REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U OSIJEKU

Poslovni broj: Us I-313/2025-35

Osijek, Vukovarska cesta 31

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Osijeku, po sutkinji Valentini Grgić Smoljo, uz sudjelovanje zapisničarke Zdenke Raiz, u upravnom sporu tužitelja PPK Valpovo d.o.o. Valpovo, A. B. Šimića 27, OIB: 12875096243, kojeg zastupa zakonski zastupnik FT, član uprave, a istoga opunomoćenici Tihomir Zec i Nikola Sabljak, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Zec i partneri d.o.o. Osijek, Kardinala A. Stepinca 4, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Katančićeva 5, Zagreb, OIB: 18683136487, kojeg zastupa službena osoba BT, radi poreznog nadzora, 13. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak KLASA: UP/II-471-02/22- 01/451, URBROJ: 513-04-23-2 od 28. veljače 2023.

II. Poništava se rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda Osijek KLASA: UP/I-471-02/21-01/19, URBROJ: 513-07-14- 0202/017-22-19 od 31. listopada 2022. te se predmet vraća na ponovan postupak u kojem je prvostupanjsko tijelo dužno postupiti u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama suda izraženima u obrazloženju ove presude.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak ovoga upravnog spora u iznosu od 7.812,50 eura (slovima: sedam tisuća osamsto dvanaest eura i pedeset centi), u roku od 60 dana od dana dostave pravomoćne odluke o trošku.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška upravnog spora u preostalom zatraženom iznosu od 30.109,38 eura (slovima: trideset tisuća sto devet eura i trideset osam centi).

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika KLASA: UP/II-471-02/22-01/451, URBROJ: 513-04-23-2 od 28. veljače 2023. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda Osijek KLASA: UP/I-471-02/21-01/19, URBROJ: 513-07-14-0202/017-22-19 od 31. listopada 2022.

1.1. Navedenim prvostupanjskim rješenjem tužitelju je u točki I. izreke utvrđen manje obračunati porez na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. siječnja 2018. do 31. prosinca 2018., porezna osnovica od 7.291.994,11 kn/967.813,94 eura, porezna stopa od 25%, porezna obveza od 1.822.998,53 kn/241.953,49 eura, te kamata zbog nepravodobno plaćenog poreza do dana sastavljanja zapisnika od 391.080,85 kn/51.905,35 eura. U točki II. izreke tužitelju je utvrđen manje obračunati porez na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. siječnja 2019. do 31. prosinca 2019. i to, porezna osnovica od 2.415.211,59 kn/320.553,67 eura, porezna stopa od 25%, porezna obveza 603.802,90 kn/80.138,42 eura, te kamata zbog nepravodobno plaćenog poreza do dana sastavljanja zapisnika od 97.886,74 kn/12.991,80 eura. U točki III. izreke naloženo je tužitelju uplatiti porez na dodanu vrijednost za 2018. u iznosu od 1.822.998,53 kn/241.953,49 eura, te kamate obračunate do dana sastavljanja zapisnika u iznosu od 391.080,85 kn/51.905,35 eura na navedeni račun Državnog proračuna Republike Hrvatske, te da obračuna i uplati daljnje kamate od dana sastavljanja zapisnika do dana uplate. U točki IV. izreke prvostupanjskog rješenja naloženo je tužitelju uplatiti porez na dodanu vrijednost za 2019. u iznosu od 603.802,90 kn/80.138,42 eura te kamate na navedeni iznos obračunate do dana sastavljanja zapisnika u iznosu od 97.886,74 kn/12.991,80 eura na navedeni račun Državnog proračuna Republike Hrvatske, te da obračuna i uplati daljnje kamate počev od dana sastavljanja zapisnika do uplate. U točki V. izreke naloženo je tužitelju da, nakon izvršenih uplata iz točke III. i IV. ovog rješenja provede odgovarajuća knjiženja u poslovnim knjigama koja se odnose na promjenu porezne osnovice. U točki VI. naloženo je tužitelju da ovo rješenje izvrši u roku od osam dana od dana njegove konačnosti. Točkom VII. određeno je da će se, ako tužitelj ne izvrši uplate iz točke III. i IV. u roku iz točke VI. ovog rješenja, naplata izvršiti ovrhom.

2. Tužitelj u tužbi navodi kako osporava rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela bitnih povreda pravila postupka, nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Navodi da je više puta dostavio cjelokupnu dokumentaciju i to narudžbe kupaca, otpremnice potpisane od prijevoznika, CMR, te izjave kupca da je preuzeo robu u [adresa], a koju dokumentaciju je priložio i tuženiku uz žalbu. Dodaje kako je porezno tijelo dostavljenu dokumentaciju smatralo nevjerodostojnom, jer je u vezanim nadzorima utvrđeno kako su prijevoznici, koji su konkretnu robu otpremali u ime i za račun kupca, imali nedostataka u svojoj poslovnoj dokumentaciji, ali smatra da on ne može biti odgovoran za postupanja trećih. Tvrdi da su porezna tijela pogrešno primijenila članak 170. stavak 1. tada važećeg Pravilnika o PDV-u. Navodi kako se mjesto isporuke dobara ne može smatrati skladište tužitelja kao prodavatelja te da zbog činjenice da tužitelj nije angažirao prijevoz robe, nije niti mogao primiti račun od prijevoznika za obavljenu uslugu prijevoza. Smatra da je dokazao činjenice koje ukidaju porez u smislu članka 88. stavka 1. točke 2. Općeg poreznog zakona, a što se događalo kasnije s dobrima i gdje su ona u konačnosti završila ne bi trebalo utjecati na tužitelja. Ističe da su porezna tijela paušalno i arbitrarno zaključila da su prijevoznici istovarili robu na adresi u [adresa], ali da za takvu tvrdnju nema uporišta u činjenicama u spisu. Naglašava i da iz zapisnika proizlazi kako je za većinu obavljenog prijevoza stavljena napomena: „Usluga prijevoza nije zaračunata nikome“ te smatra da ako prijevoznici nisu zaračunali uslugu prijevoza da to nije dokaz da usluga nije izvršena. Smatra da porezno tijelo nije u potpunosti utvrdilo relevantne činjenice u odnosu na analizu poslovanja prijevoznika niti je potpuno i pravilno utvrdilo činjenice jer zaključuje kako je kupac ENTEOS d.o.o. imao obilježja nestajućeg društva u vrijeme dok je poslovao s tužiteljem te da nije bilo moguće u njegovu knjigovodstvu provjeriti ima li evidentirane CMR-ove kao inozemnu ili tuzemnu isporuku i ako je obavljao uslugu prijevoza, gdje je robu istovario i kome ju je zaračunao. Navodi da porezno tijelo pri odlučivanju nije uzelo u obzir činjenicu da je društvo ENTEOS d.o.o u 2018. i 2019. izvršavalo sve svoje obveze prema tužitelju što dokazuje da je zaključak poreznih tijela da se radi o društvu u nestajanju pogrešan. Smatra da porezno tijelo nije postupilo u skladu s člankom 127. stavkom 3. Zakona o PDV-u, a da je on postupao u dobroj vjeri te nije znao niti morao znati da sudjeluje u bilo kakvim nedopuštenim transakcijama. Navodi da je svoju odluku o poreznom tretmanu isporuka donio na temelju informacija koje je dobio od kupca te da je primijenio Upute sa Internet stranice Porezne uprave „Kako uočiti prijevare i kriminalne zlouporabe sustava poreza na dodanu vrijednost“. Ističe da tuženik pri odlučivanju o žalbi nije uzeo u obzir niti jednu relevantnu presudu suda Europske unije na koje se poziva i u tužbi i to presudu u predmetu C-409/04 od 27. rujna 2007 Teleos plc i dr., presudu u predmetu C-273/11 Mecsek-Gabona Kft, presudu Mahagebenkft protiv Nemzeti Ado-es Vamhivatal Del-dunantuli Regionals Ado Foigazgatosaga (C-80/11) i ĐT protiv JTes Vamhivatal Eszak-alfoldi Regionals ŠT (C-142/11), presudu u predmetu C-430/09 EURO TYRE HOLDING BV, Mišljenje nezavisnog odvjetnika Macijeja Szpundara u predmetima C-163/13 i C- 164/13, presudu u predmetu Valasts Lenemumu Diensts protiv Altic Sia C-329/18, presudu u predmetu FTK protiv direktor na direkcija „Obžalvane i nanačno- osiguratelna praktika“ C-18/13, presudu u predmetu ZT kft. Protiv GTes Vamhivatal Fellebbviteli Igazgatosaga C-610/19, presudu u predmetu Enteco Baltic Uab protiv Muitines Deparamentas prie Lietuvos Respublikos Finansu Ministrijos C-108/17, i druge. Tužitelj predlaže provesti dokaz saslušanjem svjedoka FT i RT te usvojiti tužbeni zahtjev, poništiti osporavana rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela.

3. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da tužba nije osnovana iz razloga navedenih u obrazloženju osporavanog rješenja te predlaže Sudu odbiti tužbeni zahtjev.

4. Podneskom od 16. siječnja 2024. tužitelj se dodatno očitovao navodeći kako smatra da je u konkretnom slučaju relevantno kako iz dostavljenih otpremnica i CMR-ova te izjave kupca jasno proizlazi kako je kupac preuzeo robu za svaku pojedinu narudžbu i to na adresi njegovog sjedišta u [adresa]. Osporava činjenično stanje u odnosu na prijevoznika Blinja promet d.o.o. i prijevoznika NT te ukazuje na dostavljene račune, otpremnice i CMR-ove za 2018. i 2019., jer je sva dokumentacija ovjerena od strane tih prijevoznika te se zbog toga nameće pogrešan zaključak tuženika da je sporna roba završila na adresi [adresa], a ne u Sloveniji. Pojašnjava i kako je na spornoj adresi tuženik navodno utvrdio postojanje skladišta društva Bulin teks d.o.o. te prilaže fotografije i navodi kako se na toj adresi ne nalazi nikakvo skladište, jer se radi o neadekvatnom prostoru. Napominje i da se tijekom poreznog nadzora nisu dodatno provjeravale izjave prijevoznika. Stoga ustraje na činjenici da tuženik svoje rješenje nije mogao utemeljiti isključivo na izjavama prijevoznika, već se trebao rukovoditi dokumentacijom koju je tužitelj priložio uz tužbu, a iz koje jasno proizlazi na koji način je roba otpremljena kupcu i gdje je ista završila.

5. Uz podnesak od 19. ožujka 2024. tužitelj je u spis dostavio izjavu ŽT, osnivača, jedinog člana i direktora trgovačkog društva POP- LOG d.o.o., a iz koje proizlazi da je isti kao prijevoznik preuzeo brašno od tužitelja u Valpovu te ga dopremao u [adresa] i to naručitelju ENTEOS d.o.o., tijekom 2018. i 2019. Stoga predlaže da se isti sasluša kao svjedok na navedene okolnosti.

6. Na raspravi održanoj 19. ožujka 2024. opunomoćenik tužitelja je u vezi izjave ŽT naveo kako sadržaj navedene izjave upotpunjuje činjenično stanje u vezi prijevoznika i isporuka koje je to društvo vršilo u navedenom periodu, a što u poreznom nadzoru nije bilo moguće utvrditi te isto potvrđuje i sam sadržaj zapisnika o obavljenom poreznom nadzoru od 10. listopada 2022., u kojem se izrijekom navodi kako zbog činjenice da je navedeno društvo brisano iz sudskog registra to nije bilo moguće utvrditi. Stoga je predložio saslušati ga u svezi osporavanja priložene izjave iz razloga što se pobijano rješenje najvećim dijelom temelji na izjavama prijevoznika NT do kojeg je porezno tijelo tijekom poreznog nadzora uspjelo doći te ga saslušati, a obzirom da se u slučaju predloženog svjedoka radi o prijevozniku tužitelj ne vidi razloga zašto bi njegov iskaz imao manju snagu od prijevoznika kojemu je porezno tijelo poklonilo vjeru.

6.1. Službene osobe tuženika su na raspravi izjavile da se u konkretnom slučaju radi o općenitim navodima (po sjećanju) navedenog direktora te da je isto u cijelosti protivno materijalnoj dokumentaciji u spisu pa smatraju da su navodi tog podneska nebitni za ovaj upravni spor. Smatraju da u smislu tereta dokaza i dokumentiranosti istih ne znaju što bi predmetna izjava trebala predstavljati te da kao takva ne može biti relevantan dokaz za ovu upravnu stvar.

7. Po provedenom postupku, ovaj Sud je presudom poslovni broj: 2 Us I- 629/2023-21 od 26. ožujka 2024. odbio tužbeni zahtjev, ali je ta presuda poništena presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Usž-2222/2024- 2 od 29. siječnja 2025. i predmet je vraćen ovom Sudu na ponovni postupak.

7.1. Iz navedene presude Visokog upravnog suda u bitnome proizlazi da stajališta iznesena u odlukama Suda Europske unije na koja tužitelj upire, iako su donesena u istovjetnim predmetnima, odnosno u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji i premda se radi o stajalištima načelnog karaktera, kako je to prvostupanjski Sud naveo, isti nije pobliže obrazložio, a niti ocijenio u kontekstu okolnosti konkretnog slučaja. Odnosno je li u skladu s člankom 88. Općeg poreznog zakona, teret dokaza isključivo stavljen na tužitelja, odnosno je li s obzirom na sadržaj materijalne dokumentacije tužitelj imao razloga sumnjati da je predmetna roba ostala na području Republike Hrvatske, tj. jesu li konkretne provjere u vezi toga je li roba fizički napustila područje Republike Hrvatske, a uvažavajući sadržaj postojeće materijalne dokumentacije, za njega predstavljala prekomjeran teret. Navedeno iz razloga, jer je tužitelj raspolagao s dokazima o tome da je roba otpremljena u Republiku Sloveniju, a što potvrđuje i izjava kupca, a i sud potvrđuje u presudi da tužitelj ne odgovara za propuste kupca, a vezano uz to, tužitelj smatra da ne može odgovarati za propuste prijevoznika koje je upravo kupac angažirao. S obzirom da porezna tijela nisu prihvatila dokumentaciju koju je priložio tužitelj kao vjerodostojnu, iako njezin sadržaj i podaci iz te dokumentacije dovode u sumnju pravilnost činjenica na temelju kojih je porezno tijelo tužitelju utvrdilo porezne obveze, tužitelju je trebalo omogućiti procesnu poziciju u kojoj bi mogao učinkovito osporavati sva činjenična utvrđenja bitna za zakonito odlučivanje o predmetnoj stvari, a što u konkretnom slučaju znači da je s jednakom pažnjom trebalo u upravnom sporu ocijeniti i sve prigovore tužitelja kojima osporava činjenično stanje utvrđeno u upravnom postupku, a ujedno i obrazložiti razloge zbog sud kojih smatra da stajališta iz sudske prakse Suda Europske unije nisu primjenjiva u konkretnom slučaju, uz uvažavanje svih okolnosti predmetnog slučaja. Zaključeno je kako u konkretnom slučaju tužitelj nije imao mogućnost izložiti sve argumente u spornu pod jednakim uvjetima, a što bi dovelo do pravične ravnoteže između stranaka u postupku te je bilo nužno da se i u odnosu na sve tvrdnje tužitelja koje mu idu u prilog, ponudi argumentirano i dostatno obrazloženje.

8. Podneskom od 18. rujna 2025., a u vezi presude Visokog upravnog suda, tužitelj se očitovao navodeći da je u ovoj fazi postupka sporno: je li sva dokumentacija (koja je u smislu zakonskih odredbi dovoljna za dokazivanje prava na oslobođenje od plaćanja PDV-a za transakcije unutar EU) kojom raspolaže tužitelj i koju je dostavio u sudski spis nevjerodostojna te kada bi se i ponovljenom postupku pred poreznim tijelom utvrdilo da je nevjerodostojna može li tužitelj odgovarati za propuste kupca i prijevoznika koje je kupac angažirao. Nadalje, spornim smatra i proizlazi li iz materijalne dokumentacije koja je priložena spisu da roba nije završila u Sloveniji, već unutar Republike Hrvatske, a što dokazima poreznih tijela nije nedvojbeno utvrđeno. Odnosno, nije kao nedvojbeno utvrđeno je li brašno završilo u Republici Sloveniji ili u Zagrebu iz sljedećih razloga: - na temelju (ne)zaračunavanja usluge prijevoza kupcu i iskazivanja vršenje usluge prijevoza u zbirnim prijavama nije moguće utvrditi je li brašno u konačnici prevezeno u [adresa] ili Zagreb; - porezno tijelo za neke prijevoznike nije uspjelo utvrditi bilo kakve činjenice; - tužitelj je izjavom ŽT (osnivača i direktora društva POP-LOG d.o.o.) dokazao da je taj prijevoznik robu tužitelja otpremao društvu ENTEOS d.o.o. u [adresa], dakle, Republiku Sloveniju;

- na adresi [adresa] (na koju adresu je prema tvrdnjama poreznog tijela prevezeno brašno), uopće ne postoji bilo kakvo skladište u koje bi se moglo odvesti brašno. Navodi da s obzirom na nespornu činjenicu kako je tužitelj raspolagao svom materijalnom dokumentacijom kojom u skladu sa zakonskim odredbama dokazuje pravo na oslobođenje PDV-a za transakcije unutar EU (narudžbe kupca, računi, otpremnice, CMR-ovi, VIES potvrde o valjanosti PDV broja i Izjave kupca da je primio robu u Sloveniji), postavlja pitanje na koji je način porezno tijelo osporilo vjerodostojnost takve dokumentacije u odnosu na pojedine prijevoznike za koje nije bilo u mogućnosti utvrditi bilo kakve činjenice. Pored svega navedenog, kao što je to u svojoj presudi naveo i drugostupanjski sud, tužitelj ne može odgovarati za propuste kupca, odnosno prijevoznika, posebno u situaciji kad je tužitelj poduzeo čitav niz radnji koje se od njega mogu razumno očekivati radi provjere činjenice posluje li njegov kupac uredno, odnosno konkretno čini li kupac poreznu prijevaru ili ne: - tijekom cijele 2017. (kada su tužitelj i društvo ENTEOS d.o.o. započeli poslovni odnos) vršene su detaljne provjere sa vozačima o tome gdje se brašno odvozi, - tužitelj je s ENTEOS d.o.o. poslovao samo u razdoblju u kojem je to društvo bilo solventno te je imalo aktivan ID PDV broj, - tužitelj je redovito usklađivao poslovne knjige te je zaustavio daljnje isporuke nakon 09. kolovoza 2019. jer je kupac izvršio zadnje plaćanje izvršio 08. kolovoza 2019. dok najstariji djelomični zatvoreni račun i dug datira od 24. svibnja 2019. te kako je prosječna starost neplaćenih računa na dan 09. kolovoza 2019. iznosila 32,9 dana od kojih je samo 5 računa dospjelo na taj dan, a ostali su na taj dan bili unutar valute plaćanja. Tužitelj smatra kako je već iznesenim navodima, kao i materijalnim dokazima priloženim spisu Sudu jasno prikazao kako su porezna tijela uopće nisu utvrđivala cjelovito činjenično stanje, niti su radi osporavanja vjerodostojnosti dokumentacije tužitelja ponudile dokaze kojima bi se isti uopće mogli osporiti. Zaključuje kako uzimajući pri tome i činjenicu da tužitelj ne može odgovarati za propuste kupca i prijevoznika kojeg je angažirao kupac, da smatra kako sud ima dovoljno osnove za poništavanje osporavanih rješenja.

9. Sud je 29. rujna 2025. održao raspravu te je na takav način strankama u skladu s člankom 6. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 36/24. - dalje: ZUS), prije donošenja presude, pružena mogućnost izjasniti se o navodima protivne stranke te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora. Rasprava je održana u prisutnosti opunomoćenika tužitelja i službene osobe tuženika, koji su ostali pri svim dosadašnjim navodima iznesenim tijekom spora te dokaznim prijedlozima. Opunomoćenik tužitelja je predložio usvojiti tužbeni zahtjev uz naknadu troška upravnog spora prema troškovniku predanom u spis (str. 1613 spisa), a službena osoba tuženika je predložila odbiti tužbeni zahtjev.

10. Tužbeni zahtjev je osnovan.

11. Sporno u predmetnom postupku je raspolaže li tužitelj vjerodostojnom dokumentacijom (narudžbe kupca, računi, otpremnice, CMR-ovi, VIES potvrde o valjanosti PDV broja i Izjave kupca da je primio robu u Sloveniji), te dokazuje li ista pravo na oslobođenje od plaćanja PDV-a za transakcije unutar EU, pa u konačnici je li ju porezno tijelo uzelo u obzir i pravilno ocijenilo. Nadalje, sporno je i može li tužitelj odgovarati za propuste kupca i prijevoznika koje je kupac angažirao te je li u postupku dokazano gdje je predmetna roba završila. Sporno je i je li tužitelj mogao znati da sudjeluje u bilo kakvima poreznim prijevarnim radnjama društava s kojima je poslovao u predmetnom razdoblju, a s obzirom na uredne poslovne odnose s istima u razdoblju koje je prethodilo.

12. Člankom 4. stavkom 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost (Narodne novine, broj 73/13., 99/13., 148/13., 153/13., 143/14., 115/16. i 106/18., dalje: Zakon o PDV-u) propisano je da je predmet oporezivanja PDV-om isporuka dobara u tuzemstvu uz naknadu koju obavi porezni obveznik koji djeluje kao takav.

12.1. Prema odredbi članka 12. Zakona o PDV-u, ako nema otpreme iz tuzemstva u drugu državu članicu, mjesto isporuke dobara je mjesto gdje se dobra nalaze u trenutku isporuke.

12.2. Odredbom članka 30. stavka 1. Zakona o PDV-u propisano je da oporezivi događaj i obveza obračuna PDV-a nastaju kada su dobra isporučena ili usluge obavljene.

12.3. Člankom 41. stavkom 1. točkom a) Zakona o PDV-u propisano je da su PDV-a oslobođene: isporuke dobara koje prodavatelj ili osoba koja stječe dobra ili druga osoba za njihov račun otpremi ili preveze iz tuzemstva u drugu državu članicu, ako su ispunjeni sljedeći uvjeti: 1. dobra se isporučuju drugom poreznom obvezniku ili pravnoj osobi koja nije porezni obveznik, a koja djeluje kao takva, u drugoj državi članici i porezni obveznik ili pravna osoba koja nije porezni obveznik kojoj se obavlja isporuka registrirana je za potrebe PDV-a u drugoj državi članici te je isporučitelju dala svoj PDV identifikacijski broj.

13. Člankom 170. Pravilnika o Porezu na dodanu vrijednost (Narodne novine, broj 79/13., 85/13., 160/13., 35/14., 157/14., 30/15., 1/17., 41/17., 128/17. i 1/19., dalje: Pravilnik o PDV-u) propisano je da porezni obveznik koji primjenjuje oslobođenje od PDV-a temeljem članka 41. Zakona, dokazuje da je dobro otpremljeno ili prevezeno u drugu državu članicu računom, otpremnicom, prijevoznom ispravom ili drugim dokumentom iz kojeg je razvidno da se odnosi na otpremu ili prijevoz dobara navedenih u računu (stavak 1.). Ako dobra otpremi ili preveze iz tuzemstva u drugu državu članicu osoba koja stječe dobro ili druga osoba za njen račun, prodavatelj dobara uz dokumente iz stavka 1. ovoga članka kao dokaz da su dobra otpremljena ili prevezena u drugu državu članicu, koristi pisanu izjavu o otpremi ili prijevozu dobara u drugu državu članicu koju je potpisao preuzimatelj dobara (stavak 2.). U pisanoj izjavi o otpremi ili prijevozu dobara iz stavka 2. ovoga članka moraju biti navedeni sljedeći podaci: a) ime i prezime (naziv) prodavatelja, b) broj računa i datum izdavanja računa za isporučena dobra, c) ime i prezime (naziv) i PDV identifikacijski broj kupca, d) registarske oznake prijevoznog sredstva kojim su dobra otpremljena ili prevezena, e) mjesto odredišta u drugoj državi članici (stavak 3.).

14. Odredbom članka 88. Općeg poreznog zakona (Narodne novine, broj 115/16., 106/18., 121/19., 42/20. i 114/22., dalje: OPZ) propisano je da u poreznom postupku teret dokaza snosi: 1. porezno tijelo za činjenice koje utemeljuju porez, a u skladu s člankom 6. stavkom 2. ovoga Zakona 2. porezni obveznik za činjenice koje smanjuju ili ukidaju porez.

14.1. Prema članku 62. OPZ-a propisano je da su porezni obveznici dužni izdavati račune te voditi poslovne knjige i evidencije radi oporezivanja prema propisima kojima se uređuje pojedina vrsta poreza (stavak 1.).

14.2. Člankom 89. OPZ-a propisano je da se oporezivanje temelji na podacima iz knjigovodstva i na evidencijama poreznog obveznika koje se vode u skladu s člancima 62. do 67. ovoga Zakona, ako okolnosti pojedinog slučaja smanjuju ili ukidaju porez.

15. Iz podataka spisa proizlazi kako je prvostupanjsko tijelo obavilo porezni nadzor kod tužitelja na temelju obavijesti o poreznom nadzoru KLASA: 471-02/20- 01/160, URBROJ: 513-07-14-20-01 od 8. svibnja 2020., o čemu je sastavljen zapisnik KLASA: 471-02/20-01/160, URBROJ: 513-07-14-20-03 od 4. prosinca 2020., i dopunski zapisnik KLASA: 471-02/20-01/160, URBROJ: 513-07-14-21-07 od 12. siječnja 2021.

15.1. Na temelju dopunskog zapisnika, 21. siječnja 2021. doneseno je rješenje

KLASA: UP/I-471-02/21-01/19, URBROJ: 513-07-14-0202/017-21-01. Rješenjem tuženika KLASA: UP/II-471-02/21-01/147, URBROJ: 513-04-22-3 od 20. lipnja 2022. poništeno je navedeno prvostupanjsko rješenje od 21. siječnja 2021. i predmet je vraćen na ponovni postupak.

15.2. U ponovljenom postupku sastavljen je zapisnik KLASA: UP/I-471-02/21- 01/19, URBROJ: 513-07-14-0202/017-22-17 od 10. listopada 2022. na koji je tužitelj izjavio prigovor koji nije uvažen te je 31. listopada 2022. doneseno prvostupanjsko rješenje.

15.3. Iz zapisnika o provedenom nadzoru proizlazi da je tužitelj u 2018. izdao 162 računa kupcu ENTEOS d.o.o Ljubljana ukupne vrijednosti 7.291.994,11 kn/967.813,94 eura na kojima se nalazi napomena „PDV nije obračunat za isporuke u EU u skladu s člankom 41. stavkom 1. Zakona o PDV-u“. Tužitelj je uz izlazne račune priložio CMR-ove, otpremnice i izjave kupaca o otpremi robe. Po svim računima mjesto isporuke dobara kupcu ENTEOS d.o.o Ljubljana je skladište PPK Valpovo, a prijevoz dobara organizira kupac.

15.4. Nadalje proizlazi da je nadzorom provjerena vjerodostojnost CMR-ova koji su u privitku izlaznih računa odnosno podaci o prijevoznicima navedenim u CMR- ovima, kome su zaračunali uslugu prijevoza kao i mjesta isporuke dobara. Nadzorom je utvrđeno da su podaci na CMR-ovima nevjerodostojni, odnosno da je zaračunan tuzemni prijevoz robe i da ne postoji dokaz da je roba napustila teritorije Republike Hrvatske, već da su prijevoznici istovarili robu na adresi u [adresa].

15.5. Iz zapisnika o provedenom nadzoru proizlazi i da je nadzorom slovenskog poreznog tijela utvrđeno da društvo ENTEOS d.o.o ima obilježja nestajućeg društva, odnosno da u vrijeme dok je tužitelju davao izjave kako su dobra napustila teritorij Republike Hrvatske i da su isporučena u Republici Sloveniji uopće nije imao skladišni prostor gdje je to mogao istovariti, sjedište tvrtke je na zajedničkoj adresi s drugim trgovačkim društvima u centru grada te ni na tome mjestu roba nije mogla biti istovarena. Utvrđeno je da je slovensko društvo ENTEOS d.o.o stvaralo privid stvarnog obavljanja transakcije dok se njegovo postojanje svodilo samo na broj u registru trgovačkih društava.

15.6. Nadzorom je nadalje utvrđeno i da je tužitelj isporučio dobra (brašno) slovenskom poreznom obvezniku ENTEOS d.o.o u skladištima brašna u Valpovu, pri čemu u trenutku isporuke oba porezna obveznika imaju valjane PDV identifikacijske brojeve, ali dobra nisu prevezena u Republiku Sloveniju, nego su ostala u Republici Hrvatskoj.

15.7. Isto tako, poreznim su nadzorom provjereni svi prijevoznici koji su navedeni kao izvršitelji usluge prijevoza za slovenskog kupca (ENTEOS d.o.o tablice na str. 6., 7., 8., 9., 10. i 11. zapisnika) te je utvrđeno da se radi o tuzemnim prijevoznicima. CMR je prijevozni dokument koji prati robu na putu i koji je temelj za zaračunavanje obavljene usluge prijevoza nakon što je prijevoz obavljen, roba isporučena i CMR ovjeren od strane preuzimatelja robe. Međutim, nadzorom dostupnih podataka za sve prijevoznike utvrđeno je da nitko nije zaračunao uslugu prijevoza na teritorij Europske unije, već su svi zaračunali tuzemnu uslugu prijevoza. Niti jedan prijevoznik u svojim zbirnim prijavama nije iskazao obavljenu uslugu prijevoza slovenskom kupcu ENTEOS d.o.o ili uopće nisu podnosili zbirne prijave, što su prema odredbama članka 88. stavka 1. točke c. Zakona o PDV-u bili obvezni.

15.8. Nadalje, iz zapisnika o provedenom nadzoru proizlazi da je tužitelj, u 2019., kupcu ENTEOS d.o.o Ljubljana izdao 49 izlaznih računa u ukupnoj vrijednosti od 2.415.211,59 kn/320.663,67 eur od kojih 43 računa u privitku imaju CMR-ove na kojima je kao prijevoznik navedeno društvo Blinja promet d.o.o., jedan izlazni račun nema priložen CMR već na otpremnici pišu registarske oznake kamiona i naziv prijevoznika Blinja promet d.o.o. Vezanim nadzorom podataka iskazanih na predmetnim CRM-ovima, koji se nalaze u privitku svakog izlaznog računa izdanog društvu ENTEOS d.o.o Ljubljana utvrđeno je da su podaci nevjerodostojni odnosno da je zaračunat tuzemni prijevoz robe i da ne postoji dokaz da je roba napustila teritorij Republike Hrvatske, već da su prijevoznici istovarili robu na adresi u [adresa]. Dakle, nadzorom je utvrđeno da je tužitelj isporučio dobra (brašno) slovenskom poreznom obvezniku ENTEOS d.o.o. u skladištima brašna u Valpovu, pri čemu u trenutku isporuke oba porezna obveznika imaju valjane PDV identifikacijske brojeve, ali da dobra nisu prevezena u Republiku Sloveniju nego su ostala u Republici Hrvatskoj, a mjesto isporuke je Republika Hrvatska (skladište tužitelja).

15.9. Direktor tužitelja, saslušan kao svjedok u ovom sporu, iskazao je kako su u cijelosti postupili po svim zakonskim i podzakonskim odredbama te su se držali istih prilikom poslovanja. Pojasnio je kako su prilikom izvoza brašna sa spornim kupcem započeli suradnju 2017. te su u tom smislu tijekom te godine prikupili sve potrebne račune, otpremnice i CMR. S takvim poslovanjem nastavili su i tijekom 2018. i 2019. pa da je nejasno što je sporno kada su svi računi, otpremnice i CMR odgovarajuće potpisani i ovjereni. Naglasio je kako je prijevoz brašna dogovarao kupac i da su oni svaku pošiljku prijavili intrastatu te o istome postoje odgovarajući dokazi. Ono što se pojavilo kao sporno, nije nešto na što bi mogao utjecaj imati tužitelj, jer ponavlja da je prijevoz dogovarao kupac te je potpuno nelogično i poslovno nepotrebno stajalište tuženika kako su uz prijevoznike (vozače) trebali prilikom odvoza brašna stavljati i zaposlenike, a da bi se utvrdilo gdje je isporuka završila. Na pitanje službenih osoba izjavio je da mu je naputak o tome da je uz prijevoznike trebao staviti i svoje zaposlenike prilikom odvoza brašna, izrečen usmeno prilikom postupka, a vezano za izradu zapisnika o poreznom nadzoru. U svezi pitanja što bi u konkretnom slučaju za tužitelja predstavljalo postupanje s dužnom pažnjom, svjedok izjavljuje da su oni u odnosu na kupca i prijevoznike imali potpisane i ovjerene račune, otpremnice i CMR te da su tijekom 2017. i usmeno ispitivali vozače gdje se ta roba odvozi na što im je rečeno da se roba odvozi u Sloveniju, jer se radilo o kupcu iz Slovenije. Na daljnje pitanje službenih osoba izjavljuje kako u spornom razdoblju 2018. i 2019. nisu vršili takve provjere, jer su se rukovodili stanjem na početku poslovnog odnosa iz 2017. U svezi pitanja da li su dodatno provjeravali gdje je roba završila, a uzimajući u obzir da je nadzorom utvrđeno kako je roba završila u Republici Hrvatskoj, odnosno da nije izvezena u Sloveniju, iskazuje da o tome nije imao saznanja, jer nisu vršili dodatne provjere kako je ranije navedeno.

16.9. Slijedom navedenoga, porezna tijela su zaključila da dokumentacija koju je tužitelj dostavio, dakle CMR-ovi i izjave o otpremi je neistinita odnosno nevjerodostojna jer ne odražava iskazani poslovni događaj te da tužitelj nije dokazao da je fakturirana roba (brašno) po izlaznim računima tužitelja fizički napustila područje Republike Hrvatske i da je otpremljena u drugu državu članicu Europske unije (Republiku Sloveniju); činjenicu da su svi prijevoznici zaračunali tuzemnu uslugu prijevoza te da niti jedan od prijevoznika nije u zbirnim prijavama iskazao uslugu prijevoza slovenskom kupcu; da su dobra (brašno) otpremljena iz Valpova u Zagreb, a ne u Republiku Sloveniju, da su usluge prijevoza izvršene iz Valpova u Zagreb, gdje je roba istovarena te da prijevoz započinje i završava u Republici Hrvatskoj.

17. Takav uopćeni zaključak u odnosu na sve kupce i isporučenu robu te gdje je ista doista završila, Sud ne može prihvatiti jer porezna tijela nisu pravilno ocijenila sve priložene dokaze tužitelja niti su uzeli u obzir činjenice u koje je tužitelj upirao i tijekom upravnog postupka, a i ovog upravnog spora.

17.1. Člankom 127. stavkom 1. Zakona o PDV-u propisano je da će se porezni obveznik koji obavlja u tuzemstvu isporuke dobara i usluga s pravom na odbitak pretporeza smatrati odgovornim ako iz objektivnih okolnosti proizlazi da je znao ili morao znati da će zbog prijevarnih aktivnosti dio ili cijeli iznos poreza na dodanu vrijednost vezan za isporuku koja mu je obavljena, ili bilo koju prethodnu ili sljedeću isporuku istih dobara ili usluga, ostati neplaćen. Stavkom 2. tog članka Zakona o PDV- a propisano je da ako se sukladno stavku 1. tog članka utvrdi odgovornost poreznog obveznika, istome će se osporiti pravo na pretporez. Prema stavku 3., ako Porezna uprava sumnja da su isporuke dobara i usluga dio transakcija čija je namjera prijevarno izbjegavanje plaćanja PDV-a, tada će poreznog obveznika koji sudjeluje u takvim transakcijama obavijestiti o njegovoj odgovornosti sukladno stavku 1. ovoga članka. Od dana primitka takve obavijesti Porezna uprava može smatrati da je porezni obveznik znao ili morao znati da s takvim transakcijama sudjeluje u transakcijama kojima je namjera izbjegavanje plaćanja PDV-a.

17.2. U vezi poslovnog odnosa tužitelja s društvom ENTEOS d.o.o., porezna tijela tvrde da se radi o nestajućem društvu, što je paušalno zaključeno s obzirom na nemogućnost provjere (u zapisniku od 10. listopada 2022. str. 13. navodi se da porezni obveznik ENTEOS d.o.o. nije sudjelovao u poreznom nadzoru niti je dostavio traženu dokumentaciju, već je djelomična dokumentacija dostavljena od strane knjigovodstvenog servisa). U prilog zaključku o nestajućem društvu porezna tijela se pozivaju i na nemogućnost isporuke robe tom društvu u Sloveniji jer da ENTEOS d.o.o. nije imao skladišni prostor gdje bi se roba istovarila, a sjedište tvrtke je na zajedničkoj adresi s drugim trgovačkim društvima u centru grada, te se ni na tome mjestu nije mogao istovariti dobra. Navedeni zaključak je neprihvatljiv budući da kupac robe, konkretno brašna ne mora istovariti isto na svojoj adresi niti svom skladištu, pogotovo ako se radi o robi za daljnju prodaju trećim osobama, a tužitelj tvrdi da ENTEOS d.o.o. nije krajnji kupac brašna. Stoga činjenica da nema skladišni prostor ne dokazuje nemogućnost isporuke, posebno s obzirom da je tijekom 2017. kada su tužitelj i društvo ENTEOS d.o.o. započeli poslovni odnos, prema tvrdnji tužitelja isti vršio detaljne provjere sa vozačima o tome gdje se brašno odvozi, te se radi o daljnjoj urednoj poslovnoj suradnji tijekom cijele 2018. i 2019., što porezna tijela ne osporavaju. Dakle, društvo ENTEOS d.o.o. je uredno izvršavalo svoje obveze prema tužitelju, sve do 08. kolovoza 2019. te nije bilo blokirano do 24. rujna 2019. Stoga porezna tijela nisu cijenila činjenicu da mjesec dana nakon posljednje transakcije tužitelja prema ENTEOS d.o.o. po računu od 09. kolovoza 2019., upravo iz razloga što račun nije bio plaćen je tužitelj i prekinuo daljnje poslovne odnose s istim. K tome, ENTEOS d.o.o. je imao aktivan ID PDV broj koji mu je oduzet tek 12. ožujka 2020., dakle sedam mjeseci nakon što je tužitelj prekinuo poslovnu suradnju. Stoga tužitelj u vrijeme poslovanja s ENTEOS d.o.o., nije imao nikakvog razloga posumnjati s obzirom na sadržaj materijalne dokumentacije, da je predmetna roba ostala na području Republike Hrvatske niti na opasnost od prijevarnog postupanja čime su porezna tijela na istoga stavila prekomjerni teret, odnosno očekuju od poduzetnika poduzimanje nerealnih provjera nad poslovnim partnerom s kojim je već dvije godine imao uspješnu poslovnu suradnju.

17.2. Takvo stajalište proizlazi i iz odluka Suda EU na koje se tužitelju tužbi poziva. Tako primjerice iz PRESUDE U PREDMETU TRAUM EOOD PROTIV DIREKTOR NA DIREKTSIA „OBZHALVANE I DANACHNO OSIGURITELNA PRAKTIKA“ VARNA PRI TSENTRALNO UPRAVLENIE NA NATSIONALNATA AGENTSIA ZA PRIHODITE C-492/13, proizlazi da s obzirom na to da nadležno nacionalno tijelo ima obvezu provjere statusa poreznog obveznika prije nego što mu dodijeli PDV identifikacijski broj, eventualna nepravilnost u registru poreznih obveznika ne može imati za posljedicu uskraćivanje gospodarskom subjektu, koji je postupao na temelju podataka iz tog registra, korištenja izuzeća na koje bi on imao pravo. Dakle, Sud je presudio da bi bilo protivno načelu proporcionalnosti da dobavljač mora platiti PDV samo zbog toga što je naknadno došlo do brisanja PDV identifikacijskog broja stjecatelja (vidjeti u tom smislu presudu Mecsek Gabona, EU:C:2012:547, t. 63. i 64.).

17.3. Ili, primjerice u predmetu BTK PROTIV REPUBLIKE SLOVENIJE C-528/17: proizlazi da u okviru izuzeća isporuka robe unutar Zajednice na temelju članka 138. Direktive o PDV u, da s jedne strane nije protivno pravu Unije zahtijevati da subjekt postupa u dobroj vjeri i da poduzima sve mjere koje se od njega razumno mogu zahtijevati kako bi se uvjerio da ga transakcija koju obavlja neće navesti na sudjelovanje u utaji poreza, ali ako je porezni obveznik znao ili morao znati da je transakcija koju je obavio bila dio kupčeve utaje poreza i nije poduzeo sve razumne mjere koje je mogao poduzeti kako bi izbjegao tu utaju, može mu se odbiti pravo na izuzeće od PDV-a. Iz toga slijedi da, u okviru izuzeća isporuka robe unutar Zajednice na temelju članka 138. Direktive o PDV u, dobavljač – koji je u dobroj vjeri i nakon poduzimanja svih razumnih mjera koje su se od njega mogle razumno zahtijevati izvršio transakciju koja je bez njegova znanja bila dio utaje koju je počinio kupac – ne može biti obvezan naknadno platiti PDV.

17.4. Nadalje, iz odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III- 2866/2023 od 26. lipnja 2025. u vrlo sličnoj pravnoj i činjeničnoj situaciji naplate manje obračunatog PDV-a, razvidno je da je u prvostupanjskom upravnom sporu utvrđeno da je tužitelj poduzeo sve razumne radnje koje je bio u mogućnosti poduzeti radi provjere partnera, porezna uprava ga nije upozorila na prijevarnog trgovca prije sklapanja spornog ugovora u 2015., podnositelju je roba uredno isporučena, on ju je uredno platio (s PDV-om) i prodao dalje. Stoga je zaključeno da mu se ne može nametati provođenje nerealnih provjera i faktično provođenje poreznog nadzora nad njegovim poslovnim partnerima, a što je ovlaštenje i dužnost isključivo poreznog tijela. Nadalje, da provjere izdavatelja računa putem službenih internet stranica porezne uprave je moguće provjeriti samo je li neko trgovačko društvo obveznik PDV-a i to putem aplikacije za provjeru obveznika u sustavu PDV-a, te je Porezna uprava obavijestila javnost o poreznim prijevarama kod trgovine mobilnim uređajima tek 27. veljače 2018. znači nakon proteka više od dvije godine od dana kada je transakcija koja je predmet pobijanih rješenja izvršena. Ustavni sud je utvrdio da nije razvidno jesu li u poreznom postupku utvrđene činjenice koje bi ukazivale na to da je podnositelj mogao u sustavu Porezne uprave provjeriti je li "obračunati porez na dodanu vrijednost prijavljen i uplaćen u državni proračun" 2015. kada je izvršena predmetna transakcija, te ne predstavlja li taj podatak poreznu tajnu, te da nije razvidno je li podnositelj imao razloga vjerovati da je njegov dobavljač trgovačko društvo bez zaposlenika koje posluje preko "virtualnog ureda i poštanskog sandučića" i da stoga podnositelj nije bio u dobroj vjeri kada je koristio pravo na odbitak pretporeza po računu ispostavljenom od tog dobavljača. U pogledu značaja dobre vjere korisnika prava na odbitak pretporeza Ustavni sud je u odluci broj: U-III-4346/2017 od 3. prosinca 2019., točka 22. prihvatio načelna stajališta Europskog suda za ljudska prava iznesena u vodećem predmetu (leading case) Bulves AD protiv Bugarske (br. 3991/03, §§ 53. - 58., presuda od 22. siječnja 2009.), prema kojima podnositelj koji je ispunio sve svoje obveze kako bi ostvario pravo na odbitak ulaznog poreza na dodanu vrijednost, te nije znao niti je mogao znati da njegov dobavljač koji mu je izdao račune nije ispunio svoje porezne obveze, imao je u najmanju ruku legitimno očekivanje da će ostvariti djelotvorno uživanje vlasničkog prava na toj imovini.

17.5. Imajući u vidu navedena stajališta suda Europske unije i Ustavnog suda, sudova te činjenicu da društvo ENTEOS d.o.o. nije imalo obilježja nestajućeg društva u vrijeme dok je započeo poslovnu suradnju s tužiteljem 2017. te da tijekom poreznog nadzora nije bilo moguće u njegovu knjigovodstvu provjeriti ima li evidentirane CMR- ove kao inozemnu ili tuzemnu isporuku i ako je obavljao uslugu prijevoza, gdje je robu istovario i kome ju je zaračunao, tužitelju kao dobavljaču, koji je u dobroj vjeri i nakon poduzimanja svih razumnih mjera poslovao s takvim društvom, ne može se samo iz tog razloga naknadno naplatiti PDV.

18. U vezi isporuke dobara iz tuzemstva u drugu državu članicu Europske unije da bi ista bila oslobođena plaćanja PDV-a mora biti ispunjeni uvjet prijevoza dobara u drugu državu članicu Europske unije, što znači da dobra moraju fizički napustiti područje Republike Hrvatske. Pri tome teret dokaza, prema članku 88. OPZ- a snosi, u konkretnom slučaju, tužitelja, ali, isto tako ne odgovara za propuste kupca niti za propuste prijevoznika koje je kupac angažirao. S druge strane, porezno je tijelo ovlašteno i dužno ispitati jesu li dobra za koja se porezni obveznik na svojim računima poziva na oslobođenje iz članka 41. Zakona o PDV-u, doista i otpremljena u drugu državu članicu, odnosno da su fizički napustila Republiku Hrvatsku.

18.1. Porezna tijela su izvela zaključak da su dobra isporučena u skladištu tužitelja, u Republici Hrvatskoj, a kada prijevoz započinje i završava u Republici Hrvatskoj, primjenjuje se članak 12. Zakona o PDV-u te se ima zaračunati hrvatski PDV (mjesto isporuke). Navode da su dobra otpremljena iz Valpova u Zagreb, a ne u Sloveniju, te da su usluge prijevoza izvršene iz Valpova u Zagreb, a roba je istovarena u Zagrebu.

18.2. Tužitelj je prvostupanjskom tijelu, a zatim i u ovom upravnom sporu dostavio opširnu dokumentaciju za kupca ENTEOS d.o.o. [adresa], narudžbe kupca s podacima o količinama robe koje naručuje, registarske oznake vozila koje preuzima robu i datum prispijeća vozila na utovar; otpremnice potpisane od strane prijevoznika za svaku pojedinu otpremu robe; CMR potpisane od sve tri strane kojim tužitelj ovjerava da je robu uručio prijevozniku, prijevoznik ovjerava da je preuzeo robu i isporučio, a kupac ovjerava da je robu preuzeo na mjestu isporuke navedenom na CMR; te izjave kupca kojima potvrđuje da je preuzeo robu za svaku pojedinu narudžbu na adresi njegovog sjedišta društva u [adresa] od svog prijevoznika. Stoga tvrdi da je dokazao da su dobra otpremljena ili prevezena iz tuzemstva u drugu državu članicu drugom poreznom obvezniku, pa da ispunjava pravo na oslobođenje iz članka 41. Zakona o PDV-u. Pri tome tužitelj tvrdi da nije angažirao prijevoz robe, pa nije ni mogao primiti račun od prijevoznika za obavljenu uslugu prijevoza, već samo kupac, te su stoga porezna tijela pogrešno primijenila članak 170. stavak 1. i 2. tada važećeg Pravilnika o PDV-u.

18.3. Tužitelj opravdano prigovara nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju o mjestu isporuke robe jer porezna tijela nisu utemeljila na dokazima zaključak da roba nije napustila teritorij Republike Hrvatske, već samo navode da su podaci nevjerodostojni, tj. da je zaračunat tuzemni prijevoz robe i da ne postoji dokaz da je roba napustila teritorij Republike Hrvatske. Pri tome je paušalna i nedokazana tvrdnja da su prijevoznici istovarili robu na adresi u [adresa] jer tužitelj opravdano prigovara, a što tuženik nije osporio tijekom ovog spora, da na toj adresi, o čemu tužitelj kao dokaze, uz tužbu prilaže fotografije, se ne nalazi nikakvo skladište, jer se radi o neadekvatnom prostoru. Stoga je takav zaključak poreznih tijela neutemeljen, dok za većinu drugih obavljenih prijevoza, a prema zapisniku od 10. listopada 2022. je stavljena napomena: „usluga prijevoza nije zaračunata nikome“, što je suprotno zaključku da je za svu robu zaračunat tuzemni prijevoz.

19. Imajući u vidu sve navedeno, činjenično stanje nije u potpunosti niti pravilno utvrđeno, niti su ocijenjeni dokazi koje je tužitelj dostavio u prilog svojim tvrdnjama, pa je stoga posljedično tome i nepravilno tužitelju, prvostupanjskim rješenjem utvrđena obveza poreza na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. siječnja 2018. do 31. prosinca 2018. te za razdoblje od 1. siječnja 2019. do 31. prosinca 2019. Tužitelj je tijekom žalbenog postupka, kao i tijekom ovog upravnog spora dostavio svu raspoloživu dokumentaciju (narudžbe kupca, račune, otpremnice, CMR-ove, VIES potvrde o valjanosti PDV broja i Izjave kupca da je primio robu u Sloveniji), uz tvrdnju da je roba otpremljena u Republiku Sloveniju, a što potvrđuju i izjave kupca i prijevoznika, zbog čega nije imao razloga sumnjati u vjerodostojnost navedene dokumentacije. Pri tome isti, a kako to navode i Sud Europske unije u odlukama priloženima uz tužbu, kao i u citiranoj odluci Ustavnog suda ne može odgovarati za propuste kupca, a niti propuste prijevoznika koje nije angažirao, niti se od tužitelja može očekivati provođenje nerealnih provjera, a posebno imajući u vidu trajanje i karakter poslovnog odnosa tužitelja s društvom ENTEOS d.o.o.

20. Pri ovakvom stanju stvari, Sud nije smatrao potrebnim provoditi predloženo vještačenje i ispitivati daljnje predložene svjedoke, a niti sam provoditi cjelokupni porezni nadzor već će prvostupanjsko porezno tijelo u ponovnom postupku pravilno ocijeniti sve dostavljene dokaze i ponovno utvrditi značaj i vjerodostojnost istih, pa potom odlučiti postoji li, te u kojem dijelu obveza tužitelja na plaćanje PDV-a.

20.1. Slijedom iznesenoga, Sud osporavana rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela nije mogao ocijeniti zakonitima te je na temelju članka 117. stavka 1. ZUS-a poništio pobijane akte i odlučio kao pod točkama I. i II. izreke presude, te predmet vratio na ponovni postupak u kojem je prvostupanjsko tijelo obvezno postupiti u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama Suda izraženima u obrazloženju odluke (članak 119. stavak 4. ZUS-a).

21. Odlučujući o zahtjevu tužitelja za naknadu troškova upravnog spora, Sud je odluku utemeljio na odredbama članka 144. i 147. ZUS-a, a visina troškova je određena u skladu sa važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 138/23., dalje: Tarifa), odnosno predviđenim Tbr. 52. stavkom 3.

21.1. Člankom 144. stavkom 3. ZUS-a je propisano da se vrijednost spora smatra neprocjenjivom te se stoga u upravnom sporu primjenjuje Tbr. 27. točka 1. podstavak 2. prema kojem za sastavljanje tužbe, odgovora na tužbu, prijedloga za donošenje privremene mjere, prijedloga za nagodbu te obrazloženih podnesaka s činjeničnim ili pravnim navodima u prvostupanjskom upravnom sporu u neprocjenjivim predmetima odvjetniku pripada nagrada od 500 bodova. Vrijednost boda iznosi 2,00 eura (Tbr. 54. Tarife).

15.1. Tako tužitelju pripada zatraženi trošak za sastav tužbe u iznosu od 1.000,00 eura (Tbr. 27/1 Tarife), uz pripadajući iznos PDV-a od 250,00 eura (Tbr. 46. Tarife; trošak obrazloženih podnesaka od 17. siječnja 2025. i 19. rujna 2025. od po 1.000,00 eura svaki, uz pripadajući iznos PDV-a od 250,00 eura (Tbr. 46. Tarife); pristup na ročišta 19. ožujka 2024. i 29. rujna 2025. (Tbr. 27/2 Tarife), od po 1.000,00 eura svaki, uz pripadajući iznos PDV-a od 250,00 eura (Tbr. 46. Tarife) te trošak sastava žalbe na presudu, od 16. travnja 2024., budući da je s istom uspio, u iznosu od 1.250,00 eura (Tbr. 27/3 Tarife), uvećano za iznos PDV-a od 312,50 eura.

21.2. Slijedom iznesenoga, a budući da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu, pripada mu pravo na naknadu navedenog priznatog troška upravnog spora u ukupnom iznosu od 7.812,50 eura, u skladu s člankom 147. stavkom 1. ZUS-a, a koji mu je tuženik dužan naknaditi, te je odlučeno kao u točki III. izreke presude.

21.3. S obzirom na neprocjenjivost vrijednosti predmeta spora prema članku 144. stavkom 3. ZUS-a i zatraženom trošku protivno toj odredbi, Sud je u odnosu na zatražene višestruko veće iznose, u preostalom dijelu (30.109,38 eura) odbio zahtjev tužitelja i odlučio kao pod točkom IV. izreke.

U Osijeku 13. listopada 2025.

Sutkinja

Valentina Grgić Smoljo

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv točki I. i II ove presude žalba nije dopuštena (članak 127. stavak 1. ZUS- a). Protiv točki III. i IV. dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 126. stavak 6. ZUS-a).

DNA:

1. Tužitelju, po opunomoćeniku

2. Tuženiku, uz spis