Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17

32100 Vinkovci

OIB 77561654785

Poslovni broj: P-757/2023-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima po sucu Ivanu Katičiću kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja UN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Ivanu Kalauzu, odvjetniku u Vinkovcima, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, zastupana po Odvjetničkom društvu Kallay i partneri d.o.o. u Zagrebu, nakon održane i zaključene glavne rasprave 10. rujna 2025. u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika Hrvojke Čolaković, odvjetnice u Vinkovcima, 13. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba točke 3 Ugovora o kreditu, broj ugovora: 198-50-4345962 od 31. kolovoza 2007. zaključenog između tužitelja i tuženika, koja nosi naziv „NAKNADA“ u dijelu koji glasi: „3,30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, da isplati tužitelju UN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 262,41 eura (slovima: dvjestošezdesetdva eura i četrdesetjedan cent) sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 4. rujna 2007. do isplate i to po stopi od 15% za period od dospijeća do 31. srpnja 2008., zatim u periodu od 1. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, u periodu od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine do isplate određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, da tužitelju UN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi prouzročene parnične troškove u iznosu od 1.187,50 eura (slovima: tisuću stoosamdesetsedam eura i pedeset centi), sa zateznim kamatama, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude tj. od 13. listopada 2025. do isplate, prema kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova preko dosuđenog iznosa od 1.187,50 eura (slovima: tisuću stoosamdesetsedam eura i pedeset centi).

V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 27. studenog 2023. podnio tužbu u kojoj navodi da je 31. kolovoza 2007. sklopio sa tuženikom Ugovor o kreditu broj: 198-50-4345962 temeljem kojega je koristio kredit u iznosu od 13.478,94 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, s rokom otplate kredita od 60 mjeseci. Potraživanje koje je pravni prednik tuženika imao prema tužitelju temeljem gore navedenog ugovora o kreditu, tužitelj je u cijelosti isplatio.

1.1. Navodi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju, radi se o standardno formuliranom ugovoru, pripremljenom od strane tuženika, kao jače/dominantne ugovorne strane, a tužitelj ni na koji način nije bio u mogućnosti utjecati na sadržaj Ugovora, niti pojedinačno pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama.

1.2. Navodi da je tuženik u Ugovor o kreditu ugradio odredbu kojom je određena naknada u iznosu od 3,30% od iznosa kredita koja se naplaćuje jednokratno prilikom prvog korištenja kredita.

1.3. Tužitelj navodi da iz navedene odredbe Ugovora o kreditu nije vidljivo na što se navedena naknada odnosi, od kojih se troškova sastoji te zašto je određena baš u tom iznosu (postotku od iznosa kredita) – dakle radi se o jednostranoj odluci tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj mogao utjecati na sadržaj navedene ugovorne odredbe, poglavito jer se radilo o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Takav način određivanja naknade potpuno je netransparentan za tužitelja kao potrošača, pa je to prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je stoga takva odredba Ugovora protivna načelu savjesnosti i poštenja i posljedično ništetna. Stoga je navedeni uglavak o naknadi protivan kogentnim odredbama Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi za vrijeme zaključenja ugovora, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost. Jednako tako tuženik prije zaključenja predmetnog ugovora o kreditu nije kao trgovac u cijelosti informirao tužitelja kao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je također imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

1.4. Tužitelj navodi da je tuženik dana 3. rujna 2007. naplatio od tužitelja iznos od 1.977,13 kuna temeljem nepoštene i ništetne odredbe Ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Vinkovcima iz razloga što je predmetnim ugovorom o kreditu ugovorena nadležnost suda u sjedištu tuženika, odnosno suda u Zagrebu.

2.1. Dalje navodi da je sporna odredba ugovora o kreditu tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da ista nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja, te se tuženik poziva na odredbu članka 99. Zakona o potrošačima kojim je propisano kako nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Samim time sporna odredba nikako ne može biti nepoštena, odnosno ništetna.

2.2. Navodi da je potpisom predmetnog ugovora o kreditu, i to u članku 9., tužitelj je izjavio da je upoznat ne samo s općim aktima tuženika, nego i sa svim uvjetima kredita (dakle, uključujući i dijelove istoga koji se odnose na ugovaranje naknade koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita). Kada se sve navedeno poveže s činjenicom da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran, i to od strane javnog bilježnika Želimira Mirića pod brojem OV-14695/2007, koji je temeljem članaka 57., 58. i 59. Zakona o javnom bilježništvu (NN 78/1993, 29/1994, 162/1998) objasnio strankama smisao i posljedice pravnog posla te se uvjerio da njegov sadržaj odgovara pravoj volji stranaka, potpuno je razvidno da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu raspolagao svim potrebnim informacijama, u cijelosti i potpuno razumio sadržaj i posljedice odredbe koju sada smatra spornom te na nju pristao.

2.3. Navodi da je tuženik poštivao sve zakonske odredbe koje reguliraju zaštitu potrošača i bankarsko poslovanje, da je tužitelj donio promišljenu i informiranu odluku da želi sklopiti isti ugovor, i to sa svim njegovim odredbama, kao i da je tužitelj imao stvarnu mogućnost ne samo donijeti odluku o tome hoće li ili neće sklopiti predmetni ugovor, nego i pojedinačno pregovarati o njegovim odredbama koje se tiču ulazne nakade. Slijedom navedenog, sklapajući takav ugovor, tužitelj je nedvojbeno bio dobro upoznat sa svim uvjetima ugovora o kreditu, odnosno bio je u cijelosti upoznat sa svim uvjetima koji se tiču naknade koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita.

2.4. Također navodi da tužitelj u ovom postupku nije dokazao da on uopće ima svojstvo potrošača u smislu citirane zakonske odredbe, niti je na te okolnosti predložio bilo kakve dokaze, slijedom čega se, uopće ne može pozivati na propise o zaštiti potrošača i na sudsku praksu, a na čemu temelji svoj tužbeni zahtjev. Osim toga, tuženik izričito osporava da bi tužitelj imao svojstvo potrošača sukladno citiranoj odredbi, a kako svaka fizička osoba nije automatski i potrošač.

2.5. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva i ističe prigovor zastare.

3. Očitujući se na navode iz odgovora na tužbu tužitelj ističe da je neosnovan prigovor zastare potraživanja, te navodi da je po tom pitanju Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici Odjela od 30. siječnja 2020. donio pravno shvaćanje da zastara kod restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

3.1. Navod da je prednik tuženika u ugovor o kreditu ugradio odredbu kojom je određena administrativna naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 3,30% od iznosa od odobrenog kredita, ali o toj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo i iz nje nije vidljivo na što se navedena naknada odnosi, od kojih se troškova sastoji te zašto je određena baš u tom iznosu. Također navodi da ova odredba o ulaznoj naknadi očito uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a osobito što je tuženik nakon terećenja po osnovi ulazne naknade iz odobrenog kreditnog iznosa , tužitelju obračunavao i zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle sa uračunatom naknadom, iako mu je faktički isplatio drugi, manji iznos od ugovorenog kredita za 3,30%, pa je na opisani način prouzročilo znatnu neravnotežu u međusobnim pravima i obvezama trgovca i potrošača.

3.2. Također tužitelj kao potrošač nije mogao imati nikakav utjecaj na sadržaj spornih odredbi, poglavito jer se radilo o odredbama unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

4. Podneskom od 17. ožujka 2025. tužitelj je odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.589,42 eura, te se tužnik protivio ovako određenoj vrijednosti predmeta spora.

5. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao ugovor o kreditu (stranica 5.-9. spisa), informativni izračun efektivne kamatne stope (stranica 10. spisa), otplatnu tablicu (stranica 11.-13. spisa), potvrdu tuženika (stranica 16. spisa), suglasnost i zadužnicu (stranica 34.-37.), zahtjev za kredit (stranica 48.-49.), dopis Porezne uprave (stranica 177. spisa), te je saslušao tužitelja.

6. Na temelju ocjene provedenih dokaza sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje u tekstu: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

7. Rješenjem broj: P-757/2023-6 od 17. siječnja 2024. odbijen je prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Vinkovcima.

8. U odnosu na prigovor tuženika da je vrijednost predmeta spora suviše visoko naznačena, sud je raspravnim rješenjem od 1. srpnja 2025. odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.589,42 eura, jer smatra da se u ovoj pravnoj stvari dokazi izvode u pogledu deklaratornog zahtjeva i zahtjeva za isplatu, tj. više zahtjeva. Stoga je vrijednost predmeta spora određena prema zbroju vrijednosti oba zahtjeva, a sve sukladno članku 37. stavak 1.i članka 40. stavka 3. ZPP.

9. Tijekom postupka nije sporno da su tužitelj i tuženika sklopili 31. kolovoza 2007. ugovor o kreditu broj: 198-50-4345962 temeljem kojega je koristio kredit u iznosu od 13.478,94 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, s rokom otplate kredita od 60 mjeseci. Nije sporno da su točkom 3. ugovora jednokratna naknada od 3,30 % od iznosa kredita.

10. Sporno je je li ništetna odredba ugovora o kreditu temeljem koje je tužitelju naplaćena naknada za obradu kredita, te je sporno je li nastupila zastara tužiteljevog potraživanja.

11. Saslušan u svojstvu parnične stranke tužitelj je naveo da je ugovor o kreditu napisala banka i tek kada mu je predan ugovor vidio je da postoji i odredba kojom je ugovorena naknada od 3,30 %. On je službenika banke pitao o čemu se tu radi i za što je ova naknada i rečeno mu je da je to uobičajen dio ugovora, ali mu nije rečeno na što se odnosi ta naknada i koliki bi iznos naknade bio. On je pristao potpisati ovakav ugovor jer mu je bio potreban novac za kupnju osobnog vozila. Iznos naknade mu je naplaćen na način da mu je manje isplaćen iznos kredita za iznos koji predstavlja naknadu od 3,30 %. Naveo je da je osobno vozilo koje je kupio novcem od kredita koristio za svoje osobne potrebe. Naveo je da on nije mogao utjecati na odredbu ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada jer mu je u banci rečeno da ugovor bez ove odredbe se ne može potpisati. Naveo je da je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bio u .mirovini i da nije bio vlasnik obrta ili trgovačkog društva.

12. Saslušanjem tužitelja utvrđeno je da je tužitelj od strane službenika banke bio informiran o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita i da naknada iznosi 3,30 % iznosa kredita. Također je utvrđeno da tužitelj nije bio informiran na što konkretno se ta naknada odnosi, te o naknadi nije mogao pregovarati. Također je utvrđeno da je Ugovor bio unaprijed sastavljen i da je u njemu bila određena naknada o kojoj tužitelj nije mogao pregovarati.

13. Člankom 74. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/07., dalje u tekstu: ZZP) između ostalog je propisano da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

14. Odredbom članka 96. stavka 1. ZZP propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. istog članka propisano je da se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje stavkom 4. istog članka propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

15. Nadalje, odredbom članka 102. stavka 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

16. Slijedom navedenog, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već iz predmetnih odredbi Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% iznosa kredita.

17. Sukladno odredbi članka 295. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23., dalje u tekstu: ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva.

18. Slijedom toga, o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može se pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora.

19. Nadalje, sud prihvaća da je prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita tuženik imao određene troškove, koji se "pokrivaju" tom naknadom, Sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Naprotiv da su zaista ugovorenim naknadama za obradu zahtjeva i odobravanje kredita "pokriveni", odnosno plaćeni stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita.

20. Budući iz provedenih dokaza proizlazi da je predmetni ugovor o kreditu pripremila banka, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužitelj mogao pojedinačno pregovarati. Obzirom je tužitelj na temelju članka 6.1. Ugovora o kreditu platio tuženiku naknadu za obradu kredita u iznosu kako je to ranije navedeno, to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da su navedene odredbe Ugovora nepoštene, temeljem odredbe članka 96. stavak 1. ZZP, te ništetne u smislu članka 102. stavak 1. ZZP.

21. Tijekom postupka je utvrđeno da tužitelj ima status potrošača. Naime, prema odredbi članka 3. točke 1. ZZP, i prema svim kasnijim izmjenama istoga zakona, određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

21.1. Uvidom u zaključeni ugovor o kreditu i saslušanjem tužitelja utvrđeno je da je ugovor tužitelj zaključio kao fizička osoba i da joj je isti kredit odobren kao namjenski za kupnju osobnog automobila.

21.2. Obzirom na navedeno, stav je suda da tužitelju pripada pravo na pravnu zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača i to iz razloga jer njegovo svojstvo potrošača proizlazi iz samih odredbi zaključenog ugovora o kreditu, iz kojeg je vidljivo da namjena istog kredita nije bila za nikakve poslovne, obrtničke ili druge namjene, a tuženik tijekom postupka nije niti pokušavao dokazivati drugačije.

22. Slijedom navedenoga sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništetna odredba kojom je ugovoreno plaćanje naknade od 3,30% od iznosa kredita.

23. Kako je navedena odredba Ugovora o kreditu ništetna, to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi, te je sukladno članku 323. ZOO tuženik dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

24. Uvidom u potvrdu tuženika (stranica 16. spisa) utvrđeno je da je tuženik od tužitelja naplatio iznos od 1.977,13 kuna dana 3. rujna 2007. na ime naknade za obradu kredita, te tužitelj ima pravo na povrat ovog iznosa koji je naplaćen na ime naknade za obradu kredita, odnosno iznos od 262,41 eura, koji se iznos dobije kada se iznos u kunama pretvori u euro primjenom fiksnog tečaja konverzije os 7,53450 kuna za 1 euro.

25. Prigovor zastare je neosnovan, jer je člankom 328. ZOO propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti dijela ugovora o kreditu.

25.1. Vezano za zahtjev za isplatu, treba navesti da se radi o restitucijskom zahtjevu te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

26. Tužitelju na dosuđeni iznos pripadaju zatezne kamate temeljem članka 1115. ZOO od dana stjecanja (naplate naknade), jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Iz potvrde tuženika je vidljivo da je je naknada za odobrenje kredita naplaćena 3. rujna 2007., pa su zatezne kamate dosuđene od slijedećeg dana sukladno traženju tužitelja. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno članku 29. stavak 2. ZOO.

27. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 1., članka 155. i članka 164. ZPP-a, te kako je tužitelj u cijelosti uspio u sporu, to mu je tuženik dužan naknaditi trošak postupka.

28. Sud je tužitelju priznao trošak za sastav zahtjeva za dostavu dokumentacije u vrijednosti od 25 bodova sukladno Tbr. 36. točki 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 138/23, dalje u tekstu: Tarifa), za sastav tužbe u vrijednosti od 100 bodova sukladno Tbr. 7. točki 1. Tarife, za sastav podneska od 11. siječnja 2024. u vrijednosti 100 bodova sukladno Tbr. 8. točki 1. Tarife, za zastupanje na ročištima od 1. srpnja 2025. i 10. rujna 2025. u vrijednosti 100 bodova za svako ročište sukladno Tbr. 9. točki 1. Tarife, za pristup ročištu za objavu presude u vrijednosti od 50 boda sukladno Tbr. 9. točki 3. Tarife, odnosno ukupno 475 bodova. Kada se vrijednost boda pomnoži sa 2,00 eura sukladno Tbr. 54. Tarife dobije se iznos od 950,00 eura. Tužitelju pripada PDV na navedeni trošak u iznosu od 237,50 eura sukladno Tbr. 46 Tarife, odnosno ukupno 1.187,50 eura.

29. Sud tužitelju nije priznao trošak za sastav podneska od 17. ožujka 2025. kojim podneskom je tužitelj odredio vrijednost predmeta spora iz razloga što je tužitelj vrijednost predmeta spora bio dužan odrediti već u tužbi, a u navedenom podnesku i sam tužitelj navodi da je omaškom u tužbi naznačio pogrešnu vrijednost predmeta spora.

30. Na dosuđeni trošak tužitelju pripadaju zatezne kamate od presuđenja, sukladno članku 30. Ovršnog zakona (Narodne novine, broj: 112/12., 25/13., 93/14., 55/16. i 73/17., 131/20., 114/22. i 6/24) i članku 29. stavak 1. i 2. ZOO.

31. Zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova je odbijen temeljem članka 154. stavak 1. ZPP.

32. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Vinkovcima, 13. listopada 2025.

Sudac:

Ivan Katičić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana prijema ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi ovom sudu pisano, a o istoj odlučuje županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Odvjetnik Ivan Kalauz, I. Gundulića 2, [adresa] Vinkovci – pun. tužitelja

2. Odvjetničko društvo Kallay i partneri d.o.o., Ilica 1A/III, [adresa] Zagreb – pun. tuženika