REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Trg pobjede 13

35000 SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: P-794/2019-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sucu ovog suda Jadranki Babić-Milberg, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja OŽ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po Miji Kladarić, odvjetniku iz Slavonskog Broda, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupana po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina i Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave 23. rujna 2025., u nazočnosti tužitelja i punomoćnika tužitelja Mije Kladarić, odvjetnika i za tuženika zamjenika punomoćnika RŽ odvjetnice iz [adresa], **.**.2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu br. 918-50-4175873 od 12.06.2007. god., solemniziranom po Javnom bilježniku Miroslavu Bračunu iz Slavonskog Broda, br: OV-18251/2007, dana 14.6.2007. sklopljenog između tužitelja OŽ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 kao kreditora, a koja u čl. 1. glasi “…Kunska protuvrijednost CHF 15.412,44 (petnaesttisućačetiristodvanaest švicarskih franaka i četrdesečetiri centima) po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja..“; odredba dijela članka 2. koja glasi: „…promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora…“; odredba dijela članka 7. “... u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća,…“; odredba dijela čl. 9. „Na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju se opći akti Kreditora kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja ovog Ugovora. Korisnik kredita izjavljuje da je upoznat s uvjetima kredita....“.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 3.503,84 eura na ime razlike u iznosima anuiteta nastalih zbog korištenja ništetne odredbe Ugovora o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, te korištenja ništetne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, koje je banka koristila prilikom izračuna visine anuiteta u odnosu na iznose anuiteta koji bi se dobili primjenom ugovorene kamatne stope po stopi od 5,55% godišnje i bez primjene ništetne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, zajedno sa zateznim kamatama, po kamatnoj stopi koja je do 31.prosinca 2007. propisana člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a koja kamata na pojedinačne iznose teče kako slijedi:

Za iznos od 1,98 eura počevši od 31.07.2007 godine

Za iznos od 4,27 eura počevši od 26.08.2007 godine

Za iznos od 2,52 eura počevši od 28.09.2007 godine

Za iznos od 8,63 eura počevši od 26.10.2007 godine

Za iznos od 141,49 eura počevši od 24.11.2007 godine

Za iznos od 5,76 eura počevši od 29.01.2008 godine

Za iznos od 50,08 eura počevši od 28.02.2008 godine

Za iznos od 10,41 eura počevši od 28.03.2008 godine

Za iznos od 6,32 eura počevši od 30.04.2008 godine

Za iznos od 8,29 eura počevši od 29.05.2008 godine

Za iznos od 7,91 eura počevši od 28.06.2008 godine

Za iznos od 7,40 eura počevši od 24.07.2008 godine

Za iznos od 6,75 eura počevši od 29.08.2008 godine

Za iznos od 8,86 eura počevši od 30.09.2008 godine

Za iznos od 24,17 eura počevši od 30.10.2008 godine

Za iznos od 12,88 eura počevši od 28.11.2008 godine

Za iznos od 14,55 eura počevši od 23.12.2008 godine

Za iznos od 21,46 eura počevši od 29.01.2009 godine

Za iznos od 24,56 eura počevši od 27.02.2009 godine

Za iznos od 23,92 eura počevši od 31.03.2009 godine

Za iznos od 24,89 eura počevši od 29.04.2009 godine

Za iznos od 21,75 eura počevši od 27.05.2009 godine

Za iznos od 23,05 eura počevši od 27.06.2009 godine

Za iznos od 21,42 eura počevši od 28.07.2009 godine

Za iznos od 22,08 eura počevši od 01.09.2009 godine

Za iznos od 21,94 eura počevši od 01.10.2009 godine

Za iznos od 20,35 eura počevši od 29.10.2009 godine

Za iznos od 23,24 eura počevši od 28.11.2009 godine

Za iznos od 23,63 eura počevši od 23.12.2009 godine

Za iznos od 26,27 eura počevši od 30.01.2010 godine

Za iznos od 26,20 eura počevši od 28.02.2010 godine

Za iznos od 29,81 eura počevši od 02.04.2010 godine

Za iznos od 187,65 eura počevši od 01.05.2010 godine

Za iznos od 40,66 eura počevši od 01.07.2010 godine

Za iznos od 35,95 eura počevši od 29.07.2010 godine

Za iznos od 47,11 eura počevši od 02.09.2010 godine

Za iznos od 42,50 eura počevši od 02.10.2010 godine

Za iznos od 38,31 eura počevši od 03.11.2010 godine

Za iznos od 45,88 eura počevši od 01.12.2010 godine

Za iznos od 55,70 eura počevši od 01.01.2011 godine

Za iznos od 50,12 eura počevši od 02.02.2011 godine

Za iznos od 50,65 eura počevši od 03.03.2011 godine

Za iznos od 46,01 eura počevši od 06.04.2011 godine

Za iznos od 46,01 eura počevši od 13.05.2011 godine

Za iznos od 62,33 eura počevši od 10.06.2011 godine

Za iznos od 63,53 eura počevši od 09.07.2011 godine

Za iznos od 73,35 eura počevši od 07.08.2011 godine

Za iznos od 70,70 eura počevši od 24.09.2011 godine

Za iznos od 62,87 eura počevši od 04.11.2011 godine

Za iznos od 72,16 eura počevši od 19.11.2011 godine

Za iznos od 252,39 eura počevši od 29.12.2011 godine

Za iznos od 63,79 eura počevši od 15.01.2012 godine

Za iznos od 64,06 eura počevši od 17.02.2012 godine

Za iznos od 62,33 eura počevši od 16.03.2012 godine

Za iznos od 62,73 eura počevši od 24.04.2012 godine

Za iznos od 64,33 eura počevši od 23.05.2012 godine

Za iznos od 65,39 eura počevši od 18.07.2012 godine

Za iznos od 64,72 eura počevši od 15.08.2012 godine

Za iznos od 62,60 eura počevši od 15.09.2012 godine

Za iznos od 60,87 eura počevši od 16.10.2012 godine

Za iznos od 63,40 eura počevši od 27.11.2012 godine

Za iznos od 64,99 eura počevši od 19.12.2012 godine

Za iznos od 63,93 eura počevši od 18.01.2013 godine

Za iznos od 59,41 eura počevši od 19.02.2013 godine

Za iznos od 63,13 eura počevši od 21.03.2013 godine

Za iznos od 63,53 eura počevši od 18.04.2013 godine

Za iznos od 62,07 eura počevši od 18.05.2013 godine

Za iznos od 57,42 eura počevši od 18.06.2013 godine

Za iznos od 57,29 eura počevši od 12.07.2013 godine

Za iznos od 58,09 eura počevši od 17.08.2013 godine

Za iznos od 60,08 eura počevši od 15.09.2013 godine

Za iznos od 62,60 eura počevši od 17.10.2013 godine

Za iznos od 61,41 eura počevši od 17.11.2013 godine

Za iznos od 63,00 eura počevši od 17.12.2013 godine

Za iznos od 51,95 eura počevši od 16.01.2014 godine

sve do isplate.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi parnične troškove u iznosu od 1.955,96 eura zajedno sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1.srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a koja teče od donošenja prvostupanjske presude do dana plaćanja.

IV. Odbija se tužitelj s dijelom troškova postupka u iznosu od 692,04 eura kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti odredbi o ugovorenoj valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi i isplate temeljem stečenog bez osnove.

1.1. U tužbi je navedeno da je tužitelj s tuženikom 12. lipnja 2007. sklopio Ugovor o kreditu 918-50-4175873 kojim mu je odobren kredi na iznos od 15.412,44 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke na dan korištenja kredita, na rok od 84 mjeseca.

1.2. Poziva se i na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 5. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. donesenom u kolektivnom sporu vođenom između tužitelja Potrošač

– Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača i poslovnih banaka među kojima je bila i RBA d.d., utvrđeno je da su poslovne banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time postupili suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona obveznim odnosima.

1.3. Ističe da je zbog takve ugovorne odredbe došlo do povećanja iznosa anuiteta po osnovi povećanja švicarskog franka

1.4. Poziva se i na presudu Visokog trgovačkog suda RH broj VTS-a Pž-7129/19 od 13. lipnja 2014. kojom je kao tužena obuhvaćena i RBA d.d. utvrđeno je da se ista nije pridržavala odredbi Zakona o potrošačkom kreditiranju te je došlo do preplate zbog promjene kamatne stope koja je ugovorena u ugovoru o kreditu sklopljenom među strankama.

1.5. navodi da je tuženik samovoljno mijenjao kamatnu stopu s početno ugovorene u visini od 5,55% do 7,75% zbog čega je došlo do neosnovanog povećanja anuiteta.

1.6. Potražuje ukupno preplaćene iznose temeljem ništetne valutne klauzule i promjenjive kamatne stope u iznosu od 26.399,78 eura.

1.7. Naknadno je tužitelj podneskom od 12. lipnja 2025. u skladu s promjenom valute plaćanja u Republici Hrvatskoj postavio tužbeni zahtjev na iznos od 3.503,84 eura.

2. Tuženik se u cijelosti protivio tužbi i tužbenom zahtjevu.

2.1. Tuženik je u odgovoru na tužbu prvenstveno istakao prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog Suda u [adresa] navodeći da su ugovorne, ovdje parnične strane, odredbom čl. 12. ugovora o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost u mjestu sjedišta kreditora, tj. tuženika. Smatra da je za suđenje u ovoj pravnoj stvari ugovorena mjesna nadležnost stvarno nadležnog suda u Zagrebu i slijedom predlaže prije provođenja pripremnog ročišta donijeti rješenje u svezi istaknutog prigovora.

2.2. U svezi navoda tužbe osporava tužbeni zahtjev tužitelja koji se zasniva na presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13.6.2014. i broj Pž-6632/17. od 14.6.2018. donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa, drži neosnovanim. Navodi da se u postupku kolektivne zaštite prava, pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu, te da u navedenom postupku kolektivne zaštite sudovi su na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača i nisu izvodili nikakve dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe tužiteljevog Ugovora o kreditu nepoštene.

2.3. Tuženik navodi da sukladno odredbama članka 96. stavak 1. i članka 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine, tužitelj mora prvotno dokazati da mu sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive, a ako isto ne bi dokazao, nije uopće dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost, a ako pak nemaju bilo koje od navedenih obilježja, tada se provodi test poštenosti i u tom slučaju je potrebno prvenstveno utvrdili je li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo pa ukoliko nije bilo pojedinačnog pregovaranja, tužitelj mora dokazati da sporna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.

2.4. Tuženik ističe da je sporna odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila jasna tužitelju, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te da se Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u posljednjoj odluci kolektivne zaštite ispitivanja razumljivosti sporne odredbe ograničio na takozvanu predugovornu fazu, odnosno isključivo na informacije koje su potrošačima bile iznesene u oglasima i reklamama banaka, dok informacije dane u konkretnom odnosu između potrošača i banke prilikom pregovaranja o kreditu i samom zaključenju Ugovora o kreditu smatra odlučnim za donošenje odluke tek u pojedinačnom potrošačkom sporu. Ističe da su tužitelju tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je tužitelj pristao te podnio zahtjev za kredit u CHF, a odredba kojom je ugovorena valutna klauzula sadržana je u članku 1. Ugovora o kreditu. Prilikom zaključenja kredita tužitelju je uručen okvirni otplatni plan u kojem je iznos anuiteta izražen u CHF. Tuženik ističe da sukladno stavu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske za ocjenu o jasnoći i razumljivosti valutne klauzule u CHF odlučno je jesu li na svjetskom ili domaćem tržištu postojale naznake koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, odnosno je li tuženik za takve okolnosti znao ili morao znati i je li ih uskratio tužitelju prilikom sklapanja ugovora. Tuženik ističe da se razumljivost sporne odredbe procjenjuje u trenutku zaključenja kredita i podrazumijeva shvaćanje posljedica koje iz nje proizlaze, odnosno utjecaja koji bi na otplatu kredita prouzročio porast vrijednosti CHF ili smanjenje vrijednosti domaće valute i to u okviru informacija koje su bile poznate tuženiku i koje tužitelju nisu namjerno uskraćene. Smatra da je tuženik tužitelju prije zaključenja Ugovora dao sve informacije temeljem kojih je tuženik mogao donijeti informiranu odluku te je predmetni Ugovor o kreditu i solemniziran od strane javnog bilježnika.

2.5. Tuženik ističe da je potrebno utvrditi i savjesnost postupanja tužitelja te da je pojam prosječnog potrošača nastao kroz praksu suda Europske unije koja ga definira kao osobu koja je razumno dobro informirana, razumno pažljiva i oprezna i da zbog svega navedenog tuženik smatra da je tužitelju, ako ga se promatra kao razumnog dobro informiranu, pažljivu i opreznu osobu, predmetna ugovorna odredba bila lako uočljiva, jasna i razumljiva te je mogao shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, a tuženik je tužitelju dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao.

2.6. Tuženik ističe da se o odredbi o valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo i ta činjenica onemogućuje daljnje vođenje postupka kojim se traži utvrđenje da bi takva odredba bila nepoštena odnosno ništetna. U konkretnom slučaju tužitelj je mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR te je tužitelj tijekom pregovora mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu. Tuženi navodi da u predmetnom slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i da valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula i da nikakav ekstra profit tuženik ne ostvaruje te je ugovaranje iste bilo u interesu obiju strana i ono što je objektivno tužitelja kao korisnika kredita vezanog uz CHF dovelo u nepovoljni položaj ne prema tuženiku nego općenito jest izuzetno nagli i visoki rast vrijednosti švicarskog franka u relativno kratkom vremenskom periodu.

2.7. Tvrdi da je tuženik prilikom odobrenja i zaključenja predmetnog ugovora postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja vodeći računa o informacijama koje su mu dostupne i vodeći računa o zaštiti interesa svojih korisnika.

2.8. U svezi ugovorene promjenjive kamatne stope tuženik smatra da je odredba u promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelju bila lako uočljiva, jasna i razumljiva, a metoda i kriterij promjene kamate propisane su tuženikovim Općim aktima čija je primjena ugovorena člankom 9. stavak 3. Ugovora o kreditu te je tužitelj potpisom ugovora izjavio da je tekstom istih Općih akata upoznat. Tuženi navodi da ako bi sud ipak smatrao da je potrebno utvrditi da li je tužitelju promjenama kamatne stope nastala šteta ističe kako tužitelj neosnovano zaključuje da bi u postupku kolektivne zaštite odredbe o promjenjivosti kamatne stope bile utvrđene ništetnim te tužitelj u ovom postupku mora dokazati da promjene kamatne stope učinjene od strane tuženika nisu bile opravdana i učinjene u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, odnosno da je tužitelju nastala šteta. Ističe da je promjena kamatne stope tužitelju posljedica objektivnih tržišnih okolnosti te u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojala obveza da se u pogledu promjenjive kamatne stope ugovaraju egzaktni parametri i metode izračunatih parametara koji utječu na odluku o promjeni ugovorne kamate. Međutim da je tuženik i prije usklađenja poslovanja s odredbama kasnije donesenih Zakona o kreditnim institucijama i Zakonom o potrošačkom kreditiranju, koristio ugovorno ovlaštenje da temeljem svoje Odluke mijenja kamatne stope kada je za to imao opravdani razlog vodeći se pri tome načelima savjesnosti i poštenja te zabrane zlouporabe prava. Tuženi navodi da je prilikom formiranja i promjene kamatnih stopa uzimao u obzir promjene tržišnih faktora. Sklapajući Ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom tužitelj je unaprijed dao suglasnost da se kamatna stopa tijekom otplate kredita promijeni pa je stoga trebao očekivati da će se kamatna stopa u određenom trenutku promijeniti i tuženik je svoje djelatnike obučavao na način da potrošačima ukazuju na rizik promjene kamatne stope tako da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora na taj rizik upozoren i nije mu mogao ostati nepoznat. Navodi da obzirom da ugovorne strane nisu sklopile ugovor s fiksnom kamatnom stopom već s promjenjivom kamatnom stopom tužitelj ne može zahtijevati da mu se vrate iznosi koje je platio kao da je sklopljen ugovor s fiksnom kamatnom stopom.

2.9. Tuženik prigovara visini tužbenog zahtijeva i ističe prigovor zastare. Predlaže da se tužbeni zahtjev tužitelja odbije te potražuje troškove postupka.

3. Vezano uz istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti, sud je rješenjem poslovni broj P-794/2019-10 od 24. studenog 2021. odbio prigovor kao neosnovan, koje rješenje je potvrđeno odlukom Županijskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj Gž-1409/2021-3 od 22. svibnja 2023.

4. U nastavku postupka parnične strane su u bitnome ostale kod svojih navoda.

5. Među strankama nije sporno da je tužitelj s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 918-50-4175873 od 12. lipnja 2007. solemniziran po Javnom bilježniku Miroslavu Bračun iz [adresa], broj: OV-18251/2007, temeljem kojeg je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju iznos od 15.412,44 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita. Nije sporno da je ugovor sklopljen na vrijeme od 84 mjeseca s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,55% godišnje. Također, tuženik nije sporio činjenicu da je predmetni kredit otplaćen u cijelosti.

6. Sporno je da li su u Ugovor o kreditu inkorporirane odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene, a time i ništetne, ima li sada tužitelj pravo na isplatu na ime stečenog bez osnove. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja, da li tužitelj ima status potrošača i da li je dopušteno ispitivati poštenost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva.

7. U dokaznom postupku, izvršen je uvid i pročitan Ugovor o kreditu broj 918-50- 4175873 od 12. lipnja 2007. (list 10-14 spisa), uvid u otplatni plan (list 15-18 spisa), uvid u prijepis knjigovodstvene kartice na dan 22.1.2019. (list 19-21 spisa), u dopis tužitelja od 2.5.2019. (list 22-26 spisa), u promotivne uvjete za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila (list 52-54 spisa). Proveden je i dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke.

8. Nje proveden dokaz saslušanjem službenika banke BŽ od kojeg dokaza je tuženik odustao na pripremnom ročištu održanom 3.srpnja 2025.

9. Sud je odbio provođenje dokaza saslušanjem javnobilježničke prisjednice GŽ iz razloga što se saslušanjem javnog bilježnika (ili prisjednice) ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora, jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru (pravno shvaćanje iz rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021.).

10. Podneskom od 12. lipnja 2025. tužitelj je postavio tužbeni zahtjev u eurima, koji je u iznosima identičan tužbenom zahtjevu. Tuženik je u svom očitovanju na navedeni podnesak, podneskom od 4. srpnja 2025. povukao prigovor visine tužbenog zahtjeva a ostao u cijelosti kod prigovora neosnovanosti potraživanja.

11. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a primjenom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) sud je ocijenio da je postavljeni tužbeni zahtjev osnovan.

12. Iz Ugovora o kreditu broj 918-50-4175873 od 12. lipnja 2007. (list 10-14 spisa) utvrđeno je da je tužitelj s tuženikom sklopio ugovor o kreditu za kupovinu rabljenog vozila (čl. 6.) u iznosu od 15.412,44 CHF obračunato prema srednjem tečaju Banke na dan korištenja kredita (čl. 1.), promjenjivom kamatnom stopom (čl. 2.) i s rokom otplate od 84 mjeseca (čl. 4.).

13. Saslušan pred sudom tužitelj je iskazao da je s tuženikom zaključio ugovor o za kupovinu vozila u auto kući Peugeot u [adresa], da se prodajni razgovor odvijao unutar auto kuće s vlasnikom auto kuće KŽ te da nije bilo razgovora o valuti u kojoj se kredit sklapa niti promjenjivoj kamatnoj stopi, niti mu je itko bilo što pojasnio. Istakao je da se sklapanje ugovora o kreditu u potpunosti odvijalo u auto kući i niti u jednom trenutku nije bio upućen otići u banku, već da ga je ugovor čekao unaprijed sastavljen u auto kući i da je otišao samo kod bilježnika ovjeriti svoj potpis. Vezano uz kredit iskazao je da ga je zanimala samo visina rate kredita i period otplate, što mu je u početku bilo prihvatljivo kako je to bilo ugovoreno. Rata mu je u početku iznosila oko 900,00 kn a naknadno je otišla na 1.500,00 kn. Vozilo je kupio isključivo za privatne svrhe i u vrijeme sklapanja ugovora nije na sebi imao registriran obrt, niti udjele u trgovačkom društvu. Ugovor je pročitao samo u dijelu koji ga je zanimao, odnosno znao je koliki iznos kredita realiziram i kolika mu je rata kredita, a on osobno nema financijskih znanja i da nije znao što znači valutna klauzula, niti ugovaranje promjenjive kamatne stope, niti je o tome bilo govora u prodajnom razgovoru nije bilo govora. Iskazao je i da mu je sve to pojašnjeno, odnosno da bi mu rata mogla biti veća koliko je u konačnici iznosila, da sigurno ne bi zaključio predmetni ugovor. Nije mu bilo ponuđeno izbor između više različitih kredita, niti je on tražio nikakav drugi kredit jer mu je ovaj u početku odgovarao. Nije pokušavao utjecati na svoju kreditnu sposobnost uzimanjem dodatnih sredstava osiguranja na način da ostvari kredit u eurima. Rate kredita je sam uplaćivao na način da je donosio u banku.

14. Pročitanu materijalnu dokumentaciju sud je u cijelosti prihvatio jer nitko od stranaka nije sporio njezinu vjerodostojnost. Nadalje, iz iskaza tužitelja koji je dan logično i uvjerljivo, te mu sud u cijelosti priklanja vjeru, utvrđeno je da se o spornim odredbama Ugovora o kreditu, o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, nije pregovaralo. Osim toga, sud prihvaća iskaz tužitelja istinitim u dijelu u kojem iskazuje da mu je kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF prezentiran kao najpovoljniji, kao i da je izostalo u potpunosti pregovaranje o spornim odredbama ugovora. Nadalje, njegov je iskaz suglasan i materijalnoj dokumentaciji u spisu, prijepisu knjigovodstvene kartice, iz koje je utvrđeno da je tužitelju tijekom razdoblja otplate kredita rata znatno porasla. Tome svemu treba pridodati i činjenicu da se cjelokupno dogovaranje kredita odvijala u auto kući s prodajnim predstavnikom auto kuće, koji zasigurno nije niti mogao pružiti tužitelju valjanu informaciju o ugovornim odredbama.

15. Temeljem uvida u Ugovor o kreditu i iskaza tužitelja, utvrđeno je da je kredit realizirao s namjenom kupovine motornog vozila za osobne potrebe. Uz ovakvo činjenično utvrđenje ovaj sud smatra da je tužitelj bio u ugovornom odnosu s tuženikom sa statusom potrošača u smislu čl. 3. točka 1. Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 93/03, dalje ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, jer je sklopio pravni posao s tuženikom, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

16. Tuženik nije dokazao da bi korisnike kredita, niti konkretno tužitelja, valjano upozorio i upoznao s rizicima sklapanja ugovora s valutnom klauzulom CHF i promjenjivom kamatnom stopom. Promotivni uvjeti za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila (str. 52-54 spisa) koje je tuženik dostavio ne mogu biti dokazom o informiranju tužitelja na valjani način jer u istima nisu iskazani niti načini promjene tečaja CHF, niti faktori koji utječu na promjenu tečaja, niti faktori koji utječu na promjenu kamatne stope, niti rizici ugovaranja kredita s valutnom klauzulom i promjenjivom kamatnom stopom.

17. Pozivom na članak 81. i 82. ZZP sud je stava da je odredba ugovora o valutnoj klauzuli sadržana u čl. 7. Ugovora nepoštena. Naime, presudama Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kao i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18 od 16. rujna 2019. zauzima se stav i potvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik u razdoblju od 1.siječnja 2004. do 31.prosinca 2008., u kojem je sklopljen i ugovor o kreditu s tužiteljem, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njemu nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. O tim odredbama tužitelj nije dobio mogućnost pregovaranja. Navedeni mu je kredit od strane zaposlenika auto kuće prezentiran kao najpovoljnijim, a riječ je o ugovoru koji je unaprijed formuliran od strane trgovca tj. tuženika.

18. Stoga je odredba čl. 7. Ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu, a kojom je ugovoreno vraćanje kredita u jednakim mjesečnim anuitetima, obračunato u kunama, a vezano za tečaj CHF, nepoštena, a time i ništetna ugovorna odredba (čl. 87. ZZP), jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, ista je nerazumljiva i unaprijed je formulirana od strane tuženika kao trgovca. Obveza tužitelja je nesumnjivo zbog znatnog rasta tečaja CHF tijekom otplate kredita rasla, a što je vidljivo iz knjigovodstvene kartice s pregledima uplata. U postupku je iskazom tužitelja utvrđeno da mu je predmetni kredit vezan za valutu CHF ponuđen kao najpovoljnijim, a prihvaćajući upravo sklapanje takovog ugovora doveden je u nepovoljniji položaj u odnosu na tuženika.

19. U kontekstu svega navedenog, sud je uzeo u obzir da je tužitelj kao potrošač bio u slabijem položaju u odnosu na drugu ugovornu stranu glede njegove pregovaračke moći, razine znanja, te nemogućnosti utjecaja na sadržaj odredbe. Tužitelj je po zanimanju elektroničar i nema financijskih znanja kao tuženik, niti je mogao sa njime ravnopravno razgovarati.

20. Sud smatra da je u konkretnom slučaju dopušteno provoditi test poštenja ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Naime, odredba čl. 7. Ugovora o kreditu u dijelu ugovaranja valutne klauzule prema mišljenju suda predstavlja ugovornu odredbu čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovornu odredbu čiji je sadržaj lako razumljiv u smislu odredbe čl. 84. ZZP.

21. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora. Imajući u vidu da je valuta predmet ugovora, a predmet bitan element ugovora o kreditu, sadržaj odredbe čl. 7. između stranaka zaključenog ugovora o kreditu, a na temelju kojih se predmet ugovora veže uz stranu valutu, uz činjenicu da tužitelju nisu uopće pojašnjeni rizici ugovaranja valutne klauzule, već naprotiv, takav mu je kredit ponuđen i predočen kao najpovoljniji, po ocjeni ovoga suda predstavlja ugovornu odredbu koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koja ugovorna odredba, u svakom slučaju, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to sve na štetu potrošača. Sud je stava da je takova odredba nepoštena, time i ništetna (čl. 87. ZZP/03).

22. Jednako tako, prema mišljenju suda, tužitelj se vezano za utvrđenje nepoštenosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, osnovano poziva na utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P–1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. u postupku kolektivne zaštite interesa potrošača jer je upravo tim presudama presuđeno da je između ostalih i tuženika, u razdoblju u kojem je sklopljen i Ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditu na način da je nepošteno ugovorena promjena kamatne stope mijenjana jednostranim odlukama banke i na način da se o svakoj promjeni kamatne stope nije s tužiteljicom, kao potrošačem, pojedinačno pregovaralo, niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača.

23. Naime, iz Ugovora o kreditu je utvrđeno da je ugovorena kamatna stopa od 5,55% godišnje, promjenjiva. Uz navedenu odredbu ne stoji o kojim će parametrima ovisiti buduće kretanje visine kamatne stope, a sud prihvaća navode tužitelja da mu isti nisu pojašnjeni niti prilikom sklapanja Ugovora a niti prilikom svake promjene kamatne stope. Posebno se ističe da niti tuženik nije pokušao dokazati da je u konkretnoj situaciji postupio drugačije od situacije koja je činjenično bila temeljem za pravna utvrđenja iz presuda za zaštitu kolektivnih interesa potrošača vezana uz ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

24. Ugovaranje promjenjive kamatne stope je dopušteno i zakonito, no u konkretnom slučaju potpuno nedostaju parametri temeljem kojih će se ista mijenjati, pa je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepošteno ugovorena, što je sve pobliže obrazloženo u navedenim presudama za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, za čije je stavove sud osnovom čl. 502.c ZPP-a vezan, i na koje se tužitelj osnovano poziva. Tim više na činjenični supstrat ovog postupka, u kojem je iskazom tužitelja utvrđeno da je sklapanjem spornog Ugovora o kreditu u auto kući u potpunosti izostalo pregovaranje o odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi.

25. Odredba o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi određena je u tipskom ugovoru od strane tuženika, na unaprijed formuliranom obrascu, pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranka, konkretno tužitelj kao potrošač nije dobio mogućnost pregovarati niti utjecati na njegov sadržaj. Uvidom u pregled promjena kamatnih stopa utvrđeno je da se početna kamatna stopa, ugovorena kao promjenjiva, tijekom cijelog otplatnog razdoblja povećavala, te je od 5,55% porasla do 7,75%. Protivno je načelu savjesnosti i poštenja kada stranke bez posebnog pregovaranja jedna drugoj uvjetuju obvezu koja je u trenutku sklapanja Ugovora neodrediva, a čija visina ovisi o jednostranoj odluci tuženika, čime je tuženik sebe doveo u znatno povoljni položaj od tužitelja kao potrošača, i što je uzrokovalo neravnopravan položaj stranaka. Dakle, kako stranke nisu posebno pregovarale o odredbi čl. 2. Ugovora o kreditu, kako ista uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, i u konačnici kako je takova odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, te tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj, sud je stava da je takova odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena, time i ništetna (čl. 87. ZZP/03).

26. Odlukom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. ističe se da „iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti i valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, da činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika.“

27. Tuženik nije dokazao da je u predugovornoj fazi oglašavanja, prvi kontakti i pružanje informacija putem osobnih bankara, te u samim ugovorima, ugovaranjem valutne klauzule vezanu uz CHF i uz promjenjivu kamatnu stopu, upozorio tužitelja da se u stvarnosti radilo o klauzulama koje su izrazito nepovoljne te je to i takvo upozorenje trebalo naći mjesta u ugovoru.

28. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod I. izreke presude.

29. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 i 14/19, dalje ZZP/14), koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 2. tog zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

30. Odredbom čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18; dalje ZOO) propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Stavkom 2. iste odredbe, određeno da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom, a prema st. 3. obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

31. Osnovna je posljedica ništetnosti ugovora, sukladno čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZOO), da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, odnosno dati odgovarajuću naknadu u novcu, ukoliko vraćanje nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe smatra se zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove (čl. 1111. ZOO).

32. Međutim, to ipak ne znači da odluka donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove samo u parnicama za naknadu štete, a ne i u parnicama u kojima je istaknut zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove. Isto bi bilo protivno svrsi odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/14) da se odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, obligatorno primijeni i u pojedinačnim postupcima koje potrošači pokrenu da bi ishodili konkretnu zaštitu svojih prava. Volja zakonodavca bila je da i u parničnom postupku kao što je ovaj, u kojem se traži upravo vraćanje primljenog na temelju ništetne odredbe, odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u kojoj je utvrđeno da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje sudove u deklaratornom dijelu. U prilog iznesenog govori i odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., koja individualnu zaštitu ne ograničava samo na postupke radi naknade štete.

33. U provedenom postupku dokazano je da je tuženik temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi primio novčane iznose od tužitelja u visini kako je to navedeno u tužbi, odnosno podnesku od 12.6.2025.

34. Kako je tuženik priznao visinu tužbenog zahtjeva, sud je primjenom čl. 1111. u vezi s čl. 323. ZOO-a prihvatio postavljeni tužbeni zahtjev i odlučio kao pod II. izreke presude.

35. Tuženik je u postupku istaknuo prigovor zastare, koji prigovor sud nije cijenio osnovanim.

36. U odnosu na deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim pojedinih odredbi ugovora nije nastupila zastara jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, niti može zastarjeti (čl. 328. Zakona o obveznim odnosima).

37. Vezano uz kondemnatorni zahtjev za isplatom iznosa stečenog bez osnove na ime promjenjive kamatne stope, sud je stava da je zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dana 4. travnja 2012. godine (Trgovački sud u Zagrebu P-1401/12), u kojem je postupku u konačnici dana 13. lipnja 2014. godine donesena pravomoćna presuda Pž-7129/13, a od pravomoćnosti koje presude zastara počinje ponovno teći.

38. Što se tiče kondemnatornog dijela zahtjeva za isplatu na ime valutne klauzule, sud je stava da je zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dana 4. travnja 2012. godine (Trgovački sud u Zagrebu P-1401/12), u kojem je postupku u konačnici 14. lipnja 2018. donesena pravomoćna presuda Pž-6632/17, a od pravomoćnosti koje presude zastara počinje ponovno teći.

39. Navedeno je pravno shvaćanje izneseno i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2245/17 od 20. veljače 2018., suglasno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. i objedinjenom pravno shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice odjela od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, a koje glasi: "Ako je ništetnost ustanovljena kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.".

40. Kako je tužba podnesena 10. lipnja 2019. to do podnošenja tužbe svakako nije protekao rok od pet godina iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima koji se za valutnu klauzulu računa počev od 14. lipnja 2018. a za kamatnu stopu od 13. lipnja 2014.

41. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i 155. Zakona o parničnom postupku. Tužitelj je u cijelosti uspio u sporu u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev i sud mu je dodijelio pravo na naknadu nužnih i potrebnih troškova.

42. Tužitelj je zatražio naknadu troška u iznosu od 2.648,00 eura. Priznat mu je trošak zastupanja po punomoćniku u skladu s vrijednosti predmeta spora (3.503,84 eura), priloženom troškovniku i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 69/93, 11/96, 91/04, 37/05, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23, dalje: Tarifa) i to trošak sastava tužbe 200,00 eura (Tbr. 7/1), trošak zastupanja na ročištu 15.11.2021., 3.7.2025. i 23.9.2025. za svako 200,00 eura ili ukupno 600,00 eura (Tbr.9/1 Tarife), trošak zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9/3 Tarife), trošak sastava podnesaka od 1.4.2021., 23.11.2021. i 12.6.2025. za svako u iznosu od 200,00 eura ili ukupno 600,00 eura (Tbr. 8/1 Tarife) ili ukupni troškovi zastupanja po punomoćniku u iznosu od 1.500,00 eura skupa s pridodanim PDV-om ukupno 1.875,00 eura. Tužitelju je priznat i trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 80,96 eura. Ukupni priznati troškovi tužitelja iznose 1.955,96 eura.

43. Na priznati trošak tužitelju su priznate i kamate od dana donošenja presude u skladu sa zatraženim u skladu sa zatraženim te primjenom čl. 151. st.3. ZPP-a i čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (Narodne novine, broj: 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017., 131/2020., 114/2022, 6/2024).

44. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod III. izreke presude.

45. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak sastava podneska od 2. svibnja 2019. koji nije bio nužan za pokretanje predmetnog postupka, u iznosu od 200,00 eura s pridodanim PDV-om, ukupno 250,00 eura. Nadalje nije priznat trošak sastava tri podneska, i to od 15.10.2021, 13.12.2024. i 29.5.2025. koji su u naravi požurnice i ne predstavljaju nužne i potrebne troškove u postupku, ukupno 3 x 50,00 eura s pridodanim PDV-om ili 187,50 eura. Nije priznat niti sastav odgovora na žalbu protiv rješenja kojim se odlučilo o odbijanju prigovora mjesne nenadležnosti. Troška odgovora na žalbu ne predstavlja nužni i nepotrebni trošak za donošenje odluke po žalbi. Tužitelju nije priznat niti trošak pristojbe na tužbu preko priznatih 80,96 eura do zatraženih 86,00 eura, sve iz razloga što je platio pristojbu u iznosu od 610,00 kn ili sada 80,96 eura.

46. Ukupno tužitelju nije priznato 692,04 eura troškova postupka, te je slijedom navedenog odlučeno je kao pod IV. izreke presude.

Slavonski Brod, 13. listopada 2025.

Sudac

Jadranka Babić-Milberg

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana objave presude, za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

Dna:

1. Odvj. Mijo Kladarić, Slavonski Brod,

2. OD Glamuzina i Grošeta, Zagreb.