REPUBLIKA HRVATSKA
Trgovački sud u Zagrebu
Zagreb, Trg J.F. Kennedyja 11
P-1365/23
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Trgovački sud u Zagrebu, po sucu pojedincu toga suda Romini Markovinović, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., OIB 25132169807, Lonjička ulica 2A, 10000 Zagreb, zastupanog po punomoćniku LU, Odvjetničko društvo DRAGIČEVIĆ I PARTNERI d.o.o., protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., OIB 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, 10000 Zagreb zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević i partneri iz Zagreba, radi isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 30.rujna 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika , s danom objave 13. listopada 2025.
p r e s u d i o j e
I Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB:92963223473 isplatiti tužitelju DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., LONJIČKA ULICA 2A, ZAGREB, OIB: 25132169807 iznos od 6.315,05 eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku :
na iznos od 2,29 EUR od dana 18. ožujka 2008.g. pa do isplate
na iznos od 1,29 EUR od dana 16. travnja 2008.g. pa do isplate
na iznos od 2,1 EUR od dana 16. listopada 2008.g. pa do isplate
na iznos od 6,03 EUR od dana 18. studenog 2008.g. pa do isplate
na iznos od 0,45 EUR od dana 16. prosinca 2008.g. pa do isplate
na iznos od 15,51 EUR od dana 16. siječnja 2009.g. pa do isplate
na iznos od 15,66 EUR od dana 17. veljače 2009.g. pa do isplate
na iznos od 10,6 EUR od dana 17. ožujka 2009.g. pa do isplate
na iznos od 11,77 EUR od dana 16. travnja 2009.g. pa do isplate
na iznos od 12 EUR od dana 19. svibnja 2009.g. pa do isplate
na iznos od 10 EUR od dana 16. lipnja 2009.g. pa do isplate
na iznos od 10,35 EUR od dana 16. srpnja 2009.g. pa do isplate
na iznos od 8,69 EUR od dana 19. kolovoza 2009.g. pa do isplate
na iznos od 10,8 EUR od dana 22. rujna 2009.g. pa do isplate
na iznos od 8,45 EUR od dana 20. listopada 2009.g. pa do isplate
na iznos od 9,97 EUR od dana 17. studenog 2009.g. pa do isplate
na iznos od 9,73 EUR od dana 16. prosinca 2009.g. pa do isplate
na iznos od 13,83 EUR od dana 16. siječnja 2010.g. pa do isplate
na iznos od 16,47 EUR od dana 16. veljače 2010.g. pa do isplate
na iznos od 15,9 EUR od dana 17. ožujka 2010.g. pa do isplate
na iznos od 18,52 EUR od dana 16. travnja 2010.g. pa do isplate
na iznos od 23,32 EUR od dana 16. svibnja 2010.g. pa do isplate
na iznos od 24,34 EUR od dana 16. lipnja 2010.g. pa do isplate
na iznos od 29,98 EUR od dana 17. srpnja 2010.g. pa do isplate
na iznos od 29,79 EUR od dana 19. kolovoza 2010.g. pa do isplate na iznos od 41,49 EUR od dana 19. kolovoza 2010.g. pa do isplate na iznos od 34,68 EUR od dana 3. studenog 2009.g. pa do isplate
na iznos od 36,25 EUR od dana 1. prosinca 2009.g. pa do isplate
na iznos od 5884,79 EUR od dana 1. siječnja 2010.g. pa do isplate
sve po stopi koja se za razdoblje do 31.07.2015. g. obračunava sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a za razdoblje od 01.08.2015. g. do 31.12.2022.g. u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamate na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a za razdoblje od 1.1.2023.g. do 29.12.2023.g. u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotnih poena isplate, a za razdoblje od 30.12.2023. pa do isplate u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
III Utvrđuje se nepostojanje tuženikove tražbine prema tužitelju u iznosu od 65,16 eura sa zateznim kamatama koje teku i to:
4,84 EUR od 02.05.2007. pa do isplate,
5,02 EUR od 02.06.2007. pa do isplate,
6,12 EUR od 02.07.2007. pa do isplate,
4,19 EUR od 02.08.2007. pa do isplate,
4,20 EUR od 02.09.2007. pa do isplate,
7,48 EUR od 02.10.2007. pa do isplate,
3,66 EUR od 02.11.2007. pa do isplate,
6,56 EUR od 02.12.2007. pa do isplate,
1,53 EUR od 02.01.2008. pa do isplate,
2,34 EUR od 02.02.2008. pa do isplate,
4,40 EUR od 02.05.2008. pa do isplate,
2,25 EUR od 02.06.2008. pa do isplate,
3,93 EUR od 02.07.2008. pa do isplate,
4,29 EUR od 02.08.2008. pa do isplate,
4,35 EUR od 02.09.2008. pa do ispl
i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.
IV.Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 2.452,42 eura sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom od donošenja prvostupanjske presude do isplate, određenom uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
V. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 625,00 eura sa zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude do isplate, kao neosnovan.
Obrazloženje
Tužitelj je dana 12.06. 2023. podnio tužbu protiv tuženika u kojoj u bitnome navodi da je između tuženika i korisnika kredita sklopljen Ugovor o namjenskom kreditu broj 3208523856/2007 za kupnju novog stana (dalje u tekstu: Ugovor) od 28. veljače 2007. kojim je korisniku kredita NU stavljen na raspolaganje iznos od 54.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, da je tužitelj s korisnikom kredita sklopio Ugovor o cesiji kojim je na tužitelja prenesena (cedirana) tražbina korisnika kredita, a radi se o tražbini preplaćenih iznosa koji su nastali kao posljedica ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena valuta glavnice vezana uz švicarski franak, da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., u odnosu na ništetnost odredaba ugovora o valutnoj klauzuli u švicarskim francima i o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno jednostranoj odluci banke utvrđeno da je tuženik u razdoblju od početka 1. travnja 2005. do kraja 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći ništetne i nepoštene odredbe. Tužitelj tužbenim potražuje razliku u preplaćenom iznosu s osnove valutne klauzule u švicarskim francima.
Tuženik je podnio odgovor na tužbu u kojem je u bitnome ističe prigovor nepostojanja aktivne legitimacije na strani tužitelja jer su prava koja bi proizlazila iz potrošačkog ugovora sklopljenog između korisnika kredita i tuženika strogo osobne naravi koja pripadaju potrošačima (korisniku kredita) osobno te stoga nisu prenosiva, da tužitelj nije dokazao da je korisnik kredita imao status potrošača, da tužitelj nije dokazao da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba o valutnoj klauzuli korisniku kredita bila jasna, lako uočljiva i razumljiva, da ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama suprotno načelu savjesnosti i poštenja, da je sporna visina tužbenog zahtjeva te ujedno ističe prigovor zastare.
Tuženik je podneskom od 5.3.2025. istaknuo prigovor radi prebijanja s osnove tražbine prema tužitelju po osnovi plaćenih anuiteta u vrijeme kada je tečaj bio niži od početnog tečaja.
Nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj je podneskom od 16.7.2025. postavio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 6.315,05 eur s pripadajućim zateznim kamatama koje teku na pojedinačne preplaćene iznose od izvršene preplate do isplate.
Tijekom dokaznog postupka pročitani su Ugovor o ustupu tražbine od 7. lipnja 2023. ( list 8-13 spisa), Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4.7.2013. ( list 15-22 spisa), sudska praksa ( list 23-29, 60-150, 190-217, 223-249, 291-317, 330-463 spisa), Ugovor o namjenskom kreditu broj 3208523856/2007 od 28.2.2007. ( list 161-165 spisa), Izvadak iz zemljišne knjige ( list 166-168 spisa), Prometi po kreditu ( list 169-174 spisa), Otplatni plan ( list 178-189 spisa), saslušan je svjedok dana 23.4.2025. ( list 263 spisa) te je provedeno je financijsko vještačenje po vještaku dipl. oec. Darku Prpiću iz Darfin d.o.o. – Nalaz i mišljenje od 2.7.2025. ( list 271-278 spisa).
Sve izvedene dokaze sud je ocijenio primjenom odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 dalje: ZPP) te je utvrdio da je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 6.315,05 eur s pripadajućim zateznim kamatama osnovan, dok tuženikov prigovor radi prebijanja nije osnovan.
Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli.
U postupku nije bilo sporno da su tuženik i NU sklopili Ugovor o namjenskom kreditu, kako se to navodi u tužbi.
Među strankama je sporna aktivna legitimacija, osnova, visina te zastara predmetnog potraživanja.
Iz Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru jer korisnik kredita nije obrtnik, niti trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost pa se radi o potrošaču sukladno odredbi čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03, dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Svrha ugovora je bila namjenska, a radilo se o stambenom kreditu za kupnju stana korisnika kredita. Tuženik je Ugovor o kreditu sklopio kao banka u čiji redovni predmet poslovanja ulazi odobravanje kredita. Prema tome, tuženik je u tom ugovoru imao ulogu trgovca.
Uvidom u Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesiji) sud je utvrdio da su korisnik kredita NU i tužitelj sklopili taj ugovor 7. lipnja 2023. U čl.1. i 2. toga Ugovora je ugovoreno da NU ustupa tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku nastalu po osnovi preplaćenih iznosa s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada na temelju ništetnih odredbi Ugovoru o kreditu sklopljenog s tuženikom.
Tražbina koja je predmet ustupa je novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača te se njihova narav ne protivi ustupu, dok je primatelj pravna osoba koja nije potrošač. Dakle, tuženik neosnovano ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije jer tužitelj ima pravo tražiti isplatu temeljem potraživanja svoga prednika budući da se ne radi tražbini strogo osobne naravi.
Presudom ovoga suda br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., pod točkom 1. njezine izreke, uz ostalo je utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. odbijena je žalba ovdje tuženika (i ostalih tuženika u tom predmetu) i potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013., između ostalog i u točki 1. njezine izreke.
Sukladno navedenom, presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. postala je pravomoćna u dijelu koji se odnosi na vezivanje glavnice uz valutu švicarski franak te u dijelu utvrđenja da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
Ova odredba stupila je na snagu 1. srpnja 2013. sukladno odredbi čl. 54. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 57/11), a tužba u kolektivnom sporu podnesena je 2012. godine. Međutim, prema odredbi čl. 53. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 57/11) odredbe tog Zakona, pa prema tome i odredba čl. 502.c ZPP-a primjenjuje se na sve postupke koji budu u tijeku na dan njegova stupanja na snagu.
Također, i odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12, dalje: Zakon o zaštiti potrošača) je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
Navedena pravomoćna presuda P-1401/12 primjenjuje se u smislu odredbe čl. 138.a ZZP-a na ovaj parnični postupak neovisno o tome što ga nije pokrenuo osobno potrošač, već tužitelj. Ovo stoga jer ustupom tražbine nije došlo do promjene identiteta tražbine i tužitelj ima sva prava prema tuženiku koja je imao i vjerovnik NU. Stoga se na odnos tužitelja i tuženika primjenjuju i svi propisi o zaštiti potrošača, kao i pravomoćna presuda donesena u kolektivnom sporu.
Pojam naknade štete iz odredbe čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača obuhvaća sve postupke pokrenute radi isplate novčanog iznosa kao posljedice povrede zaštićenih kolektivnih interesa i prava, a ne samo naknadu štete kako je definirana odredbom čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023, dalje: ZOO), jer tako uskim tumačenjem odredba čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača onda ne bi imala smisla.
Prema tome, ovaj sud je vezan za utvrđenja i odluku suda u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, a koja presuda je pravomoćna. Zauzeta pravna stajališta u pravomoćnoj presudi u kolektivnom sporu o ništetnosti odredaba ugovora o kreditu u pogledu vezivanja glavnice uz valutu švicarski franak odnose se i na predmetni Ugovor o kreditu koji su sklopili NU i tuženik. Taj Ugovor o kreditu sklopljen je upravo u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom presude iz navedenog pravomoćno okončanog potrošačkog spora i sadrži identične odredbe o valutnoj klauzuli, a koje su navedenom presudom iz potrošačkog spora utvrđene ništetnima. Tuženik nije dokazao da je u pogledu ovog konkretnog ugovornog odnosa potrošač NU dobila sve informacije koje su joj bile potrebne da shvati što navedene odredbe podrazumijevaju i koje rizike nose, niti da se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo ili da su bile lako razumljive konkretnom potrošaču, a što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su te odredbe ocijenjene kao nepoštene i ništetne. Navedeno je sud utvrdio i na temelju iskaza svjedoka NU kojem je sud povjerovao kao životnom i uvjerljivom jer iz njegova iskaza ne proizlazi da se o spornim odredbama pojedinačno pregovaralo, da je tuženik potrošaču dao sve potrebne informacije te da je potrošaču bila lako razumljiva odredba o valutnoj klauzuli u CHF, odnosno da mu je bio lako razumljiv rizik ugovaranja upravo te valutne klauzule s obzirom na usporedbu tečaja CHF prema kuni koji je bio puno nestabilniji od tečaja EUR prema kuni. Stoga se utvrđenja iz presude P-1401/12 u kolektivnom sporu odnose i na ovaj Ugovor o kreditu, neovisno koja je bila njegova svrha. Kako su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu koje je tuženik sklapao u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. u pogledu valutne klauzule vezane uz švicarski franak, već utvrđene nepoštenim i ništetnim pravomoćnom presudom u kolektivnom sporu, to su i odredbe o valutnoj klauzuli iz predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu sklopljenog između NU i tuženika po ocjeni suda također nepoštene i ništetne.
Visina potraživanja u vidu preplaćenih iznosa anuiteta s osnove valutne klauzule utvrđena je financijskim vještačenjem u ukupnom iznosu od 6.315,05 eur. Iz nalaza i mišljenja vještaka također proizlazi i da razlika između anuiteta valutne klauzule za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen manje plaćeni iznos iznosi 65,16 EUR. Navedeni nalaz i mišljenje je sud u cijelosti prihvatio jer je vještak u cijelosti postupio sukladno zadatku koji mu je odredio sud, jer je dan po stručnoj osobi nakon izvršenog uvida u cjelokupnu dokumentaciju spisa i jer u konačnici nikakvih primjedaba stranaka na taj nalaz i mišljenje nije bilo.
Navedeni nalaz i mišljenje je sud u cijelosti prihvatio jer je vještak u cijelosti postupio sukladno zadatku koji mu je odredio sud, jer je dan po stručnoj osobi nakon izvršenog uvida u cjelokupnu dokumentaciju spisa i jer u konačnici nikakvih primjedaba stranaka na taj nalaz i mišljenje nije bilo.
Nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj je podneskom od 16.07.2025. postavio konačan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 6.315,05 eur s pripadajućim zateznim kamatama koje teku na pojedinačne preplaćene iznose od izvršene preplate do isplate.
Tužitelj nije izvršio preinaku tužbe, budući da nije promijenio istovjetnost zahtjeva, niti je istaknuo drugi zahtjev uz postojeći, a nije niti povećao tužbeni zahtjev već se radi o ispravku i uređenju tužbenog zahtjeva sukladno nalazu i mišljenju vještaka.
Ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez tih odredbi sukladno odredbi čl. 324. st. 1. ZOO- a. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Dakle, posljedica ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju tih odredbi, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala. Slijedom navedenog, obveza tuženika je po osnovi navedenih ništetnih odredbi sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a vratiti tužitelju iznos od 6.315,05 eur.
U odnosu na zatezne kamate valja reći da prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 utvrđeno je pod točkom 1. izreke da je tuženik sklapao ugovore o kreditima s potrošačima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz čega proizlazi nesavjesnost tuženika jer je morao znati da su takve odredbe nepoštene. Zbog toga, zatezne kamate teku od dana izvršenih plaćanja i to na pojedinačne iznose od kojih se sastoji ukupna tražbina čiju isplatu tužitelj zahtijeva tužbenim zahtjevom, i to po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se primjenjuje na odnose izvan trgovačkih ugovora.
Tuženikov prigovor zastare nije osnovan. Tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača podnesena je 4. travnja 2012. i time je zastara prekinuta sukladno odredbi čl. 241. ZOO-a. Zastara počinje ponovno teći od pravomoćnosti presude, što znači da u pogledu restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje ponovno teći prvoga dana iza dana 14. lipnja 2018. kada je presuda u tom dijelu postala pravomoćna, dakle 15. lipnja 2018. Tužba u ovom parničnom predmetu je podnesena 12. lipnja 2023., dakle unutar općeg zastarnog roka računajući od pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu.
Vještak je u nalazu i mišljenju na prijedlog tuženika zasebno iskazao negativne razlike, za koje je tuženik istaknuo prigovor radi prebijanja u iznosu od 65,16 eur. U svezi s navedenim negativnim razlikama sud utvrđuje da plaćanjem određenih anuiteta po tečaju koji je bio niži od početno ugovorenog tečaja, izvršenim od strane korisnika kredita, korisnik kredita nije ništa primio niti je stekao bez osnove pa stoga na tuženikovoj strani nije ni nastala nikakva tražbina prema korisniku kredita odnosno prema tužitelju koja bi eventualno mogla biti predmet prijeboja.
Slijedom prednjih utvrđenja tužbeni zahtjev je utvrđen osnovanim, dok je tuženikov prigovor radi prebijanja utvrđen neosnovanim, slijedom čega je odlučeno kao u točkama I., II. i III. izreke ove presude.
Tužitelj je uspio u parnici pa mu je tuženik dužan nadoknaditi parnične troškove sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a. Tužitelju su priznati samo oni troškovi koji su bili potrebni radi vođenja parnice i odmjereni su prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23 – dalje: Tarifa) sukladno odredbi čl. 155. ZPP-a.
Prema Tbr. 52. t. 4. Tarife sud primjenjuje tarifu koja je na snazi u trenutku donošenja odluke.
O troškovima postupka odlučeno je u granicama postavljenog zahtjeva, kojim granicama je sud vezan sukladno čl. 2. ZPP-a.
Tužitelju su priznati troškovi sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura prema Tbr. 7. t. 1. Tarife, sastava podnesaka od 25. ožujka 2024. i 24. travnja 2024. u iznosu od po 200,00 eura prema Tbr. 8. t. 1. Tarife, za sastav podneska od 31.08. 2023. u iznosu od 100,00 eura prema Tbr. 8.t.3., za ročišta od 10. ožujka 2025., 23. travnja 2025. i 30. rujna 2025. u iznosu od po 200,00 eura prema Tbr. 9. t. 1. Tarife, što ukupno iznosi 3.000,00 eura. Tužitelju je priznat i trošak PDV-a (25%) prema Tbr. 46. Tarife u iznosu od 325,00 eura, trošak vještačenja u iznosu od 500,00 eura, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 127,42 eura i presudu u iznosu od 200,00 eura, pa ukupni priznati troškovi iznose 2.452,42 eura.
Tužitelju nije priznat trošak sastava podnesaka od 20. ožujka 2025. i 20. kolovoza 2025. zatražen u iznosu od po 200,00 eur uvećan za PDV od 25% jer nisu bili potrebni radi vođenja parnice. U tim podnescima tužitelj nije iznio nikakve nove odlučne okolnosti, već ponavlja navode iz ranijih podnesaka. Odbijen je i za razliku od zatražene do priznate visine za sastav podneska od 31.08.2023.
Slijedom navedenog, odlučeno je kao u toč. IV. i V. izreke presude.
Zagreb, 13. listopada 2025.
Sudac
Romina Markovinović
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada je održano ročište na kojem je presuda objavljena ako je stranka bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, odnosno u roku od 15 dana od primitka presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.
