REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U PREGRADI

Pregrada, Ul. Stjepana Radića 6

Poslovni broj: P-762/2023-40

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Pregradi, po sutkinji tog suda Sanji Leskovar-Hostić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ĆŽ, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa Jasmin Jusufhodžić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, kojeg zastupa Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 9. rujna 2025., u nazočnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, te presude javno objavljene dana 13. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 da tužiteljici ĆŽ, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 10.186,80 EUR (desettisućastoosamdesetšesteuraosamdesetcenti), sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 13. lipnja 2023. do isplate, po stopi koja se do 29. prosinca 2023. određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

II. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužiteljice u iznosu od 3.064,00 EUR sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama na taj iznos.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 da tužiteljici ĆŽ, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], nadoknadi troškove ovog postupka u iznosu od 1.398,74 EUR (tisućutristodevedesetosameurasedamdesetčetiricenta), sa zakonskim zateznim kamatama, tekućim od 13. listopada 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi tvrdi da je kao potrošač s tuženicom sklopio ugovor o kreditu broj 196-131/2007 od 5.4.2007. prema kojem mu je tuženica stavila na raspolaganje iznos od 126.100,00 CHF, s rokom otplate u trajanju od 360 mjeseca, a tužitelj se obvezao vratiti taj iznos te plaćati ugovorne kamate prema promjenjivoj ugovorenoj kamatnoj stopi 4,20%. Dospijeće svakog anuiteta da je posljednjeg dana u mjesecu, a anuiteti se plaćaju u kunama prema srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Početak otplate bio je 31.5.2007. Tuženica da je prvotno ugovorenu kamatnu stopu mijenjala nekoliko puta, te tvrdi da je tuženica nezakonito i protupravno mijenjala stopu ugovorene kamatne stope koju su stranke ugovorile, kao i da ugovor o kreditu sadrži ništetnu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica kredita vezana uz švicarski franak, o čemu se nije pojedinačno pregovaralo te se poziva na presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019., kojima je potvrđena prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu kojim je utvrđeno da je tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju kako nepoštene odredbe o ugovornoj redovnoj kamati koja je tijekom postojanja obveze promijenila u skladu s jednostranom odlukom tuženice tako i nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli kojom je glavnica kredita vezana uz švicarski franak, te da su obje nepoštene odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ništetne od samog početka odnosno od trenutka kada su postale sadržajem standardnog ugovora jer njihovo korištenje predstavlja postupanje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Slijedom navedenoga, tužitelj tvrdi da su zbog ništetnih odredba Ugovora o kreditu broj 196-131/2007 od 5.4.2007. u odnosu na klauzulu kojom je glavnica kredita vezana uz švicarski franak, tužitelju nastala šteta u iznosu od 13.250,00 EUR s osnove promjene tečaja u kom iznosu su i zakonske zatezne kamate s osnova promjene tečaja, prema izračunu iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka za financije i računovodstvo gđa. Francika Palatinuš, dipl. oec., koji je priložen uz tužbu, te potražuje i pripadajuće zakonske zatezne kamate.

1.1. Tužiteljica je tužbeni zahtjev za isplatu s osnove ništetnih odredbi Ugovora kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF, konačno precizirala nakon provođenja dokaza knjigovodstveno-financijskim vještačenjem, u podnesku od 5. lipnja 2025., u kojem predlaže da sud donese presudu kojom će naložiti tuženiku da mu, s osnove ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu isplati iznos od ukupno 13.250,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od podnošenja tužbe do isplate.

2. U odgovoru na tužbu, tuženik se u cijelosti protivi tužbi, te osnovi i visini tužbenog zahtjeva. Tuženik ne spori da je s tužiteljem sklopio Ugovor o kreditu broj 196- 131/2007 5. travnja 2007. Međutim, tvrdi da je tužitelja je predmetni ugovor izmijenio u dijelu valute obveze sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu dana 25. siječnja 2016. Tuženik da je bio obvezan ponuditi korisniku sklapanje predmetnog Aneksa sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15). Sukladno rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 4. ožujka 2020. donesenom u oglednom postupku Gos 1/2019, tuženik ističe kako je Aneksom provedena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15) iz kojeg razloga tužitelj nema pravni interes voditi ovaj postupak, a niti bilo kakvo pravo na dodatnu isplatu. Sklapanjem navedenog Aneksa ugovorne strane da su suglasno izmijenile obvezu vraćanja kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR za cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa. Tako su odredbe čl. 2. i 4. u cijelosti zamijenjene odredbom čl. 2. Aneksa ugovora o kreditu i to retroaktivno. Također, ugovor s valutnom klauzulom u EUR valuti da ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača budući da, niti u vrijeme sklapanja ugovora, a ni danas ne postoji veliki rizik tečajnih razlika. Tuženik da je o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužitelja pri sklapanju ugovora o kreditu, kao i upozorio na eventualne rizike valutnih klauzula, pa tako i CHF valutne klauzule. Nadalje, tuženik da je kod kredita s valutnom klauzulom proveo edukaciju djelatnika, kako u pogledu samih komercijalnih uvjeta, tako i u odnosu na prodaju tih proizvoda klijentima pa u tu svrhu prilaže pisani iskaz svjedoka gđe. ĆŽŠ, a radi utvrđenja navedenih činjenica i okolnosti. Nadalje, Zakonom o obveznim odnosima da je dopuštena odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga je izvjesno da je tuženik postupao u skladu sa zakonom pa tužitelj potpuno neosnovano ističe da bi ugovaranjem valutne obveze u CHF tuženik bio nepošten. Tuženik je prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao u dobroj vjeri, slijedom čega tužitelj, čak i da je osnovan tužbeni zahtjev, nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe. Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidiva, niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF. Stoga da tuženik nije mogao predmetnu valutnu klauzulu koristiti radi stjecanja dobiti jer ni on sam nije znao kakve će okolnosti nastupiti u idućih 30 godina. Tuženik posebno ističe da predmetnim Aneksom nije došlo do konvalidacije eventualno ništetne odredbe tj. ista nije pravno osnažena, što uostalom i nije moguće po odredbama ZOO-a. Međutim, ovdje je došlo do zamjene postojeće odredbe novom. Odredbe Aneksa u dijelu valutne klauzule u EUR da treba promatrati kao nove odredbe kojima su ugovorne strane slobodno i u skladu s načelom slobode ugovaranja uredile svoje odnose s retroaktivnim učinkom i koje nisu ništetne. Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u presudi posl. br. Rev-1172/18 od 19. ožujka 2019. da je zauzet stav kako se eventualno ništetne ugovorne odredbe mogu izmijeniti voljom stranaka. Tako sud ističe: „Odredbama ZID ZoPK/12 je dakle pružena mogućnost strankama ugovora da same otklone razloge djelomične ništetnosti odredbe čl. 2. i 7. predmetnog Ugovora, pri čemu je Banci naloženo određivanje parametara koje prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji su jasni i poznati potrošačima, na način da banka mora ponuditi potrošaču parametre čija promjena ne ovisi o volji jedne ugovorne strane, a to primjerice mogu biti referentna kamatna stopa (npr. EURIBOR, LIBOR), indeks potrošačkih cijena, premija na kreditni rizik Republike Hrvatske i slični parametri (stranica 16 presude).“ U konačnici, izmjena odredbi da je smisao Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Nadalje, budući da je zakonodavac naložio predmetnu promjenu s retroaktivnim učinkom, tužitelj da je stavljen u položaj kao da je od dana sklapanja ugovora, iznos kredita i povrat vezan za EUR valutu. Tako da je tužitelj nakon konverzije ispunjavao svoju obvezu iz ugovora o kreditu u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke za EUR valutu. Slijedom navedenog, tužitelj da ne može osnovano zahtijevati pravnu zaštitu kao da tužitelj još uvijek ima obvezu po ugovoru o kreditu u CHF valuti. Isto, jer je kolektivnom presudom utvrđeno pravo na zaštitu samo onih korisnika kredita kojima je obveza vezana za CHF valutu. U odnosu na pravni interes tužitelja, tuženik posebno ukazuje na obrazloženje presude VSRH Rev-2221/18, navodeći da je u toj odluci, obrazlažući pitanje pravnog interesa za utvrđenjem ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koji su temeljem posebnog propisa konvertirani, Vrhovni sud Republike Hrvatske iznio jasan i nedvojben stav da takav interes postoji kod onih ugovora koji su ostali na snazi s valutnom klauzulom u CHF, dakle nekonvertirani ugovori o kreditu. Stoga, kako je ovdje napravljena konverzija, i sporna odredba je zamijenjena novom, i to s retroaktivnim učinkom, tužitelj da nema više interesa voditi ovaj postupak, niti ima pravo na bilo kakvo obeštećenje. Tuženik također ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem od 4. ožujka 2020., donesenom u oglednom postupku Gos 1/2019, zauzeo je pravni stav da je Aneks o konverziji valjan i da proizvodi pravne učinke. To znači da se pravni učinci ocjenjuju u cijelosti i punom opsegu, a to se odnosi onda i na retroaktivan učinak Aneksa. Stoga, imajući u vidu valjanost Aneksa, tuženik tvrdi da tužitelj nema pravo na povrat plaćenog na temelju eventualno ništetnih odredbi osnovnog ugovora. Konačno, da se u ovom slučaju radi o retroaktivnoj primjeni Aneksa, potvrdio je i Ustavni sud Republike Hrvatske u spojenim predmetima U-I- 3685/2015 i dr.. Dodatno, tuženik ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom postupku Gos-1/2019, zauzeo stav da se pravni interes za podnošenje tužbe kod tzv. konvertiranih kredita odnosi na pravne situacije kada konverzija nije pravilno provedena: „U svakom slučaju ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona. (stranica 6. rješenja)“ Logičnim tumačenjem da se nameće se zaključak kako tužitelj sklapanjem Aneksa, u situaciji kada je konverzija provedena u skladu sa ZIDZPK, nema više pravni interes niti pravo potraživati daljnje iznose na ime obeštećenja. Sudski vještak iz Ručević vještačenja d.o.o. da je potvrdio ispravnost načina izračuna konverzije od strane tuženika, što se prilaže kao dokaz uz tužbu. U prilog navedenom, tuženik se poziva i na sudsku praksu izraženu u odlukama Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici posl. br. Gž-1172/2018 od 30. lipnja 2020. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja upravo zbog činjenice da je sklopljen Aneks ugovora o kreditu, a uz primjenu pravnog stajališta zauzetog u oglednom postupku, Županijskog suda u Puli, posl. br. Gž- 9/19 od 16. ožujka 2020. , Županijskog suda u Varaždinu posl. br. Gž-244/2019 od 14. lipnja 2023. i Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž-1468/2022 od 7. srpnja 2023. Tuženik u cijelosti osporava visinu tužbenog zahtjeva i protivi se tome da se privatno izrađen nalaz koristi kao dokaz u ovom postupku. Tvrdi da tužitelj zahtijeva isplatu u visini koja očigledno predstavlja razliku kao da valutna klauzula nije bila niti ugovorena te kao da konverzija nije provedena. Tuženik ističe i kako je tužitelju Aneksom priznata preplata u iznosu od 27.573,74 kn, a kojom je tužitelj u cijelosti obeštećen. Stoga, tuženik se ne protivi financijskom vještačenju, ali predlaže da se vještak očituje i na okolnost ispravnosti konverzije te je li tuženik sve uplate koje je tužitelj izvršio na temelju Ugovora o kreditu u CHF, dakle uključujući i plaćanja koja su posljedica povećanja tečaja CHF i povećanja kamatne stope, iskoristio za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu, da izračun izvrši primjenom kamatne stope primjenjive na kredite u HRK valuti u predmetnom periodu, da u izračun razlike uračuna aneksom priznata preplata, da se u izračun uključe sve nastale razlike, uključivo i one nastale uslijed niže kamate i tečaja od početnih vrijednosti (tzv. negativne razlike), a ne samo iznosi preplate. Pored toga, tuženik ističe da ne bi bio dužan platiti kamatnu stopu od dana svakog pojedinačnog anuiteta pa do isplate. Naime, sukladno čl. 1115. ZOO-a zatezne kamate da se vraćaju od dana stjecanja samo ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva, u ovom slučaju tužbe. Sudska praksa da nepoštenje (nesavjesnost) stjecatelja veže uz to je li neosnovano osiromašeni zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove prije podnošenja tužbe. S obzirom na to da u ovom postupku tužitelj nije dokazao da je prije podnošenja tužbe zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove, prema tome nije dokazao ni da je tuženik prije podnošenja tužbe postao nesavjestan stjecatelj, odnosno da nije postupao u dobroj vjeri prilikom sklapanja ugovora.Tuženik ovdje ukazuje i na stav građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojim je zauzeto shvaćanje da ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik smatra da se navedeno shvaćanje mora primijeniti i u ovom predmetu kada je riječ o tijeku zateznih kamata. Navedeni stav da je potvrdio je i Općinski sud u Splitu u presudama posl. broj P-2563/18 od 23. listopada 2020. i u presudi posl. br. P-1798/19 od 23. travnja 2021. Tuženik, opreza radi, ističe prigovor zastare jer , u slučaju ako bi tužitelj isticao pravni stav kako je podnošenjem kolektivne tužbe u predmetu P- 1401/12 prekinut tijek zastarnog roka za tužitelja u ovom postupku, tuženik navodi kako ne postoji niti jedna zakonska odredba koja bi određivala prekid zastarnog roka za pojedinačno potraživanje na temelju postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava koji se nalaze u glavi 32. ZPP-a. Budući da odredba čl. 241. ZOO-a uređuje isključivo pravnu situaciju kada tužitelj pokrene određenu pravnu radnju prema dužniku, ista da se ne bi mogla primijeniti u ovoj konkretnoj situaciji, posebno, s obzirom na činjenicu da se ne radi o identičnom postupku jer je kolektivna tužba pokrenuta radi deklaratornog utvrđenja dok tužitelj u ovom postupku potražuje isplatu. Primjena čl. 241. ZOO u ovom kontekstu da bi dovela u pitanje pravnu sigurnost i legitimna očekivanja tuženika kao elemenata vladavine prava, a što predstavlja jednu od najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske. Stoga, tuženik ističe kako se na eventualno potraživanje tužitelja primjenjuje zastarni rok od pet godina, računajući od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta. Tuženik smatra da bi usvajanjem tužbenog zahtjeva tužitelja, sud one korisnike kredita koji su sklopili ugovor o kreditu sa CHF valutnom klauzulom, neosnovano stavio u povoljniji položaj u odnosu na korisnike kredita koji su sklopili ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u EUR ili bez valutne klauzule. Također, u slučaju potrošača koji su izmijenili valutu obveze u EUR, ističe se i pravno mišljenje prof. dr.sc. UŽ i doc. dr.sc. ČŽ iz stručnog članka „Učinci revizijskih odluka Vrhovnog suda iz veljače i rujna 2019. na konverziju kredita u CHF (slučaj "franak")“ gdje se navodi: „Ostvarenje povrata svih ili dijela učinjenih plaćanja s naslova ugovora u CHF-u obuhvaćenih konverzijom (dakle ne i povratom pretplate koja se sukladno pravilima o konverziji mora vratiti korisniku kreditu) dovelo bi korisnike kredita u CHF-u u položaj koji više ne bi bio izjednačen s položajem korisnika kredita u eurima jer bi takvi korisnici zadržali ugovore o kreditu u eurima, a pritom ostvarili i povrat učinjenih plaćanja s naslova ranijeg ugovora o kreditu u CHF-u. Drugim riječima, takvo stajalište dovelo bi do neosnovanog ostvarivanja dvostruke koristi korisnika kredita (potrošača) na štetu banke.“

2.1. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužiteljice te ju obveže da mu naknadi troškove postupka.

3. Tijekom postupka, po prijedlogu stranaka, sud je proveo dokaze uvidom u presliku Ugovora o kreditu broj 196-131/2007, ovjerenog po javnom bilježniku dana 12. travnja 2007. godine, Aneksa Ugovoru o kreditu broj 196-131/2007 od 19. veljače 2016, u Otplatni plan, Pregled prometa za klijenta po predmetnom kreditu, u Specifikaciju uplata po predmetnom kreditu, u Izračun konverzije kredita na dan 30.9.2015., pročitao je pisani iskaz svjedoka UŽŠ od 24. kolovoza 2020., ovjeren po javnom bilježniku Ilinke Lisonek, broj OV-5477/2020, proveo je knjigovodstveno – financijsko vještačenje stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo i financije dipl. oec. Darku Prpiću iz Darfin d.o.o., te je saslušao tužiteljicu u svrhu dokazivanja.

4. Između stranaka su nesporne sljedeće činjenice:

- da su tužiteljica, kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika, Hypo Alpe-Adria-bank d.d., kao kreditor, dana 12. travnja 2007., sklopili stambeni Ugovor o kreditu broj 196- 131/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine kojim je tuženik odobrio tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 126.100,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, te kojim je ugovoren rok otplate u trajanju od 360 mjeseca, te da se anuiteti plaćaju svakog posljednjeg dana u mjesecu u kunama prema srednjem tečaju CHF Banke na dan plaćanja, te kojim je ugovorena redovna promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja temeljem Odluke Banke, a u vrijeme zaključenja Ugovora iznosila je 4,20%. godišnje,

-da su tužiteljica i tuženik 19. veljače 2016., zaključili Aneks uz Ugovor o kreditu broj 2196-131/2007, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), kojim je provedena je konverzija tog kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.

5. Među strankama je sporno:

- jesu li odredbe Ugovora o kreditu zaključenog između tužiteljice i pravnog prednika tuženika Hypo Alpe-Adria-bank d.d., broj 196-131/2007 od 12. travnja 2007., kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz švicarski franak ( CHF ), ništetne

- ima li tužiteljica pravni interes za podnošenje predmetne tužbe, s obzirom da su stranke zaključile Aneks uz predmetni Ugovor, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015)

- ima li tužiteljica, posljedično ništetnosti ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF, pravo na isplatu razlike u visini anuiteta do koje je došlo zbog promjene tečaja CHF u odnosu na HRK tijekom otplate kredita,

- je li je nastupila zastara potraživanja

- tijek zakonskih zateznih kamata na utuženo potraživanje.

6. U odnosu na prijepor o ništetnosti ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF-a, između stranaka nije sporno da je o tom pravnom pitanju vođen sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u kojem je 4. srpnja 2013. donijeta presuda, poslovni broj P-1401/2012, kojom je utvrđeno da je, između ostalih, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt- 249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 od 14.06.2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-1401/12 od 04.07.2013. godine u dijelu izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1.01.2004. godine do 31.12.2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovora o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, odlučeno je da su odredbe ugovora o kreditu ništene u dijelu kojem je odrediva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuje i sud Europske unije u predmetu C-186/16 Ruxandra Paula Ć i dr. protiv Banca Romaneasca SA.

7. Nadalje, valja navesti da je, sukladno članku 502. c. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., u daljnjem tekstu: ZPP) i 138. a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12., 56/13., u daljnjem tekstu: ZZP/07) kao i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14., 110/15., 14/19., u daljnjem tekstu: ZZP/14), propisano da odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ZZP/07 obvezuje u smislu postojanja povrede propisa potrošača ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, dok je odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženice, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Iz navedenog slijedi da je ovaj sud u ovom sporu vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da su ništetne odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli.

8. Također, odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima implementirane temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. 4. 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska RH u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije, postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje i praksu suda EU), a na što se RH obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. Tako sustav zaštite koji provodi Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacije ( presuda Europskog suda C194/14 TŽ i ZŽ od 17.7.2014.) prvi put unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.

9. Na okolnost pregovaranja stranaka u vezi zaključivanja predmetnog Ugovora o kreditu, te svojstva potrošača na strani tužitelja, sud je proveo i dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da su ona i njezin suprug trebali novčana sredstva za kupnju njihovog prvog stana u kojem su namjeravali živjeti te su se u vezi sklapanja ugovora o kreditu išli raspitati kod banke Hypo Alpe Adria Bank, koja je pravni prednik tuženika, jer su čuli da kao instrument osiguranja kredita u toj banci tada nije potrebno osiguranje s još jednim sudužnikom. Kada su se obratili djelatniku banke u toj poslovnici i iznijeli svoje potrebe, ponuđen im je kredit vezan uz valutu CHF kao najpovoljniji, a doista u to vrijeme kada je i njoj se su se činili povoljni uvjeti koji se odnose na visinu anuiteta kojeg je prema tadašnjim uvjetima trebala otplaćivati. Uz ugovor o kreditu zaključila je i založno pravo osiguranja upravo na tom stanu kojeg su tim ugovorom o kreditu kupili. Nikakve dodatne pregovore niti pojašnjena od strane djelatnika banke tom prilikom nije dobila, već joj je, nakon što su ugovorili osnovne uvjete kredita, pisani ugovor uručen na unaprijed formuliranom obrascu te su ona i njezin suprug išli ovjeriti svoje potpise kod javnog bilježnika. Ubrzo nakon ugovaranja kredita, rata joj je počela znatno rasti jer je kamatna stopa počela znatno rasti, a također i tečaj CHF , tako da joj je jedno vrijeme rata kredita dosegnula polovicu njezine plaće. S obzirom da joj je otplata tog kredita postala znatno financijski otegotna, a čula je za mogućnost konverzije takvih kredita u eurske, išla se u banku raspitati u vezi te mogućnosti te joj je od strane banke ponuđena konverzija prvobitnog kredita u kredit vezan uz euro, što je ona prihvatila jer joj je to bila jedina mogućnost da joj otplata bude nešto povoljnija, te je tako zaključila Aneks o konverziji tog ugovora. Po tako konvertiranom kreditu, kredit je otplatila u cijelosti. Također je iskazala da prilikom ugovaranja tog kredita nije bila upozorena od strane djelatnika banke na rizik rasta tečaja CHF, te da je stan kojeg je kupila tim kreditom služio za život njezine obitelji. Na pitanje pun. tuženika da li se raspitala o eventualnoj mogućnosti mijenjanja pojedinih odredbi odgovorila je da nije imala mogućnost mijenjati pojedine odredbe već budući da se odlučila za kredit vezan uz CHF morala je prihvatiti sve ponuđene odredbe takvog kredita.

10. Iskaz tužiteljice sud je u cijelosti ocijenio istinitim i uvjerljivim jer je u skladu s činjenicama utvrđenima u naprijed navedenom kolektivnom sporu, te općepoznatim činjenicama, tj. da je predmetni Ugovor klijentima ponuđen na standardiziranom, unaprijed formuliranom obrascu, čije odredbe su bile unaprijed formulirane, te da se o pojedinačnim odredbama tog Ugovora s njima nije pregovaralo, da im nisu bili objašnjeni parametri i kriteriji po kojima će se mijenjati kamatna stopa, niti su bili upozoreni na rizik zaključenja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom vezanom uz tečaj CHF i promjenjivom kamatnom stopom po odluci Banke.

11. Nadalje, iz iskaza tužiteljice kao stranke proizlazi i da je predmetni kredit zaključila kao namjenski kredit za kupnju stana za rješavanje stambenog pitanja svoje obitelji, što znači da je tužiteljica, prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, imala status potrošača kako je definiran odredbom čl. 3. st. 1. ZZP/03, koji Zakon se primjenjivao u vrijeme zaključenja tog Ugovora. Naime, na tuženiku teret dokaza činjenice da tužitelj nije potrošač, a tuženik, u tom pravcu, ni jednim dokazom nije doveo u sumnju zaključak ovog suda da je tužitelj zaključio predmetni Ugovor o kreditu kao fizička osoba koja je djelovala izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, odnosno da tužitelj ima status potrošača kako je definiran odredbom čl. 3. ZZP/03.

12. Nadalje, tuženik u ovom sporu nije uspio dokazati da se u konkretnom slučaju postupalo drugačije nego što je to utvrđeno u naprijed navedenom kolektivnom sporu čija odluka obvezuje ovaj sud tj. da se o spornim ugovornim odredbama s tužiteljicom pojedinačno pregovaralo. Naime, u konkretnom slučaju, na tuženiku je teret dokaza o postojanju posebnih okolnosti koje isključuju vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu. Tuženik u ovom sporu nije uspio dokazati da se u konkretnom slučaju postupalo drugačije nego što je to utvrđeno u naprijed navedenom kolektivnom sporu. Naime, tuženik je na okolnost svojeg navoda da je na adekvatan način informirao klijente o značenju sklapanja ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula u ovom postupku predložio jedino dokaz čitanjem pisanog iskaza svjedokinje UŽŠ od 24. kolovoza 2020., ovjeren po javnom bilježniku Ilinke Lisonek, broj OV-5477/2020, te edukacijski materijal za kojeg tvrdi da se nalazio u svim poslovnicama banke tuženika i da su svi klijenti imali mogućnost upoznati se sa tim edukacijskim materijalima.

13. Iz pisanog iskaza navedene svjedokinje proizlazi da je u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. (kada je njezin poslodavac Addiko banka imala u ponudi ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF) bila zaposlena na radnom mjestu Regionalni manager za poslovanje s građanstvom, i to od 1. siječnja 2004. do 1. siječnja 2008., a od 1. siječnja 2008. do 1. siječnja 2012. radila je na radnom mjestu Voditelj tima za razvoj kreditnih, transakcijskih i štednih proizvoda u sektoru poslovanja s građanstvom. I danas je zaposlena u Addiko banci, na radnom mjestu izvršnog direktora. U navedenom razdoblju banka je mogla ponuditi ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u CHF s nižom kamatnom stopom od kamatne stope koju je banka mogla ponuditi za ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u EUR. Pojašnjava da u razdoblju od 2004. do 2008. niti ona osobno, a niti banka nije očekivala, a kamoli mogla predvidjeti rast tečaja CHF u odnosu na kunu, u razdoblju nakon 2009. Dodatno, napominje kako je HNB, u cilju održavanja stabilnosti cijena i održavanja financijskog sustava u cjelini vodila monetarnu politiku na način da tečaj hrvatske kune veže prema EUR-u te iz navedenog razdoblja u slučaju porasta tečaja EUR intervenira i štiti tečaj EUR od naglog porasta, no, navedeno da ne znači da je tečaj kune u odnosu na valutu EUR fiksni odnosno da nije postojala mogućnost njegove promjene pa čak i devalvacije. Iz navedenog razloga da se ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u EUR ne mogu shvatiti kao jednaki proizvodi. Addiko banka da je u navedenom razdoblju prezentirala i nudila obje vrste kredita, i to putem brošura i letaka u poslovnicama. U trenutku kada je određena osoba odlučila sklopiti ugovor o kreditu, kreditni referent mu je prezentirao oba proizvoda banke. Nije postojala uputa kreditnim referentima da prvenstveno nude ugovaranje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, kao niti da valutu CHF prezentiraju kao sigurnu ili stabilnu, nego je klijent, nakon razgovora s referentom, u skladu sa svojim potrebama i mogućnostima, utvrdio koji je proizvod za njega prikladniji. Addiko banka, kao niti druge banke, nakon što je plasirala kredit nije imala na raspolaganju mehanizme kojima bi intervenirala u ugovorni odnos s potrošačem u smislu ugovorene valutne klauzule i njezinih posljedica. Nasuprot tome, korisnici kredita su imali mogućnost iskoristiti svoje pravo na konverziju, svojom jednostranom odlukom. Konverzijom je bilo omogućeno korisnicima kredita da u svakom trenutku traže promjenu valute uz koju je vezan njihov kredit, i to na način da se valuta iz CHF promijeni u valutu EUR. Posebno ističe da je ona u razdoblju od 2004. do 2008. educirala zaposlenike banke koji su neposredno sudjelovali kod pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu s CHF valutnom klauzulom na način da im je objašnjavala način funkcioniranja valutne klauzule, rizike koji proizlaze iz takvog ugovaranja u smislu mogućnosti rasta, ali i pada tečaja i utjecaja istoga na visinu mjesečnih anuiteta u kunama. Pri tom da je svim zaposlenicima bilo naglašavano kako isto moraju pojasniti i klijentima prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno tijekom prodajnih razgovora.

14. Po mišljenju ovog suda, iskaz naprijed navedene svjedokinje nije bitan za odluku u ovom sporu jer navedena svjedokinja nema neposrednih saznanja o postupanju bankarskih službenika u ovom konkretnom slučaju, tj. o načinu pregovaranja prilikom sklapanja predmetnog Ugovora upravo s tužiteljico, već činjenice koje proizlaze iz njezinog iskaza općenite naravi i ne odnose se na postupanje u upravo ovom konkretnim slučaju, tj., iz njezinog iskaza ne proizlazi da je konkretan zaposlenik tuženika koji je ugovarao predmetni Ugovor o kreditu s tužiteljicom doista i postupio na način kao što je dobio upute od navedene svjedokinje, tj. informirao tužitelja o svim rizicima sklapanja ugovora vezanog uz valutnu klauzulu u CHF i promjenjivu kamatnu stopu. Prema tome, činjenice koje proizlaze iz naprijed navedenog iskaza svjedokinje UŽŠ, te činjenice da su klijenti imali mogućnost pročitati i uzeti informativni materijal koji se nalazio u nadležnim službama tuženika ne znači ujedno i da je konkretan zaposlenik tuženika koji je ugovarao predmetni Ugovor o kreditu s tužiteljem doista i postupio na način kao što je dobio upute od navedene svjedokinje, tj. informirao tužitelja o svim rizicima sklapanja ugovora vezanog uz valutnu klauzulu u CHF i promjenjivu kamatnu stopu te upozorio na mogućnost rasta tečaja CHF-a, a navedeni dokazi posebno ne dokazuju činjenicu da se o spornim odredbama o kreditu s tužiteljem pojedinačno pregovaralo.

15. Prema tome, tuženik u ovom sporu nije uspio dokazati da se u konkretnom slučaju postupalo drugačije nego što je to utvrđeno u naprijed navedenom kolektivnom sporu, tj. da se o spornim ugovornim odredbama s tužiteljem pojedinačno pregovaralo, te primjenjujući na ovaj spor utvrđenja sudova iz naprijed navedenog kolektivnog spora, te uzevši u obzir i činjenice utvrđene u ovom postupku, ovaj sud je utvrdio da je naprijed opisano postupanje tuženika prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bilo u suprotnosti s odredbama čl. 81. i 82. tada važećeg ZZP/03, pa su, sukladno odredbi čl. 87. tog Zakona, ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz švicarski franak.

16. Prilikom odlučivanja o osnovanosti tužbenog zahtjev tužitelja kojim zahtijeva isplatu s osnove naprijed navedenih ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, valja primijeniti odredbe čl. 323. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 – dalje: ZOO). Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a, pa tužitelj ima pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa koje tužbom potražuje, a koje je više platio zbog primjene ništetnih odredbi. Radi se o povratu onoga što je tuženik stekao na temelju ništetnih i nepoštenih odredaba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli o kojima se nije posebno pregovaralo, a što proizlazi iz činjeničnih utvrđenja u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, te dokaza provedenih i činjenica utvrđenih u ovom postupku. Nadalje, u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

17. Prigovor zastare tuženika nije osnovan jer je podnošenjem naprijed navedene kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv kreditnih institucija, između ostalih, i protiv ovdje tuženika, došlo je do prekida zastare predmetnog potraživanja, i to na temelju čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, u konkretnom slučaju, donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda RH, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., a kojom je utvrđeno je da je i ugovorna odredba u ugovorima o kreditima kojom se kreditiranje i povrat kredita vezalo uz valutu CHF, nepoštena i ništetna. Kako se na predmetno potraživanje primjenjuje zastrani rok od pet godina propisan odredbom čl. 225. ZOO-a, isti je počeo je ponovno teći od 14. lipnja 2018., a kako je predmetna tužba podnijeta 13. lipnja 2023., to proizlazi da je ista podnijeta unutar zastarnog roka. Ovakav stav u skladu je i s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. Isto vrijedi i za zakonske zatezne kamate koje su akcesorno potraživanje, odnosno sukladno odredbi čl. 223. ZOO-a, tek kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne.

18. Što se tiče prigovora tuženika glede nedostatka pravnog interesa tužitelja za podnošenje predmetne tužbe zbog toga što su stranke zaključile Aneks osnovnom Ugovoru kojim je isti konvertiran u valutnu klauzulu vezanu uz eure, ovaj sud je pravnog stava da tužiteljica, unatoč toj činjenici, ima pravni interes podnijeti ovu tužbu, a što proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., u kojoj Vrhovni sud RH nije isključio postojanje pravnog interesa za traženje deklaratorne zaštite korisnika konvertiranih kredita. Naime, s obzirom na sam postupak provedbe konverzije, koji je sukladan odredbama ZID ZPK/2015, stranke koje su bile potpisnice konverzije nisu mogle utjecati niti na obim konverzije, niti su mogle odrediti pravne posljedice zaključivanja iste, pa ne postoji razlog zbog kojeg tužiteljica, putem suda, ne bi mogla tražiti zaštitu svojih prava, odnosno potpuno obeštećenje zbog preplaćenih iznosa temeljem ništetnih ugovornih odredaba osnovnog ugovora o kreditu.

19. O pitanju koji su dosezi konverzije kredita na restituciju korisnika kredita koji su konvertirali ugovor, valja uzeti u obzir odluku Europskog Suda broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. iz koje proizlazi da okolnost zamjene određenih ugovornih odredbi (koje su proglašene nepoštenima i ništetnima) novima, radi održavanja predmetnog ugovora na snazi, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima. Naime, u odluci Suda Europske unije broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. odgovoreno je na pitanje pune restitucije potrošača u točci 43. i 44. te presude, odnosno "činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima". Dakle, stav je Suda EU u navedenoj presudi da se primat daje apsolutnoj zaštiti i punoj restituciji potrošača, dok se Vrhovni sud RH u donošenju rješenja iz oglednog postupka br. Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. strogo držao granice postavljenog pitanja, te se nije dotaknuo odredbe čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača i njezinog važnog utjecaja i primjene na prihvat konverzije.

20. Prema tome, tužiteljica ima pravni interes za podnošenje tužbe u ovom predmetu kako bi ostvarila potpunu restituciju na koju ima pravo kao potrošač uslijed ništetnosti odredaba ugovora o kreditu radi, kako je naprijed u obrazloženju pobliže naznačeno. Naime, odredbe ZID ZPK-a, temeljem kojih je provedena konverzija niti sklopljeni Aneks Ugovoru o konverziji, ne određuju način rješavanja ugovornih odredbi kojima se je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF, niti se u istima navodi način rješavanja u slučaju eventualnog utvrđenja ništetnosti tih odredaba, a koja ništetnost je kao takva kasnije i utvrđena. Isto tako, provedena konverzija kao takva, niti odredbe ZID ZPK, ne šire primjenu same konverzije na druge izvanugovorne odnose među strankama potpisnicima iste. Također, valja istaknuti da, u konkretnom slučaju, u vrijeme stupanja na snagu ZID ZPK, nepoštene ugovorne odredbe iz predmetnog Ugovora o kreditu još uvijek od strane suda nisu bile utvrđene kao ništetne u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača pa ova okolnost nije niti mogla biti uzeta u obzir prilikom sklapanja Aneksa Ugovora o konverziji.

21. Slijedom svega navedenog, sud je utvrdio da tužiteljica, posljedično ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz švicarski franak, ima pravo na isplatu iznosa koji se odnosi na razliku u visini anuiteta do koje je došlo zbog rasta tečaja CHF spram HRK u odnosu na početno ugovoreni, i to, unatoč činjenici što je osnovni Ugovor konvertiran u kredit vezan uz EUR.

22. Na okolnost visine potraživanja tužiteljice s osnove nišetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF, sud je proveo knjigovodstveno-financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku dipl. oec. Darku Prpiću.

23. Vještaku je sud naložio sljedeći zadatak vještačenja:

- utvrditi visinu iznosa kojeg je tužiteljica preplatila tuženiku na temelju odredbi ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF i to na način da izračuna razliku između iznosa kojeg je tužiteljica plaćala po tečaju CHF u odnosu na HRK koji se primjenjivao na dan isplate kredita i iznosa kojeg je plaćala do provedbe konverzije po tečaju CHF u odnosu na HRK koji je bio viši od tečaja na dan isplate s time da prikaže iznose i datume dospijeća svakog pojedinog više plaćenog anuiteta i ukupan iznos preplate, te je li tuženik i u kojem iznosu umanjio neotplaćeni dio glavnice konverzijom, te je li sve uplate koje je tužiteljica izvršila tuženiku tuženik koristio za zatvaranje obveza po predmetnom kreditu.

24. Iz pisanog nalaza i mišljenja navedenog vještaka od 23. svibnja 2025. proizlazi da ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 77.663,49 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 10.307,69 EUR.

24.1. Konverzijom kredita iz valutne klauzule u CHF u valutnu klauzulu u EUR su u izračun konverzije uzete sve uplate tužitelja. Iznos preplate koju tužitelj potražuje u ovom postupku također polazi od tih istih stvarnih uplata tužitelja za podmirenje obveze za anuitete u CHF.

24.2. Ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom promjene tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema otplatnom planu Banke primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 31.966,38 HRK, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 4.242,67 EUR.

a) Prema izračunu konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u švicarskom franku utvrđena je preplata tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR, na dan 30.09.2015. iznosi 31.966,38 HRK, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 4.242,67 EUR.

b) Izračunom konverzije na dan 30.09.2015. prema Izračunu konverzije kredita priloženom spisu (list 133-135) utvrđen je više uplaćeni iznos tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR, na dan 30.09.2015.g. te iznosi 27.573,74 HRK, odnosno eurska protuvrijednost prema fiksnom tečaju iznosi 3.659,66 EUR.

25. Tužiteljica nije imala primjedbi navedeni nalaz i mišljenje vještaka, te je, u skladu s istim, u podnesku od 31.7.2024., precizirala tužbeni zahtjev, prema kojem, s osnove ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu potražuje od tuženika iznos od ukupno 10.238,37 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od podnošenja tužbe do isplate.

26. Tuženik se, u podnesku od 9.10.2024. očitovao na navedeni nalaza i mišljenje vještaka, navodeći da osporava metodologiju koju je vještak koristio prilikom izračuna, budući da je isti izvršen na način kao da su stranke ugovorile fiksnu kamatnu stopu i kunski kredit. Navodi da se navedenim načinom predmetni ugovor o kreditu pretvara u kunski ugovor s fiksnom kamatnom stopom, a što je protivno volji stranaka u trenutku njegovog sklapanja, budući da je bila ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa. Upravo iz navedenog razloga, tuženik da je predložio razliku računati u odnosu na kamatu primjenjivu na kunske kredite u predmetnom razdoblju te predlaže nalaz dopuniti u tom smislu. Tuženik također smatra da se u obzir može uzeti isključivo sveukupna razlika, odnosno onaj izračun koji uključuje i razliku u svakom pojedinom anuitetu pa tako i tzv. negativne razlike.

27. Sud nije uvažio primjedbe tužitelja na navedeni nalazi mišljenje vještaka koje se tiču metodologije vještačenja, s obzirom da je vještak nalaz i mišljenje izradio u potpunosti u skladu sa zadatkom koji mu je zadao sud , tj. na način da izračuna razliku između iznosa kojeg je tužiteljica plaćala po tečaju CHF koji se primjenjivao na dan isplate kredita i iznosa kojeg je plaćala po tečaju koji je bio viši od onog na dan isplate kredita jer upravo u toj visini tužiteljica ima pravo na isplatu s osnove ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezna uz CHF. Što se tiče prigovora tuženika koji se odnosi na činjenicu da vještak u visinu preplate nije uračunao razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od početnog, odnosno tzv. negativne razlike u preplati, valja navesti da vještaku nije dano u zadatak da iste uzme u obzir, a iz razloga što tuženik do zaključenja pripremnog ročišta u ovom postupku nije postavio prigovor radi prebijanja s te osnove, a što je bio preduvjet da bi se o takvom zahtjevu tuženika u ovom postupku uopće moglo raspravljati. Prema tome, svi navedeni prigovori tuženika na pisani nalaz i mišljenje vještaka su pravne prirode, o kojima odluku donosi sud, pa u svezi istih nije bilo potrebno pozivati vještaka na očitovanje.

28. Međutim, sud je po službenoj dužnosti utvrdio da prvobitni zadatak dan vještaku nije cjelovit, budući da je, po stavu ovog suda, u visinu preplate koja tužiteljici pripada s osnove ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezna uz CHF, potrebno uračunati preplatu koju je tuženik priznao tužiteljici Sporazumom o konverziji, te je stoga sud naložio vještaku da dopuni svoj nalaz i mišljenje na način da u izračunatu preplatu s osnove ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu s osnove valutne klauzule izvrši uračunavanje preplate priznate tužiteljici u konverziji na način da istu uračuna prvo u zakonske zatezne kamate, tekuće na više plaćene iznose anuiteta s osnove valutne klauzule, a zatim po potrebi i u glavnicu, a sve temeljem odredbi čl. 171. i 172. ZOO-a

29.. Iz Dopune nalaza i mišljenja vještaka od 19. svibnja 2025. proizlazi da zatezne kamate obračunate na više plaćene iznose s osnova promjene valutne klauzule do dana konverzije (30.09.2015. godine) iznose 3.538,77 EUR. Više plaćene razlike u anuitetima s osnove promjene tečaja iznose 10.307,69 EUR. Preplata utvrđena konverzijom iznosi 3.659,66 EUR. UKUPNO I predstavlja zbroj više plaćenih razlika anuiteta s osnove promjene tečaja i zateznih kamata obračunatih do konverzije na spomenute više plaćene razlike, umanjene za preplatu utvrđenu konverzijom i iznosi 10.186,80 EUR. Razlika preostale glavnice po konverziji iznosi 4.242,67 EUR. UKUPNO II predstavlja iznos UKUPNO I uvećan za razliku preostale glavnice i iznosi 14.429,47 EUR.

30. Tužiteljica nije imala primjedbi na dopunski na nalaz i mišljenje vještaka, te je, u skladu s tako dopunjenim nalazom i mišljenjem, konačno precizirala svoj tužbeni zahtjev u podnesku od 5. lipnja 2025. Tuženik nije imao daljnjih primjedbi na nalaz i mišljenja vještaka, već je i dalje ostao ranije iznijetih primjedbi.

31. Sud je tako dopunjeni nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka ocijenio stručnim i objektivnim, danim u skladu sa zadatkom suda, te ga je u cijelosti prihvatio.

32. Međutim, iako je vještak u svojem nalazu i mišljenju izračunao i razliku iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom promjene tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema otplatnom planu Banke, po stavu ovog suda, tužiteljica nema pravo na isplatu potraživanja koje se odnosi na razliku između glavnice prema izračunu banke na dan obračuna konverzije i razlike glavnice prema tečaju CHF na dan isplate kredita jer je nedospjela glavnica koja je tužiteljici od strane tuženika priznata u konverziji utvrđena je Dodatkom Ugovoru o kreditu, na temelju obračuna propisanog ZID ZPK/15 pa je stoga posljedica sklopljenog ugovora među strankama koji se temelji na obračunu propisanom Zakonom. Tužiteljica je sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu prihvatila tako utvrđenu visinu nove glavnice. Pri tome valja naglasiti da tužiteljica tijekom ovog postupka niti ne tvrdi da je odredba kojom je u Dodatku Ugovoru o kreditu utvrđena neotplaćena glavnica ništetna, niti se može izvesti zaključak da bi postojali neki razlozi ništetnosti na koje sud pazi po službenoj dužnosti, kraj nesporne činjenice da je konverzija izvršena sukladno odredbama ZID ZPK/15. Budući da utuženi iznos na ime razlike glavnice nije posljedica ništetnih odredbi (o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi) iz osnovnog Ugovora o kreditu, već je posljedica sklopljenog Dodatka Ugovoru o kreditu i izračuna konverzije izvršenog sukladno odredbama ZID ZPK/15 na kojega je tužiteljica slobodnom voljom pristala, tužiteljici ne pripada pravo na isplatu tog iznosa.

33. Stoga sud nije uzeo u obzir nalaz i mišljenje vještaka u dijelu u kojem je izračunao razliku između glavnice prema izračunu banke na dan konverzije i razlike glavnice prema tečaju CHF na dan isplate jer taj dio nalaza i mišljenja nije bitan za odluku u ovom sporu, već je nalazom i mišljenjem vještaka, kao bitno za odluku u ovom sporu utvrđeno sljedeće:

- da ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule, primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita, za anuitete za koje je nalazom utvrđen više uplaćeni iznos iznosi ukupno 10.307,69 EUR,

-da ukupno obračunate zatezne kamate na više plaćene razlike anuiteta zbog promjene tečaja do dana sklapanja sporazuma o konverziji , tj. 30.9.2015., iznose 3.538,77 EUR.

- da je tužiteljici, prilikom provedbe konverzije, Dodatkom Ugovora o kreditu, na dan 30.9.2015., priznata preplata u iznosu od 3.659,66 EUR, te

-da zbroj više plaćenih razlika anuiteta s osnove promjene tečaja i zateznih kamata obračunatih do konverzije na više plaćene razlike, umanjene za preplatu utvrđenu konverzijom iznosi 10.186,80 EUR.

34. Prema tome, sukladno nalazu i mišljenju vještaka, s osnove ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF, tuženik je u obvezi platiti tužiteljici iznos od ukupno 10.186,80 EUR, a koji iznos predstavlja ukupni iznos preplate po osnovi promjene tečaja CHF u razdoblju od početka otplate predmetnog kredita do konverzije, umanjen za iznos preplate priznat tužiteljici prilikom konverzije.

35. S obzirom da tužiteljica u svojem konačno preciziranom tužbenom zahtjevu, u podnesku od 5. lipnja 2025., zahtijeva iznos od ukupno 13.250,00 EUR, dio tužbenog zahtjeva tužiteljice, u iznosu od 3.064,00 EUR, valjalo je odbiti kao neosnovanog, kao što je odlučeno u izreci presude pod točkom II.

36. Nadalje, s obzirom da tužiteljici, u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a, pripadaju i zakonske zatezne kamate tekuće od dospijeća svakog pojedinog anuiteta pa do isplate, a iste su tužiteljici uračunate u iznos glavnice do 30.9.2015., od navedenog datuma tužiteljici pripadaju i daljnje zakonske zatezne kamate, međutim, kako tužiteljica iste zahtijeva od dana podnošenja tužbe, tj. od 13. lipnja 2023., iste su joj dosuđene od tog dana, a po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

37. Na osnovu navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude pod točkom I.

38. Odlučujući o troškovima postupka, sud je primijenio odredbu čl. 154. st. 2. ZPP- a, s obzirom da je tužiteljica djelomično uspjela u sporu. U ovom sporu tužiteljica je u odnosu na osnovu uspjela u omjeru od 100%, a glede visine u omjeru od 76% (dosuđenih 10.186,80, a zatraženih 13.250,00 EUR) što znači da tužiteljičin konačni uspjeh u odnosu na tuženika iznosi 100% + 76% = 176:2 (osnova i visina)= 88% a uspjeh tuženika iznosi 12 %, te je stoga tuženik , razmjerno uspjehu tužiteljice u sporu, dužan nadoknaditi tužiteljici 88% parničnog troška.

38.1. S obzirom da je tužiteljicu u ovom sporu zastupao punomoćnik koji je odvjetnik, prilikom izračuna njezinog troška primijenjena je važeća Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023, dalje: Tarifa). Sud je tužiteljici, u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a, kao potrebne za vođenje postupka, priznao sljedeće zatražene troškove: za sastav tužbe, po Tbr. 7. st. 1. Tarife, iznos od 200,00 EUR, za sastav podnesaka od 31.7.2024. i 5.6.2025., po Tbr. 8. st. 1. Tarife, iznos od 200,00 EUR, za svaki, za zastupanje na ročištima od 20.1.2025. i 9.9.2025., po Tbr. 9. st. 1. Tarife, iznos od 200,00 EUR za svako, što ukupno iznosi 1.200,00 EUR. Navedeni iznos je valjalo uvećati za PDV 25 % što ukupno iznosi 1.500,00 EUR, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 89,48 EUR, što ukupno iznosi 1.589,48 EUR. Tuženik je dužan nadoknaditi tužiteljici 88% navedenog parničnog troška, što iznosi 1.398,74 EUR. Tužiteljici je, nadalje, priznat trošak knjigovodstveno-financijskog vještačenja u iznosu od ukupno 400,00 EUR, koji trošak je tuženik obvezan nadoknaditi tužiteljici u cijelosti, bez obzira na uspjeh u sporu, tako joj je dosuđen ukupan parnični trošak u iznosu od 1.798,74 EUR. Tužiteljici su na parnični trošak, na temelju odredbe čl. 151. ZPP-a, dosuđene i zatražene zakonske zatezne kamate, a koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

39. Na osnovu navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude pod točkom III.

U Pregradi, 13. listopada 2025.

S u t k i n j a :

Sanja Leskovar – Hostić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o njoj odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika