Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Poreču-Parenzo

Turistička 2, 52440 Poreč-Parenzo

Poslovni broj: P-872/2024-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, po sucu toga suda Vlatki Markuš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja AD, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], sada na adresi [adresa], zastupanog po punomoćnicima ZOU Bojanu Zustoviću, Marini Matanović i Zoranu Slokoviću, odvjetnicima u Pazinu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupane po punomoćnicima Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene dana 16. rujna 2025., u prisutnosti tužitelja, njegovog punomoćnika Bojana Zustovića, odvjetnika u Pazinu i punomoćnice tuženika Katje Rajačić, odvjetnice u OD Mađarić & Lui d.o.o. u Zagrebu, dana 13. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se u ugovoru o kreditu broj 188-50-3869496 od dana 09.01.2007., koji je zaključen između parničnih stranaka i solemniziran dana 10.01.2007., pod brojem OU-19/07 kod javnog bilježnika Ivana Malekovića, iz Velike Gorice: - djelomično ništetnom odredba iz čl. 3. u dijelu kojim je korisniku kredita propisana obveza plaćanja naknade u iznosu od 3,30% od iznosa kredita, jednokratno, prilikom prvog korištenja kredita, - ništetnom u cijelosti odredba iz čl. 9. st. 2. koja glasi: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uvjete koje odredi Kreditor.“

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535 da tužitelju AD, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati novčani iznos od 616,61eura (šesto šesnaest eura i šezdeset jedan cent) sa zakonskim zateznim kamatama koje na pojedine novčane iznose teku kako slijedi:

- 596,70 EUR od 11.01.2007. do isplate,

- 19,91 EUR od 02.01.2014. do isplate,

a koje kamate do dana 31.12.2007. teku po stopi od 15% godišnje, a od dana 01.08.2008. do dana 31.07.2015. teku po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za 5%, a od dana 01.08.2015. do dana 31.12.2022. teku po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do dana 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od dana 30.12.2023. do isplate za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535 da tužitelju AD, OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 539,81 eura (petsto trideset devet eura i osamdeset jedan cent) sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od donošenja presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita s tuženikom kao bankom sklopio ugovor o kreditu broj 188-50-3869496, koji je solemniziran dana 10. siječnja 2007. pod brojem OU-19/07 kod javnog bilježnika Ivana Malekovića iz Velike Gorice, kojim mu je odobren kredit za kupnju vozila marke Ford u iznosu od 29.850,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, kako je definirano u članku 1. ugovor o kreditu. Naznačio je da je u članku 3. ugovor o kreditu propisano kako se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu u iznosu od 3,30% od iznosa kredita, jednokratno, a koja se naknada naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela. Da je u članku 9. ugovora o kreditu propisano kako korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uvjete koje odredi kreditor. Navodi da iz potvrde tuženika od 14. veljače 2024. proizlazi da mu je tuženik prilikom isplate/korištenja kredita dana 11. siječnja 2007. naplatio naknadu za obradu kredita u iznosu od 4.495,84 kuna (3,30% od iznosa kredita), te da mu je prilikom prijevremene otplate kredita tuženik naplatio naknadu u iznosu od 150,00 kuna, ukupno 4.645,86 kuna/616,61 eura. Tvrdi da mu je tuženik nezakonito naplatio naknadu troškova obrade kredita i naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Pojašnjava da prilikom sklapanja ugovora o kreditu nisu pojedinačno pregovarali o odredbama ugovora koje bi tužitelju nametnule obvezu isplate naknade za obradu kredita i prijevremenu otplatu kredita. Navodi da je u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03), koji je u članku 81. stavak 1. i 2. propisivao kako ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo se smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj. Nadalje navodi da navedene ugovorne odredbe iz članka 3. i 9. predmetnog Ugovora o kreditu nikako mu nisu bile razumljive kao potrošaču. Da u predmetnom ugovoru uopće nije određeno na koji način i prema kojim točno parametrima se formira visina naknade za obradu kredita kao i visina naknade u slučaju prijevremene otplate kredita, radi čega da je stavljen u neravnopravan položaj. Da je visinu predmetnih naknada odredio sam tuženik odlukama na koje on nije mogao utjecati te se radi o odredbama koje su unaprijed formulirane, na čiju formulaciju nije imao utjecaj, o njima se nije pregovaralo, nisu mu dane nikakve informacije te kao takve nisu sročene jasno i razumljivo. Dakle smatra da se radi o odredbama koje nisu jasne i lako razumljive, nisu transparentne, te su stoga suprotne načelu dobre vjere, a uzrokovale su značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, pa su kao takve ništetne. Predložio je da sud donese presudu kako je to navedeno u izreci.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da nije sporno da je s tužiteljem dana 09. siječnja 2007. zaključio predmetni ugovor o kreditu koji da je sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Što se tiče navoda tužitelja da su odredbe predmetnog ugovora koje se odnose na jednokratnu ulaznu naknadu i naknadu za prijevremenu otplatu kredita ništetne. Navodi da je člankom 3. ugovorena naknada za obradu kredita od 3,30% od iznosa kredita, jednokratna naknada koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita jasna lako uočljiva i razumljiva koja je tužitelju ne samo pojašnjena već je razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku prilikom solemnizacije ugovora. Ističe kako nikada nije zaprimio prigovor tužitelja u pogledu ugovorenih odnosno naplaćenih naknada. Navodi da tužitelj neutemeljeno ističe da su predmetne ugovorne odredbe neutemeljene i nedopuštene jer da je prije zaključenja ugovora tužitelju objasnio svaku odredbu ugovora, a obzirom da na njih tužitelj nije prigovarao, da su zaključili ugovor. Navodi da je tužitelj slobodnom voljom sklopio predmetni ugovor kojem su prilikom sklapanja uručeni i opći akti kreditora te se je tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora i uručenim općim aktima. S obzirom na to tvrdi da je u potpunosti postupio u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Na kraju je istaknuo prigovor zastare te je predložio da sud u potpunosti odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u: ugovor o kreditu (6-13), potvrdu tuženika o naplaćenoj naknadi za obradu kredita (15), pročitao je nalaz i mišljenje ID iz ovosudnog spisa posl. br. P-278/2021 (16-31), izvršio je uvid u naknade u poslovima kreditiranja građana tuženika (70-72), te je saslušao tužitelja (79-80).

4. U vezi s ovako provedenim dokaznim postupkom sud je prema svojem uvjerenju, a na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka odlučio kao u izreci presude.

5. U ovom postupku nije sporno da je sklopljen ugovor o kreditu broj 188-50- 3869496 dana 09. siječnja 2007. (6-13) između tuženika kao banke i tužitelja kao korisnika kredita i davatelja osiguranja, solemniziranog po javnom bilježniku Ivanu Malekoviću iz Velike Gorice broj OU-19/07 od 10. siječnja 2007., na iznos od 29.850,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja na rok otplate od 84 mjeseca za kupnju novog vozila marke Ford.

Nadalje nije sporno da je tim ugovorom u točci 3. ugovorena naknada 3,30% od iznosa kredita jednokratna koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela, a u točci 9. da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uvjete koje odredi banka. Nije ni sporno da je tužitelj prilikom korištenja kredita platio naknadu za obradu kredita u iznosu od 4.495,86 kuna, te za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 150,00 kuna, ukupno 4.645,86 kuna ili 616,61 eura, a što proizlazi iz potvrde tuženika od 14. veljače 2024. (15).

6. Ono što je sporno i što je u ovom postupku bilo potrebno utvrditi pitanje je da li su predmetne točke 3 i 9.st.2 ugovora o kreditu 188-50-3869496 nepoštene i kao takve ništetne, pa bi tuženik bio u obvezi vratiti iznose koje je temeljem njih naplatio tužitelju.

7. Tužitelj tvrdi da su sporne odredbe dio tipskog ugovora o kojima s tuženikom kao bankom nije posebno pregovarao, da mu banka nije prezentirala o kakvim se točno troškovima radi, radi čega je došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama na njegovu štetu.

8. Tuženik tvrdi da je ugovaranje naknade za obradu kredita te naknade za prijevremenu otplatu kredita bilo regulirano Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (NN 15/14). Da su sporne odredbe bile jasne, uočljive te tužitelju pojašnjene.

9. Odredba članka 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13, 41/14 – u ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora propisuje da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavak 2. istog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

Odredba članka 99. ZZP-a/07 propisuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

Odredba članka 102. stavak 1. ZZP-a/07 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

10. Iz ugovora o kreditu (6-10) proizlazi da se radi o tipskom ugovoru koji u točkama 3 i 9 sadrži sporne odredbu koje su transparentna, ali nisu jasne i razumljiva.

11. Tužitelj u svom iskazu (79-80) navodi da je predmetni ugovor pripremio tuženik, a njihova službenica da mu je samo predala ugovor kojeg da nije pravo ni pročitao jer da je razumio da je to sistem "uzmi ili ostavi" Da mu je bilo samo u interesu da dobije novac s kojim je želio kupiti automobil za osobne potrebe. Što se tiče sporne odredbe koja se odnosi na naknadu za obradu kredita da mu je rečeno da ju mora platiti kako bi uopće dobio kredit što da je i učinio i to prije nego što je dobio novac od kredita, a koliko se sjeća da je bilo riječ od oko 600,00 eura odnosno 3% od iznosa kredita. Zatim je izjavio da je prijevremeno otplatio kredit radi čega je isto tako morao platiti banci naknadu.

12. Iz ovakvog iskaza tužitelja sud zaključuje da on s tuženikom u vezi spornih odredbi nije pojedinačno pregovarao što znači da na njih nije imao utjecaj kao niti na njihov sadržaj.

Naime, ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva već potrošaču mora na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti ugovornog mehanizma tako da se na temelju točnih i razumljivih kriterija mogu predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze

13. Nadalje, iz spornih ugovornih odredbe kao i iz cijelog ugovora ne proizlazi opravdanost ugovaranja takvih naknada (u postotku od odobrenog iznosa kredita, te uz suglasnost i uz uvjete koji odredi kreditor). One ne sadrže konkretan opis troškova, niti usluga koji se plaćanjem spornih naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, kao i u vrijeme prijevremene otplate kredita, kao ni pretpostavke pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Sama činjenica da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da takvom ugovorenom naknadom za obradom kreditnog zahtjeva nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog kreditnog zahtjeva, jer bi u tom slučaju naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu.

Sve to ukazuje na činjenicu da su sporne odredbe ništetne jer ih je kao i cijeli ugovor pripremio tuženik o kojima odredbama s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao, koje odredbe nisu bile jasne niti razumljive i kao takve su izazvale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

14. Neosnovano tuženik navodi da tužitelj u ovom slučaju ne uživa pravnu zaštitu. Naime odredbama čl. 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 – u nastavku ZOO) kao ni tada važećem Zakonu o bankama (NN 84/02, 141/06) nije predviđeno plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti, pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP/07 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredbama. Dakle, iako tuženik pravilno navodi da nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita, isto je nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

15. Tuženik je istaknuo prigovor zastare. Takav prigovor nije osnovan.

U konkretnom slučaju radi se o stjecanju bez osnove za koju se primjenjuje petogodišnji rok zastarijevanja predviđen člankom 225. ZOO-a. U ovom slučaju se radi o restitucijskom zahtjevu temeljem članka 323. st. 1. ZOO-a, u kojem slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi. Takvo pravno shvaćanje je prihvaćeno na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/20 održanoj 30. siječnja 2020., što znači da zastarijevanje počinje teći od dana donošenja prvostupanjske presude u ovoj pravnoj stvari.

16. Radi svega navedenog kao i s obzirom na činjenicu da tuženik nije osporio visinu tužbenog zahtjeva valjalo je u potpunosti prihvatiti tužbeni zahtjev temeljem odredbe članka 1111. ZOO-a, sa zateznom kamatom tekućom od dana stjecanja temeljem članka 1115. ZOO-a.

17. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. Zakona o parničnom postupku (Službeni list SFRJ 4/77, 36/77, 36/80, 6/80, 69/82, 43/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90, 35/91, "Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19,80/22, 114/22, 155/23 – u nastavku ZPP) s obzirom na vrijednost predmeta spora od 616,61 eura, te s obzirom da tužitelja zastupaju punomoćnici koji su odvjetnici, sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

Sud je tužitelju priznao trošak sastava tužbe, sastav podneska od 11. prosinca 2024., zastupanje na ročištima 04. ožujka 2025. i 16. rujna 2025. u iznosima od po 100,00 eura, a ne zatraženih od po 200,00 eura (Tbr. 7.), trošak PDV-a od po 25% na priznate iznose tj od po 25,00 eura, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 eura te na presudu u iznosu od 26,54 eura, ukupno 539,81 eura.

18. Radi svega navedenog sud je presudio kao u izreci.

U Poreču-Parenzo 13. listopada 2025.

S u d a c:

Vlatka Markuš

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, a rok za žalbu je 15 dana i počinje teći danom dostave presude. Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, kao i stranci koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a bila je uredno pozvana, smatrat će se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, rok za žalbu teče od dana dostave prema odredbama Zakona o dostavi pismena.

U Poreču-Parenzo 13. listopada 2025.

S u d a c: