REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Posl.br.: P-283/2025-10
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ireni Šafar, u pravnoj stvari tužitelja BUŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koga zastupa punomoćnik Marijan Belčić, odvjetnik, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473 koga zastupa punomoćnik Margita Kiš Kapetanović, odvjetnik, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 18. rujna 2025. u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, temeljem čl. 335 st. 4 Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/91, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje ZPP) dana 13. listopada 2025. godine
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:
- iz čl. 2. st. 6. Ugovora o namjenskom kreditu br. 3213558245, sklopljenog dana 12. lipnja 2008. godine između tužitelja BUŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, potvrđenog dana 11. srpnja 2008. godine po javnom bilježniku Ljiljani Herceg Miličević iz Zagreba pod br. OV-6274/2008, u dijelu odredbe koji glasi:
„ Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.”
II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473 da tužitelju BUŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] u roku od 15 dana isplati iznos od 464,53 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos tekućom od dana 12. srpnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024.godine pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
III. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473 da tužitelju BUŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] na ime parničnog troška isplati iznos od 875,00 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 13. listopada 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je dana 12. lipnja 2008. godine sklopio s tuženikom Ugovor o namjenskom kreditu broj 3213558245, prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 162.900,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju NHB na dan plaćanja na rok od 22 godine. Odredbom čl. 2 st. 6 predmetnog Ugovora tuženik je obvezao tužitelja na plaćanje naknade sukladno Tarifi naknada za usluge kreditora u poslovima koje obavlja kreditor te je prilikom isplate kredita dana 11. srpnja 2008. naplatio od tužitelja naknadu za obradu kredita u iznosu od 3.500,00 kn / 464,53 eura. Tužitelj navodi da se o tzv. ulaznoj naknadi nije pojedinačno pregovaralo već je ta naknada unaprijed formulirana i od strane tuženika implementirana u tipskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. Tužitelju nije bila razjašnjeno od kojih stavki se ta usluga sastoji i u koju svrhu se naplaćuje. Ta naknada nije bila ugovorena u dobroj vjeri, u suprotnosti je s načelom savjesnosti i poštenja te je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošač, ona je nepoštena i ništetna te ne proizvodi pravni učinak. Tuženik je naplatom te naknade stekao nepripadajuću imovinsku korist, on je nepošteni stjecatelj te sukladno odredbi čl. 1115 ZOO-a dužan je vratiti tužitelju iznos s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Slijedom toga tužitelj predlaže da sud donese presudu kako je to utvrđeno u točki I i II izreke ove presude, te da naloži tuženiku da tužitelju plati trošak parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate sve u roku od 15 dana.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor zastare, osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, navodi da je odredbom čl. 2 st. 6 Ugovora o kreditu propisano da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora. Dakle, osporava da se navedena odredba ima smatrati nepoštenom i ništetnom. Tuženik osporava potrošačko svojstvo tužitelja. Iznosi opsežno svoje stajalište vezano uz ništetnost odredbe o naknadi za obradu kredita te tako navodi da je sporna odredba jasno i razumljivo sastavljena te da je tužitelj mogao procijeniti ekonomske i pravne posljedice koje iz sporne odredbe za njega proizlaze. Spornom odredbom se na nedvojben način predviđa pravo tuženika i obveza tužitelja jednokratno podmiriti troškove naknade za obradu kredita te sve troškove za usluge u poslovima koje obavlja tuženik a tužitelj je u trenutku sklapanja ugovora znao da će morati platiti naknade i to u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora. Dakle, sporne naknade su bile javno objavljene u Tarifi naknada tuženika. Iznosi svoja stajališta vezano uz tumačenje i primjenu Direktive 93/13 EEZ kao i stajališta vezano uz primjenu odredaba Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o potrošačkom kreditiranju. Mišljenja je da sporna ugovorna odredba nije bila nejasna ili nerazumljiva, da naplata naknade za obradu kredita i druge naknade nisu zabranjene niti jednim propisom koji se može primijeniti na ugovorni odnos među strankama. Ista nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ni moralu društva te nema razloga da se ocjeni nepoštenom u smislu odredaba Zakona o obveznim odnosima niti kojeg drugog zakona. Navodi da je tužitelj u odnosu na svaku ugovornu odredbu pa tako i spornu ugovornu odredbu imao stvarnu mogućnost utjecaja odnosno pregovarati o njezinom sadržaju, a zaposlenik tuženika pojasnio je tužitelju značenje sporne ugovorne odredbe. Ukoliko bi se utvrdilo da se o spornoj odredbi nije pregovaralo navedeno još uvijek ne znači da je ugovorna odredba nepoštena s obzirom da se za njezinu eventualnu nepoštenost moraju ispuniti i daljnji zahtjevi a to su neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana koja mora biti znatna i postojati na strani potrošača, suprotno savjesnosti i poštenju. Ističe prigovor prava da tužitelj zahtjeva isplatu zakonske zatezne kamate prije podnošenja tužbe. Tuženik prigovara VPS-u. Predlaže da sud tužitelja sa tužbom i tužbenim zahtjevom odbije u cijelosti uz naknadu parničnog troška.
3. U provedenom postupku izvršen je uvid i pročitano je potvrda tuženika (list 6 spisa), Ugovor o namjenskom kreditu (list 7 do 16 spisa), izvadak iz Odluke o Tarifi za usluge tuženik (list 36 do 42 spisa), Opći uvjeti poslovanja tuženika (list 43 do 47 spisa), uputa za odobravanje kredita građanima (list 48 do 50 spisa), saslušan je tužitelj kao stranka (list 116 spisa).
4. Cijeneći rezultate provedenog postupka, u skladu s čl. 8. ZPP-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.
5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 2.6 Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka dana 12. lipnja 2008. godine kojom je određeno zaračunavanje naknade sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor.
6. Sporno je da li j e ta ugovorna odredba temeljem koje je tužitelju uskraćen iznos za obradu za obradu kredita te naknade za uvećane uplate u ukupnom iznosu od 464,53 eura nepoštena i ništetna, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, sve u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te posljedično tome pravo tužitelja na isplatu iznosa od 464,53 eura.
7. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom vijeća 93/13 EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije.
8. Na ročištu 18. rujna 2025. godine saslušan je tužitelj kao stranka te je naveo da je predmetni kredit podigao u svrhu kupnje kuće. Navodi da ga je u pregovorima službenik upozorio da postoji naknada za obradu kredita ali o tome nije ništa posebno rečeno, tužitelj to nije preispitivao ali pretpostavlja da bez te ugovorne odredbe kredit ne bi niti dobio. To je bio uvjet "uzmi ili ostavi". Pročitao je Opće uvjete kreditora i Tarifu ali navodi da je to bio tipski ugovor kojeg je potpisao kod javnog bilježnika, tamo je isto bilo sve formalno bez pojašnjenja. Iz iskaza tužitelja proizlazi da mu nije pojašnjeno u koju svrhu se plaća ta naknada a tužitelj je smatrao da to spada u poslovanje banke, radilo se o tipskom ugovoru čije uvjete je nametnuo tuženik.
9. U ocjeni osnovanosti tuženog zahtjeva ovaj sud prihvaća kao osnovane navode tužitelja vezano uz ništetnost odredbe ugovora o kreditu o plaćanju naknade za obradu zahtjeva.
10. Prigovor zastare nije osnovan. Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/20 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Navedeno znači da zastara restitucijskog zahtjeva još nije ni počela nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti. Treba navesti i Zaključak Sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. godine
11. U vrijeme zaključenja ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine sa izmjenama koji odredbom čl. 81 st. 1 propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača dok je u stavku 2 propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj osobito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. u st. 3 istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocjene nepoštenima ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca dok je u st. 4 propisano da ako trgovac tvrdi da se radi o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Sukladno odredbi čl. 84 Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive dok je odredbom čl. 87 st. 1 citiranog Zakona predviđeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava. U odnosu na navode tuženika da se radi o odredbama koje su jasne lako razumljive i uočljive, treba navesti da je tužiteljica potrošač odnosno fizička osoba koja je Ugovor o kreditu sklopio je u svrhu kupnje kuće te da o odredbama ugovora nije bilo pregovaranja a posebno ne o spornoj odredbi citiranog ugovora. S obzirom da je tužitelj temeljem čl. 2.6 predmetnog Ugovora platio tuženiku jednokratnu naknadu za obradu kredita, time da tuženik nije objasnio u koju svrhu se te naknade naplaćuje, od čega se sastoje troškovi, itd., očito je da je ta odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja iz čega proizlazi da je navedena odredba ništetna sukladno odredbi čl. 81 st. 1 citiranog Zakona jer predstavlja nepoštenu odredbu u smislu citiranog Zakona. Citirana odredba ugovora o kreditu na koju tužitelj nije mogao utjecati, već je tuženik taj koji je odlučio o toj odredbi i stavio tužitelja u neravnopravan položaj u odnosu na kreditora. I odredbom čl. 3 st. 1 Direktive 93/13/EEZ propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz ugovora. Prema odredbi čl. 5 iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.
12. Slijedom toga ovaj sud prihvaća navode tužitelja o ništetnosti jednokratne naknade za obradu kredita, točnije tuženik nije dokazao da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, nalazi utvrđenim da se radi o standardnoj odnosno tipskoj ugovornoj odredbi, da u Ugovoru o kreditu nije jasno navedeno od čega se sastoji predmetna naknada niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu što je dovelo da takva ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu obveza na štetu potrošača te je iz svih navedenih razloga takva ugovorena naknada ništetna ugovorna odredba te daje pravo tužitelju da zahtjeva isplatu iznosa od 464,53 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od uplate svakog tog iznosa pa do isplate (čl. 1111 i čl. 1115 ZOO-a). Visina plaćene naknade proizlazi iz potvrde tuženika (list 6 spisa). Nesavjesnost tuženika proizlazi iz činjenice da je unaprijed formulirani tekst ugovora u kojem odredbe o predmetnoj naknadi nisu bile jasne niti obrazložene tuženik iskoristio da naplati više od onoga što je stvarno smio naplatiti. Slijedom toga sud je tužitelju dosudio zatraženi iznos sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom prema odredbi čl. 29 st. 1 ZOO-a te je odlučeno kao u izreci presude pod I i II.
13. Tuženik neosnovano prigovara VPS-u koji je tužitelj postavio na iznos od 1.340,50 eura. Tužitelj je postavio tužbeni zahtjev na utvrđenje te isplatu predmetnog iznosa. VPS je postavljen sukladno odredbi čl. 37 st. 1 ZPP-a koji propisuje da ako jedna tužba protiv istog tuženika obuhvaća više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, VPS se određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva. Dakle, tužitelj je odredio VPS uzimajući u obzir postojanje deklaratornog i kondenmnatornog zahtjeva.
14. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP i odredbi čl. 155 ZPP, a odnosi se na trošak zastupanja tužitelja i tuženika po punomoćniku odvjetniku prema OT, VPS te uspjehu tužitelja i tuženika u sporu.
15. Sud je tužitelju priznao trošak za sastav tužbe prema Tbr. 7 točka 1 – 200,00 eura, za sastav podneska 5.3.2005. prema tbr. 8 točka 1 – 200,00 eura, zastupanje na ročištu 18.9.2025. prema tbr. 9 točka 1 – 200,00 eura, za zastupanje na ročištu za objavu presude prema tbr. 9 točka 3 – 100,00 eura, što ukupno iznosi 700,00 eura, koje treba uvećati za 25 % PDV ili 175,00 eura, pa priznati trošak iznosi 875,00 eura. Sud je tužitelju priznao kamatu na parnični trošak prema odredbi čl. 30 Ovršnog zakona, te je odlučeno kao u izreci pod III.
U Zagrebu 13. listopada 2025. godine
Sudac:
Irena Šafar
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo na žalbu u roku od 15 dana od dana zaprimanja prijepisa presude. Žalba se podnosi putem ovog suda na županijski sud.
DNA:
1. tužitelju po punomoćniku
2. tuženiku po punomoćniku
