Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

Osijek

Poslovni broj: P-936/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku po sutkinji Ljiljani Jakša, u pravnoj stvari tužitelja EO, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku u Osijeku, protiv tužene Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonske avenije 6, zastupane po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Knezović & partneri j.t.d. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 9. listopada 2025. u prisutnosti tužitelja i punomoćnice tužitelja u zamjeni MO, odvjetničke vježbenice u Odvjetničkom uredu Marijana Belčića u Osijeku, po objavi 13. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz članka 6. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2005., sklopljenog 28. lipnja 2005. između tužitelja i prednika tuženika, u dijelu odredbe koji glasi:

“…prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50% jednokratno, unaprijed…“

II. Nalaže se tuženoj Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonske avenije 6, isplatiti tužitelju EO, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], iznos od 140,69 eura (slovima: stotinu četrdeset eura šezdeset devet centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 5. srpnja 2005. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

III. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz članka 8. stavka 2. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2005., sklopljenog 28. lipnja 2005. između tužitelja i prednika tuženika, u dijelu odredbe koja glasi:

„U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu sukladno poslovnoj politici Banke.“

IV. Nalaže se tuženoj Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonske avenije 6, isplatiti tužitelju EO, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], iznos od 66,36 eura (slovima: šezdeset šest eura trideset šest centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 18. listopada 2014. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

V. Nalaže se tuženoj Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonske avenije 6, naknaditi tužitelju EO, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], prouzročeni parnični trošak u iznosu 232,02 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 13. listopada 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

VI. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka iznad dosuđenog u točki V. izreke.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 18. listopada 2024. navodi da je tužena pravni slijednik, Slavonske banke d.d. Osijek/Hypo Alpe-Adria- Bank d.d., da su 28. lipnja 2005. tužitelj i prednik tužene sklopili Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2005. prema kojem je tužena kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, odobrila i stavila na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 15.000,00 CHF po srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek na dan korištenja kredita. Ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 10 godina kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima. Predmetnim tipskim Ugovorom u članku 6. ugovorena je naknada za obradu zahtjeva kredita i to u iznosu 1,50% jednokratno, unaprijed od ukupnog iznosa kredita. Tužena je prilikom isplate kredita 4. srpnja 2005. naplatila tužitelju naknadu za obradu zahtjeva kredita u iznosu od 1.060,05 kn / 140,69 eura. Odredbom članka 8. stavka 2. Ugovora, ugovoreno je da tužitelj može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi tuženik. Tužena je 17. listopada 2014. naplatila tužitelju naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita u iznosu od 500,00 kn / 66,36 eura. O ugovornim odredbama za tzv. „ulaznu i izlaznu naknadu“ nije se pojedinačno pregovaralo, već su iste kao takve unaprijed formulirane i od strane tužene (banke) implementirane u tipskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. Tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i usluga na ime kojih se ista naplaćuje. Navedene odredbe nisu bile ugovorene u dobroj vjeri te su suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega su iste nepoštene i ništetne te ne proizvode pravni učinak. Obzirom je tužena temeljem navedenih nepoštenih odredbi o ulaznoj i izlaznoj naknadi u predmetnom ugovoru iste naplatila i time stekla ne pripadajuću imovinsku korist, navedena je kao nepošten stjecatelj, sukladno članku 1115. ZOO-a, takove dužna vratiti zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Slijedom navedenoga, tužitelj predlaže da nadležni sud donese presudu: "I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz članka 6. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2005., sklopljenog 28. lipnja 2005. između tužitelja i prednika tuženika, u dijelu odredbe koji glasi:

“…prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50% jednokratno, unaprijed…“

II. Nalaže se tuženoj da tužitelju u roku 15 dana na ime naplaćene naknade za obradu kredita isplati iznos od 140,69 eura zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 5. srpnja 2005. do isplate.

III. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz članka 8. stavka 2. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2005., sklopljenog 28. lipnja 2005. između tužitelja i prednika tuženika, u dijelu odredbe koja glasi:

„ U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu sukladno poslovnoj politici Banke.“

IV. Nalaže se tuženoj da tužitelju u roku 15 dana na ime naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita isplati iznos od 66,36 eura zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 18. listopada 2014. do isplate.

V. Nalaže se tuženoj da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, sve u roku 15 dana."

2. Tužena u odgovoru na tužbu ističe prigovor zastare. Ugovor o kreditu otplaćen je u listopadu 2014. Imajući na umu da je tužitelj njime dobio na raspolaganje 15.00,00 CHF (ispravno 15.000,00 CHF) u kunskoj protuvrijednosti, a tužbenim zahtjevom traži isplatu u iznosu od 207,05 eura, ističe da je u slučaju ništetnosti spornih odredbi riječ o zabrani manjeg značaja u smislu članka 107. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05., dalje u tekstu: ZOO78). Stoga predlaže odbiti tužbeni zahtjev. U članku 6. Ugovora je navedeno kako se prije isplate kredita korisniku kredita jednokratno odbijaju troškovi u iznosu od 1,50% odobrene glavnice. Stoga je činidba na koju se tužitelj obvezao u potpunosti određena. Pitanje određenosti moglo bi se postaviti ako bi ugovorne strane predvidjele da korisnik banci treba nadoknaditi neke troškove, a da pritom nije naveden paušalni iznos koji se plaća na ime te naknade, i to samo ako se pravilima tumačenja ne bi moglo utvrditi na koje se troškove takva odredba unosi. Onoga trenutka kad je iznos naknade kvantificiran, argument neodređenosti otpada. U smislu odredbe članka 1066. stavka 2. ZOO-a78 troškovi obrade kredita jesu uvjeti davanja kredita. To je naknadno potvrdio i zakonodavac. Tako se u članku 2. stavku 1. točki 7. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 52/16.) navodi da ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika. Dakle, nije točno da banka na temelju ugovora o kreditu smije naplatiti samo ugovorenu kamatu. Citirana odredba Zakona dokazuje da tomu nije tako jer se izričito navode i druge naknade. Iako taj zakon nije bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, govori u prilog tomu da je tužena na temelju članka 1022. stavka 2. imala pravo naplatiti tužitelju i druge naknade, što uključuje i troškove obrade kredita. Troškovi obrade kredita iskazuju se kroz efektivnu kamatnu stopu (EKS). Naime, prema članku 173. stavku 1. Zakona o bankama ("Narodne novine" 84/02.), Banka je dužna na pogodnom mjestu u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima. U stavku 3. točki 5. tog članka navedeno je da pod informacijama iz stavka 1. ovoga članka, a koje se odnose na odobravanje kredita, podrazumijevaju se sljedeći podaci: (…) efektivne kamatne stope koje odražavaju ukupnu cijenu kredita, izračunate sukladno propisima Hrvatske narodne banke. Prema članku 174. Zakona o bankama, Hrvatska narodna banka može propisati jedinstveni način izračunavanja i iskazivanja cijene kredita i depozita. Na temelju tog članka Hrvatska narodna banka donijela je Odluku o jedinstvenom iskazivanju efektivne kamatne stope na kredite i depozite ("Narodne novine" 74/03.). Dakle, trošak obrade kredita naplaćen je kroz efektivnu kamatnu stopu (EKS). Efektivna kamatna stopa je kamatna stopa koja odražava sve troškove kredita, uključujući naknade, osiguranja, depozit, i ostale izravno povezane troškove kredita. U članku 173. Zakona o bankama propisano je da je banka dužna u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim podatke koji se odnose na naknade odnosno provizije koje banka zaračunava korisniku kredita. Tužena je navedenu obvezu ispunila. Slijedom navedenog, članak 6. Ugovora o kreditu ugovorna je odredba koja je uvjet davanja kredita i koja se iskazuje kroz efektivnu kamatnu stopu, pa za njezino ugovaranje postoji valjani pravni temelj. Članak 6. Ugovora o kreditu je jasna, lako uočljiva i razumljiva odredba. Jasna jer je navedeno da se prije isplate kredita od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade. Lako uočljiva jer je navedena u članku 6. istim fontom i veličinom slova kao što su ispisane ostale odredbe Ugovora o kreditu. Tako sročena odredba je i razumljiva. Time je ostvaren zahtjev transparentnosti iz članka 84. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 96/03., dalje u tekstu: ZZP03). Naknada koja se odnosi na trošak obrade kredita bila je predmet prosudbe Suda Europske unije u kontekstu Direktiva 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., i to u presudi C-621/17 od 3. listopada 2019. (Kiss protiv CIB Bank) i presudi C-84/19 od 3. rujna 2020. (Profi Credit Polska SA protiv QJ). U presudi C- 621/17 od 3. listopada 2019. Sud EU zauzeo je stav da ta odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, ali da banka pritom ne mora detaljno navoditi sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetnu naknadu. Prema stavu Suda Europske unije, ako je odredba kojom je banka ugovorila tzv. ulaznu naknadu jasno predočena potrošaču i ako je potrošač shvatio ekonomsku posljedicu njezina ugovaranja, ona je valjana i proizvodi sve pravne učinke. Suprotan stav, stav da trgovci moraju potrošače obavještavati o svim svojim troškovima i mehanizmima kako su ih utvrdili, doveo bi do nesagledivih ekonomskih posljedica. Dakle, tužena je jasno i transparentno prikazala trošak svoje usluge koji nije obuhvaćen ugovorenom kamatnom stopom, koja predstavlja prihod od plasmana i ne obuhvaća troškove poslovanja, koji se mogu samostalno ugovoriti, kako je to učinjeno u članku 6. Ugovora o kreditu. Najbolja je praksa kreditnih institucija – i to ne samo u Republici Hrvatskoj – operativne troškove (troškovi osoblja, trošak razvoja IT sustava), regulatorne troškove, materijalne troškove (oprema, uredski materijal, informatička oprema, energenti), poštarine i slično, podmirivati kroz posebnu naknadu koja se naplaćuje u postotnom iznosu odobrenog kredita. Time one nisu primorane te troškove uključivati u ugovorenu kamatnu stopu, pa klijentima mogu ponuditi kreditne proizvode s nižom kamatnom stopom. Praksa je pokazala da su one banke koje nisu naplaćivale navedeni trošak obrade kredita u konačnici klijentima ponudile skuplji proizvod. U ovom je slučaju nejasno kako bi to eventualni prikaz strukture naplaćene naknade za troškove obrade kredita mogao utjecati na veći stupanj potrošačeve informiranosti. U hipotetskoj situaciji da je tužena prije sklapanja Ugovora o kreditu tužitelju detaljno prikazala strukturu svih troškova, primjerice da je tužitelj dobio tablicu u kojoj bi bilo prikazano koji iznos od troškova obrade kredita će biti utrošen na hladni pogon, koji na plaće zaposlenika, koji na uredski materijal itd., kako bi to točno utjecalo na stupanj tužiteljeve informiranosti glede Ugovora o kreditu koji je sklopio? Naknada za obradu troškova kredita standard je bankarskog poslovanja u svim državama svijeta s razvijenim tržišnim gospodarstvom. Nakon što je Vrhovni kasacioni sud Republike Srbije u rujnu 2021. godine dopunio svoj stav tako što je jasno kazao da banke imaju pravo naplatiti trošak obrade kredita i da pritom ne moraju prethodno objašnjavati potrošačima strukturu tog troška, Republika Hrvatska ostaje jedina zemlja tržišnog gospodarstva u kojoj se masovno počela dovoditi u pitanje zakonitost predmetne naknade. Austrijski Vrhovni sud, Oberste Gerichsthof (OGH) u presudi OGH br. 6ob13/16d od 30. ožujka 2016. preinačio je odluke nižestupanjskih sudova koji su usvojili tužbeni zahtjev udruge potrošača i zabranili jednoj poslovnoj banci da u ugovorima o kreditu unosi odredbu o naknadi troškova kredita tako što je odbio taj tužbeni zahtjev i zauzeo stav da banka ima pravo naplaćivati tu naknadu. Isti stav zauzeli su i sudovi Češke Republike (Odluka Najvišeg suda Češke Republike CPJN 203/2013 i Odluka III. US – 3725/13 Ustavnog suda Češke Republike. Bankarski sektor je jedan od reguliranijih sektora u gospodarstvu. Tužena je konstantno pod intenzivnim nadzorom Hrvatske narodne banke, koja nikada nije dovodila u pitanje zakonitost naplaćivanja predmetne naknade, a ni danas je ne dovodi u pitanje. Ako unatoč navedenome sud odluči provoditi tzv. poštenosti prema članku 81. stavku 1. ZZP-a03, tužena ističe da je pitanje pregovaranja činjenično pitanje kao i da tuženik (ispravno tužitelj) nije iznio nije jednu tvrdnju u prilog tome da je sporna ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja na štetu tužitelja. Naime, konkretizacija tih načela nije zamišljena tako da se ona samo prepišu iz zakona s „konstatacijom“ da je tome tako. U odnosu na članak 8. stavak 2. Ugovora o kreditu tužena ističe da je sporna ugovorna odredba transparentno ugovorena, na lako uočljiv i razumljiv način. Kreditni referent i javni bilježnik koji je solemnizirao ugovor, jasno su dali tužitelju do znanja da će u slučaju eventualne prijevremene otplate kredita biti naplaćena posebna naknada. Pri tome mu je objašnjeno i u kojem iznosu. U članku 173. Zakona o bankama propisano je da je banka dužna u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim podatke koji se odnose na naknade odnosno provizije koje banka zaračunava korisniku kredita. Tužena je navedenu obvezu ispunila. Na tužitelju je teret dokazivanja ako tvrdi suprotno. Osim što je predmetna naknadna bila sukladna pozitivnopravnim propisima u RH odnosno navedenom Zakonu o obveznim odnosima i Zakonu o Bankama, tužena ističe kako je i Ministarstvo financija, Pravilnikom o naknadama na potrošačke kredite isto potvrdilo (u članku 3.) kako vjerovnici u poslovima kreditiranja potrošača imaju pravo naplatiti i naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Novac s kojim tužena posluje je novac za koji se ona zadužila kod svoje matične banke na inozemnom tržištu. Tužena matičnoj banci za to plaća kamatu. Ne zadužuje se beskamatno. Kako tužena ne može prijevremeno otplatiti kredit svojoj matičnoj banci - dakle nastavlja plaćati kamatu matičnoj inozemnoj banci do kraja ugovornog odnosa - u slučaju prijevremene otplate trpi financijsku štetu. To je razlog zašto je članak 1068. ZOO-a78 glasio: Odustajanje od ugovora i vraćanje kredita prije roka. Zakonodavac je i tada imao na umu da banke uslijed prijevremene otplate kredita trpe financijsku štetu koju korisnici kredita moraju naknaditi kako bi bankarski sustav mogao uredno funkcionirati. Naknada za prijevremenu otplatu kredita višedesetljetni je standard bankarskog poslovanja u svim zemljama s razvijenim tržišnim gospodarstvom. Hrvatska narodna banka, koja kao regulator strogo nadzire tuženičino poslovanje, nikada nije dovela u pitanje zakonitost ugovaranja predmetne naknade. Tužena je uslijed prijevremene otplate kredita trpila štetu. Smatra da je na temelju članka 173. Zakona o bankama i sukladno načelu dispozitivnosti imala pravni temelj za ugovaranje sporne odredbe, a čak i ako je sporna odredba ništetna riječ je o zabrani manjeg značaja u smislu člana 107. stavka 2. ZOO-a78.

Tužena ukazuje na nejasno postavljenu visinu vrijednosti predmeta spora u ovom predmetu. Tužitelj je naznačio visinu tužbenog zahtjeva u iznosu od 1.340,50 eura, koja visina ne odgovara kumulativnom zbroju naplaćenih iznosa na ime tzv. ulazne naknade i tzv. naknade za prijevremenu otplatu kredita, a koje je odredio sam tužitelj u svojoj tužbi. Stoga tužena predlaže sudu da odbije nejasno postavljeni tužbeni zahtjev, odnosno podredno da naloži tužitelju da postavi precizirani i konačni tužbeni zahtjev. Tužena predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev i obveže tužitelja na naknadu troškova parničnog postupka.

2.1. U podnesku od 24. rujna 2025. tužena osporava status potrošača tužitelju. Ističe da je naknada za obradu kredita naplaćena 4. srpnja 2005. u iznosu od 1.060,05 HRK, a naknada za prijevremenu otplatu kredita 17. listopada 2014. u iznosu od 500,00 HRK.

3. U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja, ovaj sud je pročitao rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. Tt-09/1533-3 od 27. veljače 2009. (stranica 6 spisa), rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. Tt-16/22619-2 od 11. srpnja 2016. (stranica 7 spisa), potvrdu (stranica 8 spisa), Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2005. od 28. lipnja 2005. (stranica 9-14 spisa), Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite (stranica 25 spisa), iskaz tužitelja (stranica 64 spisa) i drugu spisu priležeću dokumentaciju.

3.1. Odbijen je prijedlog tužene za pribavom očitovanja Hrvatske narodne banke o značenju efektivne kamatne stope (EKS), jer istim se ne bi utvrdile odlučne činjenice. Odbijen je i prijedlog tužene za provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja na okolnost utvrđenja visine štete.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelj na utvrđenje ništetnosti odredbe članka 6. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2005. od 28. lipnja 2005. koji glasi: „… prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50% jednokratno, unaprijed.", te isplata iznosa od 140,69 eura zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 5. srpnja 2025. pa do isplate na ime ništetne odredbe. Nadalje, predmet spora je i zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti dijela odredbe članka 8. stavka 2. Ugovora o kreditu koji glasi: “U tom slučaju korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu sukladno poslovnoj politici Banke", te isplata iznosa od 66,36 eura zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 18. listopada 2014. pa do isplate na ime ništetne odredbe.

5. U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su 28. lipnja 2025. tužitelj kao korisnik kredita i pravni prednik tužene - Slavonska banka d.d. Osijek - kao kreditor sklopili Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2005. kojim je kreditor stavio tužitelju na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 15.000,00 CHF po srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek na dan korištenja kredita,

- da je kredit odobren kao stambeni za adaptaciju stana,

- da je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50%, jednokratno, unaprijed (članka 6.),

- da je ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu djelomičnu i konačnu otplatu kredita, ukoliko o toj namjeri obavijesti Banku najmanje 30 (trideset) dana unaprijed, u kom slučaju se obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu, sukladno poslovnoj politici Banke (članak 8. točka 2.)

- da je pravni prednik tužene tužitelju na ime naknade za obradu kredita 4. srpnja 2005. naplatila iznos od 140,69 eura,

- da je tužena tužitelju na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita 17. listopada 2014. naplatila iznos od 66,36 eura.

6. Sporno je među strankama je li odredba kojom je ugovoreno plaćanje jednokratnih troškova obrade kredita u visini 1,50% iznosa kredita, sadržana u članku 6. Ugovora o kreditu, ništetna, odnosno je li odredba kojom je ugovoreno plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita, sadržana u članku 8. stavku 2. Ugovora o kreditu, ništetna. Spornim se ukazuje i je li nastupila zastara potraživanja.

7. Pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima normativno je regulirano prije svega Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje: ZZP) važećim u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu.

7.1. Člankom 59. ZZP propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)." odnosno (…) odredbu o ukupnom trošku zajma, (…)."

7.2. Člankom 81. stavkom 1. ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (stavak 3.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.). Drugim riječima, na tuženoj je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarala o naknadi za obradu kredita, naknadi za prijevremenu otplatu kredita kao i o visini tih naknada.

7.3. Člankom 84. ZZP je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosno naknade za prijevremenu otplatu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 84. ZZP ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu i odobrenje kredita kao ni naknada za prijevremenu otplatu kredita ne mogu smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što su uključene u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita (naknada za obradu kredita), odnosno prilikom prijevremene otplate kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbama koje utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementima ugovora o kreditu koji definiraju bit tog ugovornog odnosa.

7.4. Osim toga, tekst članka 84. ZZP treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Jednako tako, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za prijevremenu otplatu kredita ne tiče odnosa između iznosa za prijevremenu otplatu kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, odredbe članka 6. i članka 8. stavka 2. Ugovora o kreditu nisu izuzete iz ocjene poštenosti.

7.5. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene jesu li sporne ugovorne odredbe poštene, sud je uz primjenu članka 83. ZZP uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

7.6. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP, odlučno je ocijeniti bi li tužena, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovala s tužiteljem, mogla razumno očekivati da bi takve ugovorne odredbe bile prihvaćene da se o njima pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorne odredbe članka 6. i članka 8. stavka 2. ne sadrže nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se one odnose, ne može se zaključiti da je tužena mogla razumno očekivati da bi tužitelj pristao na te odredbu u pojedinačnim pregovorima.

7.7. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

7.8. Odredbe članaka 1065. do 1068. Zakona o obveznim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., „Narodne novine“ br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05. – dalje u tekstu: ZOO/91.) važećim u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita. Međutim, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu. Prema odredbi članka 81. stavka 1. i 2. i članka 82. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

7.9. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

8. Tužitelj je potrošač u smislu odredbe članka 3. ZZP, kojom je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Naime, iz Ugovora o kreditu proizlazi da ga je sklopio tužitelj kao fizička osoba, te da se radi o namjenskom stambenom kreditu – za adaptaciju stana, dok iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit podigao u svrhu kupovine i adaptacije kuće u kojoj živi, kao i da u trenutku podizanja kredita nije bio vlasnik tvrtke niti obrta, niti je kuću kupljenu i adaptiranu sredstvima kredita unio u imovinu tvrtke odnosno obrta. Tužena pak tijekom postupka nije dokazala da je ugovor sklopljen u okviru tužiteljeve poslovne aktivnosti ili poduzetničke djelatnosti. Dakle, tužitelj je potrošač u smislu citirane odredbe članka 3. ZZP-a, a tužena trgovac te se radi o potrošačkom ugovoru.

9. Obzirom na naprijed iznijeto, valjalo je utvrditi jesu li stranke pregovarale oko naknade za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita (članak 6. i članak 8. stavak 2. Ugovora o kreditu), odnosno je li tužitelj imao utjecaj na sadržaj tih odredbi Ugovora. Radi utvrđenja tih okolnosti ovaj sud je saslušao tužitelja, pročitao Ugovor o kreditu od 28. lipnja 2005. te drugu spisu priležeću dokumentaciju.

9.1. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit podigao u Slavonskoj banci d.d., da tijekom podnošenja zahtjeva za kredit nije niti bilo spomena o tim naknadama. Kad je od strane banke pozvan na potpis ugovora, ugovor je već bio sačinjen, sačinila ga je banka i rečeno mu je da je ugovor takav kakav je i da ne može mijenjati niti jednu odredbu. Ugovor je pročitao i razumio je koliko je mogao razumjeti, po struci je strojovođa. Više se ne sjeća da li je uopće pročitao odredbe ugovora o nekim naknadama ali sasvim sigurno zna da mu od strane bankarskog službenika ništa nije rečeno na što se odnosi naknada za obavljanje bankarskih usluga, odnosno na koji način je utvrđena visina iste. Nije mu rečeno niti koliko bi ista trebala iznositi u nominalnom iznosu. Prilikom potpisivanja ugovora nije mu rečeno da kredit može otplatiti prijevremeno a pogotovo mu nije rečeno na što se odnosi naknada za prijevremenu otplatu kredita, odnosno na koji način se određuje visina iste. Kako je visina rate kredita s vremenom enormno rasla bilo mu je sve teže otplaćivati kredit, pa je isti odlučio prijevremeno zatvoriti. Otišao je u banku i tamo su mu obračunali ostatak duga, s tim da su mu prvo rekli da nije dužan plaćati nikakve naknade, a da bi mu kasnije naplatiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Tom prilikom mu uopće nisu rekli na koji način su izračunali tu naknadu za prijevremenu otplatu kredita, čak nije znao ni koliko ona nominalno iznosi, jer je bila obuhvaćena ukupnim iznosom koji je bio dužan vratiti na ime otplate kredita. Ugovor o kreditu potpisao je kod javnog bilježnika ali javni bilježnik mu nije pojašnjavao odredbe ugovora. Od strane banke nije dobio nikakvu njihovu odluku, tarifu niti su ga uputili na njihove internetske stranice a kako bi eventualno vidio visinu spomenutih naknada.

9.2. Iz odredbe članka 6. Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj je korisnik kredita obvezan prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obavljanje bankarskih usluga u visini od 1,50% iznosa kredita.

9.3. Iz odredbe članka 8. stavka 2. Ugovora o kreditu proizlazi da je ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu i djelomičnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema poslovnoj politici banke. Obzirom na sadržaj predmetne odredbe ovaj sud utvrđuje da se nigdje u tom članku, kao niti u cijelom ugovoru o kreditu ne navodi koliko iznosi ta naknada, kao i što ta naknada obuhvaća, time da je tužena u odgovoru na tužbu iznijela da je svoje pravo na obračun jednokratne naknade za prijevremenu otplatu kredita crpila iz Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite. Iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj tužitelj može prijevremeno otplatiti kredit uz uvjete koje odredi kreditor, dakle tužena je jednostrano određivala uvjete prijevremene otplate kredita, dakle i visinu naknade za prijevremenu otplatu kredita. Način na koji je ugovorena ne može biti razumljiv prosječnom potrošaču jer osim što je podložna jednostranim promjenama tužene, njome je potrošač (tužitelj) stavljen u poziciju platiti naknadu za koju ne može znati na koji će se način formirati njezina visina i o čemu će ovisiti.

9.4. Temeljem tako provedenih dokaza ovaj sud zaključuje da tužena, na kojoj je teret dokaza, nije dokazala da su među strankama vođeni bilo kakvi stvarni pregovori u pogledu naknade za obradu kredita, već se radilo o uvjetima koje je odredila tužena, odnosno i sama tužena je odredila visinu iste na koju tužitelj nije mogao utjecati. Jednako tako, a u odnosu na naknadu za prijevremenu obradu kredita, nije vidljiva niti visina niti eventualno elementi temeljem kojih će se odrediti visina te odredbe, kao i da visina iste ovisi isključivo o jednostranoj odluci tužene, ovaj sud zaključuje da u svezi predmetne odredbe nije bilo pojedinačnog pregovaranja između tužitelja i tužene i da tužitelj nije znao na što se ta odredba stvarno odnosni niti da je ikako mogao utjecati na njezinu visinu, već da je visina iste ovisila isključivo o važećoj odluci tužene na dan prijevremene otplate kredita. Tužitelj je iznio da mu djelatnik banke nije pojasnio na što se odnosi naknada za obradu kredita, niti kako je određena visina iste, odnosno zašto se plaća naknada za prijevremenu otplatu kredita, kao i na koji način je određena visina iste. Nadalje tužitelj nije mogao pregovarati o tim odredbama, bilo je onako kako je banka odredila.

9.5. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbe ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, što podrazumijeva i predmetne odredbe ugovora o kojima tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

9.6. Plaćanje troškova obrade kredita, uz to bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, i bez definiranja visine iste, prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

9.7. Odredba o troškovima obrade kredita je transparenta u smislu članka 85. ZZP- a, ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

9.8. Budući se o odredbi članka 6. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo te je ista bila unaprijed formulirana od strane tužene i tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, to znači da je navedena odredba Ugovora o kreditu, primjenom članka 81. stavka 1. ZZP-a nepoštena, te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. ZZP-a.

9.9. Slijedom navedenog ovaj sud je utvrdio ništetnim ugovornu odredbu iz članka 6. Ugovora o kreditu o jednokratnim troškovima obrade kredita.

10. Utvrđenje je li ugovorna odredba o prijevremenoj otplati kredita uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana protivno načelu savjesnosti i poštenja na štetu potrošača (tužitelja), ovisi o utvrđenju je li tužena imala štetu/ troškove uzrokovane prijevremenom otplatom kredita, time da dokazivanje nastanka štete troškova u vezi prijevremene otplate kredita mora biti određeno u odnosu na konkretan Ugovor o kreditu i štetu/troškove u vezi prijevremene otplate konkretnog kredita, a ne općenito.

10.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odlukama povodom restitucijskog zahtjeva potrošača s osnova nepoštene odredbe o ugovorenoj naknadu za prijevremenu otplatu kredita (npr. Rev 112/2018-2 od 9. ožujka 2022. i Rev-43/2022- 2 od 14. lipnja 2022.) izrazio pravno shvaćanje da banka imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji su izravno povezani s prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), a da se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne smije odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je banka trebala dobiti da nije bilo prijevremene isplate.

10.2. Naknada za prijevremenu otplatu kredita ne može se smatrati ugovorenim iznosom naknade štete iz članka 265. stavka 3. ZOO/91 koji propisuje da je pravovaljana odredba ugovora kojom se određuje najviši iznos naknade, ako tako određeni iznos nije u očitom nerazmjeru sa štetom i ako za određeni slučaj nije što drugo zakonom određeno. Prijevremenom otplatom kredita tužitelj nije povrijedilo ugovorne odredbe na način da obvezu ne bi ispunio ili da bi zakasnio s njezinim ispunjenjem, nego je iskoristio zakonsko pravo propisano posebnim odredbama iz članka 1068. stavka 2. ZOO/91 i članka 79. stavka 1. ZZP-a, ali i općom odredbom o pravu na prijevremeno ispunjenje novčane obveze iz članka 25. ZOO-a.

10.3. Tužena tijekom postupka navodi da naknada za prijevremenu otplatu kredita predstavlja unaprijed određen iznos naknade štete i troškova koje tužena trpi i snosi zbog prijevremene konačne otplate kredita, a koji nisu povezani s budućom nedospjelom kamatom.

10.4. Tužena je, a na okolnost pretrpljene štete predložila pisane izjave CO i HO ovjerene po javnom bilježniku. Tako iz izjave HO proizlazi da prilikom prijevremene otplate kredita banci nastaju troškovi koji su vezani uz dodatne aktivnosti banke koje se moraju obaviti uslijed prijevremene otplate kredita, a koje inače nije potrebno obaviti prilikom redovne otplate kredita, radi se o dodatnim troškovima osoblja banke povezanim sa administracijom kredita, jer se ne radi o automatiziranom postupku banke. Iz izjave CO pak proizlazi u slučaju prijevremene otplate kredita, tužena nema mogućnost da prijevremeno vrati novac kojeg je prethodno osigurala kako bi mogla isplatiti kredit, uslijed čega joj nastaje šteta jer i dalje plaća kamate svojim zajmodavcima.

10.5. Cijeneći izvedene izjave ovaj sud ne nalazi utvrđenim koje je pravedne i objektivno nastale troškove tužena izravno pretrpila prijevremenom otplatom konkretnog kredita. Naime, izjava HO je uopćena, odnosno nije vidljivo koje točno troškove osoblja je tužena imala prilikom obrade zahtjeva ovdje tužitelja za prijevremenom otplatom kredita (npr. nije vidljivo koje konkretno poslove službenici tužene redovno obavljaju, odnosno da li ti poslovi uključuju i obradu zahtjeva za prijevremenom otplatom kredita, ukoliko ne, da li je tužena za obradu zahtjeva tužitelja zaposlila novog radnika ili je postojeći taj zahtjev obradio izvan redovnog radnog vremena i koliko je s tim u svezi trošak tuženoj nastao). Jednako tako nije vidljivo je li posao prijevremene obrade kredita složeniji od uobičajenih poslova službenika banke i koliko vremena istima treba za obradu. Prema tome, ove navode ocjenjuje paušalnim i usmjerenim isključivo ka pogodovanju tuženoj. Nadalje, a što se tiče izjave CO, ovaj sud navodi da je ista sastavljena u skladu sa potrebama tužene i radi pogodovanja tuženoj i da formulacija iste odgovara formulacijama tužene koje je ista koristila tijekom postupka u svrhu opravdavanja dopuštenosti odredbe o prijevremenoj otplati kredita. Jednako tako, radi se o općenitoj izjavi, dakle nije konkretizirano je li baš za prijevremeno otplaćeni iznos kredita od strane tužitelja tuženoj nastala šteta u vidu negativne kamate za držanje tih sredstava na računima stranih banka.

10.6. Obzirom na iznijeto ovaj sud zaključuje da opisana pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tužena trebala dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti). Shvaćanje, da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošaču naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu potvrđeno je i donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 101/17.), a kojim Zakonom se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL L 60, 28.2.2014.). Iako se, dakle, vodeći računa o danu sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, taj Zakon ne primjenjuje na konkretan slučaj, evidentno je da je taj Zakon otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja i onemogućio bankama da potrošače penaliziraju za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza. Banke bi u tom slučaju imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita. (Rev-112/2018 od 9. ožujka 2022.).

10.7. Kako tužena nije dokazala koji su joj potrebni i objektivni troškovi nastali prilikom prijevremene otplate kredita, a uopćeni iskazi HO i CO nisu dostatni da bi sud na bazi tako uopćenih tvrdnji provodio dokaz financijskim vještačenjem radi utvrđivanja visine štete/troškova koji su vezani uz konkretan slučaj, to je iz navedenih razloga sud odbio prijedlog tužene za provođenje financijskog vještačenja na okolnost utvrđenja visine štete.

10.8. Pošto tužena nije tijekom postupka dokazala koji su joj potrebni i objektivni troškovi nastali prilikom prijevremene otplate kredita, pa kraj utvrđenja da se o predmetnoj odredbi nije pregovaralo, da je ista uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana protivno načelu savjesnosti i poštenja na štetu potrošača (tužitelja), to ovaj sud utvrđuje da je predmetna odredba (članak 8. stavak 2.) nepoštena, a time, u smislu odredbe članka 87. stavak 1. ZZP/03, ništava.

10.9. Slijedom navedenog ovaj sud je utvrdio ništetnim ugovornu odredbu iz članka 8. stavka 2. Ugovora o kreditu o jednokratnim troškovima obrade kredita

11. Neosnovan je prigovor tužene da se radi o zabrani manjeg značaja jer je je odredbama povrijeđen i javni interes s obzirom na općepoznati broj potrošačkih kredita koje korisnici sklapaju s tuženom i drugim bankama.

12. Neosnovan je prigovor zastare tužene. Naime, odredbom članka 110. ZOO- a/91 propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa nije zastarjelo pravo tužitelja na isticanje ništetnosti članka 6. i članka 8. stavka 2. Ugovora o kreditu. Tužitelj je postavio zahtjeve za isplatu, pa se radi o restitucijskim zahtjevima, a u odnosu na kojeg je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj:

Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO- a/05 kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, u konkretnom slučaju zastara počinje teći od dana donošenja ove prvostupanjske presude, jer je ovom presudom kao prethodno pitanje riješeno pitanje ništetnosti odredbe članka 6. i članka 8. stavka 2. Ugovora o kreditu, pa zastarni rok propisan člankom 371. ZOO-a/91 od pet godina nije protekao.

13. Prema odredbi članka 104. stavka 1. ZOO/91. u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 210. ZOO/91. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Odredbom članka 214. ZOO/91. je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tužena je nepoštena od dana stjecanja predmetnih iznosa jer to proizlazi iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom spisu.

13.1. Tužitelju zakonska zatezna kamata pripada od dana uplate iznosa na ime naknade za obradu kredita u visini od 140,69 eura, koji iznos i dan naplate je među strankama nesporan, pa je tužitelju dosuđena zakonska zatezna kamata počevši od 5. srpnja 2005. Tužitelju zakonska zatezna kamata pripada od dana uplate iznosa na ime naknade za prijevremenu obradu kredita u visini od 66,36 eura, koji iznos i dan naplate je među strankama nesporan, pa je tužitelju dosuđena zakonska zatezna kamata počevši od 18. listopada 2014.

13.2. Visina stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. određena je sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 153/04. i 35/05.), od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11.) od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. sukladno odredbi članka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 114/22.) i Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 156/22.), a od 30. prosinca 2023. do isplate stopa kamate je dosuđena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23.).

14. Obzirom na iznijeto valjalo je odlučiti kao u točki I., II., III. i IV. izreke presude.

15. Odluka o trošku tužitelja temelji se na odredbama članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. – dalje: ZPP) te sukladno Tarifi o naknadama i nagradama za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23. – dalje u tekstu: Tarifa). Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku-odvjetniku, i to za:

- sastav tužbe u iznosu 50,00 eura (Tbr. 7. točka 1. Tarife),

- sastav obrazloženog podneska od 19. prosinca 2024. u iznosu 50,00 eura

(Tbr. 8. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 9. listopada 2025. u iznosu 50,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu za objavu 13. listopada 2025. u iznosu 25,00 eura (Tbr. 9. točka 3. Tarife),

ukupno 175,00 eura, što uvećano za pripadajući iznos PDV-a daje iznos od 218,75 eura. Tužitelju je dosuđen i trošak pristojbe za presudu u iznosu 13,27 eura.

15.1. Tužitelju nije dosuđen trošak pristojbe za tužbu, jer taj trošak nije imao pristojbu za tužbu nije platio. Dakle, tužitelju je dosuđen ukupan trošak u iznosu 232,02 eura na koji iznos mu je dosuđena pripadajuća zakonska zatezna kamata počevši od presuđenja (prema članku 151. stavku 3. ZPP-a) pa do isplate.

16. Stoga je odlučeno kao u izreci presude.

U Osijeku 13. listopada 2025.

Sutkinja: Ljiljana Jakša

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP).

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11. ZPP).

O žalbi odlučuje županijski sud.

Dostavljeno:

1. Marijan Belčić, odvjetnik u Osijeku

2. Odvjetničko društvo Knezović & partneri j.t.d. u Zagrebu