1

                                                                                                                                          Poslovni broj: 3 Kž-310/2022-9 

 

                       

               REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

             STALNA SLUŽBA U POŽEGI

                    Sv. Florijana 2, Požega             

 

 

            Poslovni broj: 3 Kž-310/2022-9 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Nenada Vlašića, kao predsjednika vijeća, Mirjane Madunić kao izvjestitelja i Mile Solde kao člana vijeća, uz sudjelovanje Đurđice Bradić, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv I. optuženika N. B. i dr., zbog kaznenog djela iz članka 247. stavak 1. i 2. Kaznenog zakona (NN 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17 i 118/18, 126/19 i 84/21 dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi I. optuženog podnesenoj po braniteljici Đ. L., odvjetnici iz Z. O. Đ. L. i T. B. B. iz O., žalbi III. optuženog po branitelju J. B., odvjetniku iz Z., žalbi O. T. po punomoćnici V. C., odvjetnici iz O. i žalbi ODO u Gospiću podnesenih protiv presude Općinskog suda u Gospiću poslovni broj 3 K-46/2022-14 od 26. kolovoza 2022., u sjednici vijeća održanoj  21. rujna 2023.,

 

p r e s u d i o    j e

 

Odbijaju se žalbe Općinskog državnog odvjetništva u Gospiću, I. optuženika N. B., III. optuženika J. Š. i O. T. kao neosnovane i potvrđuje se prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom Općinski sud u Gospiću proglasio je krivim I. optuženog N. B. da je u gospodarskom poslovanju, s ciljem da pravnoj osobi koju zastupa pribavi protupravnu imovinsku korist doveo nekoga lažnim prikazivanjem činjenica u zabludu i time ga naveo da na štetu svoje imovine nešto učini, a kaznenim djelom je prouzročena znatna šteta, čime je počinio kazneno djelo protiv gospodarstva - prijevarom u gospodarskom poslovanju, opisano u članku 247. stavku 1. i 2. Kaznenog zakona (NN br. 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19 i 84/21 - dalje u tekstu: KZ/11), a kažnjivo po članku 247. stavak 2. KZ/11.

 

1.1 Na temelju članka 247. stavak 2. KZ/11, I. optuženi N. B. je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine. Na temelju članka 56. KZ/11, I. optuženom N. B. je izrečena uvjetna osuda na način da se kazna zatvora na koju je osuđen neće izvršiti ukoliko I. optuženi u roku od 2 (dvije) godine ne počini novo kazneno djelo.

 

1.2. Na temelju članka 5. i 77. stavak 1. KZ/11, u vezi s člankom 560. stavak 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12 - odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 80/22 - dalje u tekstu: ZKP/08), utvrđuje se da novčani iznos od 17.701,29 eur/133.370,40 kuna[1], predstavlja imovinsku korist koju je O. T. ostvarila kaznenim djelom koje je počinio I. optuženi i da taj novčani iznos postaje vlasništvo R. H. te se nalaže O. T. da R. H. isplati iznos od 17.701,29 eur/ 133.370,40 kuna, u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe.

 

1.3. Na temelju članka 148. stavak 1. i 3. ZKP/08 u vezi s člankom 145. stavak 2. točka 1. i 6. ZKP/08, I. optuženi N. B. dužan je nadoknaditi trošak kaznenog postupka u iznosu od 847,86 eur / 6.388,23 kune, sve u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe.

 

1.4. III. optuženog J. Š. prvostupanjski sud je proglasio krivim da je drugom s namjerom pomogao da u gospodarskom poslovanju, s ciljem da pravnoj osobi koju zastupa pribavi protupravnu imovinsku korist dovede nekoga lažnim prikazivanjem činjenica u zabludu i time ga navede da na štetu svoje imovine nešto učini, a kaznenom djelom je prouzročena znatna šteta, čime je počinio kazneno djelo protiv gospodarstva - pomaganjem u počinjenju kaznenog djela prijevare u gospodarskom poslovanju, opisano u članku 247. stavak 1. i 2. KZ/11 u vezi s člankom 38. KZ/11, a kažnjivo po članku 247. stavak 2. KZ/11.

 

1.5. Na temelju članka 247. stavak 2. KZ/11, III. optuženi J. Š. se osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine. Na temelju članka 56. KZ/11, III. optuženom J. Š. je izrečena uvjetna osuda na način da se kazna zatvora na koju je osuđen neće izvršiti ukoliko III. optuženi u roku od 2 (dvije) godine ne počini novo kazneno djelo.

 

1.6. Na temelju članka 148. stavak 1. i 3. ZKP/08 u vezi s člankom 145. stavak 2. točka 1. i 6. ZKP/08, III. optuženi J. Š. dužan je nadoknaditi trošak kaznenog postupka u iznosu od 847,86 eur/6.388,23 kuna, sve u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe.

 

1.7. Na temelju članka 453. ZKP/08 II. optuženik V. B., oslobođen je optužbe

da je u gospodarskom poslovanju, s ciljem da pravnoj osobi koju zastupa pribavi protupravnu imovinsku korist doveo nekoga lažnim prikazivanjem činjenica u zabludu i time ga naveo da na štetu svoje imovine nešto učini, a kaznenim djelom je prouzročena znatna šteta, pa da bi time počinio kazneno djelo protiv gospodarstva - prijevarom u gospodarskom poslovanju, opisano u članku 247. stavku 1. i 2. KZ/11, a kažnjivo po članku 247. stavak 2. KZ/11. Na temelju članka 149. stavak 1. ZKP/08, nužni izdaci II. optuženika V. B. te nužni izdaci i nagrada njegove braniteljice padaju na teret proračunskih sredstava.

 

2. Žalbu je podnio I. optuženi N. B. po braniteljici zbog bitne povrede odredaba članka 468. stavak 1. točka 11. i stavka 3. ZKP, jer smatra da je presuda nerazumljiva i da nema razloga, da presuda nije dovoljno obrazložena, a izreka je kontradiktorna obrazloženju. Žali se i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja navodeći da je I. optuženi bio načelnik općine volonter, da nije bio odgovorna osoba, da je bio predsjednik poglavarstva koje je imalo pet članova i poglavarstvo je donijelo odluku da se novac vrati Fondu, a općinsko vijeće je poništilo tu odluku o povratu. Žali se i zbog povrede Kaznenog zakona, jer smatra da je na I. optuženika primijenjen stroži zakon kad je proglašen krivim zbog kaznenog djela iz članka 247. stavak 2. KZ/11, jer je maksimum kazne veći za to kaznenog djelo od kazne za kazneno djelo iz članka 293. stavak 2. KZ/97. Žali se i zbog odluke o kaznenoj sankciji koju posebno ne obrazlaže. Pobija odluku i o troškovima kaznenog postupka, jer je u izreci presude naveden zbirni iznos troška, a zapravo se ne zna na što se taj trošak odnosi. Predlaže žalbu usvojiti na način da se pobijana presuda preinači te da se I. optuženi N. B. oslobodi optužbe ili da se pobijana presuda u odnosu na I. optuženog ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

 

3. Žalbu je podnio III. optuženi J. Š. po branitelju zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka te najprije ističe da Općinski sud u Gospiću nije mjesno nadležan, jer je mjesto počinjenja djela O. T. ili Z., te da su svi navodi obrazloženja presude potpuno međusobno kontradiktorni. Žali se i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te smatra pogrešnim utvrđenje da je III. optuženi znao da se radi o fiktivnom pravnom poslu kod kupoprodaje posuda za otpad te je prvostupanjski sud trebao na III. optuženika trebao primijeniti načelo in dubio pro reo i osloboditi III. optuženika od optužbe zbog postojanja sumnje u pogledu njegove kaznene odgovornosti koju je sud naveo u točki 17.2 presude. Smatra da se pogrešno u presudi navodi da su sredstva koja je Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost isplatio O. T. državna financijska pomoć već da su državna potpora, te nije logično da se vraćaju u proračun, jer ta sredstva nisu niti isplaćena iz proračuna već iz vanproračunskih sredstava Fonda. Poriče da je III. optuženi pomogao I. optužemniku u počinjenju kaznenog djela, jer je svu dokumentaciju za E. F. P. d.o.o. potpisao D. P. koji je imenovan direktorom 16. listopada 2016. Žali se i zbog povrede Kaznenog zakona, jer smatra da III. optuženi niti jednom svojom radnjom nije počinio kazneno djelo. Isto tako smatra da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu i kad je naložio O. T. da vrati protupravnu imovinsku korist, a ista nije sudjelovala u kaznenom postupku. Žali se i zbog odluke o kazni, jer smatra neprihvatljivim da je III. optuženi dobio istu kaznu kao I. optuženi. Predlaže pobijanu presudu preinačiti na način da se III. optuženi oslobodi krivnje i optužbe u cijelosti, a podredno se predlaže pobijanu presudu ukinuti i spis vratiti na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu, no u rad drugom sudskom vijeću.

 

4. Žalbu je podnijela O. T. zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene Kaznenog zakona i bitne povrede odredaba kaznenog postupka navodeći da je presuda nejasna i da se u presudi ogleda proturječnost izreke i obrazloženja te predlaže da se pobijana presuda preinači na način da se O. T. oslobodi od obveze plaćanja Republici Hrvatskoj iznos od 17.701,29 eur/133.370,40 kn ili podredno da u tom dijelu presudu ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

5. Žalbu je podnijelo i Općinsko državno odvjetništvo u Gospiću zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja što se odnosi na dio presude kojom je II. optuženi V. B. oslobođen optužbe, jer da je prvostupanjski sud izveo pogrešan zaključak o ulozi II. optuženog u spornim poslovima O. T. i E. F. P. d.o.o. Iz obrane I. optuženog i II. optuženog pa i Odluke poglavarstva proizlazi da je I. optuženi dao ovlast II. optuženom da pronađe način kako zatvoriti novčani iznos sredstava koji je trebao biti vraćen Fondu. Predlaže da se u odnosu na II. optuženog ukine presuda i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno raspravljanje i odlučivanje.

 

6. Odgovori na žalbe nisu podneseni.  

 

7. U skladu s člankom 475. stavak 3. ZKP/08 stranke su obaviještene o vremenu održavanja drugostupanjske sjednice vijeća, ali na istu je pristupila samo braniteljica I. optuženog, dok nisu pristupili I. i III. optuženi, branitelj III. optuženog, punomoćnik O. T. kao ni predstavnik ŽDO, te je sjednica održana bez njihove nazočnosti.

 

8. Žalbe Općinskog državnog odvjetništava u Gospiću, I. i III. optuženog i O. T. su neosnovane.

 

9. Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti nije utvrđeno da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Pobijana presuda je jasna i razumljiva, a u istoj su navedeni dostatni razlozi o svim odlučnim činjenicama koji nisu međusobno proturječni te ne postoji nikakav nedostatak u pogledu utvrđenja odlučnih činjenica.

 

10. Neosnovano III. optuženik u žalbi ističe kako Općinski sud u Gospiću nije mjesno nadležan za postupanje u ovom kaznenom predmetu, jer je rješenjem predsjednika Županijskog suda u Karlovcu broj 31 SU-262/2015 od 9. travnja 2015. ovaj predmet zajedno sa ostala 132 kaznena predmeta iz Općinskog suda u Karlovcu ustupljen Općinskom sudu u Gospiću.

 

11. Nisu osnovani žalbeni navodi kako tijekom postupka nije razjasnjeno je li I. optuženik odgovorna osoba jer je prvostupanjski sud u obrazloženju presude na strani 11 u drugom odlomku pojasnio da je I. optuženik N. B. od siječnja do prosinca 2006. bio načelnik O. T. i zastupao općinu kao pravnu osobu sukladno odredbama Statuta općine. Odredbom članka 87. stavak 6 KZ/11 jer propisano da je odgovorna osoba fizička osoba koja vodi poslove pravne osobe ili joj je izričito ili stvarno povjereno obavljanje poslova iz područja djelovanja pravne osobe ili državnog tijela ili jedinica lokalne i područne samouprave. Prema tome status I. optuženika kao odgovorne osobe potpuno je jasan bez obzira što je poslove načelnika obavljao kao volonter. Isto tako  tijekom postupka je nedvojbeno utvrđeno da je I. optuženik kao odgovorna osoba zastupajući O. T. u obavljanju poslova komunalne djelatnosti ugovarao kupoprodaju posuda za odvoz otpada, potpisao ugovor o koncesiji za odvoz komunalnog otpada sa tvrtkom E. F. P. d.o.o. te potpisao ugovor sa Fondom za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost o zajedničkom financiranju kupnje kanti za odvoz otpada.

 

12. Suprotno žalbenim navodima ne postoji proturječje izreke i obrazloženja pobijane presude niti u samom obrazloženju pobijane presude koje III. optuženik u žalbi navodi kad citira točku 17.2. pobijane presude, jer da se postojanje prethodnog dogovora ne može dokazati materijalnim ispravama niti personalnim dokazima, da bi potom prvostupanjski sud III. optuženika proglasio krivim da je postupao po prethodnom dogovoru sa I. optuženikom. Naime, žalitelj samo djelomično citira dio točke 17.2. pobijane presude, a izostavlja dio obrazloženja da je sud o postojanju dogovora zaključio indirektno na temelju provedenih dokaza i okolnosti slučaja. Isto tako u točki 17.3 pobijane presude prvostupanjski sud je detaljno obrazložio na temelju kojih indirektnih dokaza je zaključio da je između I. optuženika i III. optuženika postojao zajednički dogovor. Stoga nema proturječja između izreke i obrazloženja pobijane presude niti su razlozi navedeni u obrazloženju presude međusobno kontradiktorni ili nejasni kako žalitelji neosnovano ističu.

 

12.1. Prema tome žalbeni navodi zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka nisu osnovani dok se preostali žalbeni navodi svode na osporavanje pravilnosti i potpunosti utvrđenog činjeničnog stanja.

 

13. Nisu u pravu žalitelji kad pobijaju utvrđeno činjenično stanje u pobijanoj presudi pri čemu ne navode kojem dijelu činjenično stanje nije potpuno utvrđeno osim što osporavaju zaključke prvostupanjskog suda. Naime, prvostupanjski sud je tijekom postupka nedvojbeno utvrdio da je I. optuženik bio načelnik O. T., a time i odgovorna osoba, da je II. optuženik bio zaposlenik O. T. kao pročelnik jedinstvenog upravnog odjela u O. T. te kao takav nije zastupao općinu u gospodarskom poslovanju, nije donio niti jednu odluku, nije potpisao niti jedan ugovor već je provodio odluke I. optuženika i općinskog poglavarstva. III. optuženik je bio član uprave i direktor tvrtke E. F. P. d.o.o. Nadalje, I. optuženik je u ime O. T. skolopio ugovor o koncesiji s tvrtkom E. F. P. d.o.o. kao korisnikom koncesije, a ugovor je u ime E. F. P. d.o.o. potpisao III. optuženi J. Š., koji ugovor je sklopljen na vrijeme od 10 godina, a pri čemu se tvrtka E. F. P. d.o.o. obvezala dostaviti i održavati posude za odvoz otpada. Nije sporno da je O. T. zastupana po I. optuženiku N. B. podnijela zahtjev 24. siječnja 2006. i 27. veljače 2006. Fondu za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, a Fond je 20. ožujka 2006. donio odluku o zajedničkom financiranju kupnje kanti i kontejnera za prikupljanje otpada na području O. T. na način da će Fond sudjelovati sa 80 % odnosno 204.315,84 kune, a O. T. sa 20% sredstava odnosno 51.078,96 kuna, sve prema specifikaciji i ponudi koju je dostavila O. T.. Nakon toga I. optuženik u ime O. T. sa Fondom dana 22. travnja 2006. sklapa ugovor o zajedničkom financiranju kupnje kanti i kontejnera, u kojem su točno navedene količine, vrste i zapremnina kanti i kontejnera čija se kupnja financira, s tim da je u ugovoru navedeno da ako bi općina koristila odobrena sredstva suprotno ugovoru, dužna je Fondu vratiti dobivena sredstva. Dana 3. svibnja 2006. tvrtka E. F. P. d.o.o. ispostavila je O. T. račun broj 1023/06 na iznos 199.650,00 kuna plus PDV 43.923,00 kune te je izdana otpremnica broj 501/06 prema kojoj proizlazi da je E. F. P. d.o.o. isporučio O. T. 450 kanti za otpad zapremnine 120 litara, 50 komada kanti zapremnine 240 litara, 9 PVC kontejnera zapremnine 1100 litara i 12 kontejnera zapremnine 7 m³. Nadalje je utvrđeno da je 29. svibnja 2006. Fond isplatio na račun O. T. iznos od 194.858,40 kuna. Dana 1. lipnja 2006. O. T. je platila dio računa broj 1023/06 u iznosu do 122.000,00 kuna tvrtki E. F. P. d.o.o. dok je ostatak plaćen kompenzacijom od 29. prosinca 2006. Nadalje je utvrđeno da je 10. prosinca 2006. O. T. je prodala tvrtki E. F. P. d.o.o. 450 kanti za otpad zapremnine 120 litara, 50 kanti zapremnine 240 litara, 9 komada kontejnera od 1100 litara i 3 kontejnera od 7 m³, dakle iste one posude za otpad koje je kupila od tvrtke E. F. P. d.o.o. od 3. svibnja 2006. prodala ponovno istoj tvrtki.

 

14. Sve navedeno je prvostupanjski sud utvrdio iz iskaza ispitanih svjedoka – zaposlenika O. T. I. D. i J. P. i zaposlenika tvrtke E. F. P. d.o.o. D. P. te materijalne dokumentacije kao i provedenog financijsko – knjigovodstvenog vještačenja te obrana svih trojice optuženika. Provedenim vještačenjem prvostupanjski sud je utvrdio da je Fond na račun O. T. uplato 194.858,40 kuna sukladno sklopljenom ugovoru, da je stvarno O. T. kupila 9 kontejnera zapremnine od 7 m³ za koje je Fond trebao platiti 61.488,00 kuna (80% stvarne cijene koja je iznosila 76.860,00 kuna). Kad se od iznosa 194.858,40 kuna odbije iznos od 61.488,00 kuna preostaje iznos od 133.370,40 kuna, a koji iznos nije potrošen u skladu s ugovorom o zajedničkom financiranju kupnje posuda za otpad, a koji iznos je O. T. bila dužna vratiti Fondu. Prema tome neosnovani su žalbeni navodi i izračun III. optuženika koje iznosi u žalbi, a suprotni su utvrđenim činjenicama i provedenom financijskom vještačenju.

 

15. Nisu osnovani žalbeni navodi da se sredstva Fonda ne smatraju državnom financijskom pomoći već državnom potporom kao i da odnos Fonda i O. T. predstavlja čisti građansko-pravni odnos, jer u Odluci Fonda kao i sklopljenom Ugovoru između općine i Fonda izričito stoji da se radi o zajedničkom financiranju kupnje posuda za otpad pa se potpuno nepotrebno žalitelj upušta u analizu radi li se o financijskoj pomoći ili državnoj potpori.

 

16. Osim toga pravilno je prvostupanjski sud zaključio kako je I. optuženik bio odgovorna osoba koja odgovara za zakonitost rada općine te je sukladno odredbama Statuta imao ovlast staviti veto na nezakonite odluke poglavarstva i vijeća, što je I. optuženik u svojoj obrani potvrdio, ali je naveo da on nije stavio veto na Odluku vijeća koje je odbilo vratiti sredstva Fondu koja nisu utrošena sukladno Ugovoru, a iz razloga što bi tada imao problema sa osiguravanjem većine glasova u općinskom vijeću.

 

17. Vremenski raspored radnji počinjenja kaznenog djela ukazuje na unaprijed stvorenu prijevarnu namjenu i zajednički dogovor između I. optuženika i III. optuženika, jer u trenutku sklapanja Ugovora sa Fondom o zajedničkom financiranju kupnje kanti za otpad (22. travnja 2006.) O. T. ima već sklopljen ugovor o koncesiji sa tvrtkom E. F. P. d.o.o. (2. veljače 2006.) kojim je osiguran dovoljan broj kanti za otpad, no nakon sklapanja Ugovora tvrtka E. F. P. d.o.o. ispostavlja neistinit račun (broj 1023/06) i otpremnicu broj 501/06 (3. svibnja 2006) o kupnji kanti i kontejnera nakon čega Fond 29. svibnja 2006. uplaćuje na račun općine iznos od 194.858,40 kuna, iz kojih sredstava općina djelomično plaća fiktivni račun u iznosu od 122.000,00 kuna (1. lipnja 2006.), iako stvarno nije kupila 521 kantu i kontejner već samo 9 kontejnera od 7 m³ koji stvarno vrijede 76.860,00 kuna. Umjesto da preostali novac općina vrati Fondu troši ga nenamjenski i na kraju godine prodaje korištene kante i kontejnere tvrtki E. F. P. d.o.o.

 

18. Žalba III. optuženika u dijelu kad navodi kako ničim nije pomogao I. optuženiku i da je svu dokumentaciju potpisao D. P., jer je isti imenovan za direktora 16. listopada 2006., nakon što su već sklopljeni ugovori te izdan neistinit račun i otpremnica. Isto tako žalba nije osnovana ni u dijelu kad se navodi kako III. optuženi nije znao prilikom sklapanja ugovora o kupnji 521 kante za otpad da se radilo o fiktivnom pravnom poslu. Suprotno ovim žalbenim navodima pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je III. optuženik bio osoba koji je sklopio Ugovor u ime tvrtke E. F. P. d.o.o. sa I. optuženikom, a potom i Ugovor o kupoprodaji za 521 kantu i kontejner po kojem ugovoru je isporučeno sam 9 kontejnera od 7 m³, da se radilo o fiktivnom ugovoru, računu i otpremnici, jer su ispitani svjedoci potvrdili kako kante i kontejneri nisu isporučeni. Zato je pravilno prvostupanjski sud zaključio kako tvrtka sigurno navedene neistinite isprave ne bi izdala (račun i otpremnicu) da III. optuženik kao direktor nije znao za njih, već je pravilno prvostupanjski sud zaključio kao je III. optuženik postupao u dogovoru sa I. optuženikom, jer je iz sredstava dobivenih iz Fonda općina vršila plaćanja tvrtki E. F. P. d.o.o.

 

19. Prema tome po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, u pobijanoj presudi je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, jer je prvostupanjski sud detaljnom analizom provedenih dokaza i uz pravilnu primjenu materijalnog prava ispravno zaključio kako je I. optuženik doveo u zabludu zaposlenike Fonda tko što je zatražio sufinanciranje kupnje posuda za otpad, u namjeri da O. T. stekne protupravnu imovinsku korist, iako je O. T. već imala sklopljen ugovor o koncesiji sa tvrtkom E. F. P. d.o.o. po kojem su posude za otpad već bile osigurane nakon čega je predočio Fondu Ugovor o kupoprodaji posuda za otpad, račun i otpremnicu za kupnju i isporuku 521 kantu i kontejnera vrijedne 243.573,00 kune nakon čega je Fond na račun općine isplatio 194.858,40 kuna, a O. T. stvarno kupila 9 kontejnera od 7 m³ koji vrijede 76.860,00 kuna, preostali iznos od 133.370,40 kuna nije vraćen Fondu već je potrošen za druge namijene čime je I. optuženi pribavio protupravnu imovinsku korist za O. T., a Fond je oštećen za navedeni iznos. III. optuženik kao direktor tvrtke E. F. P. d.o.o. je I. optuženiku u tome pomogao na način da je sklopio ugovor sa O. T. za kupnju 521 kantu i kontejnere vrijedne 243.573, 00 kuna te je izdan račun broj 1023/06 u tom iznosu i otpremnica 501/06, iako to nije odgovaralo istini jer je već prije u veljači 2006. bio sklopljen ugovor o koncesiji prema kojoj je tvrtka E. F. P. d.o.o. već osigurala dovoljan broj posuda za otpad za O. T.. Pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je I. optuženik N. B. takvim ponašanjem ostvario sva bitna obilježja kaznenog djela iz članka 247. stavak 2. KZ/11, a III. optuženik J. Š. obilježja kaznenog djela 247. stavak 2. u vezi s člankom 38. KZ/11.

 

20. Nisu osnovani žalbeni navodi I. optuženika, III. optuženika i O. T. kako je protuzakonito i neosnovano od O. T. oduzeta imovinska korist niti žalbeni navod kako je Fond isplatio O. T. novac iz vanproračunskih sredstava pa je nelogično da sada O. T. novac treba uplatiti u proračun. Naime, tijekom postupka nedvojbeno je utvrđeno da je počinjenjem kaznenog dijela od strane I. optuženika, O. T. stekla protupravnu imovinsku korist, a kako nitko ne može zadržati imovinsku korist stečenu kaznenim dijelom, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je iznos od 133.370,40 kuna imovina R. H. te je taj iznos sukladno članku 560. ZKP/08 oduzeo od O. T..

 

21. Žalba ODO u Gospiću nije osnovana zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. U pravu je prvostupanjski sud kad zaključuje da II. optuženik V. B. nije bio odgovorna osoba koja je zastupala O. T. niti donosio odluke u ime O. T., a time što je radio na radnom mjestu pročelnike jedinstvenog upravnog odjela te odlukom poglavarstva bio dužan riješiti problem spornih posuda za otpad sa tvrtkom E. F. P. d.o.o. nije ostvario bitna obilježja kaznenog djela koje mu je stavljeno na teret. Naime, II. optuženik je sudjelovao u izvršavanju Ugovora i dogovora koje je ostvario I. optuženik N. B., načelnik općine koji je i po Statutu bio odgovoran za zakonitost rada O. T.. Osim toga valja napomenuti da radnje koje ODO u Gospiću navodi kao inkriminacije za II. optuženika, nisu kao takve precizirane u optužbi tako da je prvostupanjski sud pravilno II. optuženika V. B. oslobodio od optužbe.

 

22. Nisu osnovani ni žalbeni prigovori I. i III. optuženika da prvostupanjski sud nije pravilno utvrdio postojanje pravnog kontinuiteta, jer prilikom utvrđivanja pravnog kontinuiteta kao i odlučivanja o tome koji je zakon blaži za optuženika nije odlučna samo visina propisanih kazni. Za primjenu blažeg zakona nužno je procijeniti sve relevantne okolnosti u konkretnom slučaju i primjenom načela konkretnosti utvrditi koji je zakon blaži za počinitelja tako da se može reći da je blaži onaj zakon koji omogućuje blaže kažnjavanje te se primjenom općih odredbi može izreći blaža kazna od one koju predviđa zakon ili utječe na postojanje kvalifikatornih okolnosti.

 

23. Žalbe zbog odluke o kazni nisu osnovane. Po ocijeni ovog suda pravilno je prvostupanjski sud odmjerio visinu kazne u trajanju od 1 (jedne) godine zatvora i prema I. optuženiku N. B. i prema III. optuženiku J. Š., pri čemu je prvostupanjski sud pravilno cijenio sve relevantne okolnosti za odmjeravanje kazne. S pravom je prvostupanjski sud zaključio da za ostvarenje svrhe kažnjavanja nije potrebno izvršiti kaznu zatvora na koju su osuđeni već se opravdano može očekivati da će i uvjetna osuda uz rok kušnje od 2 (dvije) godine dovoljno utjecati na I. optuženika N. B. i III. optuženika J. Š. da više ne čine kaznena djela i shvate kako je činjenje kaznenih djela pogrešno kao i da drugi shvate da je kažnjavanje počinitelja pravedno. Neosnovano III. optuženik navodi kako nije logično da bude osuđen istom kaznom kao i I. optuženik, jer je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da bez radnje pomaganja III. optuženika J. Š. niti I. optuženik N. B. ne bi sam mogao počiniti kazneno djelo. Kazne koje je prvostupanjski sud izreka I. optuženom i III. optuženom su po ocjeni ovog suda potpuno primjerene stupnju krivnje svakog optuženika. 

 

24. Žalba zbog odluke o troškovima nije osnovana, a time što je u izreci presude naveden samo zbirni iznos troškova koji su I. optuženik i III. optuženik dužni platiti, a nije razdvojen iznos po pojedinim troškovima, presuda nije nerazumljiva. Naime, u obrazloženju presude detaljno je obrazložen navedeni zbirni iznos troška koje je pojedini optuženik dužan platiti.   

 

25. Kako je vijeće našlo da žalbeni razlozi nisu osnovani, a ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti u smislu članka 476. stavak 1. ZKP/08 vijeće nije našlo da postoji povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08, te da nema povrede kaznenog zakona na štetu I. i III. optuženika, valjalo je na  temelju članka 482. ZKP/08, žalbe I. i III. optuženog, O. T. i ODO u Gospiću odbiti kao neosnovane.

             

 

U Požegi 21. rujna 2023.

 

                                                                                                           Predsjednik vijeća

                                                                                                    Nenad Vlašić