REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD SLAVONSKI BROD

Tome Skalice 2

35000 SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: Gž-751/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Irene Dikanović-Terzić predsjednice vijeća, te Draženke Ilak članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Lidije Klašnja-Petrović članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ES iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marku Vučiniću, odvjetniku iz Rijeke, protiv tuženice Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug iz Zagreba, radi isplate, rješavajući žalbu tuženice protiv presude Općinskog suda u Rijeci od 8. srpnja 2025., poslovni broj: P-927/2024-13., u sjednici vijeća održanoj 13. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženice Addiko bank d.d. Split djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično se prihvaća, te se presuda Općinskog Rijeci od 8. srpnja 2025., poslovni broj: P-927/2024-13

1. potvrđuje u točkama I. i II. izreke,

2. preinačuje u točki III. izreke (troškovi postupka) i rješava se tako da se nalaže tuženiku da tužitelju plati troškove parničnog postupka u iznosu od 303,10 eura (umjesto iznosa od 1.053,10 eura) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 8. srpnja 2025. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

II. Odbija se tuženica sa zahtjevom za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 3 Ugovora o kreditu broj: 396-235/2005 od 19.09.2005. godine, potvrđen od strane Javnog bilježnika Radosne Mavrinac OU249/2005 od 23.09.2005.godine, u dijelu koja glasi: „NAKNADA 1,50% (jedan zarez pedeset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom korištenja kredita“.

II Nalaže se tuženiku da tužitelju s osnova naknade za obradu kredita isplati iznos od 233,08 EUR (dvijestotridesettrieuraiosamcenti), s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 27.09.2005. i to do po stopi od 15% godišnje do 31.12.2007., po stopi od 14% godišnje od 01.01.2008. do 30.06.2011., po stopi od 12% godišnje od 01.07.2011. do 31.07.2015., od 01.08.2015. do 29.12.2022. sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%-tna poena, od 01.01.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku da plati tužitelju parnične troškove u iznosu od 1.053,10 eur sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 08. srpnja 2025. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana."

2. Protiv presude tuženica je pravovremeno podnijela žalbu, zbog žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. točki 1. -3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 155/23 – dalje: ZPP ). Tuženica u žalbi navodi da presuda ima nedostatke zbog kojih se ne može ispitati i da je u prvostupanjskom postupku počinjena bitna povreda postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 7. i 8. ZPP-a. Ističe da je tužitelj kao potrošač prije sklapanja ugovora bio upoznat s obvezom plaćanja naknade za obradu kredita u točno određenom iznosu, te da se iznos od 233,08 eura zasigurno ne može smatrati iznosom koji je nerazmjeran u odnosu na odobreni iznos kredita. Osim toga ističe da su navedene odredbe Ugovora o kreditu o naknadi jasne i nedvosmislene, te precizne i kao takve dopuštene. Ustraje u prigovoru zastare. Osim toga smatra da je vrijednost predmeta spora pogrešno označena čemu je prigovarala još u odgovoru na tužbu, a zbog toga je i odluka o parničnom trošku nepravilna. Predlaže da se prvostupanjska presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije u cijelosti i da joj se nadoknade troškovi parničnog postupka ili da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži trošak sastava žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Prvostupanjski sud proveo je sve predložene dokaze koje je savjesno i brižljivo ocijenio. Time što tuženica drugačije tumači provedene dokaze nego što to čini prvostupanjski sud, nije počinjena bitna povreda postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 7. i 8. ZPP-a, na koje se ukazuje u žalbi.

6. Prvostupanjska presuda sadrži jasne razloge o svim odlučnim činjenicama koji nisu u suprotnosti sa provedenim dokazima stoga prilikom donošenja pobijane presude nije počinjena bitna povreda postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju se također ukazuje u žalbi, a nisu počinjene niti bitne povrede postupka iz točki 2., 4., 8., 9., 13. i 14. stavak 2. članak 354. ZPP-a, na koje se pazi po službenoj dužnosti, prema članku 365. stavku 2. ZPP-a.

7. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu članka 8. ZPP-a.

8. Žalbenim prigovorima tuženice nije dovedena u pitanje pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o nepoštenosti i ništetnosti sporne ugovorne odredbe ugovora o kreditu koji se odnosi na naknadu za obradu kredita.

9. Tuženica nakon provedenog prvostupanjskog postupka nije uspješno osporila status tužitelja kao potrošača, odnosno da se radi o potrošačkom ugovoru, a imajući u vidu okolnosti sklapanja ugovora o kreditu, nema dvojbe da je predmetni ugovor tužitelj sklopio s tuženicom prema unaprijed pripremljenom sadržaju predloženom od strane tuženice – banke, te da tužitelj nije utjecao, niti je mogao utjecati na sadržaj ugovornih odredbi. S obzirom na položaj tužitelja u konkretnom ugovoru, u vezi sa njegovom prirodom i svrhom, tužitelj nije ni trebao dokazivati svojstvo potrošača na bilo koji drugi način, budući je njegovo svojstvo potrošača potvrđeno sadržajem ugovora o kreditu.

10. Između stranaka nije sporno da su tužitelj i tuženica sklopili predmetni ugovor o kreditu kojim je tuženica, kreditor, odobrila tužitelju, korisniku kredita, kredit za kupnju novog motornog vozila u iznosu od 24.465,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, na rok otplate 84 mjeseca, te da je odredbom članka 3. predmetnog ugovora o kreditu ugovorena jednokratna naknada u iznosu od 1,50% od iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom korištenja kredita i da je tužitelj po tom osnovu platio iznos od 233,08 eura. Sporno je da li je odredba predmetnog ugovora o kreditu koje se odnosi na predmetnu naknadu ništetna i ima li tužitelj pravo na isplatu navedenog iznosa.

11. Prvostupanjski sud je na temelju iskaza tužitelja utvrdio da se o citiranoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, te da od strane tuženice nije tužitelju dano objašnjenje na što se odnosi 1,50% iznosa kredita, te kako se izračunava i na što se odnosi navedena naknada. Prvostupanjski sud zaključuje da je navedenom odredbom nepobitno uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača, te da je navedena odredba nepoštena u smislu odredbe članka 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 – dalje ZZP-a), a time i sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a ništetna.

12. Odredbom članka 81. stavka 1. i stavka 2. ZZP-a propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te da je sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna.

13. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženice kojima smatra da je prvotno trebalo utvrditi jesu li sporne odredbe jasne, lako razumljive i uočljive te ukoliko jesu, kao u konkretnom slučaju, uopće nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost, a to stoga jer iz predmetnog ugovora uopće nije jasno na što se naplaćena naknada odnosi, pa se može samo pretpostavljati da se odnosi na naknadu za obradu kredita i da tužitelju nitko nije objasnio kakvu naknadu plaća i što predstavlja plaćeni iznos od 1,50% od iznosa kredita pa se nikako ne radi o jasnoj i lako razumljivo odredbi.

14. Osim toga, ovdje svakako valja naglasiti da je Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

15. Pri tome, valja još dodati da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 1201/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite ("Narodne novine" broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženica, koja je nesporno sastavila predmetnu ugovornu odredbu o troškovima naknade za obradu kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazala opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

16. Pri tome sama činjenica da je trošak obrade kredita određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženica imala pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita, slijedom čega su žalbeni navodi neosnovani.

17. Suprotno žalbenim navodima, pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim prigovor zastare.

18. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO) kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa je prvostupanjski sud pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovanim, i to kako u odnosu na glavnicu, tako i kamate koje zastarijevaju tek zastarom glavnog potraživanja.

19. Suprotno žalbenim navodima tuženice pravilno je sud utvrdio da je u smislu odredbe članka 1115. ZOO-a, tuženica nepošten stjecatelj, jer je odgovorna za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe kojom je povrijedila interese i prava tužitelja, potrošača, jer je spornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita i to u visini od 1,50% od iznosa kredita, nametnula tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja pa je stoga tužitelj ovlašten tražiti zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade, jer je tuženica kao nesavjestan stjecatelj dužna platiti kamatu od dana stjecanja predmetnog iznosa.

16. Slijedom navedenog pravilno je prvostupanjski sud dosudio tužitelju zatraženi iznos od 233,08 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 27. rujna 2005.

17. Pravilno međutim tuženica u žalbi ukazuje, a na isto je ukazivala i tijekom postupka, da je vrijednost predmeta spora u ovom predmetu pogrešno označena.

17.1. Naime, u situaciji kao što je predmetna, kada je predmet spora zahtjev tužitelja za isplatom, a koji zahtjev ovisi o prethodnom rješenju pitanja ništetnosti dijela ugovornih odredbi ugovora o kreditu i to onih koje se odnose na naknadu, u kojem je pravcu tužitelj postavio deklaratorni tužbeni zahtjev, takvi zahtjevi ne mogu se smatrati kao dva različita zahtjeva u smislu članka 37. stavka 1. ZPP-a, već se radi o situaciji iz članka 187. stavka 3. ZPP-a. U tom slučaju, deklaratorni zahtjev uz tužbeni zahtjev za isplatu služi samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva za isplatu i ne može se uzeti u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, nego se vrijednost predmeta spora određuje samo prema vrijednosti zahtjeva za isplatu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama Rev-1170/20 od 25. listopada 2023., Rev- 1927/17 od 18. siječnja 2022., Revt-156/13 od 7. svibnja 2014.).

17.2. U ovom predmetu tužbeni zahtjev na isplatu predstavlja iznos od 233,08 eura, pa je pravilnom primjenom materijalnog procesnog prava, trošak postupka koji tužitelju pripada temeljem odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a, trebalo odmjeriti upravo prema toj vrijednosti predmeta spora, a ne kako je to sud prvoga stupnja učinio prema vrijednosti predmeta spora od 1.563,08 eura koja čini zbroj deklaratornog i kondemnatornog zahtjeva.

17.3. Dakle, pravilnom primjenom tužitelju pripada pravo na trošak sastava tužbe u iznosu od 50,00 eura, prema Tbr. 7. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2022 dalje: Tarifa), trošak sastava podneska od 16. rujna 2024. u iznosu od 50,00 eura, prema Tbr. 8 točki 1. Tarife, trošak zastupanja po punomoćniku na dva ročišta u iznosu od po 50,00 eura svako, prema Tbr. 9. točki 1. Tarife što ukupno iznosi 200,00 eura odnosno uvećano za PDV od 50,00 eura, iznosi 250,00 eura. Ovom je trošku dodan i trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu u iznosu od po 26,55 eura, što se žalbom nije osporavalo, tako da ukupni trošak tužitelja iznosi 303,10 eura, umjesto iznosa od 1.053,10 eura.

18. Slijedom navedenoga, a na temelju članka 368. stavak 1. ZPP-a, valjalo je kao neosnovanu odbiti žalbu tuženice i potvrditi prvostupanjsku presudu pod točkama I. i II. izreke. Žalba tuženice djelomično je osnovana u pogledu odluke o troškovima postupka, kako je to i naprijed obrazloženo, zbog čega je prvostupanjska presuda preinačena pod točkom III. izreke. Ova se odluka temelji na članku 380. točka 3. ZPP-a.

19. Odluka o troškovima žalbenog postupka pod točkom II. izreke ove drugostupanjske presude temelji se na članku 166. stavak 1. i 2. ZPP-a. Odbijen je zahtjev tuženice za naknadom troškova sastava žalbe i sudskih pristojbi za žalbu, budući se uspjeh u žalbenom postupku određuje prema uspjehu u odnosu na glavni zahtjev, a žalba tuženice je glede glavne stvari odbijena kao neosnovana.

20. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.

Slavonski Brod, 13. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Irena Dikanović-Terzić