REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-6062/2024-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Ani Štimac, u pravnoj stvari tužitelja IC, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa]), [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, kojeg zastupa punomoćnik Andrej Šooš Maceljski, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon javne i glavne rasprave održane i zaključene 11. rujna 2025., u prisutnosti tužitelja osobno i punomoćnika stranaka, 13. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odredba članka 11.3. ZAVRŠNE ODREDBE, Ugovora o kreditu broj 9012328200 od 9. ožujka 2007. godine zaključenog između tužitelja IC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., 10000 Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 kao kreditora koja glasi „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% (slovima: jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita…sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke.

II Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, isplatiti tužitelju IC, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos 126,31 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 13. ožujka 2007. do isplate po stopi koja se do 31. prosinca 2007. određuje prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja ja vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, naknaditi tužitelju IC, OIB: [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u iznosu 214,04 eura sa zateznim kamatama koje teku od 13. listopada 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo da je sa tuženikom 9. ožujka 2007. zaključio Ugovor o kreditu broj 9012328200, kojim Ugovorom mu je tuženik stavio na raspolaganje iznos 13.931,74 CHF, u kunskoj protuvrijednosti. Dalje je naveo da se morao obvezati na plaćanje naknade u visini 1,50% jednokratno odredbom čl. 11.3. Ugovora. Tvrdio je da se radilo o tipskom ugovoru, o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo te koje uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra ništetnom spornu odredbu ugovora o kreditu. Stoga je tužitelj predložio donijeti presudu kojom će sud utvrditi ništetnima odredbu čl. 11.3. Ugovora o kreditu te kojom će naložiti tuženiku isplatiti mu iznos 126,31 eura sa zateznim kamatama koje teku od 13. ožujka 2007. do isplate, kao i naložiti tuženiku naknaditi mu troškove parničnog postupka s pripadajućim zateznim kamatama.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu prije svega prigovorio naznačenoj vrijednosti predmeta spora. Osporio je tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Tvrdio je da je ugovaranje spornih naknada izrijekom dopušteno pozitivnim propisima te da sporne ugovorne odredbe nisu nepoštene, a posljedično niti ništetne. Istaknuo je da nije dopušteno ocjenjivanje spornih odredbi, jer su one transparentne. Također smatra da je tužitelju, prije sklapanja ugovora, bio poznat iznos ulazne naknade, jer je on određen u fiksnom iznosu i nije vezan vanjskim kriterijima koji bi mogli utjecati na njegovu visinu. Osim toga, iznos naknade obračunat je i naplaćen sukladno objavljenim Općim uvjetima poslovanja tuženika s građanima, s kojima je tužitelj prilikom potpisa ugovora upoznat te je pristao na njihovu primjenu. Istaknuo je prigovor zastare potraživanja i osporio tijek zateznih kamata. Zaključno je predložio da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan u cijelosti, uz naknadu parničnog troška s pripadajućim zateznim kamatama.

3. Tuženik je već u odgovoru na tužbu, prigovorio naznačenoj vrijednosti predmeta spora. Tužitelj je u tužbi kao vrijednost predmeta spora naznačio iznos 1.453,54 eura, a tužbom traži utvrđenje ništetnosti te isplatu iznosa 126,31 eura.

3.1. Obzirom da je deklaratorni zahtjev istaknut samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za povrat neosnovano isplaćenog iznosa (točke II postavljenog tužbenog zahtjeva), to se u konkretnom slučaju prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora dio deklaratornog zahtjeva ne treba uzeti u obzir, već se vrijednost predmeta spora računa samo prema vrijednosti zahtjeva za isplatu (tako VSRH u Rev- 349/20 od 7. prosinca 2021., Rev 374/13 od 6. prosinca 2017. i dr., Županijski sud u Zagrebu u Gž 2181/24, Gž 4971/24, Gž 4623/23 i dr.).

4. Tijekom postupka izvršen je uvid u knjigovodstvenu karticu (listovi 5-13 spisa), Ugovor o kreditu broj 9012328200 od 9. ožujka 2007. (listovi 20-23 spisa), otplatnu tablicu sa prikazom efektivne kamatne stope (listovi 24-25 spisa), Opće uvjete poslovanja s građanima (listovi 37-45 spisa) te je saslušan tužitelj (list 53 spisa).

4.1. Temeljem tako provedenog postupka, ocjene svih dokaza zajedno i rezultata cjelokupnog postupka ovaj sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim u cijelosti.

5. Predmet spora je tužbeni zahtjev korisnika kredita za utvrđenje ništetnom odredbe ugovora o kreditu o plaćanju troškova za obradu kredita te s tim u vezi zahtjev za isplatu plaćenog iznosa po toj osnovi.

5.1. Nije sporno da su stranke i to tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, sklopili Ugovor o kreditu broj 9012328200 od 9. ožujka 2007. na iznos 13.931,74 CHF (dalje Ugovor o kreditu).

5.1.1. Također nije sporno da je naknada iz čl. 11.3. Ugovora o kreditu naplaćena 12. ožujka 2007. u iznosu 126,31 eura (list 52 spisa).

5.2. Sporno je da li su ugovorne odredbe kojima je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade u visini 1,50% iznosa kredita ništetna te s tim u vezi pripada li u tom slučaju tužitelju iznos koji je temelje te odredbe isplatio tuženiku.

6. Prema odredbi čl. 11.3. Ugovora o kreditu korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 1,50% od iznosa kredita.

7. U odnosu na sporne okolnosti informiranja tužitelja i pregovaranja oko naknade za obradu kredita sud je saslušao tužitelja.

8. Tužitelj je u svom iskazu naveo da je kupovao automobil, koji mu je trebao za osobne potrebe. U auto kući su ga uputili na tuženika te je otišao u banku. Ugovor je pročitao. Znao je da mora platiti spornu naknadu, ali mu nitko nije rekao može li ona biti manja. Ne zna je li ona mogla biti manja. Sve je funkcioniralo po principu "uzmi ili ostavi". Nitko mu nije objasnio na što se odnose troškovi obrade kredita. Vodio je i druge postupke u vezi ovog Ugovora o kreditu, a za ništetnost sporne ugovorne odredbe je saznao nedavno (list 53 spisa).

8.1. Prvenstveno u odnosu na svojstvo potrošača treba reći da iz Ugovora o kreditu i iskaza tužitelja proizlazi da je ugovor sklopio tužitelj kao fizička osoba te da se radilo o kreditu za kupnju novog vozila, kojeg je tužitelj koristio za osobne potrebe. Iz sadržaja spisa nema nikakve naznake da je on kredit zatražio i ostvario u svrhu namijenjenu poslovnoj djelatnosti ili obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, odnosno da se tužitelj uopće bavio takvim djelatnostima. Prema odredbi čl. 3. ZZP potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

8.2. Stoga sud utvrđuje da je tužitelj potrošač sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, dalje ZZP), a tuženik je taj koji je bio dužan dokazati da je predmetni pravni posao sklopljen u poslovne ili poduzetničke svrhe (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. i dr.).

9. Nadalje, sud je prihvatio iskaz tužitelja kao istinit, jer je on iskazivao uvjerljivo i iskreno. Na temelju iskaza tužitelja u kojem je naveo da je sve funkcioniralo po principu „uzmi ili ostavi“ sud je utvrdio da se u vezi pojedinih ugovornih odredaba nije moglo posebno pregovarati. Također, iz sadržaja iskaza tužitelja ne proizlazi da bi mu bilo objašnjeno na što se odnose ovi troškovi, zbog čega je sud utvrdio da tužitelj nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih), a niti je tuženik tijekom postupka objasnio na što se točno odnosi naplaćena naknada.

10. Prema odredbi čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. ZZP, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

10.1. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

10.2. Kao posljedica nepoštenosti pojedine ugovorne odredbe čl. 87. ZZP propisana je ništetnosti.

10.3. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača, jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

11. Iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu u visini 1,50% iznosa kredita.

11.1. Iako je predmetna odredba (članak 3. Ugovora o kreditu) transparenta odnosno jasna, lako razumljiva i lako uočljiva u smislu članka 85. ZZP, jer je omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade (1,50% od iznosa odobrenog kredita), sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

11.2. Ugovor o kreditu ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuje u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi niti su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu i odobrenje kredita. Razumno u troškove banke treba uključiti materijalni trošak poput uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata. Međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kada je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi koji su na ovaj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.

11.3. Naime, plaćanje troškova obrade kredita, uz to bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, u visini 1,50% iznosa kredita te činjenica da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o jednokratnoj naknadi, niti oko ne/prihvaćanja plaćanja sporne naknade, prema mišljenju ovoga suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

12. Treba dodati da niti odredbe čl. 1021. -1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22, 156/22, 155/23, dalje ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

13. S obzirom da se, dakle, o navedenoj odredbi čl. 11.3. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika te da tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj niti je mogla ishoditi da se ista eliminira iz Ugovora, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. ZZP-a (tako i Županijski sud u Zagrebu u odlukama broj Gž-1368/2021-2 od 20. srpnja 2021., Gž-4683/22-3 od 17. siječnja 2023. i dr.).

14. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u točki I izreke ove presude.

15. U smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takvog ugovora. Stoga tužitelj ima pravo na isplatu iznosa naplaćenog na ime naknade za obradu kredita, odnosno tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

15.1. Tuženik je na ročištu održanom 11. rujna 2025. učinio nespornim da je naknada iz čl. 11.3. Ugovora o kreditu naplaćena 12. ožujka 2007. u iznosu 126,31 eura (list 52 spisa).

15.2. Stoga je tužitelju dosuđen iznos 126,31 eura čiju isplatu je zatražio.

16. Prema odredbi čl. 1111. ZOO, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 1115. ZOO, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

16.1. Kako je tuženik utuženi iznos primio s obzirom na ugovornu odredbu koja je utvrđena ništetnom, to je, temeljem citiranih odredaba ZOO-a, dužan vratiti ga tužitelju. Ugovaranjem ništetne ugovorne odredbe o naplati naknade za obradu kredita zbog propusta tuženika, njegovo je postupanje ocijenjeno nepoštenim, a zatezna kamata tužitelju je priznata kako je i zatraženo, od prvog dana nakon dana tuženikovog stjecanja utuženog iznosa odnosno nakon dana izvršene uplate.

16.2. Odluka o visini stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. temelji se na odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11), od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15), od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/22 i 156/22), a od 1. siječnja 2024. do isplate na odredbi čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23).

17. Zaključno se ističe da je neosnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, prema odredbi čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, dok zahtjev za isplatu tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina prema odredbi čl. 225. ZOO. Kako zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20), odnosno u konkretnom slučaju od dana donošenja ove prvostupanjske presude (13. listopada 2025.), jer je ovom presudom riješeno pitanje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita, to zastarni rok propisan čl. 225. ZOO-a od pet godina nije protekao.

18. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki II izreke ove presude.

19. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a, a trošak se odnosi na trošak zastupanja po odvjetniku, koji je odmjeren prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23, dalje Tarifa).

19.1. Tako je tužitelju, prema vrijednosti predmeta spora 126,31 eura (obrazloženo u dijelu 3. i 3.1. obrazloženja), priznat trošak sastava tužbe u visini 25 bodova prema Tbr. 7/1 Tarife, sastava podneska od 23. travnja 2025. u visini 25 bodova prema Tbr. 8/1 Tarife i zastupanja na ročištu 11. rujna 2025. u visini 25 bodova prema Tbr. 9/1 Tarife.

19.2. Vrijednost jednog boda prema Tbr. 52/3 i 54 Tarife iznosi 2,00 eura te tužitelju pripada iznos 150,00 eura, odnosno uvećano za 25% PDV-a ukupno 187,50 eura.

19.3. Tužitelju je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 13,27 eura te na presudu u iznosu 13,27 eura.

19.4. Slijedom navedenog, tužitelju je valjalo dosuditi parnični trošak u iznosu 214,04 eura.

19.5. Na tako određeni trošak tužitelju su dosuđene zatražene zatezne kamate koje teku od dana donošenja ove presude do isplate, temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a, po stopi određenoj odredbom čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23).

20. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 13. listopada 2025.

Sutkinja

Ana Štimac

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. punomoćniku tužitelja

2. punomoćniku tuženika