Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3820/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sucu toga suda Sanje Joka Umićević kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja MD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Juri Grbavcu, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika Republika Hrvatska, zastupana po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-365/2023 od 18. srpnja 2025., dana 13. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-365/2023 od 18. srpnja 2025. u dijelu točke I. izreke kojim je tuženiku naloženo platiti tužitelju iznos od 774,89 eura i u dijelu točke II. izreke kojim je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.687,50 eura.

II Preinačuje se navedena presuda u dijelu točke II. izreke kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak preko iznosa od 1.687,50 eura do iznosa od 2.617,93 eura (za 930,43 eura) i odlučuje:

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 930,43 eura.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe.

IV Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom presuđeno je:

„I. Dužna je tužena Republika Hrvatska u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 774,89 eura (prije 5.838,43 kune) sa zateznim kamatama uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.siječnja 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1. siječnja 2024. godine do isplate prema stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, koje teku na taj iznos od 15. srpnja 2019. pa do isplate, dok se za više zatraženi iznos od 13,64 eura ( prije 102,74 kune) tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

II. Dužna je tužena u roku od 15 dana isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.617,93 eura, zajedno sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od presuđenja do isplate prema stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena.“

2. Protiv dijela te presude u točki I. izreke kojim je tuženiku naloženo platiti tužitelju iznos od 774,89 eura kao i protiv točke II. izreke žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se prvostupanjska presuda ukine i odbaci tužba odnosno preinači prema žalbenim navodima tj. ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži trošak žalbe.

3. U odgovoru na žalbu tužitelj osporava osnovanost žalbenih navoda te predlaže odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu. Traži trošak odgovora na žalbu.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu razlike između ugovorene zaštićene i tržišne najamnine, a u odnosu na stan koji se nalazi u [adresa].

6. U ovom predmetu radi se o sporu male vrijednosti te sukladno čl. 467. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 142/22 i 155/23 - dalje: ZPP) presuda se može pobijati samo zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP osim iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

7. Iz provedenog postupka proizlazi da je tužitelj vlasnik stana u [adresa] na adresi [adresa] izgrađenoj na čest. zgr. [katastarska čestica] stambena zgrada upisana [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]; da je presudom Županijskog suda u Splitu, Gžn-6/12 od 5. prosinca 2012. sud nadomjestio ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom između tužitelja kao najmodavca i SD kao zaštićenog najmoprimca tog stana te je utvrđena zaštićena najamnina u iznosu od 160,59 kuna; da korisna površina predmetnog stana iznosi 68,02 m[2] , da tržišna cijena najamnine za stan u tom dijelu grada iznosi 12,00 eura po m[2] pa bi tržišna najamnina za predmetni stan iznosila na dan dospijeća 6.022,00 kune odnosno umanjeno za iznos zaštićene najamnine iznos od 5.838,43 kune tj. 774,89 eura.

8. Na utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo kada je naložio tuženiku platiti tužitelju iznos od 774,89 eura tj. kada je odlučio kao u dijelu točke I. izreke prvostupanjske presude.

9. U postupku prvog stupnja nisu ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP u svezi čl. 467. st. 1. ZPP, a nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koju ističe žalitelj jer prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 14. ZPP koju također ističe žalitelj jer je prije podnošenja tužbe u ovom predmetu proveden zakonom predviđeni postupak mirnog ostvarivanja prava.

10. Naime, žalitelj je podnio zahtjev za mirno rješenje spora tuženiku 18. ožujka 2014. te je u istome naveo da potražuje isplatu razlike između tržišne najamnine za predmetni stan i iznosa zaštićene najamnine počev od 18. ožujka 2009. pa nadalje dok je tuženik po nadležnom državnom odvjetništvu otklonio zahtjev tužitelja za mirno rješenje spora uz shvaćanje da tužitelj ni za koje razdoblje nema prava na isplatu te na taj način obzirom je i ovdje u odgovoru na tužbu tuženik osporio tužbeni zahtjev valja smatrati da je tužitelj prilaganjem zahtjeva za mirno rješenje spora i odgovorom na taj zahtjev ispunio svoju obvezu iz čl. 186.a ZPP. Naime i u situaciji da se tužitelj ponovno obratio prije podnošenja tužbe u ovom predmetu s novim zahtjevom izvjesno je da bi takav zahtjev bio odbijen od strane tuženika (po nadležnom državnom odvjetništvu).

11. Odredbom čl. 31. st. 1. Zakona o najmu stanova („Narodne novine“, broj: 91/96, 48/98, 66/98, 22/06 i 68/18 - dalje: ZNS) je propisano da vlasnik stana i osoba koja je do stupanja toga zakona imala stanarsko pravo na tom stanu, te je stupanjem na snagu toga zakona stekla status najmoprimca, sklapaju ugovor o najmu stana na neodređeno vrijeme, s time da najmoprimac za to vrijeme ima pravo ugovoriti zaštićenu najamninu. Pri tome je vlasnik stana dužan održavati stan koji se daje u najam (čl. 13. ZNS) Isto tako, odredbom čl. 7. ZNS propisano je da se zaštićena najamnina određuje na temelju uvjeta i mjerila koje utvrđuje Vlada Republike Hrvatske.

11.1. Nadalje prema odredbi čl. 30. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14) propisano je da je pravo vlasništva stvarno pravo na određenoj stvari koje ovlašćuje svog nositelja da s tom stvari i koristima od nje čini što ga je volja te da svakoga drugoga od toga isključi, ako to nije protivno tuđim pravima ni zakonskim ograničenjima.

11.2. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je propisivanjem gore navedenih ograničenja za vlasnike stanova sa zaštićenim najmoprimcima došlo do miješanja u njihovo pravo na mirno uživanje vlasništva zajamčeno čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnim sloboda („Narodne novine“, Međunarodni ugovori, broj: 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10 – dalje: Konvencija). Takvim miješanjem tuženika, nametnut je vlasnicima nekretnina u kojima žive zaštićeni najmoprimci pretjerani teret koji se ne može opravdati pravednom raspodjelom socijalnog i financijskog tereta u uvjetima društvenih reformi. Naime, pri uređenju prava zaštićenih najmoprimaca na stanovima u privatnom vlasništvu bitno je narušena ravnoteža u pravima vlasnika stanova u vidu razlike između zaštićene i tržišne najamnine.

11.3. Upravo ovakvo stajalište proizlazi iz presude Statileo protiv Hrvatske (Zahtjev br. 12027/10) od 10. srpnja 2014. koji je donio Europski suda za ljudska prava (dalje: ESLJP), te je u tom postupku ESLJP u t. 117 presude sud utvrdio da je sadašnjim zakonodavstvom došlo do povrede čl. 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju, kojim je propisano da svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva, te se nitko ne smije lišiti svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Naime, stajalište je ESLJP da je došlo do miješanja u vlasnička prava vlasnika stanova na temelju odredbi Zakona o najmu stanova, jer zaštićeni najmoprimci tj. zaštićeni najam ima za posljedicu niz ograničenja koja onemogućavaju najmodavce, vlasnike stanova, u ostvarivanju prava na korištenje svoje imovine. Ta se ograničenja odnose na nemogućnost fizičkog posjedovanja stanova jer su zaštićeni najmoprimci u stanovima na neodređeno vrijeme, te su vlasnici onemogućeni i u pravu na iznajmljivanje stanova, a što uključuje pravo na dobivanje tržišne najamnine, kao i u pravu na otkaz najma.

11.4. Odluke ESLJP u Strassbourgu kojima je utvrđena povreda Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i pridružujućih Protokola obvezatna je za sve sudove u Republici Hrvatskoj i ona djeluje prema svima, a kako je to jasno izraženo i u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-745/1999 od 8. studenoga 2000. („Narodne novine“, broj 112/00). Naime, Ustavni sud Republike Hrvatske je u toj odluci zauzeo načelno ustavnopravno stajalište da svaka nesuglasnost nacionalnog zakona s Konvencijom ujedno znači i nesuglasnost nacionalnog zakona s načelom vladavine prava propisanim čl. 3., načelom ustavnosti i zakonitosti propisanim čl. 5. i načelom pravnog monizma nacionalnog i međunarodnog prava propisanim čl. 134. Ustava.

11.5. Kako je, dakle, citiranom presudom Statileo protiv Republike ESLJP u Strasbourgu zauzeo jasno pravno stajalište da je odredbama Zakona o najmu stanova izvršeno miješanje države u pravo vlasništva vlasnika stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci i da je to miješanje bilo pretjerano, odnosno da time nije postignuta potrebna ravnoteža između općih interesa zajednice i zaštite vlasničkih prava vlasnika stanova, proizlazi da je tim odlukama utvrđeno pravo vlasnika stanova da od Republike Hrvatske potražuju naknadu imovinske štete koja se sastoji iz razlike u visini zaštićene najamnine, koju su primali kroz određeno razdoblje i tržišne najamnine koju bi ostvarili iznajmljivanjem tih stanova na tržištu.

12. U odnosu na prigovor zastare, valja reći sljedeće. VSRH je zauzeo stav u presudi Rev 1104/2018-3 od 22. siječnja 2019. prema kojem se tražbina vlasnika stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci odnosi na naknadu štete - gubitak zarade od najamnine, koja dospijeva mjesečno te se primjenjuje trogodišnji zastarni rok propisan čl. 230. stavka 1. ZOO-a. ESLJP je u odlukama Hegediš protiv Hrvatske i Arambašin protiv Hrvatske utvrdio da podnositelji zahtjeva nisu mogli djelotvorno osporavati iznos zaštićene najamnine sve do 6 mjeseci nakon što ustalila domaća sudska praksa prema kojoj su vlasnici stanova mogli tražiti naknadu za razliku između zaštićene i tržišne najamnine. Nadalje, Ustavni sud Republike Hrvatske je u odluci U-III-3482/2021 od 3. listopada 2023. implementirao gore navedeno stajalište ESLJP iz odluka Hegediš protiv Hrvatske i Arambašin protiv Hrvatske te je izrazio stav da se vlasnicima stanova u pogledu računanja početka tijeka zastarnog roka i nastupa zastare, ne može staviti na teret kao njihov propust činjenica da prije odluke Statileo protiv Hrvatske odnosno prije promjene pravnog stajalište Vrhovnog suda izraženog u rješenju Vrhovnog suda broj: Rev 2364/2016-3 od 19. prosinca 2018. nisu pred sudovima u Republici Hrvatskoj pokretali postupke protiv države radi naknade štete uzrokovane navedenim zakonom nametnutim ograničenjem prava vlasništva.

13. Sve navedeno ima za posljedicu da je sudska praksa kojom se utvrđuje kompenzacijsko pravno sredstvo postala stabilna tek od 19. lipnja 2019. i tek od tada su mogli početi teći zakonski rokovi za računanje i nastup zastare propisani člankom 230. stavkom 1. ZOO-a. S obzirom da je tužba podnesena 25. lipnja 2020., to su žalbeni navodi tuženika da je nastupila zastara, u cijelosti neosnovani.

14. Nadalje, neosnovani su i žalbeni navodi tuženika kojima ističe da je tužitelj kao najmodavac bio dužan utvrđivati imovinske prilike najmoprimca jer da imovinske prilike utječu na okolnost ima li pravo zaštićeni najmoprimac na zaštićenu najamninu. To stoga, što vođenje računa o imovinskim prilikama najmoprimaca pri određivanju zaštićene najamnine ne smije biti riješeno prevaljivanjem na teret najmodavca, pri čemu je u konkretnoj situaciju visina zaštićene najamnine određena nadomještenim ugovorom o najmu sa zaštićenom najamninom za predmetni stan presudom Općinskog suda u Splitu broj P-4759/09 (Gžnaj-6/12. od 5. prosinca 2012.).

15. U odnosu na prigovor da je prvostupanjski sud propustio obračunati eventualni iznos poreza na dohodak od imovine sukladno odredbama Zakona o porezu na dohodak, valja reći sljedeće. Prema članku 8. stavak 2. točka 5. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“, broj, 115/16, 106/18, 121/19, 32/20 i 138/20) porez na dohodak se ne plaća na odštete koje nisu u svezi s gospodarskom djelatnošću. Prema mišljenju ovog suda ne radi se o dohotku, već o naknadi štete koja odgovara razlici između tržišne i zaštićene najamnine, slijedom čega nije niti potrebno obračunavati porez.

16. Na žalbene navode koji se odnose na visinu utvrđene tržišne najamnine (da nije utvrđeno stanje stana i sl.) valja reći da ti žalbeni navodi predstavljaju činjenične prigovore, a ovdje se radi, kao što je već navedeno, o sporu male vrijednosti (čl. 467. st. 1. ZPP). Na žalbene navode kojima se ističe da prvostupanjski sud nije imao u vidu da se radi o sporu male vrijednosti pa je stoga pogrešno primijenio odredbe čl. 457.-467.a ZPP valja reći da se žalba može izjaviti samo zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP (osim iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP), a ne i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP.

17. Iz svega iznesenog proizlazi da je sud prvog stupnja na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je obvezao tuženika platiti tužitelju utuženi iznos od 774,89 eura.

18. Odluka o parničnom trošku donesena je pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP međutim sud prvog stupnja je pogrešno odmjerio visinu toga troška na koju tužitelj ima pravo sukladno navedenoj zakonskoj odredbi.

19. Naime, trošak tužitelja sastoji se od troška zastupanja tužitelja po punomoćniku – odvjetniku, sastav tužbe 75 bodova, sastav podneska od 29. rujna 2021. 75 bodova, pristup ročištu 9. prosinca 2021. 75 bodova, sastav podneska od 10. prosinca 2021. 75 bodova, pristup ročištu 15. veljače 2025. 75 bodova, sastav podneska od 18. svibnja 2023. 75 bodova, pristup ročištu 25. travnja 2024., 1. prosinca 2024., 13. svibnja 2025., svako po 75 bodova odnosno ukupno 675 bodova ili 1.350,00 eura što uvećano za iznos PDV-a daje iznos od 1.687,50 eura (čl. 155. st. 1. ZPP te Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, „Narodne novine“, broj 138/23). Iz provedenog postupka ne proizlazi da je tužitelj platio sudsku pristojbu na tužbu i na presudu te mu stoga ne pripada naknada za trošak tih pristojbi, a isto tako iz stanja spisa proizlazi da tužitelj odnosno njegov punomoćnik nije pristupio ročištu za objavu presude.

20. Iz iznesenih razloga valjalo je odbiti žalbu tuženika kao djelomično neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu točke I. izreke kojim je tuženiku naloženo tužitelju platiti iznos od 774,89 eura i u dijelu točke II. izreke kojim je naloženo tuženiku tužitelju naknaditi parnični trošak u iznosu od 1.687,50 eura (čl. 368. st. 1. ZPP) te preinačiti prvostupanjsku presudu u dijelu točke II. izreke kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak preko iznosa od 1.687,50 eura do iznosa od 2.617,93 eura i odbiti zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 930,43 eura (čl. 380. toč. 3. ZPP).

21. Odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe jer u žalbenom postupku nije uspio u pogledu glavnog zahtjeva već samo u pogledu sporednog potraživanja (čl. 35. ZPP, čl. 154. st. 2. ZPP, čl. 166. st. 2. ZPP).

22. Odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu jer ta parnična radnja nije bila potrebna u postupku (čl. 155. st. 1. ZPP).

U Zagrebu 13. listopada 2025.

Sudac

Sanja Joka Umićević