1

Poslovni broj: 27 Gž-779/2023-4

 

 

 

 

Poslovni broj: 27 Gž-779/2023-4

 

 

U   I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun kao predsjednice vijeća, sutkinje Amalije Švegović kao izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja dr.sc. Z. H. iz Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku A. H., odvjetniku u Z., protiv tuženika A. T. iz S., OIB: ..., zastupanog po punomoćnici V. A., odvjetnici u Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-1201/2022-43 od 31. ožujka 2023., na sjednici vijeća 21. rujna 2023. 

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Žalba tuženika djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično prihvaća kao osnovana te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-1201/2022-43 od 31 ožujka 2023.:

 

- potvrđuje u dijelu kojim je tuženiku naloženo tužitelju na ime neimovinske štete isplatiti iznos od 1.990,84 EUR/15.000,00 kn sa pripadajućim zateznim kamatama,

 

- potvrđuje u odluci o trošku u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.185,43 EUR/8.931,62 kn sa pripadajućom zateznom kamatom,

 

- preinačuje u odluci o trošku u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.786,73 EUR/13.462,12 kn na način da se u tom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka odbija kao neosnovan.

 

II. Tuženiku se ne dosuđuje trošak žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju na ime naknade neimovinske štete iznos od 1.990,84 EUR/15.000,00 kn sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 20. travnja 2016. do isplate, kao i naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.972,16 EUR/22.393,75 kn sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 31. ožujka 2023. do isplate.

 

2. Navedenu presudu pravodobnom i dopuštenom žalbom pobija tuženik u cijelosti zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev, a u kojem slučaju tuženik ne traži naknadu parničnih troškova, podredno ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred drugim sucem.

 

3. Tužitelj je u odgovoru na žalbu osporio sve žalbene navode tuženika, te predložio odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

 

4. Žalba tuženika nije osnovana u odnosu na odluku o glavnoj stvari, dok je djelomično osnovana u odnosu na odluku o trošku.

 

5. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti (prava na dobar glas, dostojanstvo, ugled i čast), a koju štetu mu je prouzročio tuženik autorskim tekstom objavljenim pod naslovom ''Jadi političkog minotaura'' dana 28. siječnja 2016. u srpskom časopisu N..

 

6. Prvostupanjski sud, polazeći od slijedećih činjeničnih utvrđenja:

 

- da iz teksta tuženika "Jadi političkog minotaura" objavljenom u tiskanom časopisu N., kao i na portalu i f. stranici istog, proizlazi da je tuženik, među ostalim, za tužitelja naveo da je "retard" odnosno "nemoguće biće, politički minotaur, ideološki jednorog", "ustaški klaun", "slaboumni zagrebački musliman" i "bijednik",

- da je tužitelj imao zdravstvene tegobe izazvane stresom opisane u priloženoj medicinskoj dokumentaciji,

- da iz izjave glavnog urednika N. od 12. listopada 2016. proizlazi da je prijeporni tekst dogovoren s autorom isključivo i samo za objavljivanje u N., te da autor teksta (tuženik) nije dao suglasnost nijednom drugom mediju za objavu tog članka, niti je ista tražena od bilo koga,

- da je prema podacima G. p. dostavljenim dopisom N. od 12. listopada 2016. u Sloveniji i Hrvatskoj prodano 130 komada tiskanih primjeraka tog lista od 28. siječnja 2016.,

- da je imenovanje, kao i najava imenovanja, tužitelja za ministra ... u Vladi Republike Hrvatske izazvalo reakciju dijela javnosti i medija, kao i da je bilo popraćeno prosvjedima dijela kulturnih radnika,

- da je s druge strane, znatan broj povjesničara i akademika reagirao na napade tužitelja u prvim danima njegova mandata, te izrazio zabrinutost zbog "iskrivljenog prenošenja i neznalačkih tumačenja" njegovih pojedinih izjava,

- da je tuženik kao novinar, želeći obraditi temu novoimenovane Vlade, napisao tekst "Jadi političkog minotaura" 28. siječnja 2016. u srpskom časopisu N., u kojemu je za njega, među ostalim, napisao da je "retard","nemoguće biće, politički minotaur, ideološki jednorog", "ustaški klaun", "slaboumni zagrebački musliman" i "bijednik",

- da je isti članak objavljen 31. siječnja 2016. u elektroničkoj verziji N. i na f. stranici istog lista, koji su posljedično prenijeli brojni portali,

 

te nakon provedene ocjene ravnoteže između sukobljenih ustavnih prava (prava na slobodu izražavanja i prava na čast i dostojanstvo), primjenom kriterija Europskog suda za ljudska prava iz predmeta Springer protiv Njemačke, a koje je kriterije primjenjivao i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojim odlukama poslovni broj U-III-2157/2019 od 3. studenoga 2020., U-III-4738/2018 od 10. lipnja 2021., U-III-4383/2020 od 14. srpnja 2021. (doprinos raspravi u javnom interesu; u kojoj je mjeri osoba u pitanju poznata javnosti i kakav je sadržaj danih izjava; prethodno ponašanje osobe na koji se izjava odnosi; metode prikupljanja informacija i njihova provjerljivost; sadržaj, forma i posljedice objavljene informacije; ozbiljnost dosuđene sankcije i obeshrabrujući učinak), kojom je utvrđeno:

 

- da je tuženik poznat kao pisac i novinar - kolumnist satiričkog izražavanja, a tužitelj povjesničar i političar i od siječnja do listopada 2016. ministar ... u Vladi Republike Hrvatske,

- da je prijeporni tekst napisan u političkom kontekstu u vrijeme kada je formirana nova hrvatska Vlada, te predstavlja tuženikovu analizu i kritiku tužitelja kao političara i izraz je osobnog mišljenja i vrijednosnog suda u kontekstu cjelokupne političke situacije, djelovanja i retorike tužitelja koje je izazvalo oštre reakcije dijela javnosti,

- da se tuženik u autorskom članku, objavljenom u beogradskom listu N. pod naslovom "Jadi političkog minotaura", pogrdnim izrazima obrušio na tužitelja, tadašnjeg ministra kulture u Vladi Republike Hrvatske za kojega je koristio izraze "retard, nemoguće biće, politički minotaur, ideološki jednorog, ustaški klaun, slaboumni zagrebački musliman, bijednik", a koji izrazi zasebno, ali i kao cjelina pokazuju da se tuženik obračunava s tužiteljem ad hominem, a ne s njegovim političkim djelovanjem ili ciljevima za koje se zalaže, te pokazuju da članak nije napisan na satiričko zabavni način, koristeći duhovitost, ironiju ili sarkazam na razotkrivanju i ismijavanju politike ili djelovanja tužitelja, već je podnositelj zlouporabio mogućnost otvorenog pristupa medijima kako bi ponizio i obeščastio dostojanstvo tužitelja, radi čega takav način izražavanja nije doprinos raspravi o pitanjima od javnog interesa,

- da sporni članak ne predstavlja iznošenje kritike na politiku i političke stavove za koje se zalaže tužitelj, niti nudi argumente, niti je obrazložen, već sadrži nizanje uvredljivih izraza na račun tužitelja koja predstavljaju prevladavajući sadržaj i smisao cijelog članka,

 

zaključuje da tuženikov ekstremno netolerantan tekst (jer je uvreda u spornom članku bila svrha, a ne stilsko sredstvo) nije spojiv s interesima koji opravdavaju slobodu izražavanja, te da je njegova minimalna društvena vrijednost daleko manja od suprotstavljenog privatnog interesa usmjerenog zaštiti osobne časti, a i od javnog interesa za očuvanjem tolerantnosti javnih polemika, slijedom čega u ovom konkretnom slučaju prednost pripada zaštiti prava na čast i dostojanstvo (čl. 35. Ustava Republike Hrvatske, ''Narodne novine'' broj 56/1990, 135/1997, 113/2000, 28/2001, 76/2010 i 5/2014, dalje: Ustav RH) pred pravom na slobodu izražavanja (čl. 38. Ustava Republike Hrvatske i čl. 10. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (''Narodne novine'', Međunarodni ugovori broj 18/1997, dalje: Konvencija).

 

6.1. Polazeći od utvrđenja da su navodi tuženika kojima je za tužitelja ustvrdio da je ''retard'', odnosno ''nemoguće biće, politički minotaur, ideološki jednorog'', ''ustaški klaun'', ''slaboumni zagrebački musliman'' i ''bijednik'' (sporni članak citiran u točki 57. obrazloženja prvostupanjske presude – opaska ovog suda) objektivno uvredljivi i ponižavajući, da su doprinijeli tužiteljevom osjećaju povrijeđenosti i poniženja, kao i zdravstvenim tegobama nakon objave spornog članka, prvostupanjski sud zaključuje da su objavljene informacije povrijedile tužiteljev integritet, čast, ugled i dostojanstvo, čime mu je nanesena neimovinska šteta zbog povrede prava osobnosti, pa kako težina povrede i okolnosti opravdavaju dosudu pravične novčane naknade, to je primjenom odredbe čl. 19. st. 1. i 2. i čl. 1100. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021 i 114/2022 - dalje u tekstu: ZOO), tužitelju kao pravičnu novčanu naknadu dosudio iznos od 1.990,84 EUR/15.000,00 kn.

 

7. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika kojima osporava primjenu hrvatskog prava tvrdnjom da je štetna radnja izvršena u drugoj državi. Odredbom čl. 28. st. 1. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima (''Službeni list SFRJ'' broj 43/1982, 72/1982, ''Narodne novine'' broj 53/1991, 88/2001, 101/2017, dalje: ZRSZ) propisano je da je za izvanugovornu odgovornost za štetu, ako za pojedine slučajeve nije drugačije određeno, mjerodavno pravo mjesta gdje je radnja izvršena ili pravo mjesta gdje je posljedica nastupila, ovisno o tome koje je od ta dva prava povoljnije za oštećenika, dok je stavkom 3. istog članka propisano da je za protupravnost radnje mjerodavno pravo mjesta gdje je radnja izvršena ili gdje je posljedica nastupila, a ako je radnja izvršena ili je posljedica nastupila na više mjesta - dovoljno je da je radnja protupravna po pravu bilo kojega od tih mjesta.

 

7.1. Kako prema podacima iz Jedinstvenog registara osoba proizlazi da su i tužitelj i tuženik državljani Republike Hrvatske (niti jedna stranka tijekom postupka nije isticala da bi imala državljanstvo neke druge države) i da je štetna posljedica nastupila na području Republike Hrvatske (a prije svega u Z., gdje tužitelj živi i ima prebivalište), to nije dovedena u pitanje primjena hrvatskog prava i pravilno je prvostupanjski sud ovaj spor rješavao primjenom Zakona o obveznim odnosima, pri čemu valja navesti da pitanje izvanugovorne odgovornosti za štetu na jednak način rješava i Zakon o obligacionim odnosima ("Sl. list SFRJ", br. 29/78, 39/85, 45/89 - odluka USJ i 57/89, "Sl. list SRJ", br. 31/93, "Sl. list SCG", br. 1/2003 - Ustavna povelja i "Sl. glasnik RS", br. 18/2020), a na čiju primjenu upire tuženik navodom da je štetna radnja izvršena u Beogradu, gdje je u tjedniku N. objavljen sporni autorski članak tuženika.

 

8. Obzirom da je tužitelj u ovom predmetu podnio tužbu protiv tuženika kao fizičke osobe – autora spornog teksta, kojega je tuženik napisao za beogradski tjednik N., zahtijevajući upravo od tuženika, koji je napisao sporni tekst i pristao da ga se objavi u tiskanom izdanju beogradskog tjednika N., ali i na internetskim stranicama i F. stranici tog tjednika, pravičnu novčanu naknadu zbog povrede prava osobnosti (prava na dostojanstvo, čast i ugled), to žalbeni navodi tuženika kojima tvrdi da autor medijskog priloga nije odgovoran za štetu počinjenu radnjom objavljivanja nisu odlučni za odlučivanje u žalbenom postupku obzirom da tužitelj niti ne potražuje štetu od nakladnika tjednika ili glavnog urednika tjednika, pa stoga prvostupanjski sud, odbijanjem prijedloga tuženika za saslušanje glavnog urednika N. radi utvrđenja osobe ovlaštene odlučivati o objavljivanju priloga, nije počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a, koju obrazlaže tuženik u žalbi.

 

9. Tuženik u žalbi u bitnome tvrdi da prvostupanjski sud pogrešno smatra da se sporni prilog o novoformiranoj hrvatskoj Vladi ne odnosi na temu od javnog interesa, da je propustio evaluirati činjeničnu osnovu spornih vrijednosnih sudova i sadržaj tuženikova priloga kao cjeline, da nije spomenuo niti primijenio pravna načela Europskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda Republike Hrvatske o iznošenju uvredljivih vrijednosnih sudova o temi od javnog interesa, da pogrešno prvostupanjski sud utvrđuje da tuženikov prilog ne predstavlja analizu i kritiku Z. H. kao političara i njegovo osobno mišljenje i vrijednosni sud, već da se radi o ''protupravnom, osobnom i ekstremnom obračunu s tužiteljem'', te da zaključak da li je tekst nekog autora tolerantan ili netolerantan te da li je autor postupao s namjerom vrijeđanja ili ne, može biti pravilan samo ako se poznaje stil tog autora, a prvostupanjskom sudu stil tuženika je nepoznat. 

 

10. Protivno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud, odlučujući o istaknutom tuženikovom prigovoru miješanja u jamstvo slobode mišljenja i izražavanja misli propisano čl. 38. st. 1. i 2. Ustava RH, pravilnom i dosljednom primjenom kriterija Europskog suda za ljudska prava iz predmeta Axel Springer protiv Njemačke, a to su: (a) doprinos raspravi u javnom interesu, b) u kojoj je mjeri osoba u pitanju poznata javnosti i kakav je sadržaj danih izjava, c) prethodno ponašanje osobe na koju se izjava odnosi, d) metode prikupljanja informacija i njihova provjerljivost, e)sadržaj, forma i posljedice objavljene informacije i f) ozbiljnost dosuđene sankcije i obeshrabrujući učinak), a na koje u svojim odlukama upućuje i Ustavni sud Republike Hrvatske, pravilno je dao prednost pravnoj zaštiti jamstva štovanja tužiteljeva dostojanstva, ugleda i časti pred tuženikovom slobodom misli i izražavanja misli, te se opširni razlozi koje je naveo prvostupanjski sud u točkama 39. do 54. obrazloženja pobijane presude mogu smatrati dostatnim i relevantnim za takvo miješanje u tuženikovu slobodu izražavanja, slijedom čega je ostvarena pravična ravnoteža Ustavom zajamčenih suprotstavljenih prava tužitelja i tuženika i nije ostvarena povreda čl. 10. Konvencije.

 

11. Naime, i prema ocjeni ovog suda, a imajući u vidu da dosuda neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti (prava na dobar glas, dostojanstvo, ugled i čast) prouzročene objavom teksta tuženika ''Jadi političkog minotaura'' u tiskanom izdanju beogradskog časopisa N. te u elektroničkoj verziji navedenog časopisa kao i na Facebook stranici istog časopisa, predstavlja miješanje u jamstvo slobode mišljenja i izražavanja misli propisanim čl. 38. Ustava RH, koje je utemeljeno na zakonu - čl. 19. i 1100. ZOO-a i ima legitimni cilj - zaštitu dostojanstva, ugleda i časti tužitelja, da je tuženik sporni tekst napisao i pristao da se isti objavi u vrijeme kad je tužitelj bio izabran za ministra ... u novoj Vladi Republike Hrvatske oko čijeg formiranja se u javnosti vodila žestoka rasprava, da tužitelj kao dužnosnik uživa manju razinu zaštite od drugih osoba i da bi radi toga trebao iskazivati veći stupanj tolerancije na preispitivanje i kritiziranje svojih riječi i djela (a što ne spori niti sam tužitelj), da je tuženik u spornom tekstu iznio svoje vrijednosne sudove o tužitelju, ali da isti nisu iznijeti u dobroj vjeri jer su iznijeti uvredljivim riječima (''retard'', ''nemoguće biće, politički minotaur, ideološki jednorog'', ''ustaški klaun'', ''slaboumni zagrebački musliman'' i ''bijednik'') kojima se upućuje čitatelja da je tužitelj osoba koju treba žaliti jer je jadna i nesposobna rasuditi da nikada neće biti prihvaćena i isti su objektivno podobni izazvati štetu, jer su navedeni izrazi sami po sebi uvredljivi i u uobičajenoj političkoj raspravi u hrvatskom društvu se upotrebljavaju u negativnom značenju te upućuju na namjeru vrijeđanja, a istima je tužiteljeva sposobnost, intelektualni kapacitet i profesionalnost stavljena na sumnju, posebice što je upravo tuženik u spornom autorskom tekstu prvi povezao tužiteljevu vjeroispovijest s njegovim političkim djelovanjem i upravo vjeroispovijest tužitelja iskoristio za dodatno omalovažavanje tužitelja kao osobe, u ovom konkretnom slučaju rješavajući konflikt između ustavnog prava na čast i dostojanstvo i ustavnog prava na slobodu izražavanja, vaganjem svih relevantnih čimbenika,  prednost pripada pravnoj zaštiti jamstva štovanja tužiteljeva dostojanstva, ugleda i časti pred tuženikovom slobodom misli i izražavanja misli. Ne otklanjajući pravo tuženika da izrazi svoje mišljenje i iznese svoje vrijednosne sudove, valja istaknuti da to pravo nije neograničeno jer se s druge strane svakoj osobi jamči pravo na štovanje i pravnu zaštitu njegovog dostojanstva, časti i ugleda sukladno čl. 35. Ustava RH. Sloboda mišljenja i izražavanja misli (čl. 38. Ustava RH) ne znači, a kako to pogrešno smatra tuženik, da je dozvoljeno izjavama povrjeđivati čast, dostojanstvo i ugled druge osobe, jer upravo suprotno u toj slobodi mišljenja i izražavanja misli, svi su ograničeni pravom druge osobe na poštovanje  i pravnu zaštitu dostojanstva, časti i ugleda.

 

12. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika kojima osporava visinu dosuđene neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti (prava na čast, dostojanstvo i ugled) jer i prema ocjeni ovog suda, a uzimajući u obzir okolnosti samog slučaja, mjesto objave, činjenicu da je tiskani primjerak časopisa N. u kojem je objavljen sporni članak u Hrvatskoj i Sloveniji prodan u 130 primjeraka, ali i činjenicu da je sporni članak objavljen i na internetskoj i Facebook stranici časopisa N. što je pridonijelo njegovom širenju, kao i činjenicu da su u vrijeme objave spornog tuženikovog članka o tužitelju u medijima bile mnogobrojne negativne reakcije na tužitelja i njegovo obnašanje dužnosti ministra kulture, kritike njegovog političkog svjetonazora, prozivke i zahtjevi za smjenom, tužitelju pripada pravo na novčanu naknadu zbog povrede prava osobnosti (prava na dostojanstvo, čast i ugled) u novčanom iznos od 15.000,00 kn sukladno čl. 1100. st. 1. i st. 2. ZOO-a. Činjenicu da je tužitelj na sjednicu Vlade održanu 11. veljače 2016. donio primjerak časopisa N., u kontekstu tuženikovih tvrdnji da se sporni članak bavio formiranjem nove hrvatske Vlade i činjenice da je ta sjednica Vlade održana otprilike dva tjedna nakon objave spornog članka u časopisu N., ovaj sud ne smatra doprinosom tužitelja vlastitoj šteti jer iz provedenih dokaza (posebice iskaza samog tužitelja) proizlazi da su sve tegobe koje je trpio tužitelj (uznemirenost zbog povezivanja tužiteljeve vjeroispovijesti s njegovim političkim djelovanjem, nesanica, anksioznost) isključiva posljedica objave spornog članka u časopisu N. (kako u tiskanom izdanju, tako i objavi na internetskoj i F. stranici časopisa N.), a što je obrazložio i prvostupanjski sud u točki 62. obrazloženja pobijane presude.

 

13. Slijedom navedenog, valjalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.990,84 EUR/15.000,00 kn.

 

14. Prvostupanjski sud je o troškovima postupka odlučio primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, dok je visinu utvrdio primjenom odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/2022 – dalje u tekstu: Tarifa) sukladno vrijednosti predmeta spora od 1.990,84 EUR/15.000,00 kn), dosudivši tužitelju trošak postupka u iznosu od 2.972,16 EUR-a/22.393,75 kn.

 

15. Tuženik, osporavajući odluku o trošku, navodi da je prvostupanjski sud propustio utvrditi da je pravo tužitelja na naknadu parničnog  troška za radnje i pristojbe iz ranijeg postupka preko iznosa od 7.771,88 kn/1.031,50 EUR res judicata, radi čega je prvostupanjski sud u ponovnom postupku mogao odlučivati o pravu tužitelja na naknadu parničnog troška za radnje i pristojbe tijekom ranijeg postupka do iznosa od 7.771,88 kn. Navodi da je prvostupanjski sud propustio utvrditi da je tužitelj djelomično uspio u parnici, pa je stoga odluku o zahtjevu za naknadu parničnih troškova trebalo donijeti primjenom pravila o pravu na razmjerni dio troška, uvažavajući činjenicu da je u ranijem postupku tuženik pravomoćno uspio sa 50%. 

 

16. Osnovani su navodi tuženika kojima tvrdi da je o troškovima postupka nastalim u ranijem postupku trebalo odlučiti vodeći računa o razmjerom uspjehu stranka, radi čega je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužitelju za raniji prvostupanjski postupak dosudio trošak primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, jer je o istom trebalo odlučiti primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a. 

 

16.1. Tužitelj je u ranijem prvostupanjskom postupku u cijelosti uspio u osnovu te u omjeru od 50% u odnosu na visinu zahtjeva, odnosno uspio je sa 75%. Tuženik u ranijem postupku nije uspio u osnovu, dok je u odnosu na visinu uspio u omjeru od 50%, pa je njegov uspjeh 25%. Kada se od postotka tužitelja kao stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzme postotak tuženika kao stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, to tužitelju za raniji prvostupanjski postupak pripada pravo na naknadu troška u visini 50% od ukupnog troška. Obzirom da je, prema ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud u ranijem postupku tužitelju kao potreban trošak za vođenje parnice pravilno priznao trošak sastava tužbe u iznosu od 1.000,00 kn, trošak zastupanja  na ročištima 6. srpnja 2016., 16. studenoga 2016., 8. ožujka 2017., 6. rujna 2017. i 24. siječnja 2018. u iznosu od 1.000,00 kn za svako ročište, trošak sastava podneska od 4. srpnja 2016. u iznosu od 1.000,00 kn i trošak sastava podneska od 14. srpnja 2016. u iznosu od 250,00 kn, trošak PDV-a od 25% u iznosu od 1.812,50 kn, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 650,00 kn i na presudu u iznosu od 650,00 kn, a što ukupno iznosi 10.362,50 kn/1.375,34 EUR, to je tuženik u toj fazi postupka dužan naknaditi tužitelju trošak u iznosu od 687,67 EUR/5.181,25 kn.

 

16.2. U ponovnom postupku tužitelj je uspio u cijelosti, te mu je prvostupanjski sud pravilno primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a priznao trošak zastupanja na ročištu 8. rujna 2022. i 21. veljače 2023. u visini 100 boda/1.500,00 kn/199,08 EUR za svako ročište, uvećano za trošak PDV-a od 25% u iznosu od 99,60 EUR/750,00 kn, što ukupno iznosi 497,76 EUR/3.750,37 kn.

 

17. Stoga je valjalo primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a djelomično odbiti žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu u odluci o trošku u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.185,43 EUR/8.931,6 kn, dok je djelomičnim prihvaćanjem žalbe tuženika valjalo primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP-a preinačiti odluku o trošku postupka te u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 1.786,73 EUR/13.462,12 kn odbiti kao neosnovan.

 

18. Tuženiku primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a nije dosuđen trošak žalbenog postupka jer u odnosu na glavnu stvar nije uspio sa svojom žalbom, dok mu se uspjeh u odnosu na trošak postupka sukladno odredbi čl. 35. st. 2. ZPP-a ne uzima u obzir prilikom određivanja vrijednosti predmeta spora.

 

19. Zbog obveze dvojnog iskazivanja novčanih iznosa vrijednosti u sudskim odlukama u razdoblju dvojnog iskazivanja iz odredbe čl. 43. st.1. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine br. 57/22., 88/22.), novčani iznosi navedeni u ovoj odluci iskazani su i u valuti kn i to prema stopi konverzije između eura i kune propisane Uredbom Vijeća (EU) 2022/1208 od 12. srpnja 2022. o izmjeni Uredbe (EZ) broj 2866/98 od 7,53450 kn.

 

 

U Varaždinu, 21. rujna 2023.