REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-4195/2023-36
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Ingrid Šegon, u pravnoj stvari tužitelja CA, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Patricia Milas, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Leko i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 8. rujna 2025. u prisutnosti punomoćnice tužitelja Patricie Milas, odvjetnice u Zagrebu i punomoćnice tuženika RA, odvjetničke vježbenice u Zagrebu, na ročištu za objavu presude 13. listopada 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da su ništetne i od početka ne proizvode nikakve pravne učinke, odredbe 6. (šesta) 6.2. Ugovora o kreditu broj: 9011017648, sklopljenog 14. veljače 2006. godine, između tada CA, Drage Gervaisa 13, Zagreb, MBG [jedinstveni matični broj građana], sada CA, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i PRIVREDNE BANKE ZAGREB d. d., Zagreb, Franje Račkoga 6, PODRUŽNICA ZAGREB, sada PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, solemniziranog kod javnog bilježnika Ivana Parlova iz Zagreba, Ozaljska 21, 17. veljače 2006. godine pod poslovnim brojem OU-122/2006, koje glase:
„6. OTPLATA KREDITA 6.2. Kredit u iznosu od 30.493,15 CHF (slovima: tridesettisućačetiristodevedesettri CHF i petnaest C) i kamata iz točke 4. ovog Ugovora uplaćuju se u 84 (slovima osamdesetčetiri) jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora.“
II. Nalaže se tuženiku PRIVREDNOJ BANCI ZAGREB d. d., Zagreb, Radnička cesta br. 50, OIB: 02535697732, da isplati tužitelju CA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], novčani iznos od 2.723,20 eura (slovima: dvije tisuće sedamsto dvadeset i tri eura i dvadeset centi) sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate i to:
- na iznos od 6,62 eura od 14. listopada 2009. do isplate;
- na iznos od 9,70 eura od 17. studenog 2009. do isplate;
- na iznos od 8,47 eura od 17. prosinca 2009. do isplate;
- na iznos od 14,70 eura od 15. siječnja 2010. do isplate;
- na iznos od 17,92 eura od 27. veljače 2010. do isplate;
- na iznos od 17,29 eura od 12. ožujka 2010. do isplate;
- na iznos od 22,58 eura od 20. travnja 2010. do isplate;
- na iznos od 29,32 eura od 17. svibnja 2010. do isplate;
- na iznos od 38,94 eura od 19. srpnja 2010. do isplate;
- na iznos od 44,80 eura od 17. kolovoza 2010. do isplate;
- na iznos od 51,01 eura od 17. rujna 2010. do isplate;
- na iznos od 51,01 eura od 17. rujna 2010. do isplate,
- na iznos od 46,35 eura od 15. listopada 2010. do isplate;
- na iznos od 48,85 eura od 15. studenog 2010. do isplate;
- na iznos od 61,95 eura od 17. prosinca 2010. do isplate;
- na iznos od 70,63 eura od 12. siječnja 2011. do isplate;
- na iznos od 57,06 eura od 15. veljače 2011. do isplate:
- na iznos od 59,49 eura od 15. ožujka 2011. do isplate;
- na iznos od 53,39 eura od 12. travnja 2011. do isplate;
- na iznos od 67,08 eura od 12. svibnja 2011. do isplate;
- na iznos od 85,25 eura od 14. lipnja 2011. do isplate;
- na iznos od 91,46 eura od 12. srpnja 2011. do isplate;
- na iznos od 106,53 eura od 19. kolovoza 2011. do isplate;
- na iznos od 89,28 eura od 15. rujna 2011. do isplate;
- na iznos od 79,03 eura od 13. listopada 2011. do isplate;
- na iznos od 78,66 eura od 18. studenog 2011. do isplate;
- na iznos od 80,33 eura od 13. prosinca 2011. do isplate;
- na iznos od 88,86 eura od 12. siječnja 2012. do isplate;
- na iznos od 92,18 eura od 14. veljače 2012. do isplate;
- na iznos od 90,99 eura od 14. ožujka 2012. do isplate;
- na iznos od 89,07 eura od 14. travnja 2012. do isplate;
- na iznos od 92,46 eura od 17. svibnja 2012. do isplate;
- na iznos od 92,93 eura od 15. lipnja 2012. do isplate;
- na iznos od 90,32 eura od 13. srpnja 2012. do isplate;
- na iznos od 89,97 eura od 13. kolovoza 2012. do isplate;
- na iznos od 82,84 eura od 14. rujna 2012. do isplate;
- na iznos od 88,73 eura od 12. listopada 2012. do isplate;
- na iznos od 91,17 eura od 20. studenog 2012. do isplate;
- na iznos od 80,90 eura od 21. siječnja 2013. do isplate;
- na iznos od 85,84 eura od 15. veljače 2013. do isplate;
- na iznos od 88,79 eura od 23. ožujka 2013. do isplate;
- na iznos od 90,45 eura od 11. travnja 2013. do isplate,
i to za razdoblje od 14. listopada 2009. do 31. srpnja 2015. po stopama zatezne kamate propisanim i utvrđenim kao kamatna stopa, određivana temeljem članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećana za pet postotnih poena; za razdoblje od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopama zatezne kamate propisanim i određivanim temeljem članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. sa zateznom kamatom prema članku 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena i za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate sa zateznom kamatom po stopama zateznih kamata, koje se određuju za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa, koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište, referentna stopa, koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju parnične troškove u iznosu od 2.835,95 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 13. listopada 2025. do isplate prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, sve to u roku 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka odbija kao neosnovan.
IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova.
Obrazloženje
1. Tužitelj je 25. svibnja 2023. podnio tužbu u kojoj navodi da je sa tuženikom 14. veljače 2006. sklopio Ugovor o kreditu broj 9011017648 kojim je isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti 30.493,15 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženice, važeće na dan korištenja kredita. Prije sklapanja i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu broj 9011017648, od 14. veljače 2006. tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o odredbama toga ugovora koje glase: „ 6. OTPLATA KREDITA 6.2. Kredit u iznosu od 30.493,15 CHF i kamata iz točke 4. ovog Ugovora uplaćuju se u 84 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora“, već su ti dijelovi Ugovora o kreditu broj 9011017648 tužitelju nametnuti od strane tuženika kao dio sadržaja unaprijed formuliranog standardnog ugovora o kreditu što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, utemeljenu na Bančinu jednostranom povećavanju srednjeg tečaja za CHF tijekom otplate kredita, a sve na štetu tužitelja, čime je tuženik postupio protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne Novine 96/2003 ZZP). Da se naprijed navedene odredbe Ugovora o kreditu broj 9011017648, ne mogu smatrati poštenim već protivnim odredbama članaka 81., 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03 - dalje: ZZP/03) te članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09. i 131/09 - dalje: ZZP) i članka 3. Direktive 93/13/EEZ od 3. travnja 1993. pravomoćno je utvrđeno presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. i odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-4150/2019. (U-III-4388/2019, U-III-4389/2019, U-III-4390/2019, U-III-4396/2019, U-III-4516/2019 i U-III-4532/2019) od 3. veljače 2021. kada su ti sudovi odlučivali o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača. Stoga su odredbe odredbe 6. (šesta) 6.2. Ugovora o kreditu broj 9011017648 od 14. veljače 2006. nepoštene i njima su povrijeđeni interesi i prava tužitelja posljedica čega je njihova ništetnost radi čega ne proizvode nikakav pravni učinak jer njihova ništetnost djeluje ex tunc - od početka. Odredbom članka 64. Zakona o izmjenama i dopuni Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/2009) dodan je članak 138.a koji propisuje da odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove. Tužitelj tužbu podnosi sukladno odredbama članka 502.c Zakona o parničnom postupku U vremenskom razdoblju od 27. veljače 2006. do 11. travnja 2013. tuženik je tužitelju kao korisniku kredita svojim jednostranim odlukama o kreditiranju građana neutemeljeno zaračunavao ništetnu valutnu klauzulu CHF i iz imovine tužitelja, bez osnove naplatio 21.234,03 HRK. Zbog toga je temeljem članka 1111. i 1115 Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005) dužan taj novčani iznos zajedno s zakonskim zateznim kamatama od stjecanja pa do vraćanja isplatiti tužitelju. Prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske sadržanom u presudi i rješenju broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju članka 241. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005). Zbog toga zastara individualnih restitucijskih zahtjeva kakve tužitelj podnosi ovom tužbom može početi tek od trenutka pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Predlaže da sud nakon provedenog postupka donese presudu kojom se utvrđuje ništetnim dio odredbe sadržan u članku 6. Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu te da s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli naloži tuženiku da tužitelju isplati iznos od 2.818,24 eura/21.243,03 kuna sve sa zakonskim zateznim kamatama koje na mjesečne preplaćene iznose teku od uplata pojedinih anuiteta kao i da mu isplati parnični trošak sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je tužitelj pogrešno koncipirao tužbu kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti u cijelosti prestao isplatom zbog čega nema pravni interes za podnošenje tužbe. Ističe da je tužitelj bio upoznat s rizikom od eventualnog rasta tečaja CHF od strane djelatnika tuženika, ali i kroz informacije pružene putem medija i priopćenja HNB te joj nije moglo ostati nepoznato da Hrvatske narodna banka štiti tečaj domaće valute. Tužitelj je prihvatio sve rizike te ne može sada tvrditi kako ništa nije znao, niti može tvrditi da nije bio informiran. Nadalje, tuženik tvrdi da je njegovo postupanje u pogledu ugovaranja kredita i pojedinih njegovih odredbi bilo zakonito i dopušteno, ističe prigovor zastare i predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnih troškova.
3. Tužitelj je podneskom od 04. lipnja 2025. (stranica 100-102 spisa) nakon provođenja financijskog vještačenja precizirao kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva na način da potražuje isplatu preplaćenog iznosa na valutne klauzule od 2.723,20 eura sve sa zakonskim zateznim kamatama koje na mjesečne iznose preplaćenih iznosa teku od uplata pojedinih anuiteta, kao i da mu isplati parnični trošak sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.
4. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu (stranica 8-12 spisa), otplatnu tablicu (stranica 14-15 spisa), pregled uplata po kreditu (stranica 16-18 spisa), knjigovodstvenu karticu kredita (stranica 41-57 spisa), proveo je financijsko vještačenje po Centru za financijska vještačenja d.o.o. (stranica 58-64 spisa), izveo dokaz saslušanjem vještaka Petre Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. (stranica 82 spisa) i dokaz saslušanjem tužitelja (stranica 83 spisa), dok druge dokaze nije provodio.
5. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev osnovan.
6. Predmet spora je zahtjev tužitelja da sud (1) utvrdi ništetnim dijelove odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula te da mu tuženik (2) isplati razliku između anuiteta prema početnom tečaju CHF te anuiteta koje je tuženik obračunavao prema tečaju CHF na dan dospijeća anuiteta jer tužitelj tvrdi da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama kojima je povrijeđeno njegovo potrošačko pravo.
7. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 9011017648 utvrđeno je da su ga tužitelj i tuženik sklopili 14. veljače 2006., a istim je odobren i stavljen na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 30.493,15 CHF za kupnju motornog vozila, da je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 5,17% godišnje. Otplata kredita ugovorena je u članku 6. na način da se kredit otplaćuje u 84 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja.
8. U odnosu na prigovor tuženika da je kredit otplaćen čime je Ugovor o kreditu prestao pa da tužitelj ne može isticati da se neke njegove odredbe ništetne valja navesti da je odredbom članka 328. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje: ZOO) propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi iz čega slijedi da svaka zainteresirana osoba (članak 327. stavak 1. ZOO-a) može uvijek isticati ništetnost bez obzira je li ugovor ispunjen, odnosno u ovom slučaju je li kredit otplaćen. Stoga nisu osnovani prigovori tuženika da interes za tužbu radi isplate postoji samo dok postoji povreda.
9. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik (kao 2-tuženik) u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
10. U pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula):
- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva,
- Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva,
- Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U-III- 2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu,
- Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,
- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.,
- Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.
11. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen Ugovor o kreditu koji je predmet ove pravne stvari) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužiteljicu) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
12. U odnosu na navode tuženika da u konkretnom slučaju nije primjenjivo pravno shvaćanje iz presude Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., zbog čega bi u svakom sporu o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača, pokrenutom nakon donošenja pravomoćne presude u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, trebalo iznova preispitivati poštenost spornih odredaba potrošačkog ugovora, ističe se da je, sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača, ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o valutnoj klauzuli. Naime, člankom 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
13. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. uz obrazloženje da prema članku 502.a stavak 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Člankom 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz članka 502.a ZPP-a, dok je člankom 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz članak 502.a stavak 1. ZPP-a. S obzirom na to nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a.
14. Citirana odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske bila je predmet ustavnosudskog ispitivanja i Ustavni sud Republike Hrvatske ju je u cijelosti potvrdio odlukom U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. u kojoj je obrazložio da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto o pravnom pitanju o kojem je već jednom pravomoćno odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava nije potrebno izvoditi dokaze u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, pri čemu je Vrhovni sud imao u vidu narav i svrhu pravnih sredstava kolektivne zaštite potrošača.
15. Tužitelj je iskazao da je imao stari automobil koji je prodao te je mislio kupiti novi automobil obzirom da ima 3 djece i mamu te je odlučio kupiti veći automobil. Otišao je u autokuću Auto Commerc te se tamo odlučio za kupnju vozila koje je imalo 6 sjedala. Rekli su mu da može vozilo uzeti na kredit te da autokuća ima ugovor sa tuženikom. U autokući su mu rekli kolika bi mu bila rata kredita te je otišao potpisati papir u PBZ. Ugovor o kreditu kao i svi nije detaljno pročitao prije potpisivanja. Uzeo je kredit uzeo u CHF jer je to bila jedina mogućnost tada koja se nudila preko te autokuće. Nije pitao ništa u vezi odredbi ugovora o kreditu jer je kredit bio uzmi ili ostavi te nije ni mogao utjecati na pojedine odredbe ugovora o kreditu. Kredit je otplatio, rate su tijekom trajanja ugovora rasle. Na početku je to bilo nekih 1.300,00 kn, a poslije 4 godine rata se znatno povećala te ne zna točno u kojoj visini. Na poseban upit punomoćnika tuženika je li osobno vršio uplate anuiteta, tužitelj je naveo da je te da je automobil koristio za osobne svrhe.
16. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja jer ga ocjenjuje uvjerljivim i istinitim. Iz iskaza proizlazi da tužitelj nisu objašnjene odredbe o valutnoj klauzuli te da tužitelj nije upozoren na rizičnost koju nosi ugovaranje takve klauzule. Dakle, sud smatra da tužitelj nije dobio potpune i jasne informacije o uvjetima kreditiranja.
17. U odnosu na direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača valja istaknuti i to da je tuženiku dopušteno dokazivati suprotno, ali samo u slučaju kada bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac) onda je teret dokaza takve činjenice na tuženiku i dopušteno je tuženiku to dokazivati (ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).
18. Tuženik je prigovorio da tužitelj nema svojstvo potrošača, jer da to svojstvo nije dokazao.
19. U odnosu na ovu okolnost saslušan je tužitelj koji je iskazao da mu je automobil bio potreban za osobne potrebe. Nadalje, iz članka 2. Ugovora o kreditu razvidno je da se kredit odobrava za kupnju vozila te da se korisnik kredita obvezuje sredstva koristiti za ugovorenu namjenu te da je riječ o vozilu marke FIAT MULTIPLA, 1.9 JTD ACTIVE.
20. Sud prihvaća iskaz tužitelja da je sredstva kredita iskoristio za kupnju automobila kojeg je koristio za osobne potrebe, jer ovakav iskaz sud ocjenjuje uvjerljivim te ga potvrđuje članak 2. Ugovora o kreditu.
21. Kako, dakle, tuženik nije dokazao da je u slučaju tužitelja i ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu postupio drugačije nego što je to bilo predmet dokazivanja i raspravljanja u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odnosno da je tužitelja u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama spornih odredbi, tada je za zaključiti da se u ovom individualnom sporu primjenjuje pravno utvrđenje presude Trgovačkog suda u Zagrebu donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača. Dakle, utvrđeno je da su ništetni dijelovi članka 6. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF zbog čega je odlučeno kao pod točkom I. izreke presude.
22. Kako su odredbe Ugovora o namjenskom kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi, odnosno, sukladno članku 323. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna tuženika promjene valute po tečaju te iznosa obračunatom prema početnom tečaju CHF.
23. Prigovor zastare nije osnovan jer zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u postupku kolektivne zaštite potrošača (od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu). Potraživanje iz ove parnice zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina iz članka 225. ZOO-a, a koji rok nije protekao budući je tužba podnesena 25. svibnja 2023.
24. Povodom dvojbi i nedoumica o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. zauzeto je pravno shvaćanje da, ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.
25. Dakle, zastara počinje teći od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost u kolektivnom sporu, jer VSRH u izraženom pravnom stavu izričito navodi "počinje teći", a ne "ponovno počinje teći". Da je korišten izričaj "ponovno počinje teći" tada bi to upućivalo na shvaćanje da je podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu (tužba u kolektivnom sporu je podnesena 4. travnja 2012.) prekinuta zastara i da se računa vrijeme prije podnošenja te tužbe, te bi u tom slučaju zastarjeli svi anuiteti plaćeni prije 3. travnja 2007. Kako je, međutim, na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. zauzeto pravno shvaćanje da zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada to znači da se za sve anuitete zastara računa od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 i to od
14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu.
26. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva sud je proveo financijsko vještačenje po Centru za financijska vještačenja d.o.o. Vještak je u nalazu i mišljenju naveo da su stranke Ugovorom o kreditu ugovorile rok otplate od 84 mjeseca, tj. 7 godina, uz redovnu promjenjivu kamatnu stopu od 5,17% godišnje, s time da će se kredit otplaćivati u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećim na dan plaćanja. Vještakinja je u nalazu i mišljenju navela da ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita iznosi 2.831,30 eura te da ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 245,98 eura odnosno da sveukupan iznos koji je više plaćen za vrijeme otplate kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita iznosi 2.585,32 eura. Nadalje, tuženik je podneskom od 20.12.2024. naveo da nema primjedbi na nalaz vještaka i ne predlaže njegovo saslušanje.
27. Tuženik je podneskom od 14.05.2024. prigovorio da osporava predmetni nalaz jer je baziran na pogrešnoj premisi da je između stranaka fiksiran tečaj što nije niti bila ugovorna volja stranaka niti to proizlazi iz samog sadržaja ugovora o kreditu, dok je podneskom od 28.05.2024. tužitelj prigovorio nalazu navodeći da knjigovodstvena kartica tuženika na kojoj je utemeljen nalaz i mišljenje nije istinita i nije zakonit dokaz te da iz nalaza i mišljenja nije razvidno zašto su upisi iznosa HRK pod nazivom anuiteti po primijenjenom tečaju navedeni po takvom tečaju, a ne po stvarnim iznosima kuna koje je tužitelj platio na račune tuženika tijekom otplate kredita te temeljem čega je vještak utvrdio da je tužitelj manje uplatio iznos od 245,98 eura obzirom na to da tužitelj nije izračunao visine dospjelih rata otplate već je to činio tuženik.
28. Na ročištu održanom 26. ožujka 2025. saslušana je vještakinja Petra Blašković koja je navela da vezano za prigovore tužitelja iz podneska od 28.05.2024. u kojem isti navodi kako smatra da knjigovodstvene kartice banke nisu istinite, da se ne radi o zakonitom dokazu te da ih slijedom toga vještak nije mogao koristiti prilikom izrade nalaza i mišljenja već da je trebao koristiti isključivo dokument "pregled uplata po kreditu na dan 13.03.2020. godine" kako je dokument pregled uplata po kreditu sačinjen od strane tuženika za potrebe postupka te nije niti ovjeren, a posebno se naglašava kako to nije knjigovodstvena isprava na osnovu koje su provedena knjiženja u poslovnim knjigama. Taj dokument iskazuje sve uplate po predmetnoj partiji kredita što znači da osim uplata po osnovu anuiteta sadrži i podmirenja naknada banke, eventualnih troškova te zateznih kamata. Dokument knjigovodstvena kartica je izvod iz poslovnih knjiga tuženika na kojima se iskazuju poslovni događaji, evidentiran na temelju knjigovodstvenih isprava. Između ostalog poslovne knjige tuženika podložne su reviziji te nadzoru HNB-a. U odnosu na navod tužitelja da se treba uspoređivati ukupan kunski iznos iz početnog otplatnog plana sa ukupnim uplata tužitelja u kunama, vještakinja je navela kako se radi o metodološkim netočnom pristupu te da se ta dva iznosa ne mogu samo tako banalno uspoređivati jer se dio plaćanja odnosi i na podmirenje obveza koje su proizašle iz promjenjive kamatne stope, naknade za odobrenje kredita, naknade za osiguranje i sl. Vezano za poslovne knjige iskazala je da je u točki 11. točka 7 Ugovora navedeno kako su strane ugovorile da kao dokaz o visini bilo koje tražbine u ovom ugovoru služe poslovne knjige banke. Također u čl. 11 točka 11 ugovora navedeno je kako će banka učiniti dostupnim korisniku kredita jednom godišnje podatke o stanu kreditnog računa a iz dokumentacije u spisu nije razvidno da bi iste tužitelj osporavao. U odnosu na navod tužitelja temeljem kojem materijalnog prava i pravila znanosti i vještine u RH je vještak opazio i našao odgovornost tužitelja za manju uplatu iznosa od 245,98 EUR, vještakinja ja navela da je to učinila temeljem naloga suda da se iskaže i manje plaćeni iznos s osnova valutne klauzule navedeno i iskazala. Na poseban upit punomoćnika tužitelja da je tužitelj uplatio rate kredita 03.07.2010. i 14.12.2012. a njih vještak nije uzeo u obzir prilikom izračuna preplaćenih iznosa, vještakinja je navela kako tužitelj ne plaća rate, već anuitete kredita te uplate tužitelja nisu služile isključivo za zatvaranje mjesečnih anuiteta već i ostalih davanja temeljem ugovora o kreditu, a koji nisu predmet tužiteljevog zahtjeva.
29. Vještakinja je u očitovanju od 09.04.2025. obzirom na pitanje tužitelja na što se odnose uplate tužitelja od 03.07.2010. i 14.12.2012. navela da obzirom se anuitet sastoji od glavnice i kamate, anuitet je podmiren onog trenutka kada je podmiren i iznos kamate u anuitetu kao i glavnice u anuitetu. Uzevši u obzir kašnjenje u plaćanju obveza tužitelja, s uplatom koja zatvara cijeli iznos glavnice u anuitetu vještakinja je izvršila izračune te primijenila tečaj na datum konačnog podmirenja anuiteta, kada je uistinu u cijelosti i plaćen, što ujedno i predstavlja datum od kojeg je eventualno tužitelj imao preplatu. Nadalje, uplata izvršena 03.07.2010. odnosi se na podmirenje kamate u anuitetu, zatezne kamate i dio glavnice u anuitetu koji je dospio 31.05.2010., ali istom nije bio podmiren u cijelosti. Nastavno na navedeno, vještakinja je uzela u obzir i uplatu izvršenu 19.07.2010. kojom je u podmiren preostali dio anuiteta dospjelog 31.05.2010. odnosno kojom uplatom je u konačnici stvarno i plaćen anuitet. U odnosu na drugu uplatu koju tužitelj osporava, odnosno uplatu izvršenu 14.12.2012. vještakinja je istaknula kako istom uplatom anuitet dospio 30.11.2012. nije podmiren u cijelosti te da se ista odnosi na podmirenje kamate u anuitetu, zatezne kamate i dio glavnice u anuitetu, slijedom čega je datum podmirenja anuiteta iskazan s datumom kada je uistinu u cijelosti i plaćen, odnosno uplatom izvršenom 21.01.2013. Vještakinja je nadalje napomenula da spisu prileži dokument tuženika Pregled uplata po kreditu na dan 13.03.2020., ali iz tog dokumenta nije razvidno na što bi se uplate odnosile, a iste mogu biti u odnosu na anuitete po kreditu, zatezne kamate, troškove, naknade i slično. Stoga je vještakinja pri izračunu koristila datume navedene u dokumentu tuženika Knjigovodstvena kartica u kojem se točno i nedvojbeno navodi kada je tuženik iskazao podmirenje koje anuitetske obveze tužitelja po osnovu predmetnog kredita. Stoga je vještakinja u cijelosti ostala kod danog nalaza i mišljenja.
30. Tužitelj je podneskom od 25.04.2025. prigovorio očitovanju vještaka navodeći da njegovo očitovanje nije istinito te prigovara istinitosti isprave koju je u spis dostavio tuženik i to pregledu uplata po kreditu od 13.03.2020. kao i da vještakinja u svom nalazu i mišljenju navela manje plaćene iznose, a što nije bio zadatak vještaka.
31. Sud je rješenjem od 25.04.2025. pozvao tužitelja očitovati se predlaže li saslušanje vještaka obzirom na iznesene primjedbe te je tužitelj podneskom od 12.05.2025. naveo da ne predlaže saslušanje vještaka.
32. Sud je prihvatio u cijelosti nalaz i mišljenje vještaka smatrajući da je dan stručno, jasno i obrazloženo te sukladno članku 258. ZPP-a. Prigovore tužitelja kojima osporava pravilnost danog nalaza i mišljenja sud smatra neosnovanim jer je vještakinja detaljno i okolnosno se očitovala na prigovore tužitelja vezano za uplate tužitelja od 03.07.2010. i 14.12.2012. navodeći da su uplatama izvršenim na navedene datume podmirene obveze tužitelja s naslova ranije dospjelih anuiteta koji nisu bili podmireni u cijelosti s time da se anuitet sastoji od glavnice i kamate,a tužitelj anuitete nije u cijelosti podmirivao u dospijeću već je to činio sa zakašnjenjem. Prigovor tužitelja kojima osporava vjerodostojnost i istinitost isprave koju je tuženik dostavio u spis radi provedbe vještačenja sud smatra neosnovanim jer je vještakinja detaljno očitovala što predstavlja navedeni dokument i na što su se uplate tužitelja u pogledu navedenog kredita odnosile. U odnosu na prigovore tuženika da ovakav izračun ne pridonosi rješenju spora obzirom je izrađen kao da su stranke ugovorile fiksiranje tečaja je pravne naravi o njemu je sud iznio svoj stav u prethodnom dijelu obrazloženja ove presude. Stoga takvi prigovori tuženika ne dovode u sumnju vjerodostojnost nalaza i mišljenja budući je vještak nalaz i mišljenje izradio u skladu sa zadatkom suda, a ostalo su prigovori pravne naravi o kojima ocjenu daje sud.
33. Slijedom navedenog sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka te je tužitelju dosudio preplaćeni iznos s osnove razlike u tečaju u iznosu 2.723,20 eura u mjesečnim iznosima kako je to tužitelj precizirao sukladno nalazu i mišljenju vještaka (točka II. izreke presude). Napominje se i da tužitelju prema nalazu i mišljenju s naslova preplate anuiteta za mjesec rujan 2009. s dospijećem 14.10.2009. pripada iznos od 6,63 eura (stranica 62 spisa), ali je sud tužitelju dosudio iznos od 6,62 eura sukladno zahtjevu u smislu odredbe čl. 2. ZPP prema kojem sud u parničnom postupku odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Na svaki preplaćeni mjesečni iznos tužitelju pripadaju zakonske zatezne sukladno članku 1115. ZOO-a i to od kada su izvršene uplate, a kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno članku 29. stavak 2. ZOO-a.
34. Odluka o troškovima postupka temelji se na članku 154. stavak 1. ZPP-a. Tužiteljici su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23) i to za sastav tužbe (Tbr. 7/1-100 bodova), sastav podneska od 23.02.2024. (Tbr. 8/1- 100 bodova), zastupanja na ročištu 26.02.2024. (Tbr. 9/1-100 bodova), sastav podneska od 28.05.2024. (Tbr. 8/1-100 bodova), zastupanja na ročištu 26.03.2025. (Tbr. 9/1-100 bodova), sastava podneska od 12.05.2025. (Tbr. 8/1-100 bodova), sastava podneska od 04.06.2025. (Tbr. 8/1-100 bodova) i zastupanja na ročištu od 01.07.2025. (Tbr 9/1-100 bodova), trošak sastava podneska od 18.07.2025. (Tbr. 8/1-100 bodova) te zastupanja na ročištu od 08.09.2025. (Tbr. 9/1-100 bodova), ukupno 1000 bodova, što uz vrijednost jednog boda od 2,00 eura trošak iznosi 2.000,00 eura uz pdv od 25% od 500,00 eura odnosno 2.500,00 eura. Također mu je priznat trošak financijskog vještačenja u iznosu 265,45 eura, trošak pristupa vještaka na ročište od 33,18 eura te trošak plaćene sudske pristojbe za tužbu u iznosu 37,32 eura, pa ukupno dosuđen trošak iznosi 2.835,95 eura. Tužitelju nije dosuđen trošak sudske pristojbe na presudu jer je u smislu odredbe čl. 11. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/18 i 51/23) kao potrošač oslobođen od plaćanja iste.
35. Na dosuđeni trošak tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate sukladno članku 30. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17., 131/20, 114/22 i 6/24) i članku 29. stavak 1. i 2. ZOO-a tekuće od presuđenja do isplate.
36. Ističe se da sud trošak određuje primjenom članka 155. ZPP-a i prilikom odlučivanja o troškovima određuje naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice cijeneći pri tome brižljivo sve okolnosti i vodeći računa o pravilima za pripremanje glavne rasprave. Stoga sud podneske tužitelja od 05.03.2024. kojima dostavlja dokaz o uplati predujma, podneska od 21.10.2024. kojim požuruje postupanje suda i podneska od 14.01.2025. kojim dostavlja dokaz o uplati predujma za saslušanje vještaka, ocjenjuje nepotrebnima budući uplatu predujma sud vidi putem e komunikacije, a postupa u predmetima i zakazuje ročišta sukladno raspoloživim terminima. Stoga je zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u preostalom dijelu odbijen kao neosnovan.
37. Zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova je odbijen primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a.
U Zagrebu 13. listopada 2025.
Sutkinja
Ingrid Šegon
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od objave presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje nadležan županijski sud.
DNA:
1. Tužitelju po pun.
2. Tuženiku po pun.
