REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-24/2025-4

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa, predsjednika Vijeća te dr. sc. Marina Mrčele, izv. prof. i dr. sc. Branka Brkića, članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv izručenika AE, radi izvršenja kazne zatvora zbog kaznenog djela iz članka 225. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona Republike Srpske i članka 224. stavka 3. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona Republike Srpske, odlučujući o žalbi izručenika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Velikoj Gorici od 8. rujna 2025. broj Kv I-44/2025-18, u sjednici Vijeća održanoj 14. listopada 2025.,

r i j e š i o  j e:

Odbija se kao neosnovana žalba izručenika AE.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskim je rješenjem Županijskog suda u Velikoj Gorici, pod točkom I. izreke, na temelju članka 54. stavka 1. u vezi s člankom 33. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima („Narodne novine“ broj 178/2004. - dalje: ZMPPKS), odobreno je izručenje Bosni i Hercegovini AE, državljanina Bosne i Hercegovine, u statusu stranca s trajnim boravkom u Republici Hrvatskoj, radi izvršenja kazne zatvora od jedne godine i jednog mjeseca zbog kaznenog djela omogućavanja uživanja opojnih droga iz članka 225. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona Republike Srpske i kaznenog djela neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga iz članka 224. stavka 3. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona Republike Srpske, u povodu molbe za izručenje Ministarstva pravde Bosne i Hercegovine broj 08-14-7-6115/25 od 23. srpnja 2025., a na temelju presude Osnovnog suda Srebrenica broj: 82 0 K 011893 15 od 11. prosinca 2015., pravomoćne 4. siječnja 2016. Pod točkom II. izreke je utvrđeno da se izručenik AE nije odrekao načela specijaliteta pa da se na temelju članka 37. stavka 1. ZMPPKS izručenje dopušta pod uvjetom da Bosna i Hercegovina stranca AE ne progoni ili ne kazni ili ne izruči trećoj državi zbog određenog djela počinjenog prije izručenja, a u odnosu na koje djelo nije odobreno izručenje, ne ograničava u njegovim osobnim pravima iz razloga koji nije nastao u vezi s izručenjem te ne izvede pred izvanredni sud.

2. Protiv tog rješenja žalbu je podnio izručenik AE po braniteljici, odvjetnici Ivani Šuti, zbog „ … bitne povrede odredaba kaznenog postupka(čl. 467. toč. 1. u svezi čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP ), pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede odredbi Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima.“. Predloženo je „ … usvojiti žalbu, ukinuti pobijano rješenje i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, odnosno preinačiti pobijano rješenje i odbiti zahtjev za izručenje.“

3. Spis je u skladu s člankom 495. u vezi s člankom 474. stavkom 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011. - pročišćeni tekst, 91/2012. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 130/2020. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/2022., 36/2024. i 72/2025. - dalje: ZKP), koji se u ovom postupku primjenjuje prema odredbi članka 81. ZMPPKS-a, bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

4. Žalba nije osnovana.

5. Žalitelj u uvodnom dijelu žalbe ističe bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP-a. Međutim, u žalbi ne navodi u čemu bi se ta povreda sastojala. Ovaj je sud pobijano rješenje, u smislu članka 494. stavka 4. ZKP-a u vezi s člankom 81. ZMPPKS-a, ispitao po službenoj dužnosti te nije utvrdio da bi u istom bila počinjena bitna postupovna povreda iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP-a niti da bi pobijano rješenje donijelo neovlašteno tijelo, a nije ni na štetu izručenika povrijeđen kazneni zakon.

6. Izručenik u žalbi tvrdi i da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu članka 54. stavka 2. ZMPPKS-a jer da „[I]izručeniku nisu na jasan i nedvojben način objašnjena njegova prava, sliijedom čega niti njegov prvotno izjavljeni pristanak nije mogao imati pravo značenje pristanka obzirom nije imao svjest o posljedicama koje mogu proizaći iz navedenog.‟.

6.1. Nasuprot tome, izjava izručenika AE kojom pristaje na pojednostavljeno izručenje Bosni i Hercegovini u svemu je zakonita i valjana te slijedom toga, u skladu s odredbom članka 54. stavka 3. ZMPPKS-a, neopoziva.

6.2. Iz spisa predmeta vidljivo je da je izručenik prilikom ispitivanja kod suca istrage na ročištu za odlučivanje o istražnom zatvoru 10. srpnja 2025. najprije u smislu članka 66. ZKP-a i članka 239. ZKP-a upozoren da ima pravo uzeti branitelja po svom izboru koji može prisustvovati njegovom ispitivanju, kao i da ima pravo tražiti da mu se postavi branitelj na teret proračunskih sredstava. Na to je izručenik izjavio da je razumio dana upozorenja i da ne traži postavljanje branitelja. Nakon što mu je predočeno zbog čega se i na temelju kojih dokaza traži njegovo izručenje, izručenik je upoznat s mogućnosti pristanka na predaju državi moliteljici po pojednostavljenom postupku izručenja i odricanja od prava iz članka 54. stavka 1. u vezi s člankom 40. stavkom 2. ZMPPKS-a. Također je upozoren da su pristanak na izručenje i odricanje od načela specijaliteta neopozivi. Nakon toga je izručenik izjavio da se ne protivi izručenju Bosni i Hercegovini i ne odriče se primjene načela specijaliteta. Također je naveo da je njegova izjava dana dragovoljno i da je u potpunosti svjestan posljedica dane izjave.

6.3. Navedeno dokazuje da je, protivno navodima iz žalbe, izručenik postupao dragovoljno i u potpunosti svjestan posljedica. Stoga činjenica da je izručenik prilikom ponovnog ispitivanja kod suca istrage nakon što je zaprimljena molba Bosne i Hercegovine za njegovo izručenje, naveo da ne pristaje na izručenje Bosni i Hercegovini, što se ponavlja i u žalbi, nije ni od kakvog utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja. Naime, kao što je već navedeno, izručenik je prilikom prvog ispitivanja, svjestan posljedica svojeg pristanka i njegove neopozivosti, a na što je pravilno upozoren, naveo da pristaje na izručenje Bosni i Hercegovini. Pribavljanje zamolbe i prateće dokumentacije za izručenje, nakon ovakve izjave bilo je suvišno. Ovo stoga jer je člankom 54. stavcima 4. i 5. ZMPPKS-a propisano da u slučaju pojednostavljenog izručenja nije potrebno dostavljanje zamolbe za izručenje i da će zamoljena država nakon isteka roka iz stavka 4. istog članka ZMPPKS-a provesti postupak izručenja i ako zamolba nije dostavljena. Stoga se neosnovani i izručenikovi navodi u žalbi kojima se upire na nedostatke dokumentacije dostavljene uz zamolbu.

6.4. Promašeno izručenik u žalbi upire da u konkretnoj situaciji ne dolazi u obzir primjena Ugovora između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine o izručenju (dalje: Ugovor) koji je potpisan 28. studenoga 2012., jer da su djela za koja je izručenik osuđen u Bosni i Hercegovini na kaznu zatvora za čije se izdržavanje traži njegovo izručenje su počinjena 2011. ili 2012., a Ugovor se primjenjuje samo za djela počinjena nakon njegovog potpisivanja. Ovo stoga jer je postupak njegovog pojednostavljenog izručenja proveden u skladu s odredbama ZMPPKS-a, a ne u skladu s odredbama navedenog Ugovora. Pritom Ugovor nije primjenjiv samo u odnosu na jedno od djela (ono počinjeno 25. studenoga 2012.). U odnosu na djelo počinjeno 14. rujna 2013. dolazi u obzir primjena Ugovora. Međutim, niti prema članku 22. stavku 2. Ugovora, kod pojednostavljenog izručenja nije potrebno podnošenje zamolbe za izručenje. Stoga niti ovi žalbeni navodi nisu ni od kakvog utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja.

6.5. Jednaka je situacija i sa žalbenim navodima o mogućnost ograničavanja izručenika u njegovim osobnim pravima iz razloga koji nije nastao u vezi s izručenjem (članka 37. ZMPPKS-a), a vezano za njegovu vjersku pripadnost zbog koje je, prema navodima žalbe, bio izložen prijetnjama smrću. Naime, ove navode izručenik ničime nije potkrijepio, a niti iz opće poznatih podataka proizlazi da bi izručeniku, koji je osuđen zbog kaznenog djela zlouporabe droga u Bosni i Hercegovini, zbog vjerske pripadnosti bilo ugrožena prava zajamčena Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

7. Izručenik u žalbi ističe i svoju obiteljsku situaciju u Republici Hrvatskoj, tvrdeći (što ničim nije dokumentirano) da ima suprugu i maloljetno dijete koji su državljani Republike Hrvatske i da bi zbog toga u konkretnoj situaciji postojali uvjeti za primjenu članka 35. stavka 2. ZMPPKS-a „…s obzirom na socijalnu rehabilitacij okrivljenika…“.

7.1. Odredbom članka 35. stavka 2. ZMPPKS-a propisano je da se izručenje može odbiti ako Republike Hrvatska može preuzeti kazneni progon djela ili izvršenje strane kaznene presude, a to se čini prikladnim s obzirom na socijalnu rehabilitaciju okrivljenika. Dakle, ovdje je riječ o mogućnosti, a ne o obvezi i pritom moraju postojati uvjeti, konkretno, za preuzimanje izvršenja strane kaznene presude.

7.2. Iz odredbe članka 70. stavka 1. ZMPPKS-a proizlazi da je za preuzimanje izvršenja kaznene presude stranog suda potrebno da država moliteljica u tom smislu dostavi zamolbu domaćem sudu. Međutim, nakon izručenikovog uhićenja država moliteljica Bosna i Hercegovina dostavila je zamolbu za izručenje, a ne zamolbu za preuzimanje izvršenja kazne zatvora. Pritom je izručenik prilikom prvog ispitivanja izjavio da se ne protivi izručenju Bosni i Hercegovini i niti u jednom trenutku nije zatražio da kaznu na koju je osuđen u Bosni i Hercegovini izdržava u Republici Hrvatskoj. Stoga, u konkretnoj situaciji nije ispunjen osnovni uvjet za razmatranje ove mogućnosti pa je stoga i ovaj žalbeni navod neosnovan.

8. Budući da navodi iz žalbe izručenika nisu osnovani, to je trebalo, na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP-a u vezi s člankom 81. ZMPPKS-a, odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 14. listopada 2025.

Predsjednik vijeća

Damir Kos

Na temelju članka 164. stavak 5. Zakona o kaznenom postupku odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I Kž-24/2025-3 od 14. listopada 2025. prilažem

PISANO OBRAZLOŽENJE IZDVOJENOG GLASA

I. S većinski donesenom odlukom ne slažem se iz sljedećih razloga:

I.1. Prema odredbi članka 34. st. 1. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima (NN 178/04 od 16. prosinca 2004. godine – dalje: ZOMPO) stranac koji je na temelju odluke stranoga pravosudnog tijela države koja izručenje traži, okrivljen ili osuđen radi kaznenih djela kažnjivih u skladu sa zakonom te države, izručit će se toj državi, radi vođenja kaznenog postupka, odnosno radi izvršenja sankcija koja uključuje lišavanje slobode, ako takva djela sadrže bitna obilježja kaznenih djela i prema domaćem pravu.

I.2. Prema odredbi članka 35. st. 3. ZOMPO-a izručenje se neće dopustiti ako djelo zbog kojeg se traži izručenje nije kazneno djelo i po domaćem zakonu i po zakonu države u kojoj je počinjeno.

I.3. Prema odredbi članka 54. st. 1. ZOMPO-a, kojim je uređen institut pojednostavljenog izručenja, izručenik može dati pristanak na predaju državi moliteljici po pojednostavljenom postupku izručenja, kao i odreći se prava iz članka 40. stavka 2. tog Zakona, nakon čega nadležni sud odobrava njegovo izručenje, ukoliko ne postoje razlozi za drugačiju odluku.

Međutim, prema odredbi članka 54. st. 2. ZOMPO-a, pristanak i odricanje iz stavka 1. tog članka unijet će se u zapisnik pred nadležnim sudom sukladno Zakonu o kaznenom postupku, na način koji dokazuje da je izručenik pri tome postupao dragovoljno i bio u potpunosti svjestan posljedica.

Prema stanovištu kaznenopravne znanosti da bi način koji dokazuje dragovoljnost i potpunu svijest o posljedicama takvog pristanka bio besprijekoran „...valjalo bi uzimanje njegove izjave na zapisnik pred nadležnim sudom obaviti u nazočnosti branitelja...“ (vidi dr. sc. SE; Međunarodna kaznenopravna pomoć, Zagreb 2006., str. 217., bilj. 7.)

I.4. Sustavnim tumačenjem citiranih zakonskih odredaba nedvojbeno je za zaključiti da će Republika Hrvatska odbiti izručenje stranca ako djelo zbog kojeg se traži izručenje nije kazneno djelo i po zakonu Republike Hrvatske, što znači da je prvostupanjski sud bio dužan po službenoj dužnosti ispitati dvostruku kažnjivost i kod tzv. pojednostavljenog izručenja, a da će u slučaju kakav je ovaj provesti redovni postupak

II. Presudom Osnovnog suda u Srebrenici od 13. 11. 2014. objedinjene su kazne iz dvije ranije presude tog istog suda na način da je izručenik AE osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora od jedne godine i jedan mjesec.

II.1. Iz činjeničnog opisa kaznenog djela za koje je proglašen krivim Presudom Osnovnog suda u Srebrenici broj 82 0 K 011893 14 K od 30. 6. 2015. proizlazi da je izručenik AE u stanu u kojem živi dvjema osobama dao na uživanje drogu marihuanu u kojoj je vještačenjem utvrđeno da sadržava THC.

II.2. Iz obrazloženja te presude proizlazi da kod izručenika pretragom nije pronađena droga, nego lula u kojoj su vještačenjem pronađeni tragovi THC-a. Ali ono što je najvažnije na glavnoj raspravi izručenik je poricao djelo, svjedoci na glavnoj raspravi nisu teretili izručenika te su tvrdili da su u policiji bili izloženi fizičkom maltretiranju i da morali potpisati već pripremljene izjave (svjedokinja ČE) odnosno potpisati prazan papir (svjedok PE).

II.3. Odatle proizlazi da je u tom predmetu izručenik osuđen na temelju izjava koje su svjedoci dali pred redarstvenim vlastima Republike Srpske, a koje izjave nisu potvrđene u kontradiktornom postupku na glavnoj raspravi pred sudom, niti postoje podupirući dokazi jer od izručenika oduzeta lula sa tragovima THC-a svakako nije dokaz da je izručenik drugome dao drogu da ju uživa, a niti da bi stan u kojemu živi stavio na raspolaganje drugima radi uživanja droge marihuane, što znači da je osuđen u postupku koji nije bio pravičan, što bi također sustavnim tumačenjem ZOMPO-a bio razlogom za odbijanje izručenja.

III. Drugom presudom Osnovnog suda u Srebrenici broj 82 0 K 012827 14 K od 13. 11. 2014. izručenik AE proglašen je krivim što je u Srebrenici, hodajući ulicom, u plastičnoj kanti držao biljku indijske konoplje dužine 60 centimetara s namjerom proizvodnje opojne droge, pa da je time počinio kazneno djelo neovlaštene proizvodnje opojnih droga iz članka 224. st. 3 KZ Republike Srpske.

III.1. Iz obrazloženja te presude vidljivo je da je od izručenika oduzeta jedna biljka indijske konoplje dužine 60 centimetara, te da je izručenik „... priznao izvršenje radnji... na način kako je to opisanu u činjeničnim navodima optužnice“, pa je sud izvodio samo one dokaze bitne za odluku o kazni.

III. 2. Po mom mišljenju iz činjeničnog opisa djela za koje je izručenik osuđen proizlazi da je on inkriminirane prigode posjedovao biljku indijske konoplje dužine 60 centimetara, koja je kao takva već proizvedena, pri čemu u činjeničnom opisu nedostaje opis da bi ju proizveo upravo izručenik, a izručenik je priznao „izvršenje radnji“, a ne izrijekom „namjeru proizvodnje“, jer je riječ o biljci koja je već proizvedena. Odatle i daljnji zaključak da iz takvog činjeničnog opisa ne proizlazi biće kaznenog djela neovlaštene proizvodnje opojnih droga iz čl. 190. Kaznenog zakona Republike Hrvatske.

IV. Iz izloženog je za zaključiti da je prvostupanjski sud trebao odbiti izručenje u ovom predmetu.

IV.1. Naime, jedno od djela zbog kojeg se traži izručenje nije kazneno djelo po Kaznenom zakonu Republike Hrvatske, a prvostupanjski sud za to djelo nije, a bio je dužan, po službenoj dužnosti ispitati dvostruku kažnjivost analizom činjeničnog opisa, a ne samo temeljem pravne oznake djela, na što ga obvezuje odredba čl. 34. st. 1. ZOMPO-a.

IV.2. Presuda za ono drugo kazneno djelo zbog kojeg se traži izručenje, kako je to prethodno navedeno, rezultat je postupka koji nije bio pravičan jer se temelji na iskazima svjedoka pred redarstvenim vlastima koji nisu potvrđeni na kontradiktornoj raspravi, te su izostali podupirući dokazi.

V. Konačno, ujedno i najvažnije, većinski izglasana odluka nije sa dovoljno pažnje ispitala žalbeni navod izručenika da je on pristao na predaju samo zato da ne bi dospio u pritvor jer u Hrvatskoj ima suprugu i dijete koji su hrvatski državljani, što mu se trebalo povjerovati, tim prije što je on na sjednici izvanraspravnog vijeća najprije „ ...izjavio da pristaje na predaju...“, da bi u nastavku te iste rečenice naveo da “... ne bi želio biti izručen Bosni i Hercegovini jer ovdje boravi već gotovo deset godina, zaposlen je i tu mu se nalazi maloljetno dijete...“( vidi list spisa 9/II, odlomak drugi spisa Kv I-44/2025ŽS Velika Gorica), što dokazuje da njegov pristanak na pojednostavljeno izručenje nije pribavljen sukladno čl. 54. st. 2. ZOMPO-a, dakle na način koji dokazuje da je izručenik pri tome postupao dragovoljno i bio u potpunosti svjestan posljedica.

VI. Iz izloženih razloga smatram da je trebalo prihvatiti žalbu izručenika, preinačiti prvostupanjsku odluku i odbiti zahtjev za izručenje.

Zagreb, 14. listopada 2025.

Sudac:

dr. sc. Branko Brkić