Poslovni broj: XXXII P-1061/2025

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U RIJECI

Frana Kurelca 3, 51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sutkinji Martini Maršić Lukić, u parničnom predmetu tužiteljice KJ iz [adresa], ŽJ - Prvi prilaz 1, OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicima MJ, Marku Vučiniću i Karlu Vučiniću, odvjetnicima u Rijeci, protiv tuženice ADDIKO BANK d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug, odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene dana 15. rujna 2025. godine, u prisutnosti tužiteljice i njezinog punomoćnika te zamjenika punomoćnika tuženika, na temelju članka 335. stavka 6. Zakona o parničnom postupku, dana 13. listopada 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 6. Ugovora o kreditu broj: 396-158/2008, sklopljenog između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora od 26.08.2008. godine, potvrđen od strane Javnog bilježnika Radosne Mavrinac posl.br. OV-5247/08 dana 28.08.2008., kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, u dijelu koji glasi: „…Banka je ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta Banke. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope i visini anuiteta...“, pa stoga kao takva ne proizvodi pravne učinke za ugovorne stranke te tužitelj nije dužan plaćati mjesečnu kamatu po promjenama kamatnih stopa tuženika od 31.12.2008. godine do 16.09.2014. godine.

II. Utvrđuju se ništetnim odredbe čl. 2., 3. i čl. 4. Ugovora o kreditu broj: 396- 158/2008 sklopljenog između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora od 26.08.2008. godine, potvrđen od strane Javnog bilježnika Radosne Mavrinac posl.br. OV-5247/08 dana 28.08.2008, kojima su glavnica i povrat obveza vezani uz valutu švicarski franak.

III. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. da tužiteljici KJ isplati s osnova razlike u tečaju iznos od 3.894,67 EUR (slovima: tri tisuće osamsto devedeset

Poslovni broj: XXXII P-1061/2025

četiri eura i šezdeset sedam centi) / 29.344,39 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim kako slijedi:

- na iznos od 1,94 € od 15. 10. 2008. do isplate,

- na iznos od 6,77 € od 13. 11. 2008. do isplate,

- na iznos od 11,78 € od 12. 12. 2008. do isplate,

- na iznos od 6,49 € od 10.1.2009 do isplate,

- na iznos od 15,62 € od 13.2.2009 do isplate,

- na iznos od 18,27 € od 14.3.2009 do isplate,

- na iznos od 19,97 € od 11.4.2009 do isplate,

- na iznos od 15,22 € od 14.5.2009 do isplate,

- na iznos od 15,24 € od 25.6.2009 do isplate,

- na iznos od 13,79 € od 14.7.2009 do isplate,

- na iznos od 12,69 € od 13.8.2009 do isplate,

- na iznos od 11,63 € od 1.9.2009 do isplate,

- na iznos od 13,73 € od 1.10.2009 do isplate,

- na iznos od 11,54 € od 1.11.2009 do isplate,

- na iznos od 12,51 € od 1.12.2009 do isplate,

- na iznos od 12,73 € od 1.1.2010 do isplate,

- na iznos od 16,86 € od 1.2.2010 do isplate,

- na iznos od 18,88 € od 1.3.2010 do isplate,

- na iznos od 18,08 € od 1.4.2010 do isplate,

- na iznos od 21,51 € od 1.5.2010 do isplate,

- na iznos od 23,08 € od 1.6.2010 do isplate,

- na iznos od 27,46 € od 1.7.2010 do isplate,

- na iznos od 32,17 € od 1.8.2010 do isplate,

- na iznos od 27,80 € od 1.9.2010 do isplate,

- na iznos od 40,43 € od 1.10.2010 do isplate,

- na iznos od 36,03 € od 1.11.2010 do isplate,

- na iznos od 35,06 € od 1.12.2010 do isplate,

- na iznos od 40,31 € od 1.1.2011 do isplate,

- na iznos od 49,37 € od 1.2.2011 do isplate,

- na iznos od 43,73 € od 1.3.2011 do isplate,

- na iznos od 43,62 € od 1.4.2011 do isplate,

- na iznos od 40,86 € od 1.5.2011 do isplate,

- na iznos od 45,39 € od 1.6.2011 do isplate,

- na iznos od 53,49 € od 1.7.2011 do isplate,

- na iznos od 57,37 € od 1.8.2011 do isplate,

- na iznos od 76,46 € od 1.9.2011 do isplate,

- na iznos od 65,98 € od 1.10.2011 do isplate,

- na iznos od 57,10 € od 1.11.2011 do isplate,

- na iznos od 55,93 € od 1.12.2011 do isplate,

- na iznos od 55,83 € od 1.1.2012 do isplate,

- na iznos od 58,51 € od 1.2.2012 do isplate,

- na iznos od 61,50 € od 1.3.2012 do isplate,

- na iznos od 62,62 € od 1.4.2012 do isplate,

- na iznos od 61,92 € od 1.5.2012 do isplate,

- na iznos od 61,71 € od 1.6.2012 do isplate,

- na iznos od 63,20 € od 1.7.2012 do isplate,

- na iznos od 62,87 € od 1.8.2012 do isplate,

Poslovni broj: XXXII P-1061/2025

- na iznos od 62,12 € od 1.9.2012 do isplate,

- na iznos od 60,36 € od 1.10.2012 do isplate,

- na iznos od 59,12 € od 1.11.2012 do isplate,

- na iznos od 60,94 € od 1.12.2012 do isplate,

- na iznos od 62,07 € od 1.1.2013 do isplate,

- na iznos od 62,30 € od 1.2.2013 do isplate,

- na iznos od 61,38 € od 1.3.2013 do isplate,

- na iznos od 59,23 € od 1.4.2013 do isplate,

- na iznos od 60,20 € od 1.5.2013 do isplate,

- na iznos od 61,22 € od 1.6.2013 do isplate,

- na iznos od 58,52 € od 1.7.2013 do isplate,

- na iznos od 56,57 € od 1.8.2013 do isplate,

- na iznos od 56,60 € od 1.9.2013 do isplate,

- na iznos od 57,95 € od 1.10.2013 do isplate,

- na iznos od 58,89 € od 1.11.2013 do isplate,

- na iznos od 60,00 € od 1.12.2013 do isplate,

- na iznos od 61,68 € od 1.1.2014 do isplate,

- na iznos od 61,98 € od 1.2.2014 do isplate,

- na iznos od 60,86 € od 1.3.2014 do isplate,

- na iznos od 63,70 € od 1.4.2014 do isplate,

- na iznos od 64,37 € od 1.5.2014 do isplate,

- na iznos od 63,26 € od 1.6.2014 do isplate,

- na iznos od 61,88 € od 1.7.2014 do isplate,

- na iznos od 62,44 € od 1.8.2014 do isplate,

- na iznos od 63,84 € od 1.9.2014 do isplate,

- na iznos od 758,17 € od 17.9.2014 do isplate,

po stopi koja se određuje od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 31. srpnja 2015. godine uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. godine prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećano za tri postotna poena; od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se dobije uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženici naknaditi tužiteljici troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 2.064,95 EUR (slovima: dvije tisuće šezdeset četiri eura i devedeset pet centi), sa zateznom kamatom koja teče na ovaj iznos od 13. listopada 2025. godine do isplate po stopi od 5,15% godišnje, a u slučaju promjene po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok

Poslovni broj: XXXII P-1061/2025

se u preostalom dijelu poviše dosuđenog iznosa a do zatraženih 2.127,45 EUR, zahtjev za naknadu parničnog troška tužiteljice o d b i j a kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužbenim zahtjevom iz podneska od 7. ožujka 2022. tužiteljica konačno postavlja tužbeni zahtjev istaknut u tužbi podnesenoj ovome sudu 3. rujna 2021. godine, tražeći utvrđenje ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu broj 306-158/2008 što ga je kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopila 26. kolovoza 2008. godine, a koji tvrdi uređuju pitanje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, posebice članka 2., 3., 4. i 6. ugovora o kreditu. Također, tim tužbenim zahtjevom traži i isplatu iznosa od 7,80 EUR na ime promjenjive kamatne stope, te 3.894,67 EUR za razliku u tečaju, sve s kamatama kako je to navedeno u samom zahtjevu.

2. U prilog tužbenom zahtjevu navodi da je između stranaka 26. kolovoza 2008. godine sklopljen Ugovor o kreditu broj 306-158/2008, kojim je prednik tuženika Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditor, tužiteljici kao korisnici kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 17.305,00 CHF za kupnju motornog vozila, s rokom povrata u 84 anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja. Kamatna stopa ugovorena je kao promjenjiva u visini od 6,50 % godišnje. Napominje da ugovor sadrži ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženica kao trgovac nije tužiteljicu kao potrošača upozorila i u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Napominje i da kamatna stopa nije određena jer je ugovorena kao promjenjiva, sukladno promjeni tržišnih uvjeta i sukladno odluci tuženika koji je ovu mogućnost koristio za povećanje kamatne stope, bez pojašnjavanja kriterija promjene tuženici i bez mogućnost da tuženica na sadržaj ove odredbe, kao i ostalih odredbi ugovora, sadržajno utječe. Tvrdi da je tuženica ugovaranjem ovih ništetnih odredbi protivnih Zakonu o zaštiti potrošača, na taj način pričinila joj štetu, stekavši za sebe korist bez osnove koju je dužna vratiti.

3. Tužiteljica drži da su joj Ugovorom o kreditu povrijeđena njezina prava kao potrošača, jer je tuženica koristila nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe, prvenstveno vezanjem iznosa rate uz švicarski franak, te odredbom kojom je tuženici omogućeno jednostrano mijenjanje kamatne stope, zaključujući da ovo predstavlja nepoštenu poslovnu praksu, pa se time radi i o ništetnim odredbama. Poziva se na sadržaj odluke u kolektivnom sporu što se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. br. P-1402/2012. Protivi se istaknutom prigovoru zastare ukazujući na mišljenje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. godine, sudsku praksu, kao i prošireni utjecaj pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu. Naglašava i da je nesporno da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno temeljem odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima, no ističe da ona u vrijeme kada je ugovarala predmetni kredit nije bila upoznata o valutnom riziku koji za nju predstavlja konkretna ugovorena valutna klauzula CHF, te koje su moguće posljedice tijekom otplate koje mogu uzrokovati znatnu neravnotežu prava i obveza na štetu tužitelja. U tom smislu naglašava da su banke uz povećani

Poslovni broj: XXXII P-1061/2025

tečaj od potrošača naplaćivale i povećanu kamatnu stopu koja je bila ugovorena kao promjenjiva prema odluci banke, dovevši korisnike kredita u težak financijski položaj.

4. U odgovoru na tužbu, kao i kasnijem tijeku postupka, tuženica osporava tužbeni zahtjev u cijelosti. Tvrdi da tužiteljica uz tužbu ne dostavlja konkretne dokaze, a ističe i prigovor zastare jer je tužba podnesena nakon isteka pet godina od učinjenih plaćanja, a protekao je i trogodišnji zastarni rok za tražbine naknade štete. Navodi i da je otplatom kredita u cijelosti, ugovor prestao postojati pa kako nema više dužničko- vjerovničkog odnosa među strankama, to se niti odredbe ugovora ne mogu utvrditi ništetnima, niti se na temelju istih može tražiti bilo kakvo plaćanje od tuženika, a tužiteljica nema pravni interes za podnošenje ove tužbe. Protivi se primjeni utvrđenja iz kolektivne parnice navodeći kako ovaj sud nije vezan tim utvrđenjima, navodeći i da tužba ne sadrži konkretiziranje radnji tuženika koje bi dovele do ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu, pa se stoga ne može napraviti test jesu li te ugovore odredbe ništetne ili nisu.

5. Ističe da je u cijelosti postupila u skladu s pozitivnim propisima, te je tužiteljici kao potrošaču učinila dostupnim sve bitne uvjete ugovora, obavještavala je o promjeni kamatne stope i dostavljala izmijenjene otplatne planove. Protivi se tvrdnjama o ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ukazujući da je ugovaranje ove stope bilo dopušteno, da su na tržištu krediti s promjenjivom kamatnom stopom bili prisutni godinama, a tužiteljica je ovu jasnu odredbu izričito prihvatila. Osim toga, primjena promjenjive kamatne stope imala je svoje poslovne razloge, prema unaprijed predviđenim pravilima i parametrima koji utječu na njezinu vrijednost. Tvrdi i da je odredba o promjenjivosti kamatne stope jasna, lako uočljiva i lako razumljiva, nije suprotna načelu savjesnosti i poštenja te ne može biti nepoštena. Stav je tuženika da ni odredba o valutnoj klauzuli nije ništetna. Tvrdi da je potrošače upozoravao na rizike rasta tečaja švicarskog franka te da toliki porast tečaja ni tuženik nije mogao predvidjeti u vrijeme sklapanja ugovora jer je do rasta tečaja došlo tek 2009. godine. Tuženik drži da nije postupao nepošteno prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, već je postupio savjesno i pružio sve informacije tužiteljici kojima je u tom trenutku raspolagao vezano za tečaj švicarskog franka. Osporava i osnov i visinu tužbenog zahtjeva, protivi se tijeku zateznih kamata i predloženom zadatku financijskog vještačenja, obrazlažući detaljno svoj stav i pozivom na sudsku praksu.

6. Tuženik smatra da se s tužiteljicom pojedinačno pregovaralo o spornoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, s obzirom je mogla birati između više kredita s fiksnom i promjenjivom kamatnom stopom, te je donijela odluku da je za nju prihvatljiva promjenjiva kamatna stopa uz primjenu valutne klauzule u valuti CHF. Tvrdi i da su odredbe o promjenjivosti kamatne stope i valuti jasne, lako uočljive i lako razumljive, nisu suprotne načelu savjesnosti i poštenja te ne mogu biti nepoštene. Nakon provedenog financijskog vještačenja ističe kako sud nije uzeo u obzir prijedlog tuženika za provedbu vještačenja na način da se izračuna kamatna stopa u odnosu na kunske kredite za referentno razdoblje, a nalaz drži i nejasnim. Ističe i prigovor prijeboja za vrijeme kada je tužiteljica plaćala manje iznose od onih po otplatnom planu. Smatra da je provedbom vještačenja sukladno zadaći suda, tužiteljica dovedena u bitno povoljniji položaj od potrošača koji su inicijalno sklopili ugovor o kreditu u HRK ili EUR. Ponavlja i prigovor zastare, posebno u dijelu u kojem tužiteljica traži preplatu po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

Poslovni broj: XXXII P-1061/2025

7. Odlučujući o tužbenom zahtjevu, ovaj je sud donio presudu pod posl. br. P-1444/2021 od 18. svibnja 2022. godine kojom je usvojio tužbeni zahtjev izuzev u dijelu što se odnosi na zahtjev za isplatu s osnova ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Ta presuda potvrđena je presudom Županijskog suda u Varaždinu posl. br. Gž-1031/2022 od 25. kolovoza 2022. godine, no povodom prijedloga za dopuštenje revizije tuženika Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem posl. br. Revd-770/2023 od 8. ožujka 2023. dopustio podnošenje revizije tuženiku zbog pitanja: "Može li sud, u individualnoj parnici radi naknade štete koja se temelji na utvrđenjima iz presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, izvesti činjeničnu presumpciju da je tuženik kao banka u ugovoru o kreditu donosio jednostrane odluke o promjeni kamatne stope koje su dovele do bitne neravnoteže, te činjeničnu presumpciju da je prednik tuženik propustio informirati tužitelja o pravnim i ekonomskim posljedicama ugovaranja valutne klauzule CHF, iako je banka kao tuženik tijekom postupka tvrdila da je informirala tužitelja u konkretnom ugovoru o kreditu te predložila adekvatne dokaze na te okolnosti, posebice u vidu saslušanja djelatnika tuženika, a koje dokazne prijedloge sudovi nisu proveli?", a potom je svojim rješenjem posl. br. Rev-526/2023 od 18. prosinca 2024. godine i ukinuo presudu Županijskog suda u Varaždinu posl. br. Gž-1031/2022-2 od 25. kolovoza 2022. u točki I izreke i presudu Općinskog suda u Rijeci posl. br. P-1444/2021-22 od 18. svibnja 2022. u dijelu pod točkom I., II., III. i V. izreke te je predmet vratio ovome sudu kao sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

8. U ukidnoj revizijskoj odluci Vrhovni sud Republike Hrvatske je naglasio da u povodu pojedinačne tužbe potrošača, sud u okviru šireg zaključka iz kolektivne zaštite, o konkretnoj ugovornoj odredbi treba odlučiti u okviru specifičnih okolnosti pojedinog slučaja. Stoga, tužena osnovano tvrdi da je sud morao omogućiti dokazivanje činjenice da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu dala potrošaču odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama postojanja ugovornih odredaba na njegovu novčanu obvezu i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Kada banci ne bi bilo omogućeno dokazivanje da je određenom potrošaču u postupku sklapanja kolektivnog ugovora o kreditu dala odgovarajuću obavijest o spornim odredbama, unatoč tome što je na njoj teret dokazivanja te okolnosti, tada bi se odluka suda o nepoštenosti (ništetnosti) tih odredaba temeljila samo na pravnoj presumpciji, a da banci nije omogućeno dokazivanje o protivnom, a time bi bilo povrijeđeno pravo banke na pošteno suđenje. Obzirom na navedeno, u konkretnom slučaju zbog toga što sudovi nižeg stupnja nisu proveli personalne dokaze predložene po tuženici, tuženici je onemogućeno dokazivanje činjenica značajnih za predmet, odnosno primjenu odredbe članka 81. stavka 4. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 36/03). Odredba članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 125/07, 79/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12 i 56/13) propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje je potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, međutim, sud je u individualnom predmetu dužan raspraviti činjenice i s obzirom na osobu potrošača koja je pokrenula postupka i s obzirom da sve okolnosti tog pojedinog slučaja, da bi se utvrdilo postojanje odnosno nepostojanje stvarne neravnoteže u pravima i obvezama potrošača i trgovca, jer odluka o konkretnom sporu ne uzima u obzir specifičnosti konkretnog slučaja i konkretan ugovorni odnos. Stoga su prethodne pravomoćne odluke nižih sudova ukinute na način kako je to gore opisano, s uputom ispravka navedenih pogrešaka.

Poslovni broj: XXXII P-1061/2025

9. U ponovljenoj glavnoj raspravi, sud je proveo dokaz čitanjem zapisnika o prethodnog provedenim dokazima i čitanjem isprava priloženih spisu, sve imajući u vidu da su se stranke na raspravi održanoj 5. rujna 2025. godine suglasile s time da se zbog izmjene raspravnog suca ne provode svi dokazi neposredno, već da se samo pročitaju zapisnici o prethodno izvedenim dokazima, što je u skladu i s načelom ekonomičnosti. Sukladno uputi Vrhovnog suda Republike Hrvatske proveden je dokaz saslušanjem tužiteljice na okolnost pregovaranja i sklapanja spornog ugovora o kreditu, odnosno sadržaja kreditnog odnosa. Tuženik je pritom odustao od vlastitih prijedloga za provođenjem dokaza saslušanjem svjedoka, a nakon provedene glavne rasprave održane 15. rujna 2025. godine stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga, pa je ovaj sud na ročištu održanom 15. rujna 2025. godine zaključio glavnu raspravu sukladno članku 304. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZPP) ocijenivši da je predmet dovoljno razjašnjen za donošenje odluke.

10. Brižljivo i savjesno ocjenjujući svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, u smislu članka 8. ZPP, stav je ovoga suda da je tužbeni zahtjev osnovan.

11. Naime, u ovom postupku iz očitovanja stranaka i dostavljenih isprava sud je utvrdio slijedeće:

- uvidom u Ugovor o kreditu broj 306-158/2008 sklopljen dana 26. kolovoza 2008. godine, a što među strankama nije ni sporno, utvrđeno je da su stranke, i to tužiteljica kao korisnica kredita i prednik tuženika Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. kao davatelj kredita, sklopili Ugovor o kreditu na iznos od 17.305,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tuženice, važećem na dan korištenja kredita, u svrhu kupnje motornog vozila, uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu vezanu uz valutu CHF, na vrijeme od 7 godina,

- u članku 2. Ugovora određeno je da je iznos kredita 17.305,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženice za CHF važećem na dan korištenja kredita,

- člankom 4. Ugovora o kreditu određen je iznos mjesečnog anuiteta od 256,97 CHF, kao i valutna klauzula koja određuje da korisnik kredita otplaćuje kredit u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika važećem na dan dospijeća ili na dan plaćanja ako se plaćanje vrši prije datuma dospijeća, pri čemu anuiteti dospijevaju na naplatu svakog posljednjeg dana u mjesecu,

- člankom 3. Ugovora o kreditu određeno je da je kamatna stopa promjenjiva te u trenutku ugovaranja iznosi 6,50 % dekurzivno godišnje, obračunava se i naplaćuje mjesečno i uključena je u anuitete, s time što je člankom 6. Ugovora tuženica ugovorila promjenjivost kamatne stope sukladno svojoj Odluci o kamatnim stopama ili drugom aktu,

- tuženica tijekom postupka nije osporila navode iznesene u samoj tužbi da je jednostranom odlukom s početno ugovorene kamatne stope od 6,50 % podizala kamatnu stopu,

- tuženica ne osporava niti da je bila riječ o, kako se to navodi u Ugovoru o kreditu, promjenjivoj kamatnoj stopi, no drži da je imala pravo izmjene Poslovni broj: XXXII P-1061/2025

kamatne stope sukladno članku 3. Ugovora o kreditu s kojom se tužiteljica potpisom Ugovora suglasila, da su sve izmjene kamatnih stopa bile sačinjene sukladno metodologiji tuženice, pa tuženica drži da se prema tome ne radi o jednostranim aktima tuženice već odluci utemeljenoj na konkretnim poslovnim prilikama,

- nadalje, među strankama nije sporno niti da je do promjene visine anuiteta tuženice došlo i uslijed povećanja vrijednosti CHF u odnosu na hrvatsku kunu, a nije sporno niti da je kredit otplaćen 16. rujna 2014. godine.

12. Sporno je između stranaka jesu li navedene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kao i pravu izmjene ugovorene kamatne stope, načinu obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama tuženice, sadržane u predmetnom Ugovoru o kreditu, ništetne i posljedično tome ima li tužiteljica osnovano pravo pozivati se na njihovu ništetnost. Sporno je i ima li tužiteljica pravo na isplatu preplaćenih iznosa s osnova valute. Prijeporno jest i jesu li tužiteljici kao potrošaču dana sva potrebna upozorenja, odnosno je li tužiteljica informirani potrošač, a stranke se ne slažu i oko toga je li potraživanje tužiteljice u zastari, kao i postoji li i je li osnovan prigovor prijeboja tuženika za iznose koje je tužiteljica manje platila za vrijeme dok je tečaj CHF bio manji od onog u vrijeme korištenja kredita.

13. Što se pak tiče zahtjeva tužiteljice za isplatom iznosa od 7,80 EUR sa zateznim kamatama na pojedine iznose kako je to navedeno u podnesku tužiteljice od 7. ožujka 2022. godine, sud naglašava da je ovaj dio tužbenog zahtjeva odbijen točkom IV izreke presude Općinskog suda u Rijeci posl. br. P-1444/2021 od 18. svibnja 2022. godine, protiv koje nijedna od stranaka nije izjavila žalbu pa je odluka u tom dijelu postala pravomoćna.

14. Odlučujući pak o preostalom dijelu zahtjeva ukazuje se da je odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine br. 96/03, dalje ZZP/03) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radilo o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (članak 81. stavak 2. ZZP/03). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (članak 81. stavak 4. ZZP/03). Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor (članak 83. ZZP/03). Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (članak 84. ZZP/03). Nadalje odredbom članka 87. stavka 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (članak 87. stavak 2. ZZP/03).

15. Odredbom članka 22. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, na snazi u vrijeme zasnivanja obveznog odnosa stranaka, u daljnjem

Poslovni broj: XXXII P-1061/2025

tekstu: ZOO), dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja strane valute prema valuti Republike Hrvatske. Slijedom navedene odredbe jasno je da je zakonom dopušteno ugovaranje valutne klauzule u ugovorima o kreditu. Nadalje, iz teksta članka 26. stavka 1. ZOO-a propisana je mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope. Obzirom na prednje, a što je po mišljenju suda i nesporno, između stranaka nema dvojbe da su stranke pa tako i tuženica mogle ugovarati ugovore o kreditu primjenjujući promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, međutim sporno je jesu li te odredbe ugovora ugovorene na zakoniti način, prvenstveno uvažavajući odredbe Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o potrošačkom kreditiranju.

16. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio, između ostalih, presudu i protiv prednika tuženice Hypo-Alpe-Adria Bank d.d., kojom se i u odnosu na tuženicu utvrđuje da je u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. godine, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora tuženica kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1. travnja 2004. do 6. kolovoza 2007. godine, protivno člancima 81., 82. i 90. („Narodne novine“ br. 96/03), a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama istog Zakona („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama banke i drugim internim aktima banke, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarala i ugovorom utvrdila egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

17. Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj 43 Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na tuženicu u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna.

Poslovni broj: XXXII P-1061/2025

18. Ugovor kojeg je tužiteljica sklopila s tuženicom sklopljen je 26. kolovoza 2008. što znači da je sklopljen upravo u razdoblju za koje je citiranom presudom Visokog trgovačkog suda RH posl. br. 43 Pž-7129/13-4 utvrđeno da je tuženica sklapala ugovore o kreditu sa nepoštenim ugovornim odredbama.

19. Nadalje, presudom Visokog trgovačkog suda RH posl. br. 43 Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na koju je Vrhovni sud Republike Hrvatske povodom revizije tuženice odlučio u spisu broj Rev 2221/2018), potvrđena je navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, u dijelu kojim je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba između ostalih i u odnosu na tuženicu, i to glede ugovora o kreditu sklopljenih u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., a kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti su tuženici potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača. Naime, tom odlukom utvrđeno je da je između ostalog i ovdje tuženik kao sljednik Hypo-Alpe-Adria bank d.d., od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora tuženica nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, a čime je između ostalog tuženica postupila suprotno odredbama članka 81., članka 82. i članka 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) te u razdoblju do 6. kolovoza 2007., odnosno utvrđeno je da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih utuženih banaka, pa tako i ovdje tuženice, bile nerazumljive za klijente jer im nisu na valjani način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače, odnosno da su tužene banke, pa tako i ovdje tuženica, bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja tih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, kao i da su banke pa tako i tuženica, svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

20. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnog interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika kako je to i propisano odredbom članka 118. ZZP/14, a isto je propisano i odredbom članka 126. ZZP („Narodne novine“ br. 19/22) na snazi u vrijeme zaključenja glavne rasprave.

21. Međutim, pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

Poslovni broj: XXXII P-1061/2025

22. U konkretnom slučaju, podnošenjem tužbe u ovom postupku, tužiteljica je sukladno odredbi čl. 118. ZZP/14 važećeg u vrijeme podnošenja tužbe, koji joj daje pravo i legitimaciju za pokretanje postupka kao što je konkretni, i pokrenula ovaj postupak kojim zahtijeva ostvarenje prava koja mu pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

23. Prema tome, tvrdnje tuženice o nepostojanju procesne legitimacije tužiteljice na vođenje ovog postupka, što ističe tijekom postupka, su u potpunosti promašene.

24. U odnosu na elaboriranje tuženice o tome da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu ništetne, sud ističe slijedeće. Prema odredbi članka 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. Isto tako je i odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/14, 110/15, 14/19 - ZZP/14) propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavak 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. U tom slučaju sud je dakle vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj se ta osoba na njih pozivala, a upravo se na ista tužitelj pozvao u predmetnoj tužbi. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je to u konkretnom slučaju.

25. U tom je smislu u ovom stadiju postupka već pravomoćno utvrđeno da su predmetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, u dijelu kojim je određena njena promjena jednostranom odlukom tuženice kao kreditora, nepoštene odredbe u smislu članka 81. stavka 1. i 2. te članka 82. ZZP/03 važećeg u vrijeme zaključenja ugovora jer se radilo o nerazumljivim odredbama unaprijed formuliranog obrasca ugovora sastavljenog po tuženici o kojima se nije pregovaralo i koje su zato ništetne u smislu članka 87. stavka 1. ZZP/03.

26. Navedeni zaključak nije doveden u sumnju ni provođenjem dokaza u ovom postupku. Naime tuženica nije s uspjehom otklonila prigovore njezinom nepoštenom postupanju koju su utvrđeni u kolektivnoj parnici, odnosno nije dokazala da je prilikom sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu s tužiteljicom od dana 26. kolovoza 2008. godine, tužiteljica s jedne strane imala mogućnost pregovaranja o spornim odredbama ugovora (kamatnoj stopi, njezinoj visini i načinu kako će se ista utvrđivati), odnosno da joj je tuženica dala sve relevantne informacije bitne za donošenje odluke o tome hoće li glavnicu ugovora vezati uz valutu švicarski franak, te hoće li sklopiti ugovor u kojem je kamatna stopa određena kao promjenjiva odlukom tuženice, i jasno joj predočila kriterije na temelju kojih banka donosi odluku o snižavanju ili povećavanju kamatne stope.

27. Teret dokaza okolnosti da su tužiteljici prilikom sklapanja ugovora o kreditu dana sva potrebna upozorenja o značenju valutne klauzule u CHF i značaju

Poslovni broj: XXXII P-1061/2025

promjenjive kamatne stope kao i uvjetima pod kojima je tuženica može mijenjati, te ekonomskim učincima ovih odredbi, nalazio se na tuženici. Tužiteljica je naime, dostavom ugovora o kreditu iz kojeg je vidljivo da se radi o potrošačkom kreditu sklopljenom radi kupnje motornog vozila, i vlastitim tvrdnjama o nepostojanju adekvatnih upozorenja, u dovoljnoj mjeri učinila vjerojatnim postojanje ovih činjenica, pa je na tuženici bilo dokazati postojanje pozitivne činjenice suprotne od onih utvrđenoj u kolektivnoj parnici, da su u konkretnom slučaju tužiteljici dana sva potrebna upozorenja. Međutim, tuženik je u tijeku postupka odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem svjedokinje AJ, osobne bankarice i djelatnice tuženika koja je u ime tuženika sudjelovala u sklapanju ovog pravnog posla, pa je očito da su te tvrdnje tuženika ostale nedokazane, a odustao je i od ostalih dokaznih prijedloga za saslušanjem svjedoka.

28. Protivno tome, tužiteljica je u svom stranačkom iskazu naglasila da joj je kredit trebao za kupnju osobnog automobila Citroen C3, te da su je u auto kući odmah uputili upravo na tuženicu kao banku gdje će dobiti potrebni kredit. Tužiteljica je naglasila da joj je tuženica ponudila jedino sklapanje ugovora o kreditu u valuti CHF i uz promjenjivu kamatu, za koji joj je rečeno da je dobar, najpovoljniji ugovor o kreditu koji može dobiti. Naglasila je i da joj u banci nitko nije ništa pojašnjavao o rizicima vezanim uz konkretni ugovor, ni na rizik od rasta vrijednosti valute CHF niti su joj objašnjeni razlozi promjene kamatne stope. Konačno, tužiteljica je opisala i da joj je to bio prvi ugovor o kreditu u životu, da je tada radila kao medicinska sestra u KBC-u Rijeka, nije znala ništa o valuti CHF niti je s njome imala dodira, a kredit je zbog rasta rate prijevremeno zatvorila oko godinu dana prije isteka kredita.

29. Prema tome, sud prihvaća tvrdnje tužiteljice o tome da je s tuženicom mogla pregovarati jedino o iznosu i roku povrata kredita, dok je sve ostale odredbe ugovora formulirala banka koja je sastavljala ugovor, bez mogućnosti da ona utječe na njihov sadržaj, kao i da je u banci nitko nije upozorio na opasnost vezanja anuiteta kredita uz vrijednost valute CHF koja u vremenima krize služi nesporno kao valuta utočišta i čiji rast se već tada mogao očekivati, te mogućnost da tuženik jednostrano određuje visinu kamatne stope.

30. Ovim okolnostima, koje je sud držao istinitim, a koje niti tuženik nije s uspjehom osporio, tužiteljica je ujedno dokazala i svoj status potrošača razvidan iz samog sadržaja ugovora. Tužiteljica je ugovor sklopila u dobi od 29 godina i to joj je bio prvi kreditni posao u životu. Ugovor o kreditu sklopila je radi kupnje automobila koji joj je služio za privatne potrebe. Osim toga, tužiteljica je po zanimanju medicinska sestra, tada je bila zaposlena u bolnici u Rijeci, pa je očito da niti po svom obrazovanju, niti strukturi poslova koje je obavljala, nije mogla imati specifična saznanja o međuodnosima stranih valuta na deviznom tržištu potrebna za ocjenu rizika ovog ugovora. Tuženik joj s druge strane, sam o rizicima nije dao potrebna upozorenja kao potrošaču, na koji bi tek način tužiteljica postala svjesna opasnosti koju preuzima sklapanjem spornog ugovora o kreditu u kojem je valuta ugovora vezana uz CHF, a određivanje kamatne stope prepušteno u cijelosti tuženici, na temelju kriterija koji su tužiteljici kao potrošaču ostali nepoznati. Tužiteljica je nadalje, dokazala da su sve informacije bitne za donošenje odluke o tome hoće li sklopiti ugovor o kreditu kojim će svoju ratu vezati uz valutu CHF, ostale nepoznate krivnjom tuženice koja ju je suprotno tome, poticala na sklapanje ovog ugovora prikazujući ga kao povoljan i dobar pravni posao, odnosno najpovoljniji i najbolji kredit koji u banci može dobiti. Tuženik nje

Poslovni broj: XXXII P-1061/2025

dokazao da je tužiteljici nudio i druge ugovore o kreditu niti da je tužiteljica imala mogućnost informiranog odabira između više kreditnih poslova, ili pak mogućnost utjecaja na sadržaj valutne klauzule i način obračuna kamatne stope.

31. Činjenica što je tuženica upravo davala ovakva manjkava objašnjenja klijentima, pa tako i tužiteljici, da krediti vezani uz valutu CHF imaju nižu kamatu zbog nižih kamata na štednju, te je preporučivala klijentima ove poslove (kako je to utvrđeno u kolektivnom sporu, a što tvrdi i tužitelj u ovom postupku) kao dobre i sigurne poslove, utjecalo je kod klijenata, pa tako i tužiteljice koja je kredit uzimala kao potrošač, na zaključak da je riječ o povoljnom i sigurnom kreditnom poslu. Tuženica nije dokazala da je razina informacija koju je u konkretnom slučaju pružila tužiteljici takva da ju je upoznala sa svim rizicima sklapanja ugovora o kreditu, a teret dokaza ovih okolnosti nalazio se na tuženici, s obzirom na utvrđenja iz kolektivne parnice vođene protiv tuženice. Stoga je sud utvrdio da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojeg je tužiteljica sklopila s tuženicom, a odnose se kako na valutnu klauzulu vezanu uz CHF (članak 2., 3. i 4. Ugovora), tako i na promjenjivost kamatne stope (članak 6. Ugovora o kreditu), kojim je tuženica ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženice ili drugom aktu banke, te da tužiteljica potpisom ugovora izjavljuje da je suglasna da i bez prigovora prihvaća pismenu obavijest tuženice o visini kamatne stope i visini anuiteta. Naime, o nijednoj od ovih odredbi nije se pojedinačno pregovaralo, nego su one ovisile isključivo o volji jedne ugovorne stranke, i to tuženice kao trgovca, a tužiteljica koja nije imala mogućnost pregovaranja, niti ju je tuženik upoznao s ekonomskim značajem spornih odredbi, nije mogla niti kao u članku 6. Ugovora o kreditu pristati unaprijed na izmjene kamatnih stopa i anuiteta te otplatnog plana prema odluci tuženice.

32. Prema tome, u ovom postupku tuženica u smislu odredbe članka 81. stavka 4. ZZP/03 nije dokazala da se o spornim ugovornim odredbama - ugovornoj odredbi sadržanoj u članku 2., 3. i 4. Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo, teret dokaza koje činjenice je ležao na tuženici. Cijeneći sadržaj spornog članka 2. Ugovora o kreditu od 26. kolovoza 2008. godine kojima je ugovoreno da iznos kredita predstavlja iznos CHF valute u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju tuženice na dan korištenja kredita, odredbu članka 3. koja određuje da se interkalarna kamata obračunava u valuti CHF, kao i odredbu članka 4. istog ugovora prema kojim se povrat obveza iz Ugovora o kreditu računa po srednjem tečaju tuženice za valutu CHF važećem na dan dospijeća, kao i odredba članka 6. da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope u skladu s važećim odlukama tuženice, ocjena je ovoga suda da citirane odredbe predstavljaju ugovorne odredbe čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovornu odredbu čiji je sadržaj lako razumljiv potrošaču u smislu članka 84. ZZP/03, pa kako takva ugovorna odredba ne predstavlja lako razumljive ugovorne odredbe to se na takve odredbe, suprotno mišljenju tuženice isticanom tijekom postupka, ne može primijeniti članak 84. ZZP/03 koja propisuje nedopuštenost ocjene pojedinih ugovornih odredbi.

33. U odnosu na stupanj informiranosti potrošača na što se tuženica također poziva, navodeći kako je tužiteljica imala dovoljan stupanj informiranosti o sadržaju i značenju odredbi ugovora, pa tako i valutne klauzule, treba istaknuti slijedeće. Naime, činjenica što je tužiteljica obrazovana osoba, nikako ne znači da bi poznavala značenje valutne klauzule u valuti CHF, s obzirom da su valutarni rizici različitih valuta, npr. valute EUR i valute CHF bitno drugačiji. Ovo tim više što je Hrvatska narodna banka

Poslovni broj: XXXII P-1061/2025

godinama poduzimala odgovarajuće mjere za regulaciju financijskog tržišta štiteći tečaj hrvatske kune prema euru, a ranije njemačkoj marci, no takve mjere nije poduzimala u odnosu na druge valute kao CHF, koje nisu bile zastupljene u gospodarstvu Republike Hrvatske i s kojim tužiteljica kako tvrdi, nije imala doticaja. Rizik neočekivanog i intenzivnog rasta vrijednosti valute EUR prema hrvatskoj kuni, bio je neusporedivo manji nego onaj gdje su krediti u Republici Hrvatskoj bili vezani uz valutu CHF, a tuženica je kao financijska ustanova, ove povećane rizike u odnosu na valutnu klauzulu ugovorenu u CHF, morala jasno predočiti i informirati tužiteljicu o njima, kako bi tužiteljica odlučila hoće li pristati na ovaj povećani rizik, što tuženica nije dokazala da bi učinila, a teret dokaza ove okolnosti nalazio se na tuženici.

34. Kako su predmetne odredba ugovora jasne i lako uočljive, ali ne i lako razumljive, to je dopušteno ocjenjivati jesu li one poštene ili ne.

35. Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača kako je to i propisano člankom 81. ZZP/03.

36. O odredbama članka 2., 3. i 4. Ugovora o kreditu od 26. kolovoza 2008. godine, kako je to naprijed i izneseno, nije se pojedinačno pregovaralo s time što po ocjeni ovoga suda sporne odredbe predstavljaju uglavke ugovora koji nisu lako razumljivi i suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu tužiteljice kao potrošača, posljedično čemu se u smislu naprijed citirane odredbe članka 81. ZZP/03 smatraju nepoštenim.

37. Naime, odredba članka 2., 3. i 4. Ugovora o kreditu od 26. kolovoza 2008. godine nije lako razumljiva kada se ima u vidu da tužiteljici nisu bili jasni parametri koji su utjecali na njezinu odluku o tome da visinu svog anuiteta kredita veže uz švicarski franak, odnosno očekivani porast te valute, nije joj bilo poznato da Hrvatska narodna banka ne brani tečaj hrvatske valute u kojoj je plaćala kreditne obveze u odnosu na švicarski franak, kao ni druge okolnosti relevantne za zaključenje Ugovora s valutnom klauzulom u CHF.

38. Iako nije sporno da Ugovor o kreditu sklopljen između stranaka sadrži odredbu kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF, u samom Ugovoru o kreditu, pa tako ni članku 4. koji uređuje način vraćanja kredita, među kojima i valutnu klauzulu, nisu objašnjeni razlozi, niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz te zaštitne klauzule.

39. S druge strane, treba istaknuti i da tuženica obvezu obavještavanja potrošača nije ispunila time što je javnosti prezentirala brošure, kataloge, davala obavijesti klijentima zainteresiranima za poduzimanje kreditnih poslova s tuženicom o značenju valutne klauzule, kretanju tečaja i slično. Naime, člankom 35. ZOO/91, kao i odredbom članka 256. ZOO/05 određeno je da se slanje kataloga, cjenika, tarifa i drugih obavijesti te oglasi dani u tisku, letcima, radijom, televizijom, elektroničkim putem ili na koji drugi način ne smatraju ponudom za sklapanje ugovora, nego samo pozivom da se učini ponuda pod objavljenim uvjetima, ako drukčije ne proizlazi iz

Poslovni broj: XXXII P-1061/2025

takvih izjava volje. Ali će pošiljatelj takvih poziva odgovarati za štetu koju bi pretrpio ponuditelj ako bez osnovanog razloga nije prihvatio njegovu ponudu.

40. Tržišna komunikacija između banke i potrošača kao društvene grupe započela je (u pravilu) kad pojedina banka u nekom od javnih medija koji su dostupni potrošačima odnosno prosječnom potrošaču (radio, televizija, tisak) objavi reklamu svojih raspoloživih ponuda - kojom obavještava javnost koje ugovore o kreditu može ponuditi. Međutim takve informacije na koje se poziva tuženica, potrošačima su davane generalno.

41. Dakle, sve i kad se određeni potrošač koji je uočio određeni oglas obratio banci koja je objavila oglas radi dobivanja informacija o pravnom poslu koji je predmet oglasa ili zatražio ponudu za sklapanje ugovora pod objavljenim uvjetima, odnosno kad banka primi njegovu izjavu, sukladno odredbi članka 30. ZOO/91 odnosno članka 251. ZOO/05, nastaje odnos predugovorne odgovornosti za štetu, a time i pojedinačni, individualni obvezno pravni odnos između potrošača i banke. Iz istog razloga nije relevantna niti izjava KJC, s obzirom da imenovana nije sudjelovala u sklapanju ugovora o kreditu s tužiteljem.

42. Od trenutka kad se pojedini potrošač obratio banci nakon što je saznao za mogućnost sklapanja ugovora o kreditu s klauzulom u švicarskim francima, bez obzira kako je saznao (iz oglasa ili od treće osobe, ili je sam već bio sklopio ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF), nastaje pojedinačni odnos između potrošača i banke (stav iskazan u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine), a tuženica u ovom postupku nije dokazala da bi tužiteljici dala sve potrebne informacije kako bi tužiteljica mogla shvatiti rizik povećanja kreditne obveze kojem se izložila prihvaćanjem sklapanja Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom vezanom uz CHF. Stoga, u situaciji kada je tužiteljici ponuđen ugovor o kreditu vezan uz valutu švicarski franak, s nižom mjesečnom ratom i gdje tužiteljica nije upozorena na mogućnost da tečaj švicarskog franka poraste, što se u konačnici dogodilo, ocjena je ovoga suda da odredba o valutnoj klauzuli sadržana u članku 4. Ugovora o kreditu, nije odredba čiji sadržaj i učinke je tužiteljica kao prosječni potrošač, mogla lako razumjeti. Što se pak tiče ostalih prigovora tuženice kojima ističe druge okolnosti kojima tvrdi da je ispunila obvezu obavještavanja, u tom se smislu tuženica upućuje na obrazloženje gore već citirane presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u kojem su istovjetni prigovori tuženice odbijeni kao neosnovani.

43. Pritom, sama okolnost što je sporni Ugovor o kreditu solemniziran kod javnog bilježnika, također nije relevantna jer sama solemnizacija ne može ugovornu odredbu koja je nerazumljiva prosječnom potrošaču učiniti razumljivom. Bilježnik nije bio u obvezi, niti je imao ovlast pregovarati s tužiteljicom o pojedinim odredbama ugovora, pa tako niti o valutnoj klauzuli niti o promjenjivoj kamatnoj stopi. Javni bilježnik je prije ovjere pročitao ugovor strankama, no nije im objašnjavao načine i razloge mijenjanja kamatne stope niti pojašnjavao razloge promjene tečaja i posljedice koje iz toga mogu proizaći. To je upravo bila obveza tuženice prilikom sklapanja predmetnog ugovora, pa je iz tog razloga bilo nepotrebno i saslušati javnog bilježnika na ove okolnosti.

Poslovni broj: XXXII P-1061/2025

44. Tuženici valja ukazati i da nije dostatno da su odredbe samo gramatički razumljive, nego i to da ekonomske posljedice odredbi moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u pojedinoj stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija pružena pri sklapanju ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe postupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

45. To proizlazi iz presude Suda Europske unije broj C-26/13 od 30. travnja 2014. godine, u odnosu na tumačenje i primjenu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ, kojom je odlučeno da se članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora, odnosno općim uvjetima poslovanja koje se na to odnose, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. S druge strane, presude Suda Europske unije na koje upire tuženica, nisu relevantne za donošenje odluke u ovom predmetu.

46. Kako o valuti uz koju će biti vezana kreditna obveza tužiteljici nije dana potpuna informacija, teret dokaza koje okolnosti se nalazio na tuženici, to je takvim načinom ugovaranja tuženica maksimalno zaštitila svoje interese, a svoj rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena i jednostrano promjenjive kamatne stope, prebacila na tužiteljicu, grubo narušivši time ugovornu ravnotežu. Na koncu, tuženik je u tijeku postupka odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem svoje djelatnice AJ, koja bi eventualno tek mogla imati konkretna saznanja o tijeku postupka pregovaranja odredaba ugovora o kreditu s tužiteljicom, a tek takva utvrđenja bila bi podobna za opovrgavanje pretpostavke da tuženica tužiteljici nije dala potpunu i cjelovitu informaciju, upoznavši je sa svim mogućim rizicima sklapanja ugovora o kreditu ovakvog sadržaja.

47. Tuženici kao instituciji koja se bavi kreditiranjem bila je poznata ili joj je trebala biti poznata izuzetna riskantnost ugovora s valutnom klauzulom CHF, ali je unatoč tome plasirala takve kredite potrošačima, koji su u pregovorima bili u podređenom položaju, bez stvarne mogućnosti utjecaja na sadržaj ugovora, a još manje svjesni stvarnog rizika u koji se upuštaju uslijed propusta banke da ih valjano informira o svim potencijalnim scenarijima i rizicima koje primjena takvih odredaba može prouzročiti u odnosu na njihovu mogućnost financiranja mjesečnih anuiteta. Stoga postoji kod tuženice odgovornost koja se očituje u ništetnosti takvih ugovornih odredbi, kako to tužiteljica i tvrdi.

48. Na koncu, strankama se još jednom ukazuje i da je u navedenom kolektivnom sporu već odlučeno o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF jer

Poslovni broj: XXXII P-1061/2025

je ocijenjeno da su tužene banke, tako i tuženica, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u švicarskim francima, kao što je u konkretnom slučaju tuženica poticala i tužiteljicu nudeći joj sporni pravni posao. Iz obrazloženja pravomoćne odluke u tom sporu proizlazi da na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba, kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, te se informirano odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama. Tužene banke, među kojima i ovdje tuženica, nisu na transparentan način informirale potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR, pa i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženica nije dokazala. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženica je prema tome, morala dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao i spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji, zbog svih gore iznesenih okolnosti, nije slučaj.

49. S druge strane, niti članak 3. Ugovora o kreditu nije lako razumljiv jer u odnosu, na u vrijeme sklapanje ugovora, ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu od 6,50 % ne sadrži bilo kakav kriterij, parametar ili drugi precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope o kojem bi tužiteljica kao potrošač bila informirana u vrijeme i prilikom sklapanja ugovora. Tom ugovornom odredbom, kao ni odredbom članka 6. kojim je određeno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno svojoj Odluci o kamatnim stopama ili drugim aktom banke, a da tuženica potpisom prihvaća da je suglasna i bez prigovora prihvaća pismenu obavijest banke o visini kamatne stope, visini anuiteta te novi otplatni plan u skladu s promijenjenom kamatnom stopom, nisu definirani niti ugovorni niti bilo kakvi parametri te uvjeti koji prate promjenu prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope od 6,50 %, a o kojima bi tužiteljica kao potrošač prilikom sklapanja ugovora na jasan i transparentan način bila informirana, već se takvom odredbom ugovora tuženici kao drugoj, jačoj ugovornoj strani, ostavlja mogućnost da ugovornu promjenjivu kamatnu stopu određuje svojim jednostranim odlukama, a pritom se ne ostavlja mogućnost tužiteljici kao drugoj i slabijoj ugovornoj strani, potrošaču, da utječe te u sporazumu s tuženicom utvrđuje uvjete, način i kriterije promjene prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope. Stoga ovaj sud u cijelosti prihvaća tvrdnje tužbe da što se tiče predmetnog kredita je nitko nije upozorio da bi rata kredita mogla toliko porasti, odnosno da će se kamatna stopa u značajnoj mjeri povećati i to sa 6,50 % godišnje na 7,30 % godišnje, što iako povećanje kamate od svega 12%, praćeno s ogromnim rastom vrijednosti CHF prema valuti HRK u kojoj je tužiteljica plaćala obveze, je dovelo do povećanja mjesečnog anuiteta sa 1.153,23 kn na više od 1.700,00 kn koliko je tužiteljica u jednom trenutku plaćala, odnosno za gotovo 50 %.

50. Da bi sporne odredbe Ugovora o kreditu bile lako razumljive, iste su trebala sadržavati jasno naznačene i objašnjene razloge te kriterije za promjenu ugovorene kamatne stope, tako da tužiteljica kao potrošač na temelju tih jasnih i razumljivih kriterija u vrijeme sklapanja ugovora može jasno predvidjeti ekonomske

Poslovni broj: XXXII P-1061/2025

posljedice koje iz toga za nju proizlaze. Cijeneći sadržaj sporne odredbe članka 3., a najviše članka 6. Ugovora o kreditu na kojeg tužiteljica upire, isto konkretno nije slučaj jer tužiteljica na temelju sadržaja spornih odredbi ugovora po ocjeni ovoga suda nije mogla niti je bila u mogućnosti procijeniti potencijalno značenje ekonomskih posljedica koja za nju proizlaze ugovaranjem ovog pravnog posla, obzirom da u tim ugovornim odredbama nisu na transparentan način objašnjeni razlozi i mehanizmi promjene kamatne stope, niti su dani točni, jasni i razumljivi kriteriji vezano uz koje se veže promjena ugovorne kamatne stope. Naprotiv, sve se prepušta isključivo odlukama tuženice kao banke te druge i jače ugovorne strane u odnosu na potrošače, a koje su u konkretnom slučaju i uslijedile. Tuženici - banci kao jačoj ugovornoj strani, dana je mogućnost da jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, time da pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer za to nema nikakvih egzaktnih kriterija. Naime, tuženica je upravo svojom metodologijom i svojim odlukama kao jednostranim i internim aktima, a bez u ugovoru jasno naznačenih i određenih kriterija, jednostrano određivala način i uvjete promjene kamatne stope. Kako tužiteljica u formuliranju ovih odredbi nije sudjelovala, niti je imala mogućnost pregovaranja, to je nedvojbeno da su odredbe članka 6. ugovorne odredbe koja nisu lako razumljive te odredbe koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja stvaraju značajnu neravnotežu u odnosima između stranaka i zbog čega su također nedopuštene.

51. Da se radi upravo o takvim ugovornim odredbama kojima se povrjeđuju prava potrošača, konačno utvrđeno je i u postupku što se vodio po kolektivnoj tužbi u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12.

52. Strankama se skreće pozornost i da su jedna od osnovnih načela obveznopravnih odnosa načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz članka 3. ZOO te načelo savjesnosti i poštenja iz članka 4. ZOO-a.

53. Ugovorne odredbe kakve su članak 2., 3, 4. i 6. Ugovora o kreditu od 26. kolovoza 2008. godine, su ugovorne odredbe koje stvaraju neravnotežu u odnosima između stranaka te neravnopravnost sudionika u obveznopravnom odnosu jer daju mogućnost jednoj ugovornoj strani, konkretno banci, da jednostrano mijenja prvotnu ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu svojom jednostranom odlukom i na takav način potpuno izbjegne utjecaj druge ugovorne strane na kriterije i način promjene prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope, a s druge strane iznos obveza korisnika kredita veže uz stranu valutu čije očekivano kretanje je korisnicima kredita nepoznato. U smislu članka 81. stavka 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U smislu odredbe članka 82. ZZP/03 ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. tog Zakona mogle smatrati nepoštenim jesu primjerice, odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, kao i odredba kojom se cijena robe ili usluge utvrđuje u vrijeme isporuke robe, odnosno pružanja usluge ili odredba kojom se trgovcu dopušta povećanje cijene, u oba slučaja ne priznajući pritom potrošaču pravo na raskid ugovora, ako je stvarna cijena znatno viša od cijene dogovorene u vrijeme sklapanja ugovora.

Poslovni broj: XXXII P-1061/2025

54. Načelo savjesnosti i poštenja u smislu članka 4. ZOO-a podrazumijeva da su sudionici u obvezno pravnim odnosima dužni međusobno postupati obzirno, uvažavati međusobna prava i interese, pri tome vodeći računa o smislu i svrsi obvezno pravnog odnosa. Kao mjerilo ponašanja na strani potrošača, po ocjeni ovoga suda, treba biti ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača, a kao mjerilo ponašanja na strani tuženika kao banke mora biti ponašanje urednog i savjesnog gospodarstvenika.

55. Prema članku 83. ZZP/03 prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, kako je to i propisano odredbom članka 83. ZZP/03.

56. Imajući u vidu da je kamata cijena, a da je cijena bitan element ugovora o kreditu, po ocjeni ovoga suda, sadržaj gore citiranih odredaba među strankama zaključenog ugovora o kreditu, a na temelju kojih se kamata, dakle cijena, određuje prema odluci banke, dakle jedne ugovorne strane, i to jače ugovorne strane bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za njezinu promjenu, u svakom slučaju po ocjeni ovoga suda predstavlja ugovornu odredbu koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koja ugovorna odredba, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, i to sve na štetu tužiteljice kao potrošača, pa je takva ugovorna odredba o kojoj se i nije pojedinačno pregovaralo u smislu odredbe članka 81. stavka 1. ZZP-a, jednako kao i ona o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, kako je ranije obrazloženo, nepoštena ugovorna odredba Ugovora o kreditu od dana 26. kolovoza 2008. godine.

57. S obzirom na navedeno ocjena je ovoga suda da odredbe članka 2., 3., 4. i 6. Ugovora o kreditu od 26. kolovoza 2008. godine predstavljaju u smislu odredbe članka 81. stavka 1. ZZP/03, nepoštene ugovorne odredbe, a koje su sukladno članku 87. stavka 1. ZZP ništave.

58. Istaknuti prigovor zastare tuženice pritom nije osnovan s obzirom da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO). U odnosu na zahtjev za isplatom iznosa na ime preplate s osnova ništetne odredbe o valuti, a koja nije pravomoćno riješen, valja istaknuti i kako je tužiteljica ovaj postupak pokrenula 3. rujna 2021. godine, dakle prije isteka pet godina od pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu u odnosu na valutu (14. lipnja 2018. godine), pa je očito i zahtjev za isplatu u tom dijelu pokrenut unutar zastarnog roka od pet godina i što je u skladu s pravnim shvaćanjem Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. godine.

59. Što se pak tiče primjedbe tuženice da tužiteljica ne bi imala legitimaciju na podnošenje ove tužbe iz razloga što je dug plaćen, treba istaknuti kako plaćanje ništave obveze ne utječe na pravo tražiti utvrđenje njezine ništavosti, tim više kada se ima u vidu da tužiteljica tada nije imala saznanja o tome da bi odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi bile ništetne, da je tuženica kroz čitav tijek trajanja ove parnice osporavala tužiteljici, i nakon donošenja pravomoćnih odluka u postupku kolektivne zaštite potrošača, da bi sporne ugovorne odredbe bile ništetne, te posebice vodeći računa o tome da je tuženica raspolagala sredstvima osiguranja kojima je u slučaju neplaćanja obveze od strane tužitelja, mogla bez daljnje

Poslovni broj: XXXII P-1061/2025

privole tužiteljice pokrenuti postupak prisilne naplate, odnosno sveobuhvatnu ovrhu gotovo cjelokupne imovine tužiteljice, kao i oduzeti joj posjed vozila čija je tuženica bila fiducijarni vlasnik, zbog čega je ekonomski pa i životni interes tužiteljice bio nastaviti s plaćanjem obveza tuženici. Uostalom da je tuženica postupala nepošteno u navedenom ugovoru zaključuje se i na osnovu Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993., čije su odredbe implementirane u nacionalno zakonodavstvo. Sukladno navedenoj Direktivi u slučaju da je određena ugovorna odredba utvrđena kao nepoštena, učinci takvog utvrđenja djeluju unatrag do trenutka sklapanja ugovora kao da takva odredba nikad nije bila ugovorena te ne može imati učinak u odnosu na potrošača i sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora u načelu imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo. Time za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju te potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena. Dakle, imajući u vidu navedeno te činjenicu što je pokretanjem postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača zastara prekinuta, a ponovno je počela teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu takve tužbe, jasno je i da je tužba tužiteljice u dijelu u kojem traži isplatu na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli dopuštena, kao i podnesena unutar zastarnog roka, te da su prigovori tuženice u tom dijelu neosnovani.

60. Imajući u vidu navedeno, sud je nedvojbenim utvrdio da odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojeg je tužiteljica sklopila s tuženicom, a odnose se kako na valutnu klauzulu vezanu uz CHF, tako i na promjenjivost kamatne stope, jesu ništetne odredbe, budući da se o istima nije pojedinačno pregovaralo već su ovisile isključivo o volji jedne ugovorne stranke, i to tuženice kao trgovca. Slijedom toga, sud je tužbeni zahtjev tužiteljice u tom dijelu ocijenio osnovanim i o istom odlučio kao u točki I i II izreke ove presude. Na koncu u odnosu na primjedbe tuženice o tome da citirane odredbe ne bi bile ništetne, ističe se da je tečaj CHF za vrijeme otplate kredita sa početnog 1 CHF za 4,4878 HRK, porastao na 1 CHF za 6,686693 HRK, dakle za oko 40 %, i da je tuženica tijekom otplate kredita koristila pravo jednostrane izmjene kamatne stope, pa je tako već 1. prosinca 2008. godine, dakle tek 2 mjeseca nakon sklapanja ugovora, povisila kamatnu stopu s početnih 6,50 % na 6,80 % godišnje, a potom nakon daljnja 4 mjeseca, nešto dulje od 7 mjeseci nakon sklapanja kredita, tj. od 1. travnja 2009. povisila je na 7,30 %, iako je tužiteljica kroz cijelo vrijeme uredno plaćala kredit, dakle koristila se i ovom ništetnom odredbom kako bi za sebe ugovorila daljnju imovinsku korist.

61. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Tomislava Prpića proizlazi da je po predmetnom Ugovoru o kreditu nastala razlika anuiteta zbog promjene kamatnih stopa u razdoblju otplate kredita, pri čemu je razlika anuiteta zbog rasta tečaja CHF 3.894,67 EUR / 29.344,39 kn. Vještak je naglasio i da u korist tužiteljice s osnova potplaćenosti i povlaštenih anuiteta nisu nastale razlike, tj. da nije bilo razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja.

62. Imajući u vidu presude na koje se tužiteljica pozvala u tužbi, vještak je pravilno i sukladno zadatku suda izvršio obračun nastale razlike u uplatama anuiteta kredita jer su se nedvojbeno povećali i kamatna stopa prema odluci tuženice i tečaj CHF u odnosu na kunu. Stoga sud u cijelosti prihvaća nalaz stručnim i objektivnim, a glede kojeg je i tuženica navela da nema primjedbi na dio što se odnosi na matematički

Poslovni broj: XXXII P-1061/2025

izračun. Dakle, sud utvrđuje da je tužiteljica otplaćujući kredit prema ništetnoj odredbi ugovora o valutnoj klauzuli platila viši iznos prikazan u nalazu od 3.894,67 EUR, pri čemu se ističe da je obveza zbog ništetnih ugovornih odredbi izračunata prema tečaju CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita, te je činjenica da je tužiteljica od dana isplate kredita do dana prijevremene otplate zbog ništetnih ugovornih odredbi preplatila gore navedene iznose. Kako je tuženik u ugovor unio ništetnu odredbu o valutnoj klauzuli, to je sud ispravnim držao sanirati ovaj ugovorni odnos na način kako je to i učinjeno u vještačkom nalazu, utvrdivši tečaj CHF prema kuni u trenutku puštanja kredita u tečaj kao relevantan, s obzirom da je ovo jedini egzaktan kriterij poznat tužiteljici u trenutku sklapanja ugovora. Naime, kao što je obrazloženo, tužiteljica nije mogla znati za izvjestan rast vrijednosti valute CHF, kojim sve informacijama je tuženica raspolagala, a protivno načelu savjesnosti i poštenja, s njima nije upoznala tužiteljicu. Prigovori tuženice u tom dijelu nalazu i mišljenju, nisu osnovani, jer nije bilo mjesta provedbi zadaće vještaka na način kako to tuženica predlaže. Tužiteljica naime, s tuženicom nije ugovorila kunski kredit, već kredit u stranoj valuti, pa nema mjesta niti primjeni odredbe o kamatnim stopama za kunske kredite. Što se tiče preostalih prigovora nalazu vještaka, nije riječ o prigovorima koji bi bili konkretizirani i upirali na konkretnu matematičku pogrešku u provedbi vještačenja, već o prigovorima zadaći vještaka, pa kako u ponovljenom postupku tuženik nije istaknuo neke nove, konkretne prigovore vještačenju, to je sud vještačenje držao u cijelosti zakonito i valjano provedenim.

63. Vještak je istaknuo, i da za vrijeme otplate nisu postojale tzv. "negativne" razlike u vrijeme kada je tečaj CHF bio niži od početno ugovorenog pa je jasno da nisu osnovani ni prigovori tuženika uračunavanju ovih iznosa, s time što sud naglašava da tuženik nije niti istaknuo prigovor radi prebijanja do zaključenja prethodnog postupka u konkretnom iznosu.

64. Osim toga, u odnosu na tužbeni zahtjev istaknut u podnesku tužiteljice od 7. ožujka 2022. godine koji je preostao nakon vraćanja predmeta prvostupanjskom sudu, treba naglasiti da jednako kao i osnovni, niti taj tužbeni zahtjev nije zastario, a nije zastario niti konačno postavljeni tužbeni zahtjev iz podneska tužiteljice od 7. ožujka 2022. godine. Kao što je već rečeno tužiteljica je tužbu podnijela prije isteka zastarnog roka od pet godina računajući od pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu u odnosu na valutu. Shvaćanje da bi zbog neznatnih izmjena pojedinih mjesečnih iznosa zahtjev tužiteljice zastario, bilo bi protivno načelu savjesnosti i poštenja, kao i načelima zaštite potrošača utvrđenim u pravnoj stečevini Europske unije. Do izmjene tužbenog zahtjeva došlo je ponajprije zbog potrebe provođenja financijskog vještačenja, a osim toga imalo se u vidu da je tužiteljica fizička osoba, dok se na strani tuženika nalazi banka – dakle financijska ustanova koja raspolaže znanjem potrebnim za ocjenu osnovanosti i visine potraživanja tužitelja, koja je unatoč utvrđenjima kolektivne presude, u čitavom ovom postupku osporavala osnovanost zahtjeva tužiteljice, kao i zahtjev za isplatu, čime je pridonijela dužem trajanju parnice. Tužiteljica je pak tek provođenjem financijskog vještačenja postala svjesna svih (iako manjih) aspekata nastale štete i njezinog opsega za čije utvrđenje je bilo potrebno provođenje vještačenja po stalnom sudskom vještaku financijske struke, upravo iz razloga jer je tuženica osporavala valjanost obračuna kojeg je tužiteljica provela prije utuženja. Tužiteljica u trenutku podnošenja tužbe nije mogla imati saznanja o svim ovim okolnostima, pri čemu se tuženici ukazuje da je tužiteljica u tužbi detaljno opisala sve razloge zbog kojih drži da ima opravdan zahtjev za isplatu, pa tuženica provođenjem financijskog vještačenja nije suočena sa bitno drugačijim ili novim

Poslovni broj: XXXII P-1061/2025

činjenicama koji bi utjecali na identitet tužbenog zahtjeva. Jednako pravno shvaćanje zauzeo je i Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske (posl. br. Su-IV- 123/2024 od 27. svibnja 2024. godine).

65. Slijedom svega navedenog osnovan je i tužbeni zahtjev odnoseći se na isplatu s osnova ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, i to u iznosu od 3.894,67 EUR, pri čemu su svi iznosi navedeni u ovoj presudi izračunati sukladno fiksnom tečaju konverzije od 7,53450 kn za 1 EUR.

66. Tužbeni zahtjev za isplatu se prema tome, ukazao osnovanim te je o istom temeljem odredbe članka 323. stavka 1. u vezi odredbi članka 1111. i 1115. ZOO-a, odlučeno kao u točki III izreke presude, uz dosudu tužiteljici zatezne kamate po stopi određenoj člankom 29. stavkom 2. ZOO-a, tekuće od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa. Naime, u konkretnom slučaju tuženica je nepoštena stjecateljica i kao takva je na primljeni iznos stečen bez osnove dužna platiti zatezne kamate od dana stjecanja (članak 1115. ZOO-a), jer je obzirom na odredbu članka 87. ZZP/03, već u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu mogla znati da su navedene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene i posljedično tome ništetne te da joj sve ono što temeljem tako ugovorenih odredbi bude primila ne pripada.

67. Odluka o parničnom trošku temelji se na članku 154. stavku 5. u vezi članka 155. ZPP i čini trošak tužiteljice potreban radi vođenja postupka, jer tužiteljica nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a u pogledu tog dijela nisu nastali nikakvi posebni troškovi. Naime, ocjenjujući uspjeh stranaka u čitavoj parnici, tuženik je uračunavajući i prethodnu pravomoćnu odluku uspio jedino s dijelom gdje je tužiteljica odbijena sa zahtjevom za isplatu iznosa od 7,8 EUR (0,2 % u odnosu na ukupnu vrijednost spora) na ime ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, dok je tužiteljica uspjela u cijelosti s deklaratornim dijelom zahtjeva kao i zahtjevom za isplatu iznosa od 3.894,67 EUR (99,8 % vrijednosti predmeta spora).

68. Tužiteljica je kao opravdan imala trošak sastava tužbe od traženih 200,00 EUR (Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, „Narodne novine“ br. 138/23, u daljnjem tekstu: Tarifa), koja za ovu vrijednost predmeta spora predviđa nagradu od 100 bodova pri čemu je vrijednost svakog boda 2,00 EUR. Opravdan je i zahtjev za naknadu troška sastava podneska od 20. listopada 2021. godine od 200,00 EUR kojim se očituje na odgovor na tužbu, a isti iznos pripada joj za podnesak od 7. ožujka 2022. godine kojim se očituje na nalaz i mišljenje financijskog vještaka (Tbr. 8/1 Tarife). Za podnesak od 27. siječnja 2022. godine kojim dostavlja dokaz o plaćenom predujmu za vještačenje, nagrada joj pripada jer sastav tog podneska nije bio nužan za postupak. Osnovan je zahtjev tužiteljice za naknadom po traženih 200,00 EUR za svako ročište na ime zastupanja odvjetnika dana 1. prosinca 2021., 7. travnja 2022., 5. rujna 2025. i 15. rujna 2025. godine (Tbr. 9/1 u vezi Tbr. 7/1 Tarife). Tužiteljici tako na ime odvjetničkog zastupanja ukupno pripada 1.400,00 EUR, što uvećano za porez na dodanu vrijednost čini 1.750,00 EUR. Osim toga, pripada joj traženih 44,79 EUR pristojbe za tužbu, 44,53 EUR plaćene pristojbe na prethodno ukinutu presudu i 225,63 EUR za provedeno financijsko vještačenje koje je u ovom predmetu provođeno radi utvrđivanja visine potraživanja tužiteljice.

Poslovni broj: XXXII P-1061/2025

69. Tužiteljici je tako sveukupno dosuđeno upravo 2.064,95 EUR, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadu troškova odbijen kao neosnovan.

70. Slijedom izloženih razloga, odlučeno je kao u izreci presude.

U Rijeci, 13. listopada 2025.

S u t k i n j a:

Martina Maršić Lukić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba u roku od petnaest dana od dana dostave ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi u dovoljnom broju istovjetnih primjeraka za sud i sve stranke postupka putem ovoga suda, a o žalbi odlučuje županijski sud.

Poslovni broj: XXXII P-1061/2025