Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Poslovni broj: P-460/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji toga suda Heleni Topić Vuković, u pravnoj stvari tužitelja BA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Varšavska 9, OIB: 87939104217, zastupanog po Jurici Barbariću, odvjetniku u Vinkovcima, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 18. rujna 2025., u nazočnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, te uz javnu objavu presude, 13. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuje se da je ništetna odredba:

iz čl. 6. st. 1. Ugovora o kreditu br. 737046, sklopljenog dana 08.01.2007. između tužitelja i prednika tuženika, potvrđenog dana 08.01.2007. po javnom bilježniku Dragici Dumančić iz Osijeka pod br. OU-3/07, u dijelu odredbe koji glasi:

„ Jednokratno 1,10% (jedancijelihdesetposto) od iznosa kredita, minimalno kn 500,00 (kn petsto) naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.“

II/ Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 da tužitelju BA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 106,91 EUR-a (stošesteura- devedesetjedancent) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 11. siječnja 2007. pa do isplate do 31. srpnja 2008. po stopi od 15%, od 1. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

III/ Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. Zagreb, OIB: 87939104217 da tužitelju BA, OIB: [osobni identifikacijski broj] plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 245,30 EUR-a (dvjestočetrdesetpeteura-tridesetcenti) sa zateznim kamatama tekućim od 13. listopada 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

IV/ U preostalom dijelu tužiteljev zahtjev za naknadu troška postupka odbija se kao neosnovan.

i

r i j e š i o  j e

Odbija se tuženicin prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Osijeku, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je pravni sljednik davatelja kredita (Volksbank-a d.d.) Sberbank d.d. 14. veljače 2022. promijenio naziv (tvrtku) u Nova hrvatska banka d.d. koja je dana 03. srpnja 2023. pripojena trgovačkom društvu Hrvatska poštanska banka d.d. Nadalje, navodi da je dana 8. siječnja 2007. s prednikom tuženika sklopio Ugovor o kreditu br. 737046, koji je potvrđen dana 8. siječnja 2007. po javnom bilježniku Dragici Dumančić iz Osijeka pod brojem OU-3/07, prema kojem je tuženik, kao kreditor tužitelju, kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 16.016,00 CHF po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate. Citiranim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 7 godina kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima. Nadalje, navodi da je predmetnim tipskim Ugovorom u članku 6. ugovorena naknada za obradu zahtjeva kredita i to u iznosu jednokratno 1,10% od iznosa odobrenog kredita. Tužitelj ističe kako se o ugovornoj odredbi za tzv. „ulaznu naknadu“ nije pojedinačno pregovaralo, već je ista kao takva unaprijed formulirana i od strane tuženika (banke) te implementirana u tipskom ugovoru na koji on, kao potrošač nije imao utjecaja. Isto tako, tužitelj ističe kako mu nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i usluga na ime kojih se ista naplaćuje. Navedena odredba nije bila ugovorena u dobroj vjeri te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega je ista nepoštena i ništetna te ne proizvodi pravni učinak. S obzirom da je prednik tuženika temeljem gore navedene nepoštene odredbe o ulaznoj naknadi u predmetnom ugovoru istu naplatio i time stekao nepripadajuću imovinsku korist, navedeni je kao nepošten stjecatelj, sukladno čl. 1115. ZOO-a, takovu dužan vratiti zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama. Slijedom svega navedenog, tužitelj je predložio sudu da donese presudu kojom će usvojiti tužbeni zahtjev te je potraživao i naknadu parničnih troškova.

1.1. Nakon što je zaprimio potvrdu tuženika, tužitelj u podnesku od 31. ožujka 2025. naveo da mu je prednik tuženika prilikom isplate kredita dana 10. siječnja 2007. naplatio naknadu za obradu kredita u iznosu od 805,50 kn, a koja protuvrijednost, prema fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR utvrđenog Zakonom o uvođenju eura, kao službene valute u Republici Hrvatskoj, iznosi 106,91 EUR-a, te da je sukladno tome je preinačio tužbeni zahtjev koji sada glasi u toč. I/ Utvrđuje se da je ništetna odredba iz čl. 6. st. 1. Ugovora o kreditu br. 737046, sklopljenog dana 08.01.2007. godine između tužitelja i prednika tuženika, potvrđenog dana 08.01.2007. godine po javnom bilježniku Dragici Dumančić iz Osijeka pod br. OU-3/07, u dijelu odredbe koji glasi: „ Jednokratno 1,10% (jedancijelihdesetposto) od iznosa kredita, minimalno kn 500,00 (kn petsto) naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.“, u toč. II/ "Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana na ime naplaćene naknade za obradu zahtjeva kredita isplati iznos od 106,91 EUR-a zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos tekućom od dana 11. siječnja 2007. godine", dok u toč. III/ potražuje naknadu troškova parničnog postupka zajedno sa zateznom kamatom.

1.2. Tijekom postupka tužitelj u podnesku od 28. travnja 2025. naveo da u nkanadi za obradu kredita nisu bili “pokriveni” bilo kakvi eventualno nastali stvarni troškovi koje bi tuženik imao pri odobravanju/zatvaranju kredita jer takvi ni u kojem slučaju nisu detrminirani visinom odobrenih kredita. Razvidno je, navodi, da prije sklapanja ugovora nije imao pristup ni hipotetskim razlozima koji bi eventualno opravdavali tako naplaćene naknade niti je imao saznanja o tome na što se konkretno odnose ti troškovi pa je stoga takva ugovorna odredba o kojoj tužitelj ujedno nije mogao niti pregovarati sa tuženikom i koja je proizvela znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između ugovornih strana, a na štetu njega, kao potrošača, nepoštena i posljedično ništetna. Dakle, odredbe ugovora o kreditu sklopljenom između financijske institucije i potrošača kojom se potonjem nalaže plaćanje ulazne naknade za otvaranje kredita, u situaciji u kojoj tuženik, kao strana koja je sastavljala predmetni ugovor nije dokazala da takve naknade odgovaraju stvarno pruženim uslugama i eventualnim troškovima, već radi potpunog odsustva transparentnosti u pogledu protučinidbe koju je tuženik tobože pružio kao uslugu za naplaćenu naknadu, imaju se smatrati nepoštenima, dok sam tužitelj ujedno izražava i sumnju da mu je tuženik postupanjem na opisani način, suštinski, u dva navrata obračunao i naplatio iste “usluge”, i to, prvo kroz naplatu naknada, a drugi puta, potom i kroz ugovorenu kamatu. Tužitelj navodi i da je analizom predmetnog Ugovora o kreditu razvidno da je tekst istoga sastavljen u banci (od strane tuženika), potpisan i predan klijentu (njemu) radi solemnizacije ugovora, kako je isti formularni, tipski ugovor koji sadrži skup ugovornih klauzula određenih kao model za sklapanje budućih ugovora, odnosno kako je istim bila isključena mogućnost pregovaranja o pojedinim elementima ugovora. U konkretnom slučaju, navodi, nije se pojedinačno pregovaralo o odredbi o troškovima tzv. ulazne naknade niti je na bilo koji način uopće mogao individualno pregovarati o takovoj odredbi, s obzirom da je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika pa nije imao niti mogućnost utjecaja na njezin sadržaj. Prema tome, a budući da mu je kao korisniku predmetnog kredita ostalo nepoznato koji su troškovi obuhvaćeni naplatom tzv. ulazne naknade za odobravanje kredita, zajedno sa činjenicom nemogućnosti pregovaranja o navedenoj odredbi rezultiralo je dovođenjem njega (tužitelja) u neravnopravan položaj koji je za posljedicu imao znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između strana zaključenog ugovora, a na njegovu štetu, slijedom čega se ima smatrati da je navedena odredba nepoštena i posljedično ništetna. Nadalje, navodi da se zastara restitucijskog zahtjeva kod potrošačkih ugovora u slučaju ništetnosti računa od takvog utvrđenja, a ne od izvršnog plaćanja.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da ističe prigovor mjesne nadležnosti ovog suda zbog sporazumno ugovorene mjesne nadležnosti suda u Zagrebu, te je istaknuo i prigovor nedostatka pravnog interesa za podnošenje tužbe za utvrđenje, navodeći da istome ne pri pada pravo na posebnu pravnu zaštitu koju pruža eventualno usvajanje tužbe na utvrđenje zato što bi istu zaštitu mogao ostvariti kondemnatornom tužbom, pri tome se pozivajući na odredbu čl. 187. st. 2. i 3. ZPP-a. Ističe pri tome da je čl. 6. Ugovora o kreditu jasno pripisano da se tužitelj tuženiku obvezuje platiti temeljem Ugovora navedene naknade, pri čemu je iznos naknade za odobrenje kredita jasno i razumljivo izražen u postupku od 1,10% jednokratno na iznos odobrenog kredita, dakle, ističe odredbe su jasno postavljene i smještene na vidljivo mjesto, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama koji bi bili napisani manjim slovima ili uključene u fusnotu, a da su odredbe jasne i uočljive nije i ne može biti dvojbeno, budući da su iste sastavni dio Ugovora i u njemu su izričito naveden. U odnosu na navedeno, ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita. Slijedom navedenog, tuženik je predložio sudu da po provedenom postupku odbaci tužbu kao nedopuštenu, podredno odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te ga obveže da mu naknadi prouzročene parnične troškove zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

3. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupan spis i svu priliježeću dokumentaciju te je pročitao Ugovor o kreditu (list spisa 5-12), povijesni izvadak za Novu hrvatsku banku (list spisa 13-17), rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu br. Tt-22/18434-2 od 14.4.2022. (list spisa 18-19), rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu br. Tt-23-25801-2 od 3.7.2023. (list spisa 20- 21), Potvrda banke od 1.10.2024. (list spisa 27) te je saslušao tužitelja.

3.1. Sud nije provodio financijsko-knjigovodstveno vještačenje jer je tužitelj na ročištu održanom 18. rujna 2025. povukao prijedlog za provođenjem financijsko- knjigovodstvenog vještačenja iz razloga što tuženik nije osporavao visinu tužbenog zahtjeva.

4. Budući da je nakon dostavljene Potvrde banke od 1. listopada 2024., tužitelj preinačio tužbeni zahtjev na način da je uz zahtjev iz toč. I. tužbe i istaknuo i zahtjev iz toč. II. (podnesak tužitelja od 31. ožujka 2025.), sud je navedeni podnesak tužitelja dostavio tuženiku. Tuženik je podnesak tužitelja od 31. ožujka 2025. kao i tužbu primio 2. travnja 2025., odnosno tuženik je tužbu i podnesak kojim tužitelj uređuje tužbeni zahtjev primio istog dana. Tuženik se tijekom postupka nije se protivio preinaci. Odredbom čl. 190. st. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., i 155/23. u nastavku: ZPP) propisano je da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka. Nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban je pristanak tuženika. Budući da podnesak tužitelja kojim preinačuju tužbu dostavljen tuženiku zajedno s tužbom, za preinaku tužbe u konkretnom slučaju nije bio potreban pristanak tuženika. Imajući na umu sve prednje navedeno, ovaj sud je odlučivao o tužbenom zahtjevu uređenom podneskom od 31. ožujka 2025.

5. Odlučujući o istaknutom prigovoru mjesne nenadležnosti valjalo je primijeniti Zakon o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora („Narodne novine“ broj 96/03. - dalje u tekstu: ZZP) te odredbu članka 59. ZPP-a.

5.1. Odredbom članka 81. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.), time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Odredbom članka 87. stavak 1. ZZP-a je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Identične odredbe sadrži i članak 49. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14., 110/15. i 14/19.), a ovaj Zakon usklađen je s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (nastavno: Direktiva). Prema članku 3. Direktive, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (stavak 1.), time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (stavak 2.).

5.2. Prema stajalištu ovog suda, u konkretnoj situaciji odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti (članak 11.3. Ugovora) predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu obzirom se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Naime, navedena odredba je unaprijed sročena od strane tuženika, čija ugovorna pozicija je znatno jača u odnosu na poziciju tužitelja, sa svrhom da nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu u Zagrebu (ustvari sudu sjedišta tuženika) te si time ostvari pogodnost i bitno manje troškove. Tužitelj pak, što se tiče razumijevanja transakcija koje su u pitanju, pa tako i ugovorne odredbe o mjesnoj nenadležnosti, je osoba koja ne posjeduje pravno znanje, a s obzirom da se radi o tipskim ugovorima, nije bio niti u poziciji da o istoj ugovornoj odredbi raspravlja. Predmetni ugovor je sklopljen u Podružnici tuženika u Osijeku, pa bi prorogiranje mjesne nadležnosti na sud koji je znatno udaljen od za tužitelja izazvalo visoke troškove dolaska na sudska ročišta, a time i znatnu neravnotežu o procesno pravnom položaju ugovornih stranaka. Dakle, tako zaključen ugovor, odnosno čl. 11. 3. Ugovora je zaključen protivno načelima ekonomičnosti i nepravičan prema tužitelju.

5.3. Iz navedenih razloga proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe članka 70. ZPP-a. Na pitanje nadležnosti u konkretnom slučaju primjenjuje se odredba članka 59. ZPP-a kojom je propisano da je u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta jedinica nalazi, te odredbe članka 46. stavka 1. i članka 48. stavka 1. ZPP-a, kojima je propisana općemjesna nadležnost suda prema sjedištu tuženika. Tako iz predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i pravnog prednika tuženika proizlazi da je sklopljen u Podružnici pravnog prednika tuženika u Osijeku, što tuženik nije ničim osporio, odnosno nije osporio da bi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu pravni prednik tuženika imao podružnicu u Osijeku. Jednako tako tuženik nije osporio da bi spor nastao u povodu djelatnosti te Podružnice, pa je, u smislu odredbe članka 59. ZPP-a mjesno nadležan Općinski sud u Osijeku. Budući da je tužitelj izabrao Općinski sud u Osijeku, to je isti u ovom predmetu mjesno nadležan, slijedom čega se prigovor mjesne nenadležnosti tuženika neosnovanim, pa je isti valjalo odbiti i odlučiti kao u toč. I/ izreke rješenja.

6. Sud je rješenjem na ročištu održanom 18. rujna 2025. odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 106,91 EUR-a. Sukladno čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22., u nastavku: ZPP) ovaj sud smatra da je tužitelj suviše visoko odredio predmet spora, te ga ovaj sud određuje u visini kondemnatornog zahtjeva odnosno u iznosu od 106,91 EUR-a. Naime, deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu/isplatu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva za činidbu/isplatu (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 774/05-2 od 13. prosinca 2005., odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 475/08-2 od 27. listopada 2008.). Dakle, kako je u ovoj pravnoj stvari deklaratorni zahtjev iz točke I. tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti istaknut samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za povrat isplaćene naknade za obradu kredita, to se dio deklaratornog zahtjeva ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora, koja je u ovoj pravnoj stvari u visini zahtjeva za isplatu.

7. Tužbeni zahtjev je osnovan.

7.1. Prije svega, potrebno je reći da je tuženik u odgovoru na tužbu osporavao da tužitelj ima pravni interes podnijeti deklaratorni tužbeni zahtjev jer d svoju zaštitu može ostvariti i isticanjem kondemnatornog tužbenog zahtjeva. U vezi navedenog, ovaj sud ističe da je tužitelj tužbom zahtijevao utvrđenje ništetnim odredbe čl. 6. st. 1. Ugovora o kreditu, a potom je preinačio tužbeni zahtjev na način da je postavio i kondemnatorni tužbeni zahtjev. Dakle, tužitelj zahtjeva da sud utvrdi da je ništetna odredba čl. 6. st. 1. Ugovora o kreditu te zahtjev za isplatu iznosa od 106,91 EUR-a a koji zahtjev se odnosi na isplatu iznosa koji je tužitelj isplatio tuženiku temeljem ništetne ugovorne odredbe. Imajući na umu sve navedeno, tužitelj ima pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnom navedene odredbe a osobito iz razloga što zahtjeva i isplatu onoga što je tužitelj platio tuženiku temeljem navedene ništetne odredbe.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja protiv tuženika radi isplate iznosa od 106,91 EUR-a, a koji iznos je tužitelj isplatio predniku tuženika po osnovi ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita.

9. Među parničnim strankama je sporna osnova tužbenog zahtjeva, sporno je ima li tužitelj status potrošača, te je li nastupila zastara utuženog iznosa.

10. Među strankama nije sporna visina tužbenog zahtjeva (tuženik je na ročištu održanom 18. rujna 2025. naveo da ne spori visinu), te nije sporo da je tužitelj s prednikom tuženika sklopio predmetni Ugovor o kreditu.

11. Iz Ugovora o kreditu (list spisa 5-12), proizlazi da su čl. 6. st. 1., Ugovora o kreditu tužitelj i tuženik ugovorili naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita, a koja glasi: jednokratno 1,10 % od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.

12. Iz povijesnog izvatka za Novu hrvatsku banku (list spisa 13-17), proizlazi da je promijenila tvrtku iz Volksbank d.d. u Sberbank d.d, a potom u Nova hrvatska banka d.d.

13. Iz rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu br. Tt-22/18434-2 od 14. travnja 2022. (list spisa 18-19), proizlazi da se po prijedlogu Sberbank d.d. u sudski registar Trgovačkog suda u Zagrebu upisuje promjena tvrtke i promjena odredbi statuta u dioničkom društvu pod nazivom Nova hrvatska banka d.d. sa sjedištem u [adresa], u registarski uložak s MBS [matični broj subjekta], OIB: 78427478595.

14. Iz rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu br. Tt-23-25801-2 od 3. srpnja 2023. (list spisa 20-21), proizlazi da se po prijedlogu Nove hrvatske banke d.d. u sudski registar Trgovačkog suda u Zagrebu upisuje zabilježba i pripajanje društvu Hrvatska poštanska banka d.d. upisano u Trgovačkom sudu u Zagrebu na MBS [matični broj subjekta] dioničkog društva pod tvrtkom/nazivom Nova hrvatska banka d.d.

15. Iz Potvrde banke od 1. listopada 2024. (list spisa 27) proizlazi da je po Ugovoru o kreditu br. 737046 prilikom isplate kredita dana 10. siječnja 2007. naplaćena administrativna naknada za obradu kredita u iznosu od 805,50 kn.

16. Iz iskaza tužitelja proizlazi da su ga u autokući uputili da se obrati u banku radi sklapanja Ugovora o kreditu. Banka ga je potom uputila da izvadi sve potrebne papire. Ugovor o kreditu je banka sastavila, a on nije smio ništa pitati jer se u to vrijeme nije ništa smjelo pitati banku. Banka mu je dala Ugovor da ga pročita, pročitao ga je i razumio je koliko je uspio. Vidio je odredbu o naknadi za obradu kredita, ali kredit nije mogao dobiti bez te odredbe i nije mogao postavljati uvjete banci. Djelatnik banke mu nije obrazložio što čini naknadu za obradu kredita, odnosno što s njom plaća, niti mu je obrazložio svrhu te naknade. Bio je sretan što je uopće ispunjavao uvjete za kredit i što će isti dobiti pa nije niti mogao pitati može li biti ugovor bez te odredbe. Djelatnik banke mu nije dao mogućnost da pregovara o navedenoj odredbi. U to vrijeme nije imao OPG, obrt niti pravnu osobu u svom vlasništvu, kao ni sada. Autokuća mu je uvjetovala kojoj banci da se javi.

16.1. Iskaz tužitelja sud je ocijenio vjerodostojnim, jer je jasan, detaljan, nema proturječnosti i nejasnoća.

17. Ocjenom navedenih dokaza, ovaj sud je utvrdio da tužitelj nije bio informiran na što se konkretno ta naknada za obradu kredita odnosi, te o naknadi nije mogao pregovarati, a nije bio niti informiran o krajnjoj svrsi navedene naknade i o kojim se stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, te zašto istu mora platiti. Nadalje, potrebno je reći da je ovaj sud prihvatio iskaz tužitelja iz kojega proizlazi da je Ugovor bio unaprijed sastavljen i da je u njemu bila određena naknada o kojoj se nije moglo pregovarati. Tuženik je trebao tužitelju obrazložiti koja je svrha i što čini naknadu, te se na taj način uvjeriti da bi tužitelj pristao na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora.

18. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03., 46/07. i 79/07., u nastavku: ZPP) propisano je da Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavke pod kojima se ti troškovi mogu primijeniti.

19. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP-a propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna.

20. Prema odredbi čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Ovaj sud je utvrdio da, tužitelju nije obrazloženo koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedene naknade, te da je odredba bila nerazumljiva jer tužitelj nije mogao shvatiti posljedice navedene ugovorne odredbe jer mu nisu niti obrazložili koliko iznosi naknada i zašto istu mora platiti. Osim toga, tužitelju nije mu obrazloženo niti što točno plaća i koja je svrha plaćanja navedenih odredbi, pa je stoga navedena odredba za tužitelja bila nerazumljiva jer isti nije mogao sa sigurnošću znati posljedice ugovaranja navedene naknade, odnosno kako isto utječe na njegovu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti).

21. Nadalje, iz iskaza tužitelja proizlazi da je ima status potrošača jer je predmetni ugovor o kreditu sklopio radi kupnje automobila za osobne potrebe. Slijedom navedenog, a budući da tuženik, na kojem je kao kreditoru teret dokazivanja činjenice da tužitelj nema svojstvo potrošača, nije niti dokazao, a niti je učinio vjerojatnim da bi namjena kredita bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužitelja u smislu odredaba ZZP-a, pa je stoga utvrđeno da je tužitelj bio potrošač.

22. Isto tako, na tuženiku je teret dokaza da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovoga postupka tuženik to nije dokazao. Osim toga, iz iskaza tužitelja proizlazi da nije progovarao o navedenoj odredbi o naknadi za obradu kredita, niti mu je ponuđeno da pregovara.

23. Nadalje, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru o kreditu, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo može se zaključiti da banka-tuženik nije vodio računa o zakonitim interesima potrošača, odnosno tuženik nije pregovarao s tužiteljem o spornoj odredbi kako bi se uvjerio da bi tužitelj pristao na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora, stoga, ovaj sud zaključuje da je tuženik prilikom ugovaranja sporne odredbe postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

24. Isto tako, ovaj sud zaključuje da bi tužitelj neprihvaćanjem navedene odredbe bio ograničen u ostvarenju svoga prava (zahtjeva za kredit, sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), odnosno bez predmetne naknade za obradu kredita nije bilo moguće sklopiti ugovor, pa je predmetnom spornom odredbom ugovora o kreditu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača.

25. Dakle, s obzirom na to da je potrošač-tužitelj bio ograničen uvjetima iz ponude banke, ostale ugovorne odredbe (o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, utvrđene su nepoštenima i time ništetnima), može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Osim toga, tužitelju nije obrazloženo koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedene naknade. Nadalje, kao što je prethodno već obrazloženo predmetna odredba ugovora o kreditu je bila nerazumljiva jer tužitelj nije mogao shvatiti ekonomske posljedice (za sebe) ugovorne odredbe, nije znao koji iznos naknade mora platiti, nisu mu obrazložili koji se troškovi podmiruju plaćanjem te naknade, pa je stoga navedena odredba za tužitelja bila nerazumljiva jer nije mogao sa sigurnošću znati koja bi posljedica bila njezino prihvaćanje ili neprihvaćanje takve odredbe, nije mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi isto utjecalo na njihovu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti).

25.1. Slijedom svega navedenoga, ovaj sud je utvrdio da je navedena odredba nepoštena sukladno čl. 81. st. 1. i 2. ZZP-a, odnosno da je nepoštena odredba iz čl. 6 st. 1. Ugovora o kreditu br. 737046 sklopljenog dana 8. siječnja 2007. između tužitelja i tuženika, koja glasi: „Jednokratno 1,10 % (slovima: jedancijelihjedanposto) od iznosa kredita, minimalno kn 500,00 (kn petsto) naplaćuje se neposredno prije isplate kredita“ , te da je sukladno čl. 84. ZZP-a ništetna, pa je stoga odlučeno kao pod toč. I/ izreke.

26. Budući da je predmetna odredba čl. 6. st. 1. Ugovora o kreditu ništetna ta odredba među strankama ne može se primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorene odredbe. Odnosno, sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. i 114/22., u nastavku: ZOO) tuženik je dužan tužitelju vratiti ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu naknade za obradu kredita, pri čemu je između stranaka nesporno da je naknada za obradu kredita naplaćena 10. siječnja 2007. u iznosu od 805,50 kn/ 106,91 EUR-a.

27. Na iznos od 106,91 EUR-a tužitelju pripadaju zatezne kamate sukladno čl. 1115. ZOO-a od dana stjecanja (naplate naknade), jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Tuženik je nepošten jer je povrijedio interese i prava potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, pa je nepoštena i time ništetna. Naknada je naplaćena 18. srpnja 2007. a što je nesporno među strankama, pa su zatezne kamate dosuđene u skladu s postavljenim zahtjevom. Visina stope zatezne kamate dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a, pa je stoga odlučeno kao pod toč. II/ izreke.

28. Nije osnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, odredbom čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti čl. 6. st.1. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020 prema kojoj zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili a drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

29. Tužitelj je u cijelosti uspio u sporu pa mu pripada naknada troška postupka sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 155. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14. , 70/19., 80/22. i 114/22., u nastavku: ZPP).

29.1. Sud je na pripremnom ročištu održanom 18. rujna 2025. odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 106,91 EUR-a, odnosno u visini kondemnatornog zahtjeva (a kako je to već obrazloženo u ovoj odluci pod toč. 6. obrazloženja).

29.2. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 50,00 EUR-a sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23., u nastavku: Tarifa), trošak zastupanja na ročištu 18. rujna 2025. u iznosu od 200,00 EUR-a sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, trošak sastava podneska od 28. travnja 2025. u iznosu od 50,00 EUR-a, što ukupno iznosi 150,00 EUR-a. Navedenom trošku pridodan je trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 25,00 EUR-a sukladno Tbr. 9. toč. 3. Tarife, što sveukupno iznosi 175,00 EUR-a, uvećano za 25%PDV-a iznosi 218,75 EUR-a te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 EUR-a, što sveukupno iznosi 245,30 EUR-a sa zateznim kamatama koje teku od 13. listopada 2025. pa do isplate sukladno čl. 29. st. 1. 2. ZOO-a u vezi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („ Narodne novine“ broj 112/12., 25/13., 94/14., 55/16., 73/17. i 131/20. i 114/22., u nastavku: OZ). Stoga je odlučeno kao pod toč. III/ izreke.

29.3. Tužitelju nije priznata naknada troška pristojbe za presudu jer u vrijeme dosuđivanja nije bila dospjela. Isto tako, tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 31. ožujka 2025., jer je tužbeni zahtjev kakav je istaknuo u navedenom podnesku mogao istaknuti i u tužbi, tim više jer potvrda koju tužitelj dostavlja uz navedeni podnesak je potvrda od listopada 2024. (odnosno tuženik ju je dostavio tužitelju prije podnošenja tužbe), pa je stoga odlučeno kao pod toč. IV/izreke.

30. Budući da je tuženik u cijelosti izgubio u sporu, odbijen je kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadom troška.

Osijek, 13. listopada 2025.

Sutkinja

Helena Topić Vuković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se predaje putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika