Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17

32100 Vinkovci

OIB 77561654785

Poslovni broj: P-24/2024-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima po sucu Ivanu Katičiću kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja ŽČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Ivanu Kalauzu, odvjetniku u Vinkovcima, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Jurišićeva 4, Zagreb, OIB: 87939104217, zastupana po punomoćniku Jurici Barbariću, odvjetniku u Vinkovcima, nakon održane i zaključene glavne rasprave 10. rujna 2025. u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika ŽČL, odvjetničke vježbenice u uredu punomoćnika tuženika, 13. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba točke 6.1. Ugovora o kreditu broj: 212852 od 7. prosinca 2007. zaključenog između tužitelja i pravnog prednika tuženika - Volksbank d.d., koja glasi: „6.1. Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: jednokratno 1,50%

(jedancijelapedesetposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 (petstokunainulalipa) kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.“

II. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., Jurišićeva 4, Zagreb, OIB: 87939104217, da isplati tužitelju ŽČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 306,04 eura (slovima: tristošest eura i četiri centa) sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 11. prosinca 2007. do isplate i to po stopi od 15% za period od dospijeća do 31. srpnja 2008., zatim u periodu od 1. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, u periodu od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine do isplate određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., Jurišićeva 4, Zagreb, OIB: 87939104217, da tužitelju ŽČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi prouzročene parnične troškove u iznosu od 1.198,00 eura (slovima: tisuću stodevedesetosam eura), sa zateznim kamatama, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude tj. od 13. listopada 2025. do isplate, prema kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova preko dosuđenog iznosa od 1.198,00 eura (slovima: tisuću stodevedesetosam eura).

V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 12. siječnja 2024. podnio tužbu u kojoj navodi da je 7. prosinca 2007. sklopio sa Volksbank d.d., pravnim prednikom tuženika, Ugovor o kreditu broj: 212852 temeljem kojega je koristio kredit u iznosu od 13.484,37 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate, s rokom otplate kredita od 60 mjeseci. Potraživanje koje je pravni prednik tuženika imao prema tužitelju temeljem gore navedenog ugovora o kreditu, tužitelj je u cijelosti isplatio.

1.1. Navodi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju, radi se o standardno formuliranom ugovoru, pripremljenom od strane tuženika, kao jače/dominantne ugovorne strane, a tužitelj ni na koji način nije bio u mogućnosti utjecati na sadržaj Ugovora, niti pojedinačno pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama.

1.2. Navodi da je prednik tuženika u Ugovor o kreditu ugradio odredbu „6.1. Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: jednokratno 1,50%

(jedancijelapedesetposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 (petstokunainulalipa) kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.“

1.3. Tužitelj navodi da prednik tuženika prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora sa tužiteljem nije pojedinačno pregovarao niti je Ugovorom utvrdio koliko će iznositi naknada za obradu zahtjeva jer prednik tuženika nije tužitelju točno prezentirao koje će on troškove točno imati u vezi postupka odobravanja kredita pa da bi iste tužitelj morao naknaditi, niti mu je objasnio strukturu tih troškova i zašto su iznosi te naknade u izravnoj korelaciji sa iznosom kredita koji se traži. Također, u Ugovoru o kreditu nije navedeno po kojem će se tečaju obračunati naknade, da li po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju, a dodatno nije ni precizirano, niti da li će biti relevantan tečaj na dan sklapanja Ugovora, na dan isplate kredita ili na neki treći dan.

1.4. Tužitelj smatra da je iz navedenog očito je kako se radi o jednostranoj odluci tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj mogao utjecati na sadržaj navedene ugovorne odredbe, poglavito jer se radilo o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Takav način određivanja naknade potpuno je netransparentan za tužitelja kao potrošača, pa je to prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je stoga takva odredba Ugovora protivna načelu savjesnosti i poštenja i posljedično ništetne. Stoga je navedeni uglavak ugovora protivan kogentnim odredbama Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi za vrijeme zaključenja ugovora, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost. Jednako tako tuženik prije zaključenja predmetnog ugovora o kreditu nije kao trgovac u cijelosti informirao tužitelja kao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je također imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

1.5. Tužitelj navodi da je tuženik dana 11. prosinca 2007. naplatio od tužitelja iznos od 306,04 eura temeljem nepoštene i ništetne odredbe Ugovora o kreditu o naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Vinkovcima iz razloga što je predmetnim ugovorom o kreditu ugovorena nadležnost suda u Zagrebu.

2.1. Dalje navodi da u ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz parnice „Potrošač“ jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju.

2.2. Navodi da nema nikakvog zakonskog uporišta u tada primjenjivim propisima, a niti uporišta u sudskoj praksi, da ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo na naknadu za obradu ugovora o kreditu, tj. naknadi za odobrenje ugovora o kreditu. Štoviše, propisi koji su tada bili na snazi nisu predviđali zabranu takvih naknada.

2.3. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva i ističe prigovor zastare.

3. Očitujući se na navode iz odgovora na tužbu tužitelj ističe da je neosnovan prigovor zastare potraživanja, te navodi da je po tom pitanju Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici Odjela od 30. siječnja 2020. donio pravno shvaćanje da zastara kod restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

3.1. Navod da je prednik tuženika u ugovor o kreditu ugradio odredbu kojom je određena administrativna naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1,50% od iznosa od odobrenog kredita, minimalno 500,00 kuna, ali o toj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo i iz nje nije vidljivo na što se navedena naknada odnosi, od kojih se troškova sastoji te zašto je određena baš u tom iznosu.

3.2. Također tužitelj kao potrošač nije mogao imati nikakav utjecaj na sadržaj spornih odredbi, poglavito jer se radilo o odredbama unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

4. Podneskom od 17. ožujka 2025. tužitelj je odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.633,05 eura, te se tužnik protivio ovako određenoj vrijednosti predmeta spora.

5. Na pripremnom ročištu od 1. srpnja 2025. tuženik je naveo da ne osporava visinu tužbenog zahtjeva, dok i dalje osporava osnovu.

6. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao ugovor o kreditu (stranica 5.-11. spisa), prometnu karticu po kreditu (stranica 12. -18. spisa), dopis tuženika (stranica 21. spisa), te je saslušao tužitelja.

7. Na temelju ocjene provedenih dokaza sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje u tekstu: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

8. Rješenjem broj: P-24/2024-6 od 5. ožujka 2024. odbijen je prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Vinkovcima.

9. U odnosu na prigovor tuženika da je vrijednost predmeta spora suviše visoko naznačena, sud je raspravnim rješenjem od 1. srpnja 2025. odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.633,05 eura, jer smatra da se u ovoj pravnoj stvari dokazi izvode u pogledu deklaratornog zahtjeva i zahtjeva za isplatu, tj. više zahtjeva. Stoga je vrijednost predmeta spora određena prema zbroju vrijednosti oba zahtjeva, a sve sukladno članku 37. stavak 1.i članka 40. stavka 3. ZPP.

10. Tijekom postupka nije sporna aktivna i pasivna legitimacija, nije sporno da su tužitelj i prednik tuženika sklopili 7. prosinca 2007. ugovor o kreditu broj: 212852, temeljem kojega je koristio kredit u iznosu od 13.484,37 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate, s rokom otplate kredita od 60 mjeseci. Nije sporno da su točkom 6.1. ugovora ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita od 1,50 % od iznosa kredita. Nije sporno da je tužitelj na ime naknade za obradu kredita dana 10. prosinca 2007. platio iznos od 2.305,84 kuna.

11. Sporno je je li ništetna odredba ugovora o kreditu temeljem koje je tužitelju naplaćena naknada za obradu kredita, te je sporno je li nastupila zastara tužiteljevog potraživanja.

12. Saslušan u svojstvu parnične stranke tužitelj je naveo da je sklopio ugovor o kreditu sa tada Volksbankom d.d. radi kupovine osobnog vozila. Naveo je da je ugovor sastavila banka, te da je prije potpasivanja ugovora isti dobio na uvid i tada je vidio da u ugovoru postoji odredba da je dužan platiti naknadu za obradu kredita od 1,5% od iznosa kredita. U banci mu je objašnjeno da ta odredba mora stajati u ugovoru i da bez te odredbe se ugovor o kreditu ne može sklopiti. On u trenutku potpisa ugovora nije znao koliki novčani iznos predstavlja navedenu naknadu. Naveo je da su mu u banci rekli da je ovakva odredba ugovora o kreditu uobičajena, da svi plaćaju tu naknadu i da se ugovor ne može mijenjati odnosno bila je situacija uzmi ili ostavi. U banci mu nisu objašnjavali za što će se potrošiti iznos koji je on platio za obradu kredita odnosno koji bi to bio trošak obrade kredita.

13. Saslušanjem tužitelja utvrđeno je da je tužitelj od strane službenika banke bio informiran o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita i da naknada iznosi 1,50 % iznosa kredita. Također je utvrđeno da tužitelj nije bio informiran na što konkretno se ta naknada odnosi, te o naknadi nije mogao pregovarati. Također je utvrđeno da je Ugovor bio unaprijed sastavljen i da je u njemu bila određena naknada o kojoj tužitelj nije mogao pregovarati.

14. Člankom 74. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/07., dalje u tekstu: ZZP) između ostalog je propisano da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

15. Nadalje, odredbom članka 96. stavka 1. ZZP propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. istog članka propisano je da se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje stavkom 4. istog članka propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

16. Nadalje, odredbom članka 102. stavka 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

17. Slijedom navedenog, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već iz predmetnih odredbi Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% iznosa kredita.

18. Sukladno odredbi članka 295. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23., dalje u tekstu: ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva.

19. Slijedom toga, o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može se pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora.

20. Nadalje, sud prihvaća da je prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita tuženik imao određene troškove, koji se "pokrivaju" tom naknadom, Sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Naprotiv da su zaista ugovorenim naknadama za obradu zahtjeva i odobravanje kredita "pokriveni", odnosno plaćeni stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita.

21. Budući iz provedenih dokaza proizlazi da je predmetni ugovor o kreditu pripremila banka, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužitelj mogao pojedinačno pregovarati. Obzirom je tužitelj na temelju članka 6.1. Ugovora o kreditu platio tuženiku naknadu za obradu kredita u iznosu kako je to ranije navedeno, to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da su navedene odredbe Ugovora nepoštene, temeljem odredbe članka 96. stavak 1. ZZP, te ništetne u smislu članka 102. stavak 1. ZZP.

22. Tijekom postupka je utvrđeno da tužitelj ima status potrošača. Naime, prema odredbi članka 3. ZZP, i prema svim kasnijim izmjenama istoga zakona, određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

22.1. Uvidom u zaključeni ugovor o kreditu i saslušanjem tužitelja utvrđeno je da je ugovor tužitelj zaključio kao fizička osoba i da joj je isti kredit odobren kao namjenski za kupovinu kuće.

22.2. Obzirom na navedeno, stav je suda da tužitelju pripada pravo na pravnu zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača i to iz razloga jer njegovo svojstvo potrošača proizlazi iz samih odredbi zaključenog ugovora o kreditu, iz kojeg je vidljivo da namjena istog kredita nije bila za nikakve poslovne, obrtničke ili druge namjene, a tuženik tijekom postupka nije niti pokušavao dokazivati drugačije.

23. Slijedom navedenoga sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništetna odredba članka 6.1. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita od 1,75% na iznos kredita.

24. Kako je navedena odredba Ugovora o kreditu ništetna, to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi, te je sukladno članku 323. ZOO tuženik dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na povrat iznosa koji je naplaćen na ime naknade za obradu kredita, odnosno 306,04 eura.

25. Prigovor zastare je neosnovan, jer je člankom 328. ZOO propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti dijela ugovora o kreditu.

25.1. Vezano za zahtjev za isplatu, treba navesti da se radi o restitucijskom zahtjevu te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

26. Tužitelju na dosuđeni iznos pripadaju zatezne kamate temeljem članka 1115. ZOO od dana stjecanja (naplate naknade), jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Iz potvrde tuženika je vidljivo da je je naknada za odobrenje kredita naplaćena 10. prosinca 2007., pa su zatezne kamate dosuđene od dana naplate naknade. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno članku 29. stavak 2. ZOO.

27. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 1., članka 155. i članka 164. ZPP-a, te kako je tužitelj u cijelosti uspio u sporu, to mu je tuženik dužan naknaditi trošak postupka.

28. Sud je tužitelju priznao trošak za sastav tužbe u vrijednosti od 100 bodova sukladno Tbr. 7. točki 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 138/23, dalje u tekstu: Tarifa), za sastav podneska od 4. ožujka 2024. u vrijednosti 100 bodova sukladno Tbr. 8. točki 1. Tarife, za zastupanje na ročištima od 1. srpnja 2025. i 10. rujna 2025. u vrijednosti 100 bodova za svako ročište sukladno Tbr. 9. točki 1. Tarife, za pristup ročištu za objavu presude u vrijednosti od 50 boda sukladno Tbr. 9. točki 3. Tarife, odnosno ukupno 450 bodova. Kada se vrijednost boda pomnoži sa 2,00 eura sukladno Tbr. 54. Tarife dobije se iznos od 900,00 eura. Tužitelju pripada PDV na navedeni trošak u iznosu od 225,00 eura sukladno Tbr. 46 Tarife, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 6,64 eura i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 66,36 eura, odnosno ukupno 1.198,00 eura.

29. Sud tužitelju nije priznao trošak za sastav zahtjeva za dostavu dokumentacije jer tužitelj nije dostavio dokaz da je navedeni zahtjev sastavio odvjetnik. Naime, iz dopisa tužitelja od 27. listopada 2023. (stranica 19. spisa) je vidljivo da je navedeni dopis tuženiku uputio osobno tužitelj, a iz dopisa tuženika od 8. prosinca 2023. (stranica 21. spisa) je vidljivo da je tuženik dokumentaciju dostavio izravno tužitelju. Sud tužitelju nije priznao trošak za sastav podneska od 17. ožujka 2025. kojim podneskom je tužitelj odredio vrijednost predmeta spora iz razloga što je tužitelj vrijednost predmeta spora bio dužan odrediti već u tužbi, a u navedenom podnesku i sam tužitelj navodi da je omaškom u tužbi naznačio pogrešnu vrijednost predmeta spora.

30. Na dosuđeni trošak tužitelju pripadaju zatezne kamate od presuđenja, sukladno članku 30. Ovršnog zakona (Narodne novine, broj: 112/12., 25/13., 93/14., 55/16. i 73/17., 131/20., 114/22. i 6/24.) i članku 29. stavak 1. i 2. ZOO.

31. Zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova je odbijen temeljem članka 154. stavak 1. ZPP.

32. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Vinkovcima, 13. listopada 2025.

Sudac:

Ivan Katičić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana prijema ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi ovom sudu pisano, a o istoj odlučuje županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Odvjetnik Ivan Kalauz, I. Gundulića 2, [adresa] Vinkovci – pun. tužitelja

2. Odvjetnik Jurica Barbarić, M. A. Reljkovića 4, [adresa] Vinkovci – pun. tuženika