Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17

32100 Vinkovci

OIB 77561654785

Poslovni broj: P-762/2023-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima po sucu Ivanu Katičiću kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja RH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Ivanu Kalauzu, odvjetniku u Vinkovcima, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Jurišićeva 4, Zagreb, OIB: 87939104217, zastupana po punomoćniku Jurici Barbariću, odvjetniku u Vinkovcima, nakon održane i zaključene glavne rasprave 10. rujna 2025. u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika RHG, odvjetničke vježbenice u uredu punomoćnika tuženika, 13. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba Ugovora o kreditu broj: 310410 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama od 10. studenog 2004., sklopljenog između pravnog prednika tuženika, Volksbank d.d., kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita, pod nazivom „5. NAKNADE:“ koja glasi: „Korisnik kredita se obvezuje Banci platiti temeljem ovog Ugovora sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama Banke, a naročito sljedeće naknade: 5.1. Administrativna naknada: 1,75% (slovima: jedancijelisedamdesetpetposto) jednokratno na iznos odobrenog kredita.“

II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba točke 9.20. Ugovora o kreditu broj: 310410 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama od 10. studenog 2004., sklopljenog između pravnog prednika tuženika, Volksbank d.d., kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita, koja glasi: „Korisnik kredita može kredit vratiti prijevremeno samo uz posebnu odluku Banke.“

III. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., Jurišićeva 4, Zagreb, OIB: 87939104217, da isplati tužitelju RH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 948,54 eura (slovima: devetstočetrdesetosam eura i pedesetčetiri centa) sa zakonskim zateznim kamatama po stopi od 15% za period od dospijeća do 31. srpnja 2008., zatim u periodu od 1. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, u periodu od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine do isplate određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koje kamate teku kako slijedi:

- na iznos od 397,08 eura od 20. studenog 2004. do isplate,

- na iznos od 551,46 eura od 17. lipnja 2016. do isplate, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., Jurišićeva 4, Zagreb, OIB: 87939104217, da tužitelju RH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi prouzročene parnične troškove u iznosu od 1.214,12 eura (slovima: tisuću dvjestočetrnaest eura i dvanaest centi), sa zateznim kamatama, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude tj. od 13. listopada 2025. do isplate, prema kamatnoj stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

V. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova preko dosuđenog iznosa od 1.214,12 eura (slovima: tisuću dvjestočetrnaest eura i dvanaest centi).

VI. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 28. studenog 2023. podnio tužbu u kojoj navodi da je 10. studenog 2004. sklopio sa Volksbank d.d., pravnim prednikom tuženika, Ugovor o kreditu br.: 310410 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, temeljem kojega je koristio kredit u iznosu od 40.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize Banke važećem na dan korištenja kredita, s rokom otplate kredita od 20 godina. Potraživanje koje je pravni prednik tuženika imao prema tužitelju temeljem gore navedenog ugovora o kreditu, tužitelj je u cijelosti isplatio.

1.1. Navodi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju, radi se o standardno formuliranom ugovoru, pripremljenom od strane tuženika, kao jače/dominantne ugovorne strane, a tužitelj ni na koji način nije bio u mogućnosti utjecati na sadržaj Ugovora, niti pojedinačno pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama.

1.2. Navodi da je prednik tuženika u Ugovor o kreditu ugradio odredbu pod nazivom „5. NAKNADE:“ koja glasi: „Korisnik kredita se obvezuje Banci platiti temeljem ovog Ugovora sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknada Banke, a naročito sljedeće naknade: 5.1. Administrativna naknada: 1,75% (slovima: jedancijelisedamdesetpetposto) jednokratno na iznos odobrenog kredita.“ Isto tako, tuženik je u navedeni Ugovor ugradio i odredbu 9.20. koja glasi: „Korisnik kredita može kredit vratiti prijevremeno samo uz posebnu odluku Banke.“

1.3. Tužitelj navodi da prednik tuženika prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora sa tužiteljem nije pojedinačno pregovarao niti je Ugovorom utvrdio koliko će iznositi naknada za obradu zahtjeva jer prednik tuženika nije tužitelju točno prezentirao koje će on troškove točno imati u vezi postupka odobravanja kredita pa da bi iste tužitelj morao naknaditi, niti mu je objasnio strukturu tih troškova i zašto su iznosi tih naknada u izravnoj korelaciji sa iznosom kredita koji se traži. Također, u Ugovoru o kreditu nije navedeno po kojem će se tečaju obračunati naknade, da li po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju, a dodatno nije ni precizirano, niti da li će biti relevantan tečaj na dan sklapanja Ugovora, na dan isplate kredita ili na neki treći dan. Također, prednik tuženika prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora sa tužiteljem nije pojedinačno pregovarao niti je Ugovorom utvrdio o čemu će ovisiti njegova odluka o eventualnom zahtjevu tužitelja za prijevremeno vraćanje kredita niti da li će tužitelj morati platiti naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita i koliko će iznosi ta naknada.

1.4. Tužitelj smatra da je iz navedenog očito je kako se radi o jednostranim odlukama tuženika o kojima se nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj mogao utjecati na sadržaj navedenih ugovornih odredba, poglavito jer se radilo o odredbama unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Takav način određivanja naknada potpuno je netransparentan za tužitelja kao potrošača, pa je to prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su stoga takve odredbe Ugovora protivne načelu savjesnosti i poštenja i posljedično ništetne. Stoga su navedeni uglavci ugovora protivni kogentnim odredbama Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi za vrijeme zaključenja ugovora, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovornih odredaba njihova ništetnost. Jednako tako tuženik prije zaključenja predmetnog ugovora o kreditu nije kao trgovac u cijelosti informirao tužitelja kao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je također imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

1.5. Tužitelj navodi da je tuženik dana 19. studenog 2004. naplatio od tužitelja iznos od 397,08 eura temeljem nepoštene i ništetne odredbe Ugovora o kreditu o jednokratnoj naknadi za obradu kredita, a 16. lipnja 2016. iznos od 551,46 eura temeljem nepoštene i ništetne odredbe Ugovora o kreditu o prijevremenoj otplati kredita, te tužitelj potražuje od tuženika da mu vrati navedeni iznos koji je primio odnosno više naplatio od tužitelja na osnovi ništetnih ugovornih odredbi o jednokratnoj naknadi za obradu kredita i temeljem ništetnih ugovornih odredbi o prijevremenoj otplati kredita.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Vinkovcima iz razloga što je predmetnim ugovorom o kreditu ugovorena nadležnost suda u Zagrebu.

2.1. Dalje navodi da u ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz parnice „Potrošač“ jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju.

2.2. Navodi da nema nikakvog zakonskog uporišta u tada primjenjivim propisima, a niti uporišta u sudskoj praksi, da ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo na naknadu za obradu ugovora o kreditu, tj. naknadi za odobrenje ugovora o kreditu i naknadu za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva. Štoviše, propisi koji su tada bili na snazi nisu predviđali zabranu takvih naknada.

2.3. Vezano za ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita tužitelj navodi da članak 342. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima propisuje da je vjerovnik u obveznom odnosu ovlašten od dužnika zahtijevati ispunjenje obveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi. Kad dužnik ne ispuni obvezu ili zakasni s njezinim ispunjenjem, vjerovnik ima pravo zahtijevati i popravljanje štete koju je zbog toga pretrpio. Radi evaluacije štete koja prijevremenom otplatom može nastati tuženiku, mora se uzeti u obzir da je tuženik financijska institucija - banka, zbog čega tuženik podliježe specifičnom pravnom režimu. Naime, trenutkom prijevremene otplate kredita narušava se likvidonosna i kamatonosna struktura bilance tuženika s obzirom da prijevremenom otplatom tuženik mora predmetno potraživanje izbrisati iz svoje aktive, dok u pasivi tuženik još uvijek ima dugoročnu obvezu iz koje je financiran predmetni plasman za tužitelja. Ova operacija ne može se izbjeći te se njome izravno uzrokuje smanjenje neto kamatnih prihoda tuženika. Posljedica knjiženja predmetne prijevremene otplate je činjenica da tuženik u izvorima financiranja i dalje ima kamatne troškove za kreditnu liniju iz koje je financiran plasman koji je bio potreban kreditiranje tužitelja, dok istovremeno tuženik gubi kamatne prihode tužiteljevom prijevremenom otplatom. Zbog svega ovoga, tuženikova imovina i obveze postaju ročno neusklađene, a upravo je ovakvo stanje bilance zabranjeno te se sankcionira na temelju Zakona o kreditnim institucijama kojeg tuženik mora poštivati.

2.4. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva i ističe prigovor zastare.

3. Očitujući se na navode iz odgovora na tužbu tužitelj ističe da je neosnovan prigovor zastare potraživanja, te navodi da je po tom pitanju Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici Odjela od 30. siječnja 2020. donio pravno shvaćanje da zastara kod restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

3.1. Navod da je prednik tuženika u ugovor o kreditu ugradio odredbu kojom je određena administrativna naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1,75% od iznosa od odobrenog kredita, ali o toj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo i iz nje nije vidljivo na što se navedena naknada odnosi, od kojih se troškova sastoji te zašto je određena baš u tom iznosu.

3.2. Također navodi da tužitelju nisu bili poznati uvjeti pod kojima kredit može prijevremeno otplatiti, kao ni naknada koju će mu banka zaračunati u slučaju prijevremene otplate kredita. Također tužitelj kao potrošač nije mogao imati nikakav utjecaj na sadržaj spornih odredbi, poglavito jer se radilo o odredbama unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

4. Podneskom od 17. ožujka 2025. tužitelj je odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 2.275,55 eura, te se tužnik protivio ovako određenoj vrijednosti predmeta spora.

5. Na pripremnom ročištu od 1. srpnja 2025. tuženik je naveo da ne osporava visinu tužbenog zahtjeva, dok i dalje osporava osnovu.

6. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao ugovor o kreditu (stranica 6.-16. spisa), prometna kartica po kreditu (stranica 17. -28. spisa), dopis tuženika (stranica 29. spisa), te je saslušao tužitelja.

7. Na temelju ocjene provedenih dokaza sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje u tekstu: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

8. Rješenjem broj: P-762/2023-7 od 13. veljače 2024. odbijen je prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Vinkovcima.

9. U odnosu na prigovor tuženika da je vrijednost predmeta spora suviše visoko naznačena, sud je raspravnim rješenjem od 1. srpnja 2025. odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 2.275,55 eura, jer smatra da se u ovoj pravnoj stvari dokazi izvode u pogledu deklaratornog zahtjeva i zahtjeva za isplatu, tj. više zahtjeva. Stoga je vrijednost predmeta spora određena prema zbroju vrijednosti oba zahtjeva, a sve sukladno članku 37. stavak 1.i članka 40. stavka 3. ZPP.

10. Tijekom postupka nije sporna aktivna i pasivna legitimacija, nije sporno da su tužitelj i prednik tuženika sklopili 10. studenog 2004. ugovor o kreditu broj: 310410, temeljem kojega je koristio kredit u iznosu od 40.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize Banke važećem na dan korištenja kredita, s rokom otplate kredita od 20 godina. Nije sporno da su točkom 5.1. ugovora ugovorena administrativna naknada od 1,75 % na iznos kredita, a točkom 9.20. je ugovoreno da korisnik kredita može kredit vratiti prijevremeno samo uz posebnu odluku Banke. Nije sporno da je tužitelj na ime naknade za obradu kredita platio iznos od 2.991,79 kuna, a na ime naknade za zatvaranje kredita platio iznos od 4.155,00 kuna.

11. Sporno je jesu li ništetne odredbe ugovora o kreditu temeljem kojih je tužitelju naplaćena naknada za obradu kredita i naknada za zatvaranje kredita, te je sporno je li nastupila zastara tužiteljevog potraživanja.

12. Saslušan u svojstvu parnične stranke tužitelj je naveo da je imao namjeru kupiti stana na kredit te se raspitivao u bankama u [adresa] i na kraju se odlučio za Volksbank d.d. jer mu se kredit kod njih činio najpovoljniji. Naveo je da je ugovor o kreditu sadržavao i odredbe o plaćanju naknade za obradu kredita kao i odredbu da će u slučaju prijevremene otplate kredita banka donijeti posebnu odluku o iznosu naknade za prijevremenu otplatu kredita, te je on za ove odredbe saznao tek kad je ugovor napisan od strane banke i kada mu je predan na uvid. On je o tome razgovarao sa službenikom banke i rečeno mu je da su ove odredbe uobičajeni sastavni dio ugovora, da moraju biti u ugovoru i da se te naknade odnose na troškove koje ima banka, iako mu nije rečeno koji bi to bili troškovi. On je pristao potpisati ugovor jer mu je bio potreban novac za kupnju stana. Naveo je da u trenutku potpisa ugovora nije znao koji novčani iznos bi trebao platiti na ime naknade za obradu kredit, a niti koji ne ime naknade za prijevremenu otplatu kredita. Naveo je da sa bankom nije mogao pregovarati oko postotka naknade za obradu kredita niti oko iznosa naknade za prijevremenu otplatu kredita.

13. Saslušanjem tužitelja utvrđeno je da je tužitelj od strane službenika banke bio informiran o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita i naknade za zatvaranje kredita, da naknada za obradu kredita iznosi 1,75 % iznosa kredita, a da će naknadu za zatvaranje kredita odrediti banka svojom odlukom. Također je utvrđeno da tužitelj nije bio informiran na što konkretno se te naknade odnose, te o naknadi nije mogao pregovarati. Također je utvrđeno da je Ugovor bio unaprijed sastavljen i da je u njemu bila određena naknada o kojoj tužitelj nije mogao pregovarati.

14. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/03., dalje u tekstu: ZZP) između ostalog je propisano da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

15. Nadalje, odredbom članka 81. stavka 1. ZZP propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. istog članka propisano je da se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje stavkom 4. istog članka propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

16. Odredbom članka 87. stavka 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

17. Slijedom navedenog, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita, naknadi za zatvaranje kredita i visini tih naknada. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već iz predmetnih odredbi Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,75% iznosa kredita, te da će visinu naknade za zatvaranje kredita odrediti banka posebnom odlukom.

18. Sukladno odredbi članka 295. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23., dalje u tekstu: ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva.

19. Slijedom toga, o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može se pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornim odredba Ugovora.

20. Nadalje, sud prihvaća da je prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita tuženik imao određene troškove, koji se "pokrivaju" tom naknadom, Sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Naprotiv da su zaista ugovorenim naknadama za obradu zahtjeva i odobravanje kredita "pokriveni", odnosno plaćeni stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita.

21. Budući iz provedenih dokaza proizlazi da je predmetni ugovor o kreditu pripremila banka, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužitelj mogao pojedinačno pregovarati. Obzirom je tužitelj na temelju članka 5.1. i članka 9.20. Ugovora o kreditu platio tuženiku naknadu za obradu kredita i naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu kako je to ranije navedeno, to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da su navedene odredbe Ugovora nepoštene, temeljem odredbe članka 81. stavak 1. ZZP, te ništetne u smislu članka 87. stavak 1. ZZP.

22. Tijekom postupka je utvrđeno da tužitelj ima status potrošača. Naime, prema odredbi članka 3. točke 1. ZZP, i prema svim kasnijim izmjenama istoga zakona, određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

22.1. Uvidom u zaključeni ugovor o kreditu i saslušanjem tužitelja utvrđeno je da je ugovor tužitelj zaključio kao fizička osoba i da joj je isti kredit odobren kao namjenski za kupovinu kuće.

22.2. Obzirom na navedeno, stav je suda da tužitelju pripada pravo na pravnu zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača i to iz razloga jer njegovo svojstvo potrošača proizlazi iz samih odredbi zaključenog ugovora o kreditu, iz kojeg je vidljivo da namjena istog kredita nije bila za nikakve poslovne, obrtničke ili druge namjene, a tuženik tijekom postupka nije niti pokušavao dokazivati drugačije.

23. Slijedom navedenoga sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da su ništetne odredbe članka 5.1. i članka 9.20. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena administrativna naknada od 1,75% te na iznos kredita, te kojom je ugovoreno da korisnik kredita može kredit vratiti prijevremeno samo uz posebnu odluku banke.

24. Kako su navedene odredbe Ugovora o kreditu ništetne, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi, te je sukladno članku 323. ZOO tuženik dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na povrat iznosa koji je naplaćen na ime naknade za obradu kredita u iznosu od 397,08 eura i naknade za zatvaranje kredita u iznosu od 551,46 eura.

25. Također treba navesti da na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 5. studenog 2020. usvojen zaključak broj: Su-IV-308/2020 prema kojem ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.

26. Prigovor zastare je neosnovan, jer je člankom 328. ZOO propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti dijela ugovora o kreditu.

26.1. Vezano za zahtjev za isplatu, treba navesti da se radi o restitucijskom zahtjevu te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

27. Tužitelju na dosuđeni iznos pripadaju zatezne kamate temeljem članka 1115. ZOO od dana stjecanja (naplate naknade), jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Iz prometne kartice po kreditu je vidljivo da je je naknada za odobrenje kredita naplaćena 19. studenog 2004. a naknada za zatvaranje kredita je naplaćena 17. lipnja 2016., pa su zatezne kamate dosuđene od dana naplate svake pojedine naknade. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno članku 29. stavak 2. ZOO.

28. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 1., članka 155. i članka 164. ZPP-a, te kako je tužitelj u cijelosti uspio u sporu, to mu je tuženik dužan naknaditi trošak postupka.

29. Sud je tužitelju priznao trošak za sastav tužbe u vrijednosti od 100 bodova sukladno Tbr. 7. točki 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 138/23, dalje u tekstu: Tarifa), za sastav podneska od 23. siječnja 2024. u vrijednosti 100 bodova sukladno Tbr. 8. točki 1. Tarife, za zastupanje na ročištima od 1. srpnja 2025. i 10. rujna 2025. u vrijednosti 100 bodova za svako ročište sukladno Tbr. 9. točki 1. Tarife, za pristup ročištu za objavu presude u vrijednosti od 50 boda sukladno Tbr. 9. točki 3. Tarife, odnosno ukupno 450 bodova. Kada se vrijednost boda pomnoži sa 2,00 eura sukladno Tbr. 54. Tarife dobije se iznos od 900,00 eura. Tužitelju pripada PDV na navedeni trošak u iznosu od 225,00 eura sukladno Tbr. 46 Tarife, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 19,91 eura i na presudu u iznosu od 69,21 eura, odnosno ukupno 1.214,12 eura.

30. Sud tužitelju nije priznao trošak za sastav zahtjeva za dostavu dokumentacije od 27. listopada 2023. jer tužitelj nije dostavio dokaz da je navedeni zahtjev sastavio odvjetnik, a iz dopisa tuženika od 2. studenog 2023. (stranica 29. spisa) je vidljivo da je tuženik dokumentaciju dostavio izravno tužitelju. Sud tužitelju nije priznao trošak za sastav podneska od 17. ožujka 2025. kojim podneskom je tužitelj odredio vrijednost predmeta spora iz razloga što je tužitelj vrijednost predmeta spora bio dužan odrediti već u tužbi, a u navedenom podnesku i sam tužitelj navodi da je omaškom u tužbi naznačio pogrešnu vrijednost predmeta spora.

31. Na dosuđeni trošak tužitelju pripadaju zatezne kamate od presuđenja, sukladno članku 30. Ovršnog zakona (Narodne novine, broj: 112/12., 25/13., 93/14., 55/16. i 73/17., 131/20., 114/22. i 6/24.) i članku 29. stavak 1. i 2. ZOO.

32. Zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova je odbijen temeljem članka 154. stavak 1. ZPP.

33. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Vinkovcima, 13. listopada 2025.

Sudac:

Ivan Katičić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana prijema ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi ovom sudu pisano, a o istoj odlučuje županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Odvjetnik Ivan Kalauz, I. Gundulića 2, [adresa] Vinkovci – pun. tužitelja

2. Odvjetnik Jurica Barbarić, M. A. Reljkovića 4, [adresa] Vinkovci – pun. tuženika