REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Tome Skalice 2, Slavonski Brod

Poslovni broj: Gž-862/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sudaca Irene Dikanović-Terzić, predsjednice vijeća, Lidije Klašnja-Petrović, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Draženke Ilak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupanog po punomoćniku Frani Bazina, odvjetniku u [adresa] protiv tužene Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnici Maji Čuljak, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, od 29. svibnja 2025., poslovni broj: P-6352/2024-10, u sjednici vijeća održanoj 13. listopada 2025.,

p r e s u d i o  i  r i j e š i o  j e

I Žalba tužene Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično se prihvaća te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, od 29. svibnja 2025., poslovni broj: P-6352/2024-10:

- potvrđuje u pobijanoj točki I, II i III izreke,

- ukida u pobijanoj točki IV izreke i u tom dijelu se vraća prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

II Tuženica se odbija sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Odlukom suda prvog stupnja presuđeno je:

„I Odredba članka 11.3. ZAVRŠNE ODREDBE, Ugovora o kreditu broj 9012079530 od 8. studenoga 2006. godine zaključenog između tužitelja TJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., 10000 Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 kao kreditora koja glasi „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% (slovima: jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita…sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke.

II Odredba članka 9. PRIJEVREMENA OTPLATA KREDITA Ugovora o kreditu broj 9012079530 od 8. studenoga 2006. godine zaključenog između tužitelja TJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., 10000 Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 kao kreditora koja glasi „U tom slučaju Korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini određenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate.“ utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke.

III Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., 10000 Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 da tužitelju TJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana, isplati iznos od 295,53 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom

- na iznos od 177,49 EUR od 11.11.2006. do isplate,

- na iznos od 118,04 EUR od 4.8.2012. do isplate po stopi koja se do 31.12.2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, a od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB -a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima NN 155/23, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., 10000 Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 da tužitelju TJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.231,18 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 29. svibnja 2025. pa do isplate, u visini po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima NN 155/23, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.“

2. Pravodobno podnesenom žalbom tuženica pobija prvostupanjsku presudu u cijelosti, zbog žalbenih razloga navedenih u članku 353. stavak 1. točka 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje ZPP), predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu na način da odbije tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška tuženici, kao i troškova žalbe ili podredno ukine prvostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

2.1. U žalbi ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a, smatrajući da prvostupanjska presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, da je presuda proturječna sama sebi i razlozima presude te da postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zatim tužiteljica navodi da je prigovorila naznačenoj vrijednosti predmeta spora jer se radi o sporu za isplatu iznosa od 295,53 eura, a da je tužitelj u tužbi naznačio vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.579,40 eura te se u tom dijelu poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev 374/13-3, navodi da je kondemnatorni tužbeni zahtjev u zastari pa da je i deklaratorni tužbeni zahtjev trebalo odbaciti zbog nedostatka pravnog interesa, da prvostupanjski sud nije utvrdio trenutak saznanja prednika tužitelja za ništetnost ugovornih odredbi, a da je, s obzirom na medijsku eksponiranost u javnosti svih činjenica vezanih uz kolektivni spor, jasno da je tužitelj imao saznanja o ništetnim odredbama u trenutku kolektivnog spora pa da je od tada počela teći zastara potraživanja tužitelja te se poziva na odluku Suda EU u predmetu C-561/2021 od 25. travnja 2024. i C-621/17 od 3. listopada 2019.

2.2. Osim toga tuženica ističe da tužitelj nije dokazao da je nastala značajna neravnoteža u pravima i obvezama na njegovu štetu, da je u konkretnom slučaju pregovarano oko svih spornih naknada, da iz iskaza tužitelja jasno proizlazi da je isti razumio o kakvoj se naknadi radi i za što se plaća, da je tužitelj vlastoručnim potpisom potvrdio i jasno izjavio da pristaje na sporne odredbe i da su mu te odredbe jasne te da povrat naknada nije tražio punih 18 godina, da banka ne može preuzeti odgovornost za klijenta, već mu može pružiti onu uslugu za koju će on sam procijeniti odgovara li njegovim potrebama i mogućnostima, da ugovor o kreditu sadrži jasne i razumljive odredbe, da je tekst uočljiv i da je precizno ugovoreno što se korisnik kredita obvezuje platiti banci, da je javni bilježnik ugovor o kreditu i dodatno objasnio, da u vrijeme potpisivanja ugovora i trajanja ugovornog odnosa nije postojala zavaravajuća poslovna praksa od strane tuženice, a da je ugovaranje naknade za obradu kredita dopušten ugovorni element, da je plaćena naknada od 1,5% zaprimljenog iznosa kredita neznatna u odnosu na ukupnu isplatu kredita, da je tužitelj bio više no informiran o svim elementima ugovora o kreditu, njegovim posljedicama i svim značajkama istog, a da sami pregovori koji prethode sklapanju ugovora ne obvezuju i da ih svaka strana može prekinuti kad hoće, da je ugovor o kreditu pisani pravni posao te da za njega vrijedi presumpcija o potpunosti isprave jer se smatra da su sve klauzule koje su stranke željele u njega i unijele.

2.3. Tuženica smatra da je na temelju navedenog u prvostupanjskoj presudi pogrešno primijenjeno materijalno pravo, da je činjenično stanje ostalo potpuno neutvrđeno, a da je ono koje je utvrđeno, pogrešno utvrđeno te da je na pogrešnim činjenicama donesena odluka u ovoj pravnoj stvari, kao i da je došlo do bitne povrede odredaba parničnog postupka jer je presuda u kontradikciji s provedenim dokazima i raspravama u ovoj pravnoj stvari, zatim da pobijana presuda stvara neravnopravan položaj na tržištu te pogoduje jednoj ugovornoj strani dok drugu i sve druge sudionike i građane stavlja u neravnopravan i lošiji položaj od tužitelja pa da je tako povrijeđeno ustavno načelo ravnopravnosti svih građana i načelo pravičnosti, posebno dodaje da je u konkretnom slučaju došlo do zatvaranja obveze, odnosno ispunjena ugovora u cijelosti i da je u primjeni članak 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, kao i da se ništetnost više ne može isticati, zatim da nema osnove za utvrđenje ništetnosti jer su sporne odredbe transparentne, uočljive i jasne, da naknade ne predstavljaju neravnotežu u odnosu ugovornih strana, da je tužitelj bio svjestan ekonomskog značenja ugovorne odredbe, da je volja ugovornih strana jasno i nesumnjivo određena Ugovorom o kreditu i da nema zakonske osnove da se ista tumači, s obzirom da je jasno i nedvojbeno iskazana ugovorom, da ugovor o kreditu predstavlja javnu ispravu, čiju istinitost nije u parničnom postupku dopušteno utvrđivati drugačije nego kako glasi, da nema stjecanja bez osnove i da nisu ispunjene pretpostavke za postavljanje deklaratornog tužbenog zahtjeva, a nastavno niti kondemnatornog te da je ugovor o kreditu sklopljen 2006., dakle prije stupanja Republike Hrvatske u članstvo Europske unije i da je Sud EU nadležan tumačiti pravo Unije u pogledu njegove primjene u državi članici isključivo od dana njezinog pristupanja Uniji, a kako je to izraženo i u odluci C-92/14 od 6. srpnja 2020. u spojenim predmetima C-698/19 i 699/18.

2.4. U odnosu na parnični trošak tuženica ističe da prvostupanjski sud pri odluci o trošku nije bio neovisan i nepristran te da je sudio protivno ZPP-u, da je vrijednost predmeta spora određena suviše visoki i suprotno praksi Vrhovnog suda RH, da osim toga svi troškovi nisu bili nužni jer nije bilo potrebe za dodatnim očitovanjem osim navoda iz tužbe, a naročito zbog toga što visina nije bila sporna te da je isto tako prvostupanjski sud na jednom ročištu mogao provesti sve predložene dokaze. Osporava i trošak pristupa na objavu presude.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Suprotno žalbenim navodima ovaj sud ne nalazi osnovanim žalbeni razlog bitne povrede postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a, budući je prvostupanjski sud za svoje pravne stavove i odluku dao jasne razloge, koji nisu u suprotnosti sa provedenim dokazima i sadržajem isprava, tako da pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, presuda je valjano obrazložena i jasna te sadrži obrazložene razloge o svim odlučnim činjenicama. Nije počinjena niti neka od bitnih povreda postupka, na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 365. stavak 2. ZPP te je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo u odnosu na glavno potraživanje i zakonsku zateznu kamatu, dok je u odnosu na troškove postupka počinjena relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP-a, u svezi članka 40. stavka 3. ZPP-a, koja sadržajno proizlazi iz žalbe tuženice, a što je utjecalo na pravilnost i zakonitost odluke o troškovima postupka.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnom odredbe Ugovora o kreditu: broj 9012079530 od 8. studenog 2006., iz članka 11.3. Ugovora, kojom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita, platiti tuženici naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita, kao i odredba članka 9. Ugovora o kreditu prema kojoj je korisnik kredita dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini određenoj aktima banke, važećim na dan prijevremene otplate kredita te da se naloži tuženici da na ime plaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva isplati tužitelju iznos od 177,49 eura sa zateznim kamatama tekućim od 11. studenog 2006. do isplate, a na ime plaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita iznos od 118,04 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 4. kolovoza 2012.

7. Između stranaka nije sporno da su tužitelj i tuženica sklopili predmetni Ugovor o kreditu kojim je tuženica, kao kreditor, odobrila tužitelju, kao korisniku kredita, kredit za kupnju vozila, u iznosu od 19.416,91 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita i na rok otplate od 84 mjeseca, uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, te da je odredbom članka 11.3. predmetnog ugovora o kreditu ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1,50% od iznosa kredita, a odredbom članka 9. Ugovora naknada za prijevremeno zatvaranja kredita u iznosu utvrđenom aktima banke. Nije sporno da je tužitelj platio predmetne naknade i nije sporna visina postavljenog tužbenog zahtjeva. Sporno je jesu li odredbe predmetnog ugovora o kreditu koje se odnose na predmetne naknade ništetne i ima li tužitelj ima pravo na isplatu navedenih iznosa. Sporna je zastara potraživanja, kao i vrijednost predmeta spora.

8. Prvostupanjski sud je na temelju iskaza tužitelja te na temelju dostavljene materijalne dokumentacije utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, dakle unaprijed formuliranom standardnom ugovoru banke, da tužitelj s tuženicom u svezi predmetnih naknada nije mogao posebno pregovarati i da je ujedno u postupku utvrđeno da se o odredbi članka 11.3. i članka 9. Ugovora i nije pregovaralo, da je tužitelj doveden u neravnopravni položaj u kojem nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog tipskog ugovora i da tuženica nije postupala u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja i da je nesporno tužitelj bio u podređenom slabijem položaju u odnosu na tuženicu, koja je iskoristila svoj položaj jače ugovorne strane i ugovorila naknade za obradu kreditnog zahtjeva i prijevremenu otplatu kredita, a da u ugovoru nije definirano o kakvim se uopće troškovima radi i da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama u smislu članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03; dalje ZZP/03 koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu. Stoga prvostupanjski sud usvaja tužbeni zahtjev tužitelja i dosuđuje tužitelju parnične troškove u iznosu od 1.231,18 eura.

9. Suprotno žalbenim navodima odredbom članka 81. stavka 1. i stavka 2. ZZP/03, koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja na sadržaj odredbe članka 9. i 11.3. Ugovora o kreditu, niti je tuženica u skladu s odredbom članka 81. stavak 4. ZZP-a, dokazala da se o ulaznoj naknadi i naknadi za prijevremeno zatvaranje kredita pregovaralo s tužiteljem pa su, na temelju odredbe članka 87. stavka 1. ZZP- a, odredbe članka 9. i 11.3. Ugovora ništetne. Nadalje, načelo savjesnosti i poštenja podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa.

10. U konkretnom slučaju tuženica nije dokazala opravdanost sporne naknade za obradu kredita u ugovorenom postotku od iznosa kredita jer korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i višu naknadu pa pravilno zaključuje prvostupanjski sud da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženica imala pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Osim toga tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, odnosno koji su to konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita. U odnosu na naknadu za obradu kredita i prijevremenu otplatu kredita Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj: Rev 673/2023-2 od 13. veljače 2024. zauzeo je slijedeći pravni stav: "Imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora odnosno, da se radi o stambenom kreditu, pri čemu je potrošač bio ograničen uvjetima iz Posebne ponude, ostale ugovorne odredbe, a posebice one o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli (a i naknadi za prijevremenu otplatu kredita), za koje je utvrđeno da su nepoštene i time ništetne, može se zaključiti da tuženica nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.“ Isto tako u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022., izraženo je stajalište da paušalno pozivanje tužene banke na svoje opće akte i Tarifu kojom su propisane naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavlja ništa drugo do li nadoknađivanja dijela kamata koje je prema ugovoru trebala dobiti do kraja trajanja ugovora o kreditu, dakle prikrivenu izmaklu dobit. Pri tome, Vrhovni sud Republike Hrvatske naglašava da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji od izmakle dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošačima naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze, već bi banke imale pravo na naknadu onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i pravo na posebnu naknadu za prijevremenu otplatu. U konkretnom slučaju, tuženica nije ni pokušala dokazati visinu eventualnih administrativnih ili nekih drugih troškova vezanih uz prijevremenu otplatu kredita, niti je sukladno članka 81. stavka 4. ZZP/03 predložila dokaze na okolnost da su ugovorne stranke pregovarale o naknadi za obradu kredita i prijevremenu otplatu i o njihovoj visini.

10.1. S obzirom da je u smislu odredbe čl. 81. stavka 4. ZZP na tuženici teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarala o naknadi za obradu kredita i prijevremenoj otplati kredita i visini te naknade, valja reći da se smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, pa tuženica, dakle mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj. Iz predmetnih ugovorih odredbi jasno proizlazi da se radi o standardnim odredbama tipskog ugovora o kreditu, koje sadrže odredbe prema kojima se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% iznosa kredita te prilikom prijevremene otplate kredita platiti naknadu prema Odluci o tarifi Banke na preostali iznos kredita sukladno poslovnoj politici Banke i da se radi o ugovornim odredbama koje su prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, a što podrazumijeva i predmetne odredbe ugovora o kojima tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

11. Dakle, imajući u vidu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača koji se u ugovorima s trgovcima, posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, pa tako i u predmetnom ugovoru, pojavljuju kao „slabija strana“ i da se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je ništetne predmetne odredba Ugovora o kreditu, pri čemu ni u ugovoru o kreditu nije navedeno niti razrađeno što je tužitelj platio ovim naknadama. Osim toga, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, nego da je ponuđena tužitelju kao dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, kao i da nije jasna iz razloga što tuženica u tipskom ugovoru nije navela, a osim toga nije pojasnila tužitelju, što navedenom naknadom podmiruje, tim više što je naknada određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što korisnike kredita dodatno dovodi u neravnopravan položaj jer korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, iako troškovi koje ima banka prilikom obrade kredita nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita. Prvostupanjski sud je imao u vidu sve relevantne odredbe ZZP-a, kao i činjenicu da je plaćanjem jednostrano određenih naknada tužitelj financijski oštećen, što je daljnje prouzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te je pravilno zaključio da su sporne odredba nepoštene, a time i ništetne pa žalbeni navodi tuženice nisu osnovani.

12. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke. Odredbe te Direktive su implementirane u nacionalno zakonodavstvo i to Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12) koji je stupio na snagu 21. srpnja 2012. te se primjenjuje kao nacionalni propis. Do tada to područje bilo je u Republici Hrvatskoj uređeno Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 - dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi do 6. kolovoza 2007., odnosno novim Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07 - dalje: ZZP/07), koji je stupio na snagu 7. kolovoza 2007., a izmijenjen je i dopunjen odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/09), koji je stupio na snagu 16. srpnja 2009. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je 2006., dakle u vrijeme kada Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije pa se na pravni odnos nastao iz tog ugovora izravno ne može primjenjivati pravo Europske unije, već kako je prethodno rečeno nacionalno pravo, čije odredbe treba, a koliko to nacionalno pravo dopušta, tumačiti u duhu prava Europske unije, a to podrazumijeva i pravna shvaćanja suda Europske unije izražena u pojedinim predmetima, ako je ono relevantno za konkretni predmet.

13. U odnosu na daljnje žalbene razloge, ispravno tuženica navodi da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetnih naknada, već je stupanjem na snagu Zakona o potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine“, broj 120/17) propisana zabrana naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljene prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/14), kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita preciznije definirane te naknade. Međutim tuženica nije dokazala opravdanost visine naknade, nesporno je sastavila predmetne ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

14. Nadalje, ispunjenjem ugovora nije nestao uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi o jer su navedene odredbe bile ništetne i nepoštene već od dana sklapanja Ugovora o kreditu, dakle ex tunc pa nisu mogle postati naknadno valjane ispunjenjem ugovora. Člankom 326. stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje ZOO) propisano je da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ništetnost ne može isticati samo ako su kumulativno ispunjene sljedeće pretpostavke: da je ugovor u cijelosti ispunjen i da je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja. Budući da je u konkretnom slučaju tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača zajamčene Zakonom o zaštiti potrošača, što je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na štetu potrošača, ne može se smatrati da je uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi bila zabrana manjeg značaja, pa nisu ispunjene pretpostavke iz članka 326. stavka 2. ZOO. Prema tome, neovisno od okolnosti što je tužiteljica u cijelosti otplatila predmetni kredit, ona nije izgubila pravo isticati ništetnost spornih ugovornih odredbi i isplatu preplaćenih iznosa. Isto tako na ništetnost sud pazi i po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana strana te ispunjenjem ugovora ne nestaje uzrok ništetnosti, kako je već naprijed navedeno pa su stoga neosnovani žalbeni navodi tuženice izneseni u tom pravcu.

15. Stoga se u konkretnom slučaju radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa, a kako to utvrđuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Rev-240/2024-2 od 23. listopada 2024.

16. Prvostupanjski sud je, nadalje, pravilno zaključio da nije osnovan istaknuti prigovor zastare tuženika budući zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primili na temelju ništetnog ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, a u konkretnom slučaju ništetnost je utvrđena prvostupanjskom presudom koja se potvrđuje ovom drugostupanjskom presudom i pri tome se pravilno pozvao na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/2020-2 koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je u konkretnom slučaju ništetnost utvrđena pobijanom presudom, u ovom slučaju nije ni moglo doći do zastare tražbine tužitelja, kako je to pravilno zaključio i sud prvog stupnja." Stoga su neosnovani žalbeni navodi tuženika u odnosu na zastaru potraživanja. Suprotno navodima žalbe, ništetni pravni poslovi (u konkretnom slučaju ugovorne odredbe), ništetni su od trenutka sklapanja, dakle pretpostavke za valjanost pravnog posla treba procijeniti prema vremenu njegova nastanaka pa je pravilno prvostupanjski sud presudio da kamata teče od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate. Stoga nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženice da je kondemnatorni zahtjev u zastari te da je zbog toga, odnosno pomanjkanja pravnog interesa trebalo odbaciti deklaratorni zahtjev tužitelja.

17. Imajući u vidu da je u postupku utvrđeno da su odredbe članka 9. i 11.3. predmetnog ugovora o kreditu prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, odnosno tužitelja te da su temeljem odredbe članka 81. stavka 1. i 2 ZZP-a nepoštene, a temeljem odredbe članka 87. stavka 1. ZZP-a ništetne i da je na temelju tih ništetnih odredaba tužitelj isplatio tuženici novčane iznose navedene u prvostupanjskoj presudi čija visina nije sporna, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je usvojio glavno potraživanje tužitelja sa zakonskom zateznom kamatom, zbog čega je, na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a, valjalo žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu, a pobijanu presudu potvrditi u točki I, II i III izreke.

18. U odnosu na troškove postupka (točka IV izreke prvostupanjske odluke) žalba tuženice je osnovana, kao i u žalbi sadržajno istaknuta relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP-a, u svezi članka 40. stavka 3. ZPP-a, koja je utjecala na pravilnost i zakonitost odluke o troškovima postupka.

18.1. Odredbom članka 40. stavak 1., 2. i 3. ZPP-a propisano je: (stavak 1.) "Ako se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, ali tužitelj u tužbi navede da pristaje da umjesto udovoljenja tom zahtjevu primi određenu novčanu svotu, kao vrijednost predmeta spora uzet će se ta svota.", (stavak 2.) "U drugim slučajevima, kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio.", (stavak 3.) "Ako je u slučaju iz stavka 2. ovoga članka tužitelj vrijednost predmeta spora očito suviše visoko ili suviše nisko naznačio, tako da se postavlja pitanje stvarne nadležnosti, sastava suda, vrste postupka, ovlaštenja na zastupanje ili prava na naknadu troškova postupka, sud će, po službenoj dužnosti ili na prigovor tuženika, najkasnije na pripremnom ročištu, brzo i na prikladan način provjeriti točnost naznačene vrijednosti te rješenjem, protiv kojega nije dopuštena posebna žalba, odrediti vrijednost predmeta spora."

18.2. Iz prvostupanjskog spisa proizlazi:

- da je tužitelj u tužbi označio vrijednost predmeta spora od 1. 579,40 eura

- da je u tužbi postavljen deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti i kondemnatorni tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 295,53 eura,

- da je tužena pravovremeno u odgovoru na tužbu prigovorila naznačenoj vrijednosti predmeta spora kao previsoko određenoj,

- da sud tijekom postupka nije posebnim rješenjem odlučio o navedenom prigovoru tužene.

18.3. U situaciji kada prvostupanjski sud nije odlučio o pravovremenom prigovoru tuženika kojim je istaknut prigovor na suviše visoko ili suviše nisko naznačenu vrijednost predmeta spora, odnosno kada prvostupanjski sud nije provjerio točnost naznačene vrijednosti predmeta spora u smislu odredbe članka 40. stavka 3. ZPP-a, tada se ne može smatrati mjerodavnom vrijednost predmeta spora naznačena u tužbi (ili tijekom postupka, ukoliko je došlo do objektivne preinake tužbe) već je prvostupanjski sud dužan odlučiti o pravovremenom prigovoru tuženika (stav VS RH u odluci Rev- 665/2021 od 06.09.2022.).

18.4. Valja istaknuti i da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 06.06.2022. zauzeto pravno shvaćanje koje glasi: "U postupku u kojem je, povodom pravodobnog prigovora tuženika, propustio provjeriti točnost naznačene vrijednosti predmeta spora najkasnije na pripremnom ročištu, prvostupanjski sud i nakon toga mora odlučiti o prigovoru tuženika i odrediti vrijednost predmeta spora jer propuštanje da se o tome pravodobno odluči (najkasnije na pripremnom ročištu) ne može ići na štetu stranke."

18. 5. Slijedom navedenog prvostupanjski sud je pogrešno prilikom donošenja odluke o trošku kao mjerodavnu vrijednost predmeta spora uzeo iznos naveden u tužbi, a da pri tom prethodno nije odlučio o prigovoru tužene pa je na temelju članka 380. točka 3. ZPP-a, žalba tuženice u odnosu na parnični trošak uvažena te je prvostupanjska odluka ukinuta u točki IV izreke i u tom dijelu je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

18.6. U ponovljenom postupku, sukladno članku 40. stavku 3. ZPP-a, prvostupanjski sud će provjeriti točnost naznačene vrijednosti predmeta spora, te potom posebnim rješenjem odrediti vrijednost predmeta spora (protiv kojeg nije dopuštena posebna žalba), a nakon čega će sukladno utvrđenoj vrijednosti predmeta spora donijeti novu pravilnu i na zakonu osnovanu odluku o trošku.

18.7. Ujedno se prvostupanjskom sudu ukazuje i na pravni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske izražen u više revizijskih odluka koji glasi: „Prema pravnom shvaćanju ovog suda (zauzetom, među ostalim, u odluci Revt156/13 od 7. svibnja 2014.), deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu koji treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na činidbu, ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se tada vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva na činidbu.“, a kako to osnovano u žalbi ističe i tuženica.

19. Na temelju članka 166. stavka 1. ZPP-a, u svezi sa člankom 154. stavak 5. ZPP- a, tuženica je odbijena sa zahtjevom za naknadu troška žalbe jer je sa žalbom uspjela samo u odnosu na parnični trošak koji predstavlja sporedno potraživanje.

20. Iz navedenih razloga odlučeno je kao u izreci presude i rješenja.

Slavonski Brod, 13. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Irena Dikanović-Terzić