tužitelju je ta informacija bila dostupna i na letcima tuženika koji su se uručivali korisniku kredita prije nego što je došlo do sklapanja kredita. Tako je na letku „Stambeni krediti“ bilo navedeno da naknada za obradu kredita iznosi 1% od iznosa odobrenog kredita. Naime, u vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu, korisniku kredita je bio dostupan i prezentiran Izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe, a u kojem se jasno navodi da je korisnik kredita dužan na pisani poziv Banke uplatiti jednokratnu naknadu koja se obračunava prilikom obrade kredita u propisanom postotku iznosa glavnice kredita ili u apsolutnom iznosu sukladno Odluci o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva, a naplaćuje se prije ili prilikom puštanja kredita u tečaj. U navedenom izvatku vidljivo je da je naknada za obradu kredita za istu vrstu kredita određena u visini 1%. Nadalje, osim što je ta odredba tužitelju bila lako uočljiva, nedvosmisleno razumljiva i prezentirana od strane službenika tuženika, iznos naknade od 1% od iznosa kredita je naknada za troškove koji su prouzrokovani tuženiku uslijed obrade kredita. Tuženik osporava navode tužitelja kako tuženik nije imao nikakav trošak prilikom obrade kredita kada su se naknadom za obradu kredita pokrivali operativni i materijalni troškovi. Naime, svaki proces obrade pojedinog kredita uključuje nekoliko organizacijskih jedinica odnosno proces obrade pojedinog kredita sastoji se od različitih faza provedbe kredita kao što su savjetovanje i pisana ponuda klijentu, zahtjev za odobrenje kredita, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata, slaganje kreditnog spisa i sl. Nesporno je i sasvim logično da tuženiku kao pružatelju određene usluge, odnosno kao prodavatelju svog proizvoda u procesu obrade pojedinog kredita nastaju određeni troškovi (kao što su gore navedeni), a koje tuženik kao banka podmiruje naplatom naknade za obradu kredita, a za koju naplatu u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije bilo nikakvog zakonskog ograničenja. Dakle, kao i svaki drugi pružatelj usluga na tržištu, tuženik je kao banka naplaćivala svoje usluge za određenu protutražbinu, u ovome slučaju za plaćanje naknade za obradu kredita. U prilog svojih tvrdnji tuženik dostavlja interni dokument za razdoblje od 2004. do 2011. koji sadrži popis aktivnosti kao i izmjereno utrošeno efektivno vrijeme za svaku aktivnost u procesu odobrenja jednog kredita. Navedenim dokumentom popisane su aktivnosti prilikom obrade jednog kredita, a koji uključuje nekoliko organizacijskih jedinica, od zaprimanja zahtjeva do arhiviranja predmeta (do kojeg dolazi nakon isplate kredita), odnosno utrošak vremena po pojedinoj vrsti kredita (gotovinski krediti, krediti osigurani hipotekom i stambeni krediti). Zaključak je da je najmanji utrošak ljudskog rada, a samim time i trošak ljudskog rada za gotovinske kredite, a najveći za stambene kredite. Kako bi se proces gotovinskog kredita odvio u potpunosti, od zaprimanja zahtjeva do arhiviranja spisa, ljudski rad kod tuženika po jednom realiziranom gotovinskom kreditu traje 369 minuta, odnosno malo više od 6 sati efektivnog ljudskog rada odnosno 652 minuta ili malo više od 11 sati efektivnog ljudskog rada za realizaciju stambenog kredita. Shodno tome, postoji i značajna razlika u naplati naknade za različite vrste kredita. S obzirom na troškove nastale prilikom obrade kredita tuženik je sukladno odredbi članka 10. i nastalim troškovima naplatio naknadu u visini od 1% od visine predmetnog kredita u iznosu od 314,30 EUR. Slijedom navedenog, tuženik ne čini spornu visinu naknade za obradu kredita. Svakako treba istaknuti da u vrijeme ugovaranja ugovora o kreditu nigdje nije bila propisana obveza banke kako je nužno u samom ugovoru o kreditu navoditi što točno i konkretno naknada predstavlja. Dakle, naknada za obradu kredita je dovoljno jasno određena, lako je uočljiva i lako razumljiva te se na temelju nje može utvrditi njezina konkretna visina, a koju se tužitelj u konačnici prihvatom ponude obvezao platiti. Slijedom navedenoga, jasno je kako naplata naknade za obradu kredita ne predstavlja niti naknadu štete niti ugovornu kaznu, nego cijenu za uslugu tuženika, koju tuženik nesporno ima pravo naplaćivati, i koja očito, a kako je ranije detaljno obrazloženo, proizlazi u cijelosti iz svih relevantnih propisa. Dakle, ugovorna odredba o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva ima nesporno uporište kako u hrvatskom zakonodavstvu, tako i u pravu Europske unije, što čini neosnovanom svaku tvrdnju o ništetnosti takve ugovorne odredbe, bilo zbog njezinog sadržaja, bilo zbog načina ugovaranja. U konkretnom slučaju riječ je o ugovoru – obveznopravnom odnosu, koji je sklopljen potpisom obaju ugovornih strana, ovdje stranaka. Obje ugovorne strane pristale su na odredbe predmetnoga ugovora o kreditu i potpisale ga, a sam ugovor sastavljen je u skladu s Općim uvjetima poslovanja tuženika i tada važećim zakonskim propisima. Završno, tuženik ističe i prigovor zastare. Slijedom navedenog, tuženik ističe da je u cijelosti pravno neutemeljen zahtjev tužitelja na dosudu zakonskih zateznih kamata tekućih od uplate naknade izvršene sukladno navodno ništetnim odredbama predmetnog ugovora o kreditu. Kako je potraživanje tužitelja zastarjelo protekom trogodišnjeg zastarnog roka, tužitelj u potpunosti neosnovano traži isplatu, te pritom pogrešno postavlja tijek zakonskih zateznih kamata. Slijedom iznesenog svakako proizlazi da je tužba neutemeljena te da se tužitelj pogrešno poziva na odredbe ZOO-a, kao i da je tuženik postupao u cijelosti sukladno ugovoru i preuzetim obvezama, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan, uz naknadu parničnog troška tuženiku zajedno s pripadajućom zateznom kamatom.

3. Radi utvrđenja spornih činjenica, sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u ugovor o kreditu (stranice 9-17 spisa), izvod iz knjige položenih ugovora (stranice 18-19 spisa), plan otplate (stranice 20-23 spisa), dopis tuženika od 12.12.2024. (stranica 24 spisa), letak „stambeni krediti“ (stranice 40-42 spisa), izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe (stranice 43-50 spisa), te je saslušao tužitelja IP i svjedoka KP.

3.1. Na raspravi održanoj kod ovog suda 9. lipnja 2025., sud je odbio dokazni prijedlog za saslušanjem svjedoka HP, te odredio ročište za objavu odluke za 14. srpanj 2025., međutim nakon toga je preotvorio glavnu i javnu raspravu u ovom predmetu radi saslušanja u svojstvu svjedoka HP.

3.2. Sud je na pripremnom ročištu 9. lipnja 2025., a koje je održano isti dan kao i glavna rasprava, po prigovoru tuženika, a u odnosu na vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi, donio rješenje kojim je vrijednost predmeta spora odredio u iznosu od 314,30 eura, sukladno članku 40. stavku 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023.). Naime, tužitelj je u ovom sporu istaknuo zahtjev za činidbu/isplatu, koji se sastoji od isplate utuženog iznosa; i deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti djela odredbe Ugovora, kojom je ugovorena isplata predmetnog iznosa. Dakle, deklaratorni zahtjev u konkretnom slučaju treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za činidbu/isplatu. U takvim okolnostima, prema stavu ovog Suda, vrijednost predmeta spora određuje se samo prema vrijednosti predmeta spora za činidbu/isplatu, a što je u konkretnom slučaju isplata iznosa od 605,53 eura (tako u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 475/2008-2 od 27.10.2008., Revr-31/2002-2 od 09.05.2002, Rev 688/00-2 od 7.1.2004.).

4. Prije upuštanja u raspravljanje, tuženik je istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda, a koji za koji prigovor je ovaj sud utvrdio kako je neosnovan.

4.1. U odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda treba imati u vidu Direktivu Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993., te treba primijeniti Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 19/2022. i 59/2023. – dalje: ZZP).

4.2. Člankom 1. stavkom 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. (dalje: Direktiva) regulirani su nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrana određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

4.3. Prema navedenoj odredbi opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama te se mora protiviti načelu savjesnosti i poštenja.

4.4. U konkretnom slučaju ispunjeni su navedeni uvjeti jer je mjesna nadležnost određena u tipskom ugovoru, unaprijed formuliranom obrascu, pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranka nije imala mogućnost pregovarati niti utjecati na njihov sadržaj. Naime, protivno je načelu savjesnosti i poštenja kada stranke bez posebnog pregovaranja jedna drugoj uvjetuju nadležnost suda čime u ovom slučaju tužitelj sebe dovodi u znatno povoljniji položaj od tuženika i time ga dovodi u neravnopravan položaj. Nadalje, Direktiva, iako se ne može primjenjivati direktno, implementirana je u zakonodavstvo Republike Hrvatske pa tako i u članak 3. ZZP-a, pa su odredbama članka 53. i 54. ZZP-a propisane pretpostavke na temelju kojih bi se pojedine ugovorne odredbe mogle smatrati nepoštenima, a kojima su obuhvaćeni uvjeti iz navedene Direktive.

4.5. Člankom 53. ZZP-a, dan je pojam nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima, tako stavak 1. navodi da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok stavak 2. istog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, članak 54. istog zakona navodi koje bi se to ugovorne odredbe, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 53. ZZP-a, mogle smatrati nepoštenim. Tako je naveden niz odredaba, a pod točkom 19. navedeno je da se radi o odredbi kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza bio na trgovcu. Pravna posljedica takvih odredbi propisana je odredbom članka 59. stavkom 1. ZZP-a kojom je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

4.6. Nadalje, treba ukazati na praksu Suda Europske unije odnosno presudu Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredaba bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. U toj je odluci sud zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bila posebno pregovarana te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

4.7. Slijedom toga, ovaj sud smatra da odredba kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu trgovca, tj. tuženika zaista predstavlja situaciju iz točke 19. članka 54. ZZP-a pa budući da su ispunjenje pretpostavke iz odredbe članka 53. ZZP- a, a uzimajući u obzir okolnosti navedene u članku 55. ZZP-a, takva se odredba ima smatrati nepoštenom. Naime, time što je predmetnim ugovorom o kreditu ugovorena nadležnost suda u mjestu u kojem nije prebivalište potrošača – tužitelja, zaista je tužitelju otežano pravo na ostvarivanje njegovih prava iz ugovora pred sudom.

4.8. Odredba članka 15. predmetnog Ugovora o kreditu nije bila posebno pregovara između stranaka te uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama, budući da bi radi ostvarenja svojih prava tužitelj morao putovati u Rijeku te bi imao trošak putovanja u Rijeku i natrag. Osim troškova, put iziskuje i dodatno vrijeme. Ova je odredba formulirana od strane trgovca pa potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj.

4.9. U konkretnom slučaju, sukladno odredbi članka 59. ZPP-a, pored opće mjesne nadležnosti suda sjedišta tuženika, postoji izberiva nadležnost suda područja na kojem se nalazi poslovna jedinica tuženika, a što bi upravo bilo mjesto prebivališta potrošača

– tužitelja. Slijedom navedenog, odbijen je prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda koji je istaknuo tuženik kao neosnovan.

5. Saslušan na raspravi, tužitelj IP iskazao je kako kod tuženika podigao kredit 2007. godine za kupnju stana za osobne potrebe. Ističe nadalje kako je bio i ranije klijent kod tuženika, te je nakon što je pogledao i druge banke, zbog toga i odabrao podignuti kredit kod tuženika, a nakon što je došao u prostorije tuženika raspitati se za podizanje kredita, ističe kako su mu nudili samo kredit u valuti CHF jer je to bio najpovoljniji, nakon toga je pripremio sve papire koji su bili potrebni da bi mu kredit bio odobren, te je potom nakon što je kredit bio odobren, pristupio u prostorije tuženika, gdje ga je čekao sačinjen unaprijed ugovor. To su bili standardni tipski ugovori koje je on potom i pročitao, razumio ga je koliko je on to mogao, a kredit mu je bio potreban radi rješavanja vlastitog stambenog pitanja. U odnosu na pojedine odredbe ugovora, ističe kako su u istom bile navedene naknade, međutim nitko mu ništa nije objasnio, a nakon što je on osobno pitao zašto su iste, ističe kako su mu samo rekli da mora platiti tu naknadnu. Nakon toga je otišao kod javnog bilježnika, te je potom i potpisao ugovor i dostavio ga nazad tuženiku.

5.1. Na upit punomoćnice tužitelja što sadržava odredba o naknadi za ugovor o kreditu, tužitelj je odgovorio kako je pitao službenika, međutim isti mu nije znao objasniti o čemu se točno radi, odnosno što on sadržava, a to sve jer niti sam zaposlenik banke nije znao što sadržava naknada za obradu kredita. Iskazuje kako nije mogao navedenu odredbu izbaciti ili promijeniti, a to jer nije niti službenik, odnosno zaposlenik kod tuženika, znao je li isti moguće izbaciti i nije mogao mijenjati već unaprijed sastavljeni ugovor. Iskazuje kako nije znao točno kolika će biti naknada prilikom potpisa ugovora o kreditu. Nije pročitao odredbu o mjesnoj nadležnosti iz ugovora o kreditu, te u pogledu iste, nije imao pitanja za bankara.

6. Saslušan na raspravi, svjedok ĆP je iskazao kako je on zaposlenik tuženika od 2001. godine na radnom mjestu financijskog savjetnika. Iskazuje kako poznaje ovdje tužitelja iz banke, odnosno kao klijenta, te mu je poznato da je tužitelj podigao predmetni kredit u veljači 2007. godine, ali ne sjeća se točno za što je isti bio odobren, također iskazuje kako je pri izradi predmetnog kredita on sudjelovao. Navodi nadalje kako je tužitelj pristupio u prostorije tuženika, pa je potom on prošao zajedno s tužiteljem sve uvjete vezane uz odobrenje predmetnog kredita. Ističe kako je napomenuo tužitelju sve u vezi kamata, naknada i svih uvjeta, a takva praksa je bila za sve kredite, pa tako i za ovaj. Ističe kako se prilikom dolaska na razgovor prolazi s klijentom sve što piše u letku, pa se tako napominje kako postoji naknada za obradu kredita, a koja iznosi određen postotak od kredita, a misli kako u konkretnom slučaju je ona bila 1%. Iskazuje kako njemu osobno nije poznato za što ista služi budući da on u to ne ulazi, ali ta naknada je tada morala biti u svakom ugovoru o kreditu, pa tako i u ovome. Ističe kako se ne sjeća je li on osobno pročitao ugovor o kreditu tužitelju, napominje kako se u pravilu kroz razgovor samo prolazi kroz sve pojedine odredbe koje će biti sadržano u ugovoru, a sami ugovor nakon što se sastavi, stranka nosi kod javnog bilježnika gdje on potom čita predmetni ugovor. U to vrijeme su nuđeni krediti i u valuti eur. U vezi matematičkog izračuna postoji poseban papir koji se predočava klijentu, a koji sadržava iznos naknade za obradu kredita, međutim u istome ne sadrži administrativne troškove, odnosno što drugo sadrži, te također niti njemu nije to poznato. Iskazuje kako su svi ugovori o kreditu tipizirani, a izrađuju se tako da nakon što se isti napišu, pravna služba kod tuženika dovršava i tuženik sačinjava u cijelosti predmetni ugovor o kreditu.

7. Iz ugovora o kreditu (stranice 9-17 spisa) proizlazi kako je tužitelju odobren kredit od strane tuženika na iznos od 52.160,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, te je člankom 10. propisana naknada od 1,0000 % od iznosa kredita (minimalno 200,00 kuna), jednokratna i naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.

8. Iz plana otplate (stranice 20-23 spisa) proizlazi kako je na dan odobrenja kredita tuženik izračunao otplatni plan za tužitelja s rokom otplate 240 mjeseci.

10. Iz dopisa tuženika od 12.12.2024. (stranica 24 spisa) proizlazi kako je tuženik izdao potvrdu tužitelju da je bio korisnik predmetnog kredita, te da je po istom naplaćena naknada u iznosu od 2.368,07 kuna odnosno 314,30 EUR/fiksni tečaj konverzije 7,53450, sukladno članku 10. predmetnog ugovora.

11. Iz letka „stambeni krediti“ (stranice 40-42 spisa) proizlazi kako je u istom navedeno kako naknada iznosi 1% od odobrenog iznosa kredita.

12. Iz izvatka iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe (stranice 43-50 spisa) proizlazi kako je u općim odredbama navedeno kako se jednokratna naknada za obradu kredita obračunava prilikom odobrenja ili plasmana proizvoda, u propisanom postotku iznosa glavnice kredita/proizvoda ili u apsolutnom iznosu, sukladno odluci banke.

13. S obzirom na gore navedeno, osim utvrđenja ništetnosti navedene ugovorne odredbe Ugovora o kredita, tužitelj u ovom postupku potražuje od tuženika (kao nepoštenog stjecatelja) isplatu (povrat) isplaćene jednokratne naknade za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 314,30 EUR, sa zateznim kamatama tekućim na navedeni iznos od 6. ožujka 2007. do isplate.

14. Tužbeni zahtjev tužiteljice je u cijelosti osnovan.

15. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnosti odredbe članka 3. Ugovora o kreditu od 28.2.2007., a koja glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvijestoHRK), obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.“, te isplata iznosa od 2.368,07 kuna, odnosno 314,30 eura zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 6.3.2007. pa do isplate.

16. Među parničnim strankama je sporno je li odredba kojom je ugovoreno plaćanje jednokratnih troškova obrade u visini 1,00% iznosa kredita, sadržana u dijelu članka 10. Ugovora o kreditu, ništetna. Spornim se ukazuje i je li nastupila zastara potraživanja.

17. U ovom postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su 28.2.2007. tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, sklopili Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103444180, kojim je kreditor stavio tužitelju na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 52.160,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita,

- da je ugovoreno da se korisniku kredita naplaćuje naknada, 1,00% od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita (članak 10.),

- da je odobren kredit za kupnju nekretnine,

- da je tuženik tužitelju na ime predmetne naknade naplatio iznos od 314,30 eura.

18. Pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima normativno je regulirano prije svega Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje: ZZP).

18.1. Člankom 59. ZZP propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…).".

18.2. Člankom 81. stavkom 1. ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (stavak 3.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.). Drugim riječima, na tuženoj je teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarala o naknadi za obradu kredita i visini te naknade.

18.3. Člankom 84. ZZP je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 84. ZZP ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu i odobrenje kredita ne može smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

18.4. Osim toga, tekst članka 84. ZZP treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, odredba članka 10. Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

18.5. U okviru te ocjene, potrebno je u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

18.6. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi takva ugovorna odredba bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna odredba članka 3. ne sadrže nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

18.7. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1,00%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

18.8. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23. – dalje u tekstu: ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita. Međutim, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu. Prema odredbi članka 81. stavka 1. i 2. i članka 82. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

18.9. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

19. Tužitelj je potrošač u smislu članka 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.), kojom je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Naime, iz Ugovora o kreditu proizlazi da ga je sklopio tužitelj kao fizička osoba, te da se radi o namjenskom kreditu – za kupnju nekretnine, dok iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit utrošio za kupovinu stana koji mu je bio potreban za osobne potrebe, nije bio vlasnik niti obrta niti tvrtke niti je nekretninu unio u imovinu obrta ili tvrtke. Tužena pak tijekom postupka nije dokazala da je ugovor sklopljen u okviru tužiteljeve poslovne aktivnosti ili poduzetničke djelatnosti. Dakle, tužitelj je potrošač, a tužena trgovac te se radi o potrošačkom ugovoru.

20. Slijedom naprijed navedenog, valjalo je prije svega utvrditi jesu li stranke pregovarale oko naknade za obradu kredita (članak 10. Ugovora o kreditu), odnosno je li tužitelj imao utjecaj na sadržaj te odredbe Ugovora. Radi utvrđenja tih okolnosti, ovaj sud je saslušao tužitelja, svjedoka ĆP, te pročitao predmetni ugovor o kreditu.

21. Temeljem tako provedenih dokaza, ovaj sud zaključuje da tuženik, na kojemu je teret dokaza, nije dokazao da su među strankama vođeni bilo kakvi stvarni pregovori u pogledu naknade za obradu kredita, već se radilo o uvjetima koje je odredio tuženik, a prosječni klijent mogao ih je uzeti ili ostaviti.

22. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa. Pa tako i sam svjedok saslušan pred ovim sudom, zaposlenik tuženika je i iskazao kako se radi o tipiziranim ugovorima, da je u to vrijeme navedena naknada morala biti sadržana u svakom ugovoru o kreditu, pa tako i u ovome, da niti zaposlenik tuženika nije upoznat bio za što služi naknada za obradu kredita, pa samim time ovaj sud zaključuje kako o istom nije mogao biti upoznat niti tužitelj, a također o navedenoj odredbi se nije niti pregovaralo, a niti moglo pregovarati.

22.1. Plaćanje troškova obrade kredita uz to bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, u visini od čak 1,00% iznosa kredita, prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

22.2. Predmetna odredba je transparenta u smislu članka 85. ZZP-a jer je omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade, ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

22.3. Budući se o odredbi članka 10. Ugovora o kreditu, nije pojedinačno pregovaralo te je ista bila unaprijed formulirana od strane tužene i tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, to znači da je navedena odredba Ugovora o kreditu, primjenom članka 81. stavka 1. ZZP-a nepoštena, te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. ZZP-a.

22.4. Slijedom navedenog, ovaj sud je utvrdio ništetnim ugovornu odredbu iz članka 10. Ugovora o kreditu o jednokratnim troškovima obrade kredita.

23. Neosnovan je prigovor zastare tuženika. Naime, odredbom članka 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa nije zastarjelo pravo tužiteljice na isticanje ništetnosti članka 10. Ugovora o kreditu. Tužitelj je postavio zahtjev za isplatu, pa se radi o restitucijskom zahtjevu, a u odnosu na kojeg je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, u konkretnom slučaju zastara počinje teći od dana donošenja ove prvostupanjske presude jer je ovom presudom kao prethodno pitanje riješeno pitanje ništetnosti odredbe članka 10. Ugovora o kreditu, pa zastarni rok propisan člankom 225. ZOO-a od pet godina nije protekao.

24. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Odredbom članka 1115. ZOO je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik je nepošten od dana stjecanja predmetnog iznosa jer to proizlazi iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom spisu.

24.1. Tužitelju zatezna kamata pripada od dana uplate iznosa od 314,30 eura, koji iznos je među strankama nesporan, a koja uplata je prema potvrdi tuženika od 12. prosinca 2024. izvršena 6. ožujka 2007. pa kako tužitelj potražuje zateznu kamatu počevši od 6.3.2007., to joj je ista dosuđena sukladno traženju. Visina stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. određena je sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 153/04. i 35/05.), od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11.) od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. sukladno odredbi članka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 114/22.) i Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 156/22.), a od 30. prosinca 2023. do isplate stopa kamate je dosuđena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23.).

25. S obzirom na iznijeto, ovaj sud nalazi osnovanim zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim ugovorne odredbe kojom je ugovoreno plaćanje jednokratnih troškova obrade u visini 1,00% iznosa kredita, sadržana u dijelu članka 10. Ugovora o kreditu, kao i zahtjev tužitelja za povrat plaćenog iznosa temeljem ništetne odredbe u iznosu 314,30 eura s kamatom počevši od 6.3.2007. pa do isplate.

26. Slijedom navedenoga odlučeno je kao pod točkama I. i II. izreke ove presude.

27. Tužitelj je u uspio u sporu u cijelosti, pa mu pripada naknada troška postupka sukladno članku 154. stavku 1. ZPP-a u vezi članka 155. stavka 1. ZPP-a.

28. Tužitelju je priznata naknada troška postupka, sukladno vrijednosti predmeta spora koju je sud odredio sukladno članku 40. stavku 3. ZPP, po prigovoru tuženika, kao što je obrazloženo pod točkom 3.2. obrazloženja i to naknada troška sastava tužbe u visini od 25 bodova sukladno Tbr. 7. točci 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023. - dalje u tekstu: Tarifa), za sastav podnesaka od 28.3.2025. u visini od 25 bodova sukladno Tbr. 8. točci 1. Tarife, te zastupanja na ročištima od 9. lipnja 2025. i 19.9.2025. za svako u visini od po 25 bodova sukladno Tbr. 9. točci 1. Tarife, kao i zastupanje na ročištu od 14.7.2025. u visini od 12,5 bodova, sukladno Tbr. 9. točci 2. Tarife i na ročištu za objavu odluke od 14. listopada 2025. u visini od 12,5 bodova, sukladno Tbr. 9. točci 3. Tarife, odnosno ukupno 125 bodova, a što s obzirom na vrijednost boda i uvećano za PDV 25% iznosi 312,50 eura. Tužitelju su priznate i pravilno obračunati troškovi pristojbe na tužbu i presudu u ukupnom iznosu od 26,54 eura, pa mu ukupno dosuđen trošak iznosi 339,04 eura sa zateznim kamatama tekućim od dana presuđenja, odnosno od 14. listopada 2025. pa do isplate sukladno članku 29. stavku 1. i 2. ZOO, stoga je odlučeno kao u točci III. izreke ove presude.

29. Tužitelj je odbijen sa zahtjevom za naknadu troška sastava podneska od 2. travnja 2025. u iznosu od 50,00 eura, uvećan za PDV, budući da je tužitelj dostavio podnesak 28.3.2025., te par dana kasnije i podnesak od 2.4.2025., a koji trošak ničim nije opravdao. Naime, tužitelj je sve navode iz dva zaredom podneska mogao dostaviti i u jednom podnesku, a što isti nije učinio, pa mu u takvoj situaciji niti ne pripada pravo na naknadu troška sastava kasnijeg podneska. Također je odbijen i za razliku zatraženog troška pristojbe na tužbu u iznosu od 43,11 eura, budući da sukladno pravilno naznačenoj vrijednosti predmeta spora tužitelj ima pravo na naknadu troškova pristojbe na tužbu i presudu u ukupnom iznosu od 26,54 eura, radi čega je odlučeno kao pod IV. izreke.

30. Tuženik je u cijelosti odbijen za naknadu troškova ovog postupka budući je isti u cijelosti izgubio parnicu, sukladno članku 154. stavku 1. ZPP, te je stoga odlučeno kao pod točkom V. točke ove presude.

Osijek, 14. listopada 2025.

Sudac

Marko Šimunić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka ove presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP). Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11. ZPP). O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Punomoćnici tužitelja

2. Punomoćniku tuženika