REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Tome Skalice 2, Slavonski Brod

Poslovni broj: Gž R-106/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Slavonskom Brodu u vijeću sastavljenom od sudaca Irene Dikanović-Terzić, predsjednice vijeća, Lidije Klašnja-Petrović, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Draženke Ilak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice FM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Martini Radić Šunjić, odvjetnici u Splitu protiv tuženika [obrt], [adresa], [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku ĆM, dipl. iur., radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice i žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: Pr-6843/2021-21., od 17. srpnja 2025., dana 13. listopada 2025.,

p r e s u d i o  i  r i j e š i o j e

I Žalba tuženika [obrt] i žalba tužiteljice FM iz [adresa] djelomično se odbijaju kao neosnovane, a djelomično se prihvaćaju te se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: Pr-6843/2021-21., od 17. srpnja 2025.,

- potvrđuje u pobijanoj točki I izreke

- preinačuje u odluci o troškovima postupka (točka II izreke) tako da se nalaže tuženiku [obrt], [adresa], [osobni identifikacijski broj] da tužiteljici FM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.202,95 eura (umjesto iznosa od 2.015,45 eura) na račun tužiteljice (umjesto na račun punomoćnice tužiteljice) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17. srpnja 2025. do isplate po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke uvećanoj za 3 (tri) postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku platiti tužiteljici trošak žalbe u iznosu od 62,50 eura, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom odlukom presuđeno je:

" I. Nalaže se tuženiku [obrt] [osobni identifikacijski broj], tužiteljici FM OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana isplatiti razliku manje isplaćene naknade bruto plaće u ukupnom iznosu od 3.326,40 eura zajedno s pripadajućom:

– zakonskom kamatom koja na iznos od 140,13 € teče od 15. rujan 2018.

– zakonskom kamatom koja na iznos od 152,67 € teče od 15. listopad 2018.

– zakonskom kamatom koja na iznos od 95,88 € teče od 15. studeni 2018.

– zakonskom kamatom koja na iznos od 144,57 € teče od 15. prosinac 2018.

– zakonskom kamatom koja na iznos od 141,31 € teče od 15. siječanj 2019.

– zakonskom kamatom koja na iznos od 75,97 € teče od 15. veljača 2019.

– zakonskom kamatom koja na iznos od 139,78 € teče od 15. ožujak 2019.

– zakonskom kamatom koja na iznos od 185,18 € teče od 15. travanj 2019.

– zakonskom kamatom koja na iznos od 167,83 € teče od 15. svibanj 2019.

– zakonskom kamatom koja na iznos od 71,54 € teče od 15. lipanj 2019.

– zakonskom kamatom koja na iznos od 61,45 € teče od 15. srpanj 2019.

– zakonskom kamatom koja na iznos od 138,37 € teče od 15. kolovoz 2019.

– zakonskom kamatom koja na iznos od 95,77 € teče od 15. rujan 2019.

– zakonskom kamatom koja na iznos od 255,85 € teče od 15. listopad 2019.

– zakonskom kamatom koja na iznos od 171,57 € teče od 15. studeni 2019.

– zakonskom kamatom koja na iznos od 231,05 € teče od 15. prosinac 2019.

– zakonskom kamatom koja na iznos od 264,57 € teče od 15. siječanj 2020.

– zakonskom kamatom koja na iznos od 178,70 € teče od 15. veljača 2020.

– zakonskom kamatom koja na iznos od 216,39 € teče od 15. ožujak 2020.

– zakonskom kamatom koja na iznos od 181,70 € teče od 15. travanj 2020.

– zakonskom kamatom koja na iznos od 25,28 € teče od 15. lipanj 2020.

– zakonskom kamatom koja na iznos od 25,11 € teče od 15. srpanj 2020.

– zakonskom kamatom koja na iznos od 4,00 € teče od 15. rujan 2020.

– zakonskom kamatom koja na iznos od 0,89 € teče od 15. listopad 2020.

– zakonskom kamatom koja na iznos od 0,02 € teče od 15. ožujak 2021.

– zakonskom kamatom koja na iznos od 0,01 € teče od 15. svibanj 2021.

– zakonskom kamatom koja na iznos od 67,26 € teče od 15. studeni 2021.

– zakonskom kamatom koja na iznos od 2,94 € teče od 15. siječanj 2022.

– zakonskom kamatom koja na iznos od 0,10 € teče od 15. siječanj 2023. – zakonskom kamatom koja na iznos od 31,47 € teče od 15. ožujak 2023.

– zakonskom kamatom koja na iznos od 2,89 € teče od 15. travanj 2023.

– zakonskom kamatom koja na iznos od 34,16 € teče od 15. svibanj 2023.

– zakonskom kamatom koja na iznos od 10,32 € teče od 15. lipanj 2023.

– zakonskom kamatom koja na iznos od 4,07 € teče od 15. srpanj 2023.

– zakonskom kamatom koja na iznos od 7,33 € teče od 15. kolovoz 2023.

– zakonskom kamatom koja na iznos od 0,04 € teče od 15. ožujak 2024.

– zakonskom kamatom koja na iznos od 0,07 € teče od 15. srpanj 2024.

– zakonskom kamatom koja na iznos od 0,17 € teče od 15. rujan 2024. do isplate, koja se zakonska kamata na navedene iznose do 31.12.2022. obračunava po stopi u skladu sa odredbom čl.29. st.2. ZOO-a (''NN'' 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21), a od 1.1.2023. pa do 31.12.2023. po stopi iz izmijenjene odredbe čl.29. st.2. ZOO-a (''NN'' 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (''NN'' 156/22), i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana trećeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1.1.2024. do isplate po referentnoj stopi, odnosno stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke uvećanoj za 3 (tri) postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, osim za isplatu zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u gore navedenim bruto iznosima.

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužiteljici parnični trošak u iznosu od 2.015,45 eura na račun punomoćnika tužitelja odvjetnice Martine Radić Šunjić koji se kod ... vodi pod brojem IBAN: [broj bankovnog računa], sa zakonskom kamatom koja teče od presuđenja do isplate po referentnoj stopi, odnosno stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke uvećanoj za 3 (tri) postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine."

2. Protiv prvostupanjske presude žale se tužiteljica i tuženik.

3. Tužiteljica se žali protiv dijela točke II izreke prvostupanjske odluke, u kojem joj nisu priznati troškovi u punom iznosu za sastav podneska od 12. rujna 2024. i 9. lipnja 2025., već u iznosu od 25 bodova, navodeći da je prvostupanjski sud suprotno stavu prakse Suda EU u predmetima C-397/01, C-403/01, C-429/09 i C-684/16, tužiteljicu stavio u nepovoljniji položaj kad joj je naložio određivanje tužbenog zahtjeva, bez da je prethodno naložio tuženiku dostavu tražene radno-pravne dokumentacije, nužne za određivanje tužbenog zahtjeva koja se smatra zajedničkom za obje parnične stranke sukladno odredbama iz članka 233. ZPP-a pa da je tužiteljica u ovakvoj situaciji ne svojom krivnjom bila prisiljena postupiti sukladno nalogu suda i da se zbog toga radi o trošku koji je bio nužan za vođenje ovog postupka i da ga je prvostupanjski sud trebao priznati u cijelosti, kad je već protivno odredbama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje ZPP) naložio postavljanje tužbenog zahtjeva i da je osim toga tužiteljica u istom podnesku predložila izvođenje dokaza financijskim vještačenjem, uz primjenu određene metodologije izračuna. Osim toga tužiteljica navodi da je nakon provedenog financijskog vještačenja, podneskom od 9. lipnja 2025. konačno specificirala svoj tužbeni zahtjev pa da se i u ovom slučaju radi o obrazloženom podnesku nužnom za vođenje parničnog postupka, kojeg je prvostupanjski sud trebao priznati u cijelosti, a ne samo u iznosu od 25%.

3.1. Stoga predlaže da se pobijana presuda u točki II izreke preinači na način da se tužiteljici prizna trošak sastava podneska od 12. rujna 2024. i od 9. lipnja 2025. u punom iznosu. Traži troškove sastava žalbe.

4. Pravodobno podnesenom žalbom tuženik pobija prvostupanjsku odluku u cijelosti zbog počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka, smatrajući da je prvostupanjski sud nepravilno primijenio odredbu članka 186.b ZPP-a i da je to utjecalo na zakonitost i pravilnost pobijane presude te da je počinjena i bitna povreda odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a jer da su izreka i obrazloženje pobijane presude proturječni sami sebi i jedno drugome, a da obrazloženje ne sadrži odlučne činjenice, da prema prvostupanjskom sudu tužba tužiteljice i je i nije ispunjavala uvjete za stupnjevitu tužbu, što prvostupanjsku presudu čini nejasnom i kontradiktornom, da prvostupanjski sud odbija sve navode tuženika vezane uz kasnije djelomično povlačenje tužbe tužiteljice iz podneska od 9. lipnja 2025., obrazlažući to time da je tužiteljica podnijela stupnjevitu tužbu, iako tužiteljica prije utuženja nije niti pokušala pribaviti podatke potrebne za precizno i egzaktno postavljanje tužbenog zahtjeva, što je nužna pretpostavka koja mora biti ispunjena da bi se prihvatila stupnjevita tužba. Da je tužiteljica prije utuženja zatražila potrebne podatke za uređenje tužbenog zahtjeva, tuženik bi podatke dostavio pa bi tužiteljica mogla angažirati financijskog vještaka i točno postaviti tužbeni zahtjev, a trošak vještačenja potraživati u parnici, međutim da je punomoćnica tužiteljice podnijela preko 2000 tužbi koje nisu ispunjavale uvjete za stupnjevite tužbe, samo zato što su stupnjevite tužbe iznimno povoljne za odvjetnike jer ne moraju uređivati visinu tužbenog zahtjeva, a sva kasnija uređenja dovode odvjetnike u situaciju da uvijek u potpunosti uspijevaju u parnicama.

4.1. Tuženik dalje navodi da je tužiteljica sukladno raspravnom rješenju postavila tužbeni zahtjev podneskom od 12. rujna 2024. i da nakon toga više nema stupnjevite tužbe, da je nakon provedenog financijskog vještačenja podneskom od 9. lipnja 2025. uredila tužbeni zahtjev, a da je prvostupanjski sud propustio utvrditi da je tužiteljica povukla dio tužbenog zahtjeva, čemu se tuženik izričito protivio te da je prvostupanjski sud propustio odbiti onaj dio tužbenog zahtjeva čijem se povlačenju tuženik izričito protivio.

4.2. Osim toga, tuženik smatra da je tužbeni zahtjev uređen podneskom nakon provedenog financijskog vještačenja nepodoban za raspravljanje i da ga je trebalo odbaciti jer je tužiteljica sva potraživanja po svim osnovama, koje je vještak prikazao u odvojenim tablicama, postavila u jednoj ukupnoj cifri te je za svaki mjesec zbrajala potraživanja po svim osnovama, iako je vještak za mnoge mjesece utuženog razdoblja po raznim osnovama iz tužbe utvrdio 0,00 kn pa da izreka prvostupanjske presude proturječi obrazloženju presude koje se poziva na provedene financijsko vještačenje.

4.3. Osporava odluku o parničnom trošku jer tužiteljica nije u cijelosti uspjela u parnici i osporava isplatu parničnog troška na račun odvjetnice. Predlaže preinačiti pobijanu presudu na način da se tužba odbaci kao nepodobna za raspravljanje, a podredno ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

5. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

6. Žalbe su djelomično osnovane.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu razlike plaće na ime prekovremenih sata rada za otežane uvjete rada, iznimnu odgovornost za život i zdravlje pacijenta, te razlike naknade plaće za vrijeme godišnjeg odmora i privremene nesposobnosti za rad u utuženom razdoblju.

8. Prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev postavljen u skladu s provedenim vještačenjem, utvrđujući da zdravstveni radnici, koji u redovnom radnom vremenu imaju pravo na uvećanje plaće za posebne uvjete rada prema u pojedinim razdobljima važećim Kolektivnim ugovorima za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja, imaju pravo na te dodatke i za sate odrađene u prekovremenom radu.

9. Prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio da tužiteljica ima pravo na isplatu kumulativno svih dodataka sukladno odredbi članka 57. KU i sukladno odredbi članka 59. KU, zajedno sa dodatkom za prekovremeni rad. Naime, isplata dodatka za prekovremeni rad ne isključuje pravo tužiteljice na isplatu dodataka po navedenim osnovama, budući da tužiteljica, i kada radi prekovremeno, također radi u svojstvu radnika koji radi u otežanim uvjetima rada i s iznimnom odgovornošću za život i zdravlje ljudi. Ujedno je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela od 9. prosinca 2019., poslovni broj: Su-IV56/19-18 zauzeo sljedeće shvaćanje: "Zdravstveni radnici za vrijeme važenja Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine" broj: 43/13 i 96/15, dalje: KU) koji u redovnom radu imaju pravo na uvećanje plaće za posebne uvjete rada iz čl. 57. KU i pravo na uvećanje plaće za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi iz čl. 59. KU, imaju pravo na te dodatke (kumulativno) i za sate ostvarene u prekovremenom radu." Ove činjenice i pravo tužiteljice na isplatu dodataka za obavljeni prekovremeni rad u žalbenom postupku nisu niti sporne.

10. Ispitujući prvostupanjsku presudu u dijelu pobijanom žalbom tuženika, kao i postupak koji je prethodio, ovaj sud ocijenio je da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP), na koje ovaj sud, u smislu odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a, pazi po službenoj dužnosti.

11. Međutim, osnovano navodi tuženik da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnoga postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a u dijelu u kojem obrazlaže stupnjevitu tužbu jer o odlučnim činjenicama postoji proturječnosti između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika, kao i raspravnih odluka pa je obrazloženje suda prvog suda u ovom dijelu nejasno. To međutim u konkretnom slučaju nije razlog za ukidanje presude suda prvog stupnja jer navedena bitna povreda prvostupanjsku odluku ne čini nezakonitom niti nerazumljivom u toj mjeri da ju ne bi bilo moguće ispitati i jer je navedeni nedostatak moguće otkloniti u ovom žalbenom postupku primjenom odredbe članka 373.a stavak 1. točka 2. i stavak 3. ZPP-a., na temelju podnesaka i zapisnika koji se nalaze u sudskom spisu.

12. Tužiteljica je u ovoj pravnoj stvari podnijela stupnjevitu tužbu i postavila manifestacijski zahtjev kojim traži da se tuženiku naloži dostava evidencije radnog vremena tužiteljice i obračuna plaća za razdoblje od 2. listopada 2014. pa do dostavljanja podataka.

12.1. Prvostupanjski sud je neobrazloženim raspravnim rješenjem od 10. rujna 2024., nakon što se tuženik upustio u raspravljanje i osporavao stupnjevitu tužbu, naložio tužiteljici, u roku od 15 dana, postaviti potpuni i određeni tužbeni zahtjev u smislu članka 186.b stavka 3. i 4. ZPP-a, uz upozorenje iz članka 109. ZPP-a. Tužiteljica je podneskom od 12. rujna 2024. postavila tužbeni zahtjev na ukupni iznos razlike plaće od 1.666,00 eura za razdoblje od 1. kolovoza 2016. do 30. rujna 2024., s tim što mjesečni iznos razlike plaće iznosi 17,00 eura.

12.2. Dakle, osnovano tuženik navodi da u ovom pravnom sporu nije postavljena stupnjevita tužba i da je obrazloženje presude prvostupanjskog suda da tužiteljica ima imovinskopravni interes za podnošenje stupnjevite tužbe iz članka 186.b. jer nije raspolagala ispravama potrebnim za egzaktno postavljanje tužbenog zahtjeva i da tuženik nije imao namjeru dostaviti tužiteljici podatke, suprotno raspravnom rješenju prvostupanjskog suda kojim nije dopustio stupnjevitu tužbu, odnosno kojim je pozvao tužiteljicu na postavljanje točno određenog i potpunog tužbenog zahtjeva. Međutim, takvo obrazloženje prvostupanjskog suda ne čini presudu nezakonitom i nerazumljivom jer je prvostupanjski sud pravilno tužiteljicu pozvao raspravnim rješenjem na postavljanje tužbenog zahtjeva te daljnji parnični postupak provodio kao po redovnoj tužbi, s obzirom da tužiteljica nije dostavila dokaze, a niti pokušala dokazati da je od tuženika zatražila dostavu potrebne dokumentacije i da je tuženik takav zahtjev odbio, zbog čega je prvostupanjski sud i bio u obvezi, sukladno odredbi članka 325.a stavka 2. ZPP-a, u svezi s odredbom članka 186.b stavka 4. ZPP-a, tužiteljici naložiti rok u kojem mora postaviti određeni tužbeni zahtjev. Stupnjevita tužba je izuzetak od pravila da tužbeni zahtjev mora biti određen već u tužbi, a postupak u povodu stupnjevite tužbe odvija se u dva stadija tako da se u prvom stadiju odlučuje o manifestacijskom zahtjevu u skladu s odredbom članka 186.b stavak 1. ZPP-a, a u drugom stadiju o stupnjevitoj tužbi pa pravilno prvostupanjski sud nije postupio po manifestacijskom zahtjevu, već je odredio tužiteljici postaviti tužbeni zahtjev.

12.3. Dalje osnovano tuženik navodi da je tužiteljica nakon provedenog financijskog vještačenja podneskom od 9. lipnja 2025. djelomično smanjila, dakle povukla tužbeni zahtjev, a djelomično isti preinačila jer tužiteljica više ne traži isplatu mjesečnog iznosa od 17,00 eura za razdoblje od 1. kolovoza 2016. do 1. kolovoza 2018. i isto tako za pojedine mjesece preostalog razdoblja ne traži isplatu, a za pojedine mjesece traži isplatu manju od 17,00 eura u kojem slučaju se radi o smanjenju tužbenog zahtjeva koje predstavlja povlačenje tužbe, dok za pojedine mjesece traži isplatu veću od 17,00 eura, u kojem dijelu se radi o preinaci tužbenog zahtjeva. U situaciji kada tuženik ne pristane na povlačenje tužbe, a smanjenje tužbenog zahtjeva je djelomično povlačenje tužbe za koje je, nakon što se tuženik upustio u raspravljanje potreban njegov pristanak, prvostupanjski sud je trebao iznos za koji je tužba povučena odbiti. Međutim, u takvoj procesnoj situaciji tuženik je trebao nakon donošenja prvostupanjske odluke zatražiti donošenje dopunske presude u odnosu na taj dio, pa kako to nije učinio, a nije tražio donošenje dopunske presude niti u žalbi, ima se smatrati da je u tom dijelu tužba povučena (članak 339. stavak 2. ZPP-a). Zbog toga se niti ovaj žalbeni razlog ne može uvažiti kao osnovan.

12.4. Suprotno daljnjim žalbenim navodima, tužbeni zahtjev uređen podneskom nakon provedenog financijskog vještačenja, nije nepodoban za raspravljanje i nije ga je trebalo odbaciti jer je tužiteljica tužbeni zahtjev postavila ispravno i u skladu s provedenim financijskim vještačenjem, prema mjesečnom zbroju razlike plaće po svim osnovama, a koji je mjesečni ukupni izračun prikazao vještak u tablici broj 2 kolona 20., te je ispravno postavila datume dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa, kao i tijek zakonske zatezne kamate.

12.5. U odnosu na parnični trošak, prvostupanjski sud je pravilno odlučio primjenjujući odredbu članka 154. stavka 1. ZPP-a, s obzirom da se omjer uspjeha u parnici ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu. U ovom konkretnom slučaju nije moguće primijeniti odredbu članka 154. stavka 2. ZPP-a, na koju se tuženik u žalbi poziva, iz razloga što nije donesena dopunska presuda, a smanjenje tužbenog zahtjev se smatra povlačenjem istog pa je stoga troškove moguće jedino odmjeriti temeljem članka 154. stavka 1. i članka 155. stavka 1. ZPP- a, kako je pravilno učinio sud prvog stupnja. Za povučeni dio tužbenog zahtjeva tuženik nije popisao trošak, a vrijednost predmeta spora niti nakon povlačenja nije promijenjena na način da bi isto imalo utjecaja na primjenu odredaba Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine 138/23; dalje Tarifa).

12.6. U pravu je, međutim, tuženik kada žalbom osporava isplatu parničnih troškova na račun punomoćnice tužiteljice jer iz priložene punomoći proizlazi da odvjetnica zastupa tužiteljicu u radnom sporu radi isplate, a punomoć osim što ne sadrži niti broj sudskog spisa, kao niti podataka o kakvoj se isplati u radnom sporu radi, ne sadrži niti ovlaštenje za primitak novca tužiteljice pa u ovom slučaju odredbu članka 95. stavka 1. točka 3. ZPP-a treba tumačiti na način da punomoćnica može primiti dosuđene troškove u slučaju dobrovoljne isplate, ali se ne može naložiti suprotnoj strani da trošak zastupanja plati na račun odvjetnice. U tom smislu Ustavni sud Republike Hrvatske, u odluci poslovni broj U-III/70/2015 od 2. ožujka 2017. dao je slijedeće tumačenje: „S druge strane, točno je da, na temelju odredbe čl. 95. st. 1. t. 3. ZPP-a, punomoćnik stranke (koji je ujedno i odvjetnik) može od protivne stranke primiti dosuđene troškove. Međutim, prema shvaćanju ovog suda, navedenu odredbu valja tumačiti na način da punomoćnik može primiti dosuđene troškove (samo) ako mu ih protivna stranka dobrovoljno namiri (plati). Drugim riječima, protivna stranka može, umjesto svom protivniku, njegovom punomoćniku (koji je ujedno i odvjetnik) isplatiti dosuđene troškove, a odvjetnik je ovlašten te troškove primiti u njezino ime.“

12.7. Stoga je na temelju članka 380. točka 3. ZPP-a, žalba tuženika u ovom dijelu prihvaćena i preinačena je prvostupanjska odluka na način da je plaćanje troškova parničnog postupka naloženo tužiteljici, umjesto na račun njezine punomoćnice, dok je na temelju članka 373.a stavak 1. točka 2. i stavak 3. ZPP-a i članka 380. točka 2. ZPP-a, u preostalom dijelu žalba tuženika odbijena kao neosnovana.

13. U odnosu na žalbu tužiteljice valja reći da je tužiteljica već u tužbi bila dužna naznačiti ispravan i potpun tužbeni zahtjev, s obzirom na ispravnost odluke prvostupanjskog suda prema kojoj nije bilo osnove za postavljanje stupnjevite tužbe, a kako je to u ranijem dijelu presude ovaj sud obrazložio pa nije bilo niti osnove da joj se dosudi naknada za sastav podneska od 12. rujna 2024., a koji je trošak prvostupanjski sud priznao u iznosu od 25 bodova. Međutim, tuženik nije žalbom osporavao ovaj trošak, a drugostupanjski sud u ovom dijelu ne pazi po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava pa je u odnosu na navedeni iznos troškova potvrđena prvostupanjska odluka, a žalba tužiteljice, u dijelu u kojem smatra da joj za sastav navedenog podneska pripada puni iznos naknade, odbijena je kao neosnovana.

13.1. Žalba tužiteljice osnovana je u odnosu na nagradu za sastav podneska od 9. lipnja 2025. jer je tužiteljica ovim podneskom specificirala tužbeni zahtjev u skladu s provedenim vještačenjem te se na vještačenje očitovala na način da ga prihvaća, a da bi mogla prihvatiti nalaz, morala je vještačenje proučiti i provjeriti kako u pisanom dijelu, tako i u izračunu i konačnim mjesečnim zbrojenim iznosima pa je ova odvjetnička radnja bila nužna za parnicu i donošenje konačne odluke, slijedom čega tužiteljici pripada potpuna naknada i postavljeni iznos od 200,00 eura. PDV na 200,00 eura iznosi 50,00 eura pa tužiteljici za sastav podneska od 9. lipnja 2025. pripada iznos od 250,00 eura. Prvostupanjski sud je za navedeni podnesak tužiteljici dosudio 50,00 eura i PDV u iznosu od 12,50 eura, što ukupno iznosi 62,50 eura. Kad se od iznosa od 250,00 eura umanji iznos od 62,50 eura, tužiteljici je dosuđen na ime parničnih troškova daljnji iznos od 187,50 eura.

13.2. Stoga je na temelju članka 380. točka 2. ZPP-a žalba tužiteljice djelomično odbijena kao neosnovana, a na temelju članka 380. točka 3. ZPP-a djelomično prihvaćena te je preinačena prvostupanjska odluka na način da je tuženiku naloženo plaćanje troškova parničnog postupka u iznosu od 2.202,95 eura, umjesto dosuđenog iznosa od 2.015,45 eura.

14. Tuženik nije tražio troškove žalbenog postupka.

15. Tužiteljica se žalila samo na rješenje o troškovima postupka koje je sadržano u prvostupanjskoj presudi pa joj za sastav žalbe na rješenje pripada naknada po Tbr. 10. točka 4. Tarife (50% nagrade iz Tbr. 7. točka 1., 4. i 7.), što iznosi 100,00 eura. Uspjeh tužiteljice u žalbenom postupku iznosi 50% pa tužiteljici, na temelju članka 154. stavka 2. ZPP-a u svezi članka 166. stavak 1. i 2. ZPP-a, za sastav žalbe pripada iznos od 50,00 eura i PDV u iznosu od 12,50 eura ili ukupno 62,50 eura.

16. Iz navedenih razloga odlučeno je kao u izreci presude i rješenja.

Slavonski Brod, 13. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Irena Dikanović-Terzić