Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

[adresa], VC

Poslovni broj: P-100/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji toga suda Jasni Vehtersbah-Stojan, u pravnoj stvari tužiteljice VCC, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupana po punomoćnici Petri Vugrin,odvjetnici iz Odvjetničkog ureda Petra Vugrin,odvjetnici u Čakovcu protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, zastupana po punomoćnicima iz OD Ćurković i Šanjug d.o.o.,odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i dovršene glavne rasprave dana 4.rujna 2025., u nazočnosti punomoćnika tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 13.listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e:

I.Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe Ugovora o kreditu broj: 146-216/2006 od 20.06.2006.godine, sklopljen između tužiteljice VCC, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] i tuženika ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, solemniziran od strane javnog bilježnika IC pod brojem OU-1010/06 dana 23.06.2006.godine, u dijelu čl.4. koji glasi:

„…. u kunskoj protuvrijednosti 340,34 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria Bank d.d. na dan plaćanja.“,

te u čl.6. koji glasi:

„Ugovorne strane su suglasne da će se Korisniku kredita, ako se pridržava svih odredbi ovog Ugovora 01.03.2007.godine promijeniti kamatna stopa na kamatnu stopu važeću za „kredite za mlade“.

Nakon promjene kamatne stope, ista se mijenja sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria Bank d.d. ili drugog akta banke. „

II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, da tužiteljici VCC, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati iznos od 2.616,70 eura sa zakonskom zateznom kamatom u skladu s čl.29.st. ZOO, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, tekućom od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF pa do 31.07.2015.godine., od 01.08.2015.godine, pa do 31.12.2022.godine uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, a od 01.siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, i to na:

- iznos 7,34 eura / 55,38 kuna , od 30.studeni 2009.,

- iznos 13,95 eura / 105,08 kuna od 31.prosinac 2009.,

- iznos 17,63 eura / 132,81 kuna od 1.veljača 2010.,

- iznos 16,78 eura / 126,45 kuna od 01.ožujka 2010.,

- iznos 21,78 eura / 164,09 kuna od 31.ožujak 2010.,

- iznos 20,83 eura / 156,94 kuna od 30.travanj 2010.,

- iznos 22,68 eura / 170,85 kuna od 31.svibanj 2010.,

- iznos 38,66 eura / 291,28 kuna od 30.lipanj 2010.,

- iznos 35,37 eura / 266,49 kuna od 02.kolovoza 2010.,

- iznos 48,22 eura / 363,31 kuna od 01.rujna 2010.,

- iznos 41,48 eura / 312,55 kuna od 01.listopada 2010.,

- iznos 34,94 eura / 263,24 kuna od 03.studeni 2010.,

- iznos 48,15 eura / 362,78 kuna od 30.studeni 2010.,

- iznos 62,93 eura / 474,17 kuna od 04.siječanj 2011.,

- iznos 53,82 eura / 405,50 kuna od 02.veljače 2011.,

- iznos 51,90 eura / 391,04 kuna od 05.ožujak 2011.,

- iznos 48,06 eura / 362,13 kuna od 05.travnja 2011.,

- iznos 54,19 eura / 408,31 kuna od 04.svibnja 2011.,

- iznos 72,56 eura / 546,72 kuna od 31.svibnja 2011.,

- iznos 67,12 eura / 505,69 kuna od 04.srpnja 2011.,

- iznos 91,22 eura / 687,31 kuna od 01.kolovoza 2011.,

- iznos 92,02 eura / 693,29 kuna od 02.rujan 2011.,

- iznos 74,27 eura / 559,60 kuna od 04.listopada 2011.,

- iznos 74,02 eura / 557,72 kuna od 04.studenog 2011.,

- iznos 69,06 eura / 520,36 kuna od 05.prosinac 2011.,

- iznos 74,85 eura / 563,94 kuna od 07.siječanj 2012.,

- iznos 78,32 eura / 590,09 kuna od 10.veljače 2012.,

- iznos 78,71 eura / 593,06 kuna od 09.ožujak 2012.,

- iznos 76,67 eura / 577,70 kuna od 04.travanj 2012.,

- iznos 77,62 eura / 584,83 kuna od 10.svibanj 2012.,

- iznos 79,63 eura / 599,98 kuna od 05.lipanj 2012.,

- iznos 77,08 eura / 580,76 kuna od 09.srpanj 2012.,

- iznos 78,89 eura / 594,42 kuna od 31.srpanj 2012.,

- iznos 76,26 eura / 574,59 kuna od 06.rujan 2012.,

- iznos 73,44 eura / 553,33 kuna od 06.listopada 2012.,

- iznos 77,56 eura / 584,37 kuna od 09.studeni 2012.,

- iznos 75,08 eura / 565,71 kuna od 06.prosinac 2012.,

- iznos 78,26 eura/ 589, 66 kuna od 10.siječanj 2013.,

- iznos 73,28 eura / 552,13 kuna od 08.veljače 2013.,

- iznos 73,06 eura / 550,49 kuna od 08.ožujak 2013.,

- iznos 77,55 eura / 584,28 kuna od 02.travanj 2013.,

- iznos 73,06 eura / 550,44 kuna od 08.svibnja 2013.,

- iznos 69,76 eura / 525,60 kuna od 06.lipanj 2013.,

- iznos 68,64 eura / 517,19 kuna od 08.srpanj 2013.,

sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

III. Odbija se prigovor prijeboja tuženika.

IV. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877 da tužiteljici VCC, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 3.128,91 EUR-a s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj iznos od dana presuđenja, pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1. Tužiteljica VCC (dalje: tužitelj) je dana 12.10.2021. podnijela tužbu protiv tuženika ADDIKO BANK d.d. Zagreb.

2. Nakon provedenog postupka ovaj sud je dana 28.travnja 2023. donio presudu na koju je tuženik izjavio žalbu. Rješenjem Županijskog suda u Velikoj Gorici, poslovni broj: Gž-696/2023-3 od 12.ožujka 2025. ukinuta je presuda Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj: P-397/2021-52 od 28.travnja 2023. u pobijanim točkama I., II., III. i V. izreke, te se predmet u navedenom dijelu vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. U tužbi se navodi da su stranke dana 20.6.2006. sklopile Ugovor o kreditu br. 146-216/2006 i to tuženik kao kreditor ( pod ranijom tvrtkom Hypo Alpe Adria bank d.d. ) i tužitelj kao korisnik kredita. Tužiteljica je kredit otplatila dana 30.6.2013.godine. Ugovorom o kreditu tuženik je odobrio tužiteljici stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti od 25.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita s rokom vraćanja 7 godina ( 84 anuiteta) s ugovorenom kamatnom stopom od 3,88 % godišnje. Određeno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu kunske protuvrijednosti iznosa od 340,34 CHF. Čl.3. Ugovora o kreditu ugovorena je kamata od 3,88 % godišnje , a čl.6. Ugovora ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja se neće mijenjati do 28.2.2007. ako se korisnik kredita pridržava svih odredbi ugovora. Od 1.3.2007. ugovoreno je da će se promijeniti kamatna stopa na kamatnu stopu važeću za kredite za mlade. Nakon promjene kamatne stope ista se mijenjala sukladno Odluci o kamatnim stopama banke ili nekog drugog akta banke.

4. Tuženik je u odnosu na tužiteljicu kao potrošača u Ugovoru o kreditu ugovorio nepoštene i ništetne odredbe na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac, tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužiteljica navodi da je tuženik na taj način postupao suprotno odredbama važećeg zakona o obveznim odnosima , te se poziva na presudu Visokog trgovačkog suda RH, broj: Pž-6632/17 od 14.6.2018. kojom je utvrđeno ništetnost ugovornih odredaba kojima se ugovorima o kreditu , a koje je sklapao i tuženik ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica – švicarski franak iz razloga što se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo. U navedenom predmetu presuda je donijeta povodom tužbe za zaštitu kolektivnog interesa potrošača, pa tužiteljica ukazuje na primjenu pravnih utvrđenja iz iste temeljem odredbe čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku i čl.118. i 106. Zakona o zaštiti potrošača. Slijedom navedenog tražila je da sud donese presudu kojom se utvrđuje da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbi ugovora o kreditu koji je sklopljen između parničnih stranaka i solemniziran od javnog bilježnika IC , pod brojem OU-1010/06 dana 23.6.2006. u dijelu čl.4. i u dijelu čl.6. ugovora , te je tražila da joj tuženik isplati iznos od 26.526,01 kuna sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da joj nadoknadi parnični trošak.

5. U odgovoru na tužbu tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, njegovoj osnovi i visini, te ističe prigovor zastare, te ističe da tužitelj nema pravni interes da se utvrđuje ništetnost pojedinih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu koji je zaključen između stranaka. Tuženik ne osporava da su tužitelj i prednik tuženika sklopili ugovor o kreditu broj: 146-216/2006 od 20.6.2006. u iznosu od 25.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita. Ujedno pojašnjava prigovor zastare, navodi da tužitelj nema pravni interes za utvrđivanje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu koji je zaključen između stranaka. Ističe da se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda , broj: Pž-7129/13 i Pž-6632/17 , a temeljem čl.138.a. Zakona o zaštiti potrošača i čl.502.c. Zakona o parničnom postupku. Tuženik ukazuje da su sporne ugovorne odredbe jasne, lako uočljive i razumljive zbog čega nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost. Osporava da bi naslovni sud bio vezan za utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda RH u predmetu potrošač jer nema mjesta primjeni čl.118. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 41/14) odnosno čl. 138.a. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13 – ZZP/07) i čl. 502.c. ZPP-a. Smatra da su stranke pojedinačno pregovarale o spornim odredbama ugovora o kreditu jer je tužitelj mogao birati između kredita s fiksnom ili promjenjivom kamatnom stopom, te se pregovaralo da li želi uzeti kunski kredit, kredit s valutnom klauzulom u EUR, ili valutnom klauzulom u CHF. Tužitelj je donio odluku da je za njega prihvatljiva promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF. U vrijeme sklapanja ugovora valutna klauzula u ugovorima o kreditu bila je dopuštena kao i danas. Navodi da predmetne odredbe ugovora o kreditu nisu suprotne Načelu savjesnosti i poštenja. Tuženik je oglasima upućenim svim klijentima upozoravao na rizike koji proizlaze iz sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF , te je između ostalog, u svom glasilu „ HYPO TIMES“ iz 2005. upozoravao potrošače na rizik rasta tečaja, a glasilo je bilo dostupno u poslovnicama tuženika, putem interneta i slano je na adresu klijenata. Nadalje, navodi da tuženik u trenutku sklapanja ugovora nije mogao predvidjeti promjenu tečaja CHF koja se dogodila kasnije tijekom trajanja ugovora o kreditu. Naime, u razdoblju od 1918. do 1968. CHF je jednom promijenio vrijednost iz čega se može zaključiti da je CHF stabilna valuta. Rast tečaja CHF nije predvidjela ni centralna banka Švicarske. Stoga ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne može biti nepoštena jer nije razumno očekivati od tuženika da predvidi kretanje tečaja CHF , a niti je razumno zahtijevati od tuženika da isključivo on snosi valutni rizik. S obzirom na navedeno tužitelj predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev , te traži naknadu parničnih troškova.

6. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u potvrdu o solemnizaciji (list 6 spisa), ugovor o kreditu ( list 7-12 spisa), vještački nalaz od 6.9.2021. (list 14-17 spisa), odgovor na tužbu s prilozima ( list 24-262 spisa), očitovanje na odgovor na tužbu (list 263-264 spisa), podnesak tužiteljice (list 280 spisa), podnesak tuženika (list 285-287 – istovjetno s listom 289-292 spisa) , podnesak tužiteljice (list 293 i 294 spisa), podnesak tuženika (list 295-296 spisa), podnesak tuženika sa traženom dokumentacijom (list 302-334 spisa), podnesak vještaka (list 335 spisa), podnesak tuženika sa dokumentacijom (list 338-364 spisa), nalaz i mišljenje vještaka ( list 369- 375 spisa), podnesak tužiteljice (list 385-386 spisa), podnesak vještaka (list 389-392 spisa), podnesak tužiteljice sa sređenim tužbenim zahtjevom (list 393-395 spisa), podnesak tuženika (list 397-398 spisa), podnesak tužiteljice (list 399-400 spisa), podnesak tuženika u kojem ističe prigovor prijeboja ( list 407-410 spisa), te su saslušani javni bilježnik IC i tužiteljica u svrhu dokazivanja na raspravi 23.veljače 2023., te je na raspravi 4.rujna 2025. saslušan stalni sudski vještak Mikac Matija, time da je tuženik podneskom od 26.3.2023. odustao od saslušanja svjedokinje ĆC – djelatnice tuženika u vrijeme sklapanja kredita,

7. Javni bilježnik IC izjavila je da se ne sjeća tužitelja kao niti konkretnog slučaja, te je navela da se solemnizacija u njenom javnobilježničkom uredu radi na način da se prvo utvrdi istovjetnost stranaka , čita se ugovor , utvrđuje prava i ozbiljna volja stranke i objašnjavaju odredbe koje su za stranku posebno bitne, nakon čega se prelazi na potpisivanje ugovora. Dakle, objašnjava se da se radi o valutnoj klauzuli , osnovne odredbe ugovora , prvenstveno ovršna klauzula , rate kredita i kamate. Ukoliko se radi o pitanjima koja se odnose na poslovanje banaka vezano uz kredite, u njenom uredu im se ne daje odgovor jer ona nije financijski stručnjak već se stranke upućuju banci radi dobivanja određenih informacija. Strankama se objašnjavalo da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi , da ista može rasti ili padati, te kakve će biti posljedice u slučaju neplaćanja kredita, dok vezano uz rizike sklapanja ugovora u CHF smatra da se radi o pitanju iz domene banke , a ne iz djelokruga rada javnog bilježnika. Nakon što je izvršila uvid u potvrdu priloženu u spis iskazala je da je solemnizacija ugovora izvršena u njenom uredu od strane prisjednice AC.

8. Stalni sudski vještak Mikac Matija je izjavio da je izračun prilikom izrade nalaza i mišljenja vršio na način da je izračun preplate temeljem promjene tečaja CHF obračunao na način da je izračunao kunski iznos anuiteta temeljem tečaja na dan plaćanja i stavio ga u odnos sa iznosom anuiteta po tečaju isplate kredita. Vještak je izjavio da je utvrdio postojanje razdoblja u otplati predmetnog kredita u kojima je tužitelj namirivao manje iznose od onih navedenih u početnom otplatnom planu, a što je razvidno iz tablice u vještačkom nalazu, te da je takve negativne iznose uzeo u obzir prilikom izračuna. Za pojedinačne anuitete koristio je tečaj na dan plaćanja.

9. Tužiteljica VCC je izjavila da je sporni kredit uzela radi dovršenja kuće što je navedeno u ugovoru o kreditu. Sjeća se da je trebala priložiti građevinsku dozvolu i još neku dokumentaciju, više se ne sjeća koju. Vezano uz uzimanje kredita raspitivali su se u više banaka, no tuženik je imao najpovoljniju kamatu, a ona je u to vrijeme primala plaću kod tuženika radi čega su se odlučili na kredit kod tuženika. Kod tuženika bio im je ponuđen kredit u CHF jer je imao najpovoljniju kamatu , te im je bilo prezentirano da su švicarski franci najstabilnija valuta. Čini joj se da je bio spomenut kredit u eurima, u što nije potpuno sigurna, ali je razgovor išao u smjeru da je kredit u CHF najpovoljniji. Prilikom tog razgovora nije joj prezentirano koliko bi se plaćalo po ratama kredita u EUR, a koliko u CHF. Kod sklapanja kredita dobila je otplatni plan. Čini joj se da je bila određena fiksna kamatna stopa prvih šest mjeseci što nije potpuno sigurna, a nakon isteka tog vremena dobila je novi otplatni plan , a svaki se mjesec mijenjao iznos rate. Svaki put kad su dobili obavijest da se mijenja kamata nisu dobili nove otplatne planove. Prilikom razgovora o sklapanju ugovora o kreditu bilo im je rečeno da će se kamatna stopa mijenjati prema uvjetima na tržištu , a kako nije financijski stručnjak nije si to znala predočiti. Vezano uz valutu bilo je navedeno da je to najstabilnija valuta i da se tijekom vremena neće puno mijenjati. Čini joj se da je početna rata kredita bila oko 1.500,00 kuna mjesečno , a da su najviše rate kredita bile cca 2.200,00 do 2.300,00 kuna mjesečno. Kad su išli na potpisivanje ugovora o kreditu vidjela je da je isti u vidu formulara u koji su bili unijeti njihovi podaci. Kod razgovora o kreditu sa djelatnikom banke nije mogla utjecati ni na jednu odredbu ugovora. U banci su prešli ugovor na način da samo provjere podatke , a više vremena proveli su kod ovjere ugovora kod javnog bilježnika. Kredit se trebao plaćati zadnjeg dana u mjesecu , te su uvijek pravovremeno nosili novac u banku ,a uzeli su i dodatni posao kako bi mogli otplaćivati rate kredita. Kada su počeli dobivati povećane rate kredita za isto su dobili obavijest , a nisu išli pitati u banku radi čega je došlo do povećanja jer su mislili da na to ne mogu utjecati. U banci im nitko nije ponudio neki drugi kredit kako bi isplatili ovaj sporni kredit. U jednom navratu išli su pitati u banku da li postoji kakva mogućnost da lakše plaćaju kredit i bila im je ponuđena odgoda plaćanja ali im nije ponuđena konverzija kredita. Kredit je otplaćivala ona zajedno sa suprugom. Kod javnog bilježnika bilo je objašnjeno da je kamata promjenjiva , dakle da se može mijenjati , bilo je objašnjeno što znači hipoteka, i polica osiguranja vinkulirana u korist banke. Izjavila je da se ne sjeća da li su na adresi nekretnine imali kakav obrt ili su isti imali na adresi njenih roditelja , a radilo se o dodatnoj zaradi koju je ranije navela kako bi mogli plaćati rate kredita. Radilo se o trgovini putem oglasa. Prilikom razgovora s djelatnikom banke nije spomenut termin valute utočišta, te ni sada ne zna što to znači, niti je navedeno koja se valuta u to vrijeme štitila od strane HNB.

10. Između stranaka činjenično nije sporna činjenica sklapanja Ugovora o kreditu od 20.6.2006., broj: 146-216/2006, koji je ovjeren kod javnog bilježnika te nije sporno da je prednik tuženika plasirao tužitelju kredit od 25.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, pri čemu je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 3,88 % godišnje, kao i da je bila ugovorena valutna klauzula koja je bila vezana za švicarski franak. Općepoznato je da je tuženik pravni slijednik Hypo Alpe Adria banke, što tuženik ne spori.

11. Prema odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača /03 koji je vrijedio u utuženom periodu ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

12. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

13. Odredbom članka 84. ZZP je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

14. Odredbom članka 11. Zakona o obveznim odnosima koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora ("Narodne novine''/91, dalje: ZOO) je propisano kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je odredbom članka 12. ZOO propisano kao su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja, dok se tužitelj greškom poziva na čl. 4. ZOO/05 koji nije vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora.

15. Prema odredbi članka 15. ZOO/91 sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je odredbom članka 16. ZOO/91 propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta.

16. U tijeku postupka tužitelj se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. iz koje proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio, između ostalih, presudu i u odnosu na pravnog prednika tuženika gdje je utvrđeno da je u razdoblju od 01.6.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranjuugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora pravni prednike tuženika kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03 u razdoblju od 01.6.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008. godine, godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranjuugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom pravnog prednika tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora pravni prednik tuženika kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku pravnog prednika tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time pravni prednik tuženika postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

17. Člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača/14 propisan je obvezujući učinak te presude za sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač, a spomenuti Zakon u čl. 3. navodi da isti zakon između ostalog sadrži odredbe koje su u skladu s aktom Europske unije, Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. godine, o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama).

18. Prema čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 je određeno da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu tog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača ( u konkretnom slučaju i ova tužba ) voditi i dovršiti po odredbama aktualnog Zakona o zaštiti potrošača.

19. Nadalje, tužitelj se poziva na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., kojom je potvrđena gore označena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna. Predmetna presuda je potvrđena presudom VSRH Revt249/2014.

20. Nadalje, iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Revt-249/14-2 od 9.4.2015.g. slijedi da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik a nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine RH broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

21. Tužitelj se također poziva i na presudu VTSRH broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. (kojoj je prethodila odluka Ustavnog suda, U-III-2521/15, U-III-2536/15, U- III-2547/15, UIII-2565/15, U-III-2603/15, U-III-2604/15, U-III-2605/15 od 13. prosinca 2016., u kojoj Ustavni sud utvrđuje da je njegov zadatak ispitati "jesu li u pravomoćno okončanim parničnim postupcima, protiv kojih više nije moguće podnijeti, odnosno meritorno odlučivati temeljem izvanrednog pravnog lijeka, povrijeđena podnositelju zajamčena ustavna prava, posebno jednakosti svih pred zakonom i sudom", te presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 575/16-5 od 3. listopada 2017. kojom je isti ukinuo odluku Visokog trgovačkog suda broj Pž - 7129/13 od 13. lipnja 2014. vezano za valutu) kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba između ostalih i tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača. Predmetna presuda je potvrđena presudom VSRH Rev-2221/2018 od 3.9.2019.g. Stoga je pogrešno pozivanje tuženika na dio odluke Revt 575/16-5 od 3. listopada 2017. koji je upirao na utvrđivanje dobre vjere banaka te utvrđivanje neravnopravnosti ugovornih strana budući da su nakon te odluke donijete odluke navede u gornjem dijelu.

22. Nadalje, i prema presudi Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014.god. čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva ", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

23. Tuženik smatra da se utvrđenja iz parnice "potrošač" ne mogu primijeniti na ovaj slučaj to valja ukazati tuženiku da se prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka US RH, 84/08, 96/08 - Odluka US RH, 123/08 -Ispravak; 57/11; 148/11 - Pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 - Odluka US RH; dalje: ZPP), fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na to pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelj i poziva u ovom postupku. Nadalje, provedenim dokazom saslušanjem tužitelja sud je utvrdio da im tuženik prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije predočio rizike ugovaranja valutne klauzule vezane za CHF a niti rizike promjenjive kamatne stope a niti da će se ista više puta mijenjati. Nesporno je da je rata kredita rasla što proizlazi i iz iskaza tužitelja i priložene dokumentacije, kao i da je ugovor o kreditu sklopljen na formaliziranom obrascu banke, dakle da tužitelj nije imao nikakve mogućnosti utjecati na isti. Također je tužitelju rečeno da je kredit vezan uz CHF najpovoljniji, da je tužitelj imao povjerenje u banku i djelatnika banke s kojim je razgovarao o kreditu, te da s obzirom na navode djelatnika banke nije mogao očekivati drastično povećanje rate kredita, a do čega je tijekom vremena otplate kredita došlo. Također nije od značaja činjenica da je ugovor ovjeren kod javnog bilježnika budući da je ovaj sud kao što je i rečeno u gornjem dijelu vezan za utvrđenja iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa.

24. Nadalje, odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj:14/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu:ZZP) određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl.106. stavka 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. stavak 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

25. Dakle, imajući u vidu naprijed gore označene odredbe ZPP-a i ZZP-a, kao i činjenicu da su dijelovi odredbe čl. 4. i 6. Ugovora o kreditu sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su točkom 5. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene ništetnim, protivno navodima tuženika, nije potrebno u ovom postupku utvrđivati da li se o predmetnim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini. Naprijed izneseno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj: Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.

26. Citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

27. Prigovor zastare je neosnovan. Naime, u pogledu stjecanja bez osnove, zastarni rok iznosi, 5 godina. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojim presudama broj: Rev2245/2017, Rev- 3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl.241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Međutim građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske, korigirao je naprijed navedeno shvaćanje donošenjem Zaključka na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. koji glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Stoga je pogrešno pozivanje tuženika na tumačenje VSRH od 5.3.2004.g. budući da se u konkretnome primjenjuje gore iznijeto tumačenje.

28. Prema iznesenom shvaćanju utužena tražbina tužitelja nije mogla zastarjeti budući bi zastarijevanje počelo teći tek pravomoćnošću ove odluke kojom su utvrđene ništetnim predmetne odredbe Ugovora o kreditu, a što još nije nastupilo.

29. Radi utvrđenja osnovanosti visine potraživanja sud je u tijeku postupka proveo vještačenje po vještaku Mikac Matiji, mag.oec. Iz mišljenja vještaka proizlazi da temeljem provedenog vještačenja proizlazi da je tijekom razdoblja otplate korisnik kredita pretplatio anuitete u odnosu na početni tečaj u iznosu od 19.715,66 kuna, time da se u nalazu navodi da se u slučaju prijeboja negativnih iznosa iz početnih mjeseci otplate ( što je razvidno iz pregleda mjesečnih razlika u vještačkom nalazu), kad je korisnica anuitete plaćala u tečaju koji je niži od tečaja isplate s kasnijim pozitivnim iznosima pretplate da preostaje slijedeća pozitivna pretplata u istom iznosu , dakle 19.715,66 kuna odnosno 2.616,70 eura. Iz iskaza vještaka razvidno je na koji način je vršen izračun, razvidno je da je vještak utvrdio postojanja razdoblja u otplati predmetnog kredita u kojima je tužitelj namirivao manje iznose od onih navedenih u početnom otplatnom planu što je prikazano na tablici vještačkog nalaza, te da je takve negativne iznose uzeo u obzir u svom izračunu.

30. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz stručnim i objektivnim, a tuženik svojim prigovorima isti nije doveo u sumnju. Tuženik u očitovanju na nalaz vještaka navodi da je nalaz i mišljenje vještaka neodređeno i nejasno u potpunosti, da sud nije uzeo u obzir prijedlog tuženika za izračun kamatne stope u odnosu za kunske kredite za referentno razdoblje. Ujedno je tuženik istaknuo prigovor prijeboja tužiteljevog potraživanja. Prigovori tuženika su neosnovani, a sve uzevši u obzir gornja utvrđenja koja proizlaze iz odluka sudova donesenih u kolektivnim sporovima, a koje obvezuju ovaj sud, stoga je način izračuna vještaka jedini ispravan i prihvatljiv. Stoga je sud odbio i prigovore tuženika za dopunom vještačenja na način na koji tuženik predlaže obzirom da su provedenim vještačenjem utvrđene sve sporne činjenice u konkretnom slučaju. Stoga je ispravno i pozivanje tužitelja na odluku VSRH Rev. 1172/18 od 19.3.2019.g.

31. Nedvojbeno je da je zahtjev tužitelja za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica činjenice da su dijelovi čl. 3. i 4. Ugovora o kreditu ništetni. Nadalje, odredbe čl.502.c st.1. ZPP-a i čl.118. ZZP-a govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 155. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ /91;dalje u tekstu: ZOO) i umanjenje nečije imovine. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

32. Zbog iznijetog su neosnovani navodi tuženika da se u slučaju restitucijske štete kao što je u ovom slučaju odluka iz kolektivnog spora ne bi primjenjivala.

33. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. Stoga su neosnovani navodi tuženika da je za vrijeme trajanja kredita bilo neizvjesno kretanje kune te CHF a što tuženik nije mogao predvidjeti budući da je ništetnost valutne klauzule vezana za CHF i promjenjive kamatne stope CHF već utvrđeno u kolektivnom sporu a za koje odluke je ovaj sud vezan a kao to je već i pojašnjeno. Ujedno tuženik je tvrdio da je svoje klijente upozoravao na rizike uzimanja kredita u CHF, putem svojih glasila koji su bili dostupni u poslovnicima, na internetu ili su bili dostavljani klijentima, a s obzirom da se poziva na glasilo HYPO TIMES iz 2005.godine , a ugovor je sklopljen 2006.godine, iz čega proizlazi da je tuženik godinu dana prije sklapanja spornog ugovora imao saznanja o riziku sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF, te su djelatnici tuženika trebali o istome imati potrebna saznanja i to predočiti klijentima uključujući i tužitelja.

34. U presudi ICC i VCCF protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Viscaya Argentaria SA u spojenim predmetima C- 154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

35. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez dijelova ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju za devize tuženika. U konkretnom slučaju nije cijeli ugovor ništav već samo gore označni dijelovi odredbi ugovora a bez kojih ugovor može i nadalje egzistirati, dok pozivanje tuženika na činjenicu da su stranke ugovorile promjenjivu a ne fiksnu kamatu stopu nije od utjecaja budući da je takvo ugovaranje bilo protivno gore označenim odlukama donijetim u kolektivnim sporovima koje su direktno primjenjive u konkretnom slučaju. Neosnovano je pozivanje tuženika na činjenicu da su valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa dopuštene zakonom što nije sporno, ali je u konkretnom slučaju su takove odredbe bile nedopuštene budući da su ugovorene na štetu potrošača a kao što je u gornjem dijelu i pojašnjeno. (tako i ŽS Vž. Gž. 503/20 od 19.5.2020.g., Gž.

53/21 od 3.2.2021.g., Gž. 1469/20 od 10.3.2021.g., Žs Osijek Gž 4456/20 od 15.3.2021.g.)

36. Odredbom članka 103./91 ZOO koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora je propisano kako je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništav, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

37. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (P-1401/12) pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tuženika nepoštene, a imajući u vidu nedvojbenu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, zaključuje se da su dijelovi predmetnih odredbi ugovora o kreditu protivne citiranim prisilnim propisima i moralu društva te se zaključuje da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl. 214. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine/91 - dalje u tekstu: ZOO) mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja, odnosno od dana kada je tužitelju nastala šteta sukladno čl. 186. ZOO-a/91. Stoga je neosnovan prigovor tuženika prema kojem bi tužitelj imao pravo na kamatu tek od postavljanja zahtjeva budući da je tuženik već pri sklapanju ugovora bio nepošten pa je dužan platiti zatezne kamata od dana stjecanja, pa nije od važnosti pozivanje tuženika na presudu OS Split P. 3811/17 od 22.1.202.g. i OS Split P.2563/18 od 23.10.2020.g.

38. Odredbom čl. 55. st.1. ZZP-a/14 određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a isto je bilo određeno i čl. 87. st.1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje u tekstu: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Naime, svrha proglašenja ugovorene odredbe nepoštenom, pa stoga i ništetnom u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba te da tuženik kao potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora i to neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

39. Tužitelj je tijekom ovog postupka odustao od isplate pretplaćenih iznosa koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu. Kada se prilikom sniženja tužbenog zahtjeva radi o preinaci tužbe u smislu odredbe čl.191.st.2. ZPP-a kojem se tuženik ne bi mogao protiviti jer se temelji na istoj činjeničnoj osnovi , to međutim, u ovom predmetu nije slučaj. Prema odredni čl.191.st.1. ZPP-a preinaku tužbe predstavlja promjena istovjetnosti zahtjeva povećanje postojećeg zahtjeva ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći. Prema odredbi čl.191.st.3. ZPP-a tužba nije preinačena ako je tužitelj promijenio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva ako je smanjio tužbeni zahtjev, ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode, tako da zbog toga tužbeni zahtjev nije promjenjiv. U ovom slučaju tužitelj je odustao od dijela prvotno postavljenog tužbenog zahtjeva, ali isti dio tužbenog zahtjeva ne odnosi se na istu činjeničnu i pravnu osnovu. Stoga u slučaju kada je tužitelj snizio tužbeni zahtjev, a nakon što se tuženik upustio u raspravljanje navedeno sniženje predstavlja povlačenje dijela zahtjeva , pa dolazi do primjene odredbe čl.193.ZPP-a. Stoga je sud odlučio o cijelom zahtjevu kako je prvotno postavljen u tužbi dana 12.10.2021. Povlačenje tužbe kao procesna radnja tužitelja nije apsolutna i ograničena je između ostalog zaštitom od šikaniranja tuženika i kada se tuženik upustio u raspravljanje ima pravni interes da se postupak okonča donošenjem meritorne odluke. Stoga je sud povučeni dio tužbenog zahtjeva odbio.

40. Tuženik je u podnesku od 13.2.2023. istakao prigovor prijeboja tuženikovih potraživanja navodeći da smatra da postoje razdoblja u kojima je tužitelj namirivao manje iznose od onih koje je vještak utvrdio po početnom otplatnom planu. Iz nalaza i mišljenja vještaka kao i iz iskaza vještaka danog na raspravi 4.rujna 2025. proizlazi da je vještak u svom izračunu utvrdio postojanja razdoblja u otplati predmetnog kredita u kojima je tužitelj namirivao manje iznose od onih navedenih u početnom otplatnom planu što je iskazano u tablici u vještačkom nalazu kao i da je te negativne iznose uzeo u obzir prilikom izračuna. S obzirom na navedeno tuženikov prigovor prijeboja je odbijen. Nadalje, odredbom čl. 232. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je drugoj ugovornoj strani vratiti ono što je primila na temelju takvog ugovora. Sud je mišljenja da ova tražbina tuženika ne ispunjava zakonske pretpostavke iz čl. 323. ZOO jer plaćanjem navedenih otplatnih obroka tužitelj nije ništa primio odnosno stekao bez osnove jer je cijelu uplatu primio tuženik, pa ne postoji obveza tužitelja vraćanja nečeg što nije primio. Osim toga tužitelj kao stranka ugovora nije odgovoran za ništetnost navedenih odredbi već je upravo suprotno tuženik kao kreditor povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Dakle, da bi se radilo o procesno pravnom prigovoru radi prebijanja potrebno je da tuženik ima postojeću tražbinu prema tužitelju , a u ovom slučaju u naravi ne postoji nikakva tražbina tuženika prema tužitelju osobito ne ona koja bi bila kompatibilna , pa je i iz tog razloga sud odbio tuženikov prigovor radi prebijanja.

41. Odluka o zateznoj kamati u skladu je s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a.

42. Zbog iznijetog je riješeno kao u izreci.

43. Odluka o parničnom trošku u skladu je s odredbom čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 155. ZPP-a, stanjem spisa i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika NN 142/12, 103/14, 118/14,107/15 ( dalje Tarifa), te Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi ( NN 37/23 od 31.3.2023.). Tužiteljici je priznat trošak zastupanja po punomoćniku i to za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7.1. Tarife), sastav podneska od 26.11.2021., 10.5.2022., 27.5.2022., 29.11.2022. i 20.1.2023. ( Tbr.8/1 Tarife ) u iznosu od 200,00 eura za svaki navedeni podnesak, za pristup na ročišta dana 22.2.2022., 23.2.2023. i 30.3.2023. ( Tbr.9/1 Tarife) u iznosu od 200,00 eura za svako ročište, trošak pristupa na ročište za objavu presude ( Tbr.9/3 Tarife) u iznosu od 100,00 eura, te trošak ročišta u predmetu P-100/2025 od 4.9.2025. u iznosu od 200,00 eura ( Tbr. 9.1. Tarife), te trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 100,00 eura ( Tbr.9.3. Tarife), te pripadajući PDV u iznosu od 550,00 eura. Ujedno tužiteljici su priznati troškovi sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 40,83 eura ( Tbr. 1 Uredbe ), sudske pristojbe za presudu (Tbr.2. st.1. Uredbe) u iznosu od 72,63 eura, kao i predujam za troškove vještačenja u iznosu od 265,45 eura. Dakle, tuženik je dužan tužiteljici nadoknaditi iznos od 3.128,91 euro. Tužiteljici nisu priznati troškovi pristupa na ročište od 27.5.2025. s obzirom da se isto ročište nije održalo. Nesporno je da tužiteljica nije uspjela u cijelom tužbenom zahtjevu s obzirom da je dio tužbenog zahtjeva odbijen. Međutim, uslijed toga nisu nastali nikakvi dodatni pred troškovi radi čega je sud donio odluku da je tuženik dužan nadoknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu sukladno postavljenom troškovniku.

Čakovec, 13.listopada 2025.

S u t k i n j a:

Jasna Vehtersbah-Stojan

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana primitka iste, putem ovog suda na nadležni Županijski sud sukladno čl. 4. Zakona o područjima i sjedištima sudova ( Narodne novine RH broj 67/18 ), pismeno u tri istovjetna primjerka. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu smatrat će se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335 st. 9. Zakona o parničnom postupku).

O tome obavijest:

1. tužiteljica po pun. Petri Vugrin Posavec,odvj.

2. tuženik po pun. iz OD Ćurković i Šanjug d.o.o.,odvj.