Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Stalna služba u Opatiji

Maršala Tita 4

51410 Opatija

Poslovni broj P-1694/2023-30

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, po sutkinji Ani Župić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ZJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Tihana Škrnjug, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Grahovac i partneri d.o.o. Zagreb, protiv tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d. sa sjedištem u [adresa],OIB: 23057039320, kojeg zastupa Dora Hanžeković Žuža, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Hanžeković i partneri d.o.o. Zagreb, Radnička cesta 22, radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene 25. rujna 2025. u prisutnosti punomoćnice tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika DJ, odvjetničke vježbenice u Zagrebu, te objave od 13. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d., [adresa], 51 000 Rijeka, OIB: 23057039320 da tužitelju HJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 3.802,57 eura koji je tužitelj preplatio uslijed primjene ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 0,28 eura od 1.6.2006. do isplate

- na iznos od 0,61 eura od 1.9.2006. do isplate

- na iznos od 0,19 eura od 1.10.2006. do isplate

- na iznos od 0,26 eura od 1.11.2006. do isplate

- na iznos od 8,73 eura od 1.11.2008. do isplate

- na iznos od 10,54 eura od 1.1.2009. do isplate

- na iznos od 11,27 eura od 1.2.2009. do isplate

- na iznos od 12,02 eura od 1.3.2009. do isplate

- na iznos od 9,80 eura od 1.4.2009. do isplate

- na iznos od 9,76 eura od 1.5.2009. do isplate

- na iznos od 7,30 eura od 1.6.2009. do isplate

- na iznos od 4,42 eura od 1.7.2009. do isplate

- na iznos od 5,61 eura od 1.8.2009. do isplate

- na iznos od 7,69 eura od 1.9.2009. do isplate

- na iznos od 5,66 eura od 1.10.2009. do isplate

- na iznos od 5,47 eura od 1.11.2009. do isplate

- na iznos od 7,88 eura od 1.12.2009. do isplate

- na iznos od 9,81 eura od 1.1.2010. do isplate

- na iznos od 12,34 eura od 1.2.2010. do isplate

- na iznos od 11,73 eura od 1.3.2010. do isplate

- na iznos od 16,09 eura od 1.4.2010. do isplate

- na iznos od 15,14 eura od 1.5.2010. do isplate

- na iznos od 16,18 eura od 1.6.2010. do isplate

- na iznos od 27,76 eura od 1.7.2010. do isplate

- na iznos od 25,20 eura od 1.8.2010. do isplate

- na iznos od 31,44 eura od 1.9.2010 do isplate

- na iznos od 2,96 eura od 6.9.2010. do isplate

- na iznos od 22,31 eura od 1.10.2010. do isplate

- na iznos od 7,36 eura od 5.10.2010. do isplate.

- na iznos od 15,44 eura od 1.11.2010. do isplate

- na iznos od 9,93 eura od 5.11.2010. do isplate

- na iznos od 17,71 eura od 1.12.2010. do isplate

- na iznos od 18,70 eura od 6.12.2010. do isplate

- na iznos od 12,83 eura od 1.1.2011. do isplate

- na iznos od 30,79 eura od 5.1.2011. do isplate

- na iznos od 3,22 eura od 1.2.2011. do isplate

- na iznos od 31,03 eura od 4.2.2011. do isplate

- na iznos od 3,87 eura od 15.2.2011. do isplate

- na iznos od 0,02 eura od 1.3.2011. do isplate

- na iznos od 38,67 eura od 4.3.2011. do isplate

- na iznos od 0,33 eura od 21.3.2011. do isplate

- na iznos od 34,46 eura od 5.4.2011. do isplate

- na iznos od 0,54 eura od 1.5.2011. do isplate

- na iznos od 38,72 eura od 5.5.2011. do isplate

- na iznos od 0,22 eura od 1.6.2011. do isplate

- na iznos od 48,97 eura od 6.6.2011. do isplate

- na iznos od 3,68 eura od 17.6.2011. do isplate

- na iznos od 0,03 eura od 1.7.2011. do isplate

- na iznos od 47,69 eura od 5.7.2011. do isplate

- na iznos od 5,08 eura od 1.8.2011. do isplate

- na iznos od 67,23 eura od 4.8.2011. do isplate

- na iznos od 2,48 eura od 1.9.2011. do isplate

- na iznos od 70,81 eura od 5.9.2011. do isplate

- na iznos od 0,22 eura od 21.9.2011. do isplate

- na iznos od 53,13 eura od 5.10.2011. do isplate

- na iznos od 2,62 eura od 1.11.2011. do isplate

- na iznos od 50,62 eura od 4.11.2011. do isplate

- na iznos od 1,74 eura od 1.12.2011. do isplate

- na iznos od 48,07 eura od 5.12.2011. do isplate

- na iznos od 1,86 eura od 1.1.2012. do isplate

- na iznos od 52,25 eura od 5.1.2012. do isplate

- na iznos od 0,82 eura od 1.2.2012. do isplate

- na iznos od 55,41 eura od 6.2.2012. do isplate

- na iznos od 1,16 eura od 8.2.2012. do isplate

- na iznos od 55,17 eura od 5.3.2012. do isplate

- na iznos od 1,88 eura od 13.3.2012. do isplate

- na iznos od 0,02 eura od 1.4.2012. do isplate.

- na iznos od 55,13 eura od 5.4.2012. do isplate

- na iznos od 0,88 eura od 1.5.2012. do isplate

- na iznos od 55,15 eura od 4.5.2012. do isplate

- na iznos od 1,54 eura od 1.6.2012. do isplate

- na iznos od 55,82 eura od 5.6.2012. do isplate

- na iznos od 1,79 eura od 1.7.2012. do isplate

- na iznos od 53,83 eura od 6.7.2012. do isplate

- na iznos od 2,53 eura od 1.8.2012. do isplate

- na iznos od 54,02 eura od 3.8.2012. do isplate

- na iznos od 2,96 eura od 1.9.2012. do isplate

- na iznos od 51,81 eura od 5.9.2012. do isplate

- na iznos od 3,75 eura od 1.10.2012. do isplate

- na iznos od 49,60 eura od 5.10.2012. do isplate

- na iznos od 5,24 eura od 1.11.2012. do isplate

- na iznos od 50,43 eura od 6.11.2012. do isplate

- na iznos od 6,02 eura od 1.12.2012. do isplate

- na iznos od 49,24 eura od 7.12.2012. do isplate

- na iznos od 6,89 eura od 1.1.2013. do isplate

- na iznos od 49,46 eura od 8.1.2013. do isplate

- na iznos od 6,94 eura od 1.2.2013. do isplate

- na iznos od 45,67 eura od 7.2.2013. do isplate

- na iznos od 8,75 eura od 1.3.2013. do isplate

- na iznos od 44,41 eura od 8.3.2013. do isplate

- na iznos od 10,32 eura od 1.4.2013. do isplate

- na iznos od 46,00 eura od 5.4.2013. do isplate

- na iznos od 10,54 eura od 1.5.2013. do isplate

- na iznos od 43,21 eura od 6.5.2013. do isplate

- na iznos od 10,89 eura od 1.6.2013. do isplate

- na iznos od 38,81 eura od 5.6.2013. do isplate

- na iznos od 12,61 eura od 1.7.2013. do isplate

- na iznos od 37,17 eura od 5.7.2013. do isplate

- na iznos od 15,09 eura od 1.8.2013. do isplate

- na iznos od 34,76 eura od 6.8.2013. do isplate

- na iznos od 17,69 eura od 1.9.2013. do isplate

- na iznos od 34,36 eura od 5.9.2013. do isplate

- na iznos od 20,50 eura od 1.10.2013. do isplate

- na iznos od 34,39 eura od 4.10.2013. do isplate

- na iznos od 20,75 eura od 1.11.2013. do isplate

- na iznos od 32,78 eura od 8.11.2013. do isplate

- na iznos od 22,31 eura od 1.12.2013. do isplate

- na iznos od 32,55 eura od 6.12.2013. do isplate

- na iznos od 23,40 eura od 1.1.2014. do isplate

- na iznos od 30,53 eura od 8.1.2014. do isplate

- na iznos od 25,35 eura od 1.2.2014. do isplate

- na iznos od 29,24 eura od 7.2.2014. do isplate

- na iznos od 28,28 eura od 1.3.2014. do isplate

- na iznos od 27,34 eura od 7.3.2014. do isplate

- na iznos od 30,03 eura od 1.4.2014. do isplate

- na iznos od 24,75 eura od 7.4.2014. do isplate

- na iznos od 1.313,83 eura od 22.4.2014. do isplate

po stopi koja se za razdoblje do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana.

II. Utvrđuje se da ne postoji tuženikova tražbina prema tužitelju u iznosu od 119,40 eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- 0,03 eura od 02.05.2006. pa do isplate

- 0,46 eura od 02.07.2006. pa do isplate

- 0,69 eura od 02.08.2006. pa do isplate

- 0,34 eura od 02.12.2006. pa do isplate

- 2,06 eura od 02.01.2007. pa do isplate

- 3,22 eura od 02.02.2007. pa do isplate

- 2,68 eura od 02.03.2007. pa do isplate

- 2,00 eura od 02.04.2007. pa do isplate

- 5,93 eura od 02.05.2007. pa do isplate

- 6,65 eura od 02.06.2007. pa do isplate

- 7,60 eura od 02.07.2007. pa do isplate

- 7,59 eura od 02.08.2007. pa do isplate

- 6,29 eura od 02.09.2007. pa do isplate

- 8,23 eura od 02.10.2007. pa do isplate

- 8,27 eura od 02.11.2007. pa do isplate

- 6,91 eura od 02.12.2007. pa do isplate

- 7,06 eura od 02.01.2008. pa do isplate

- 4,24 eura od 02.02.2008. pa do isplate

- 2,27 eura od 02.03.2008. pa do isplate

- 0,32 eura od 02.04.2008. pa do isplate

- 4,89 eura od 02.05.2008. pa do isplate

- 6,16 eura od 02.06.2008. pa do isplate

- 4,77 eura od 02.07.2008. pa do isplate

- 7,54 eura od 02.08.2008. pa do isplate

- 6,91 eura od 02.09.2008. pa do isplate

- 4,19 eura od 02.10.2008. pa do isplate

- 1,10 eura od 02.12.2008. pa do isplate

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do 31.2.2022. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 19.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 20.12.2023. do isplate za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 1.700,00 eura zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude odnosno od 13. listopada 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope – kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke- za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu, za iznos od 525,00 eura, zahtjev tužitelja radi naknade troška odbija, kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

I. Dopušta se preinaka tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva kao u podnesku tužitelja od 1. ožujka 2024.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita sklopio je dana 7. travnja 2006. godine s tuženikom namjenski Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/ 51400607-5102940808 kojim mu je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 23.690,01 CHF obračunato po srednjem tečaju tuženika važećem na dan puštanja kredita u tečaj, uz rok otplate od 120 mjeseci od dana prijenosa kredita u otplatu i uz godišnju kamatnu stopu od 5,290 %, s tim da je kamatna stopa promjenjiva (članak 8. Ugovora o kreditu), dok se iznosi isplata kredita i otplata kredita u kunama obračunavaju primjenom valutne klauzule (članak 7. Ugovora o kreditu). Kredit je korišten za adaptaciju stana koji je tužitelj koristio samo u privatne svrhe. Povodom ugovornih odredbi banaka kojima je glavnica vezana uz ugovorenu valutu CHF, a bez da se prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora trgovca kao potrošača u cijelosti informiralo o svim potrebnim elementima kako bi donio valjanu odluku utemeljenu na potpunoj obavijesti, podignuta je tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača te je svojom presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018. godine Visoki trgovački sud Republike Hrvatske potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od dana 4. srpnja 2013. godine u dijelu u kojem se utvrđuje da su u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. godine banke, uključujući i tuženika, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita i to na način da su zaključivale ugovore o kreditima u koje su unosile ništetne i nepoštene ugovorne odredbe. Radi se o odredbama kojima je glavnica vezana uz ugovorenu valutu CHF, a bez da se prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora trgovca kao potrošača u cijelosti informiralo o svim potrebnim elementima kako bi donio valjanu odluku utemeljenu na potpunoj obavijesti. Samim time potrošači su dovedeni u nezavidnu situaciju potpune neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelju prilikom i prije sklapanja ugovora nije objašnjen valutni rizik CHF-a te ga se nije u cijelosti informiralo o svim potrebnim elementima kako bi donio valjanu odluku utemeljenu na potpunoj obavijesti; o općem riziku vezanom uz valutnu klauzulu, uz rizik da HNB ne štiti tečaj kune prema CHF, da je rast CHF vrlo vjerojatan prema studiji MMF iz 2007. i 1999., te riziku istovremenog ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a što je sve u konačnici utjecalo na ukupnu cijenu kredita. Koristeći oskudne informacije koje su mu prilikom sklapanja ugovora pružene tužitelj nije mogao predvidjeti kako će iznosi mjesečnih anuiteta toliko značajno rasti u odnosu na one određene u prvom otplatnom planu. U suprotnom, da je na vrijeme i na ispravan način o tome bio obaviješten, ne bi sklopio predmetni Ugovor o kreditu. Članak 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007., odnosno članak 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. propisuju kako nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Osim toga, članak 96. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007., odnosno članak 81. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. kao lex specialis određuju pojam nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima i definiraju ih kao odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo te koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te su viši sudovi u svojim odlukama presudili kako se radi upravo o takvim odredbama. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Konkretno u ovom sporu tužitelj ističe kako je nesporno da je odredba o valutnoj klauzuli bila gramatički jasna i vizualna uočljiva, no primjenom standarda „prosječnog čovjeka“ tužitelju ta odredba nije mogla biti lako razumljiva niti mu je pojašnjenja od strane službenika banke ili ikoga drugoga. Prije zaključenja, niti u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelju nije pojašnjen ogroman rizik kojem se izlaže sklapajući predmetni ugovor u kojemu je unesena spomenuta ugovorna odredba. Stoga je logično zaključiti kako tužitelju sporna odredba nije bila lako razumljiva. Nadalje, s obzirom da se tuženik nije vodio načelom savjesnosti i poštenja te je u tipske i standardizirane ugovore na vlastitu inicijativu unosio nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli o kojima se nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj mogao utjecati na njihov sadržaj, došlo je do značajne neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu potrošača, a posebno s obzirom da je u to vrijeme tuženik već znao o kojem se riziku radi kada se potpisuje ugovor koji sadržajno odgovara tužiteljevom, a tužitelj nije. Naime, ranije navedenim sudskim odlukama iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa utvrđeno je kako su banke znale za rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. Sukladno odredbi članka 502.c Zakona o parničnom postupku tužitelj kao fizička osoba – potrošač može se u posebnoj parnici pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom je prihvaćen zahtjev iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Istom odredbom propisano je i da je sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj se tužitelj na njih poziva. Isto je propisano i Zakonom o zaštiti potrošača, preciznije člankom 118. koji propisuje kako odluka donesena u povodu tužbe za zaštitu interesa potrošača obvezuje sudove u pojedinačnim postupcima koje potrošači pokrenu. Stoga je u predmetnom slučaju utvrđenje ništetnosti nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz navedenih obvezujućih presuda iz tzv. slučaja „Franak“ izravno primjenjivo te je odredba članka 7. predmetnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli ništetna. Ovom tužbom tužitelj potražuje iznose koje je tuženik temeljem ništetnosti navedene odredbe stekao bez osnove te koje je stoga dužan tužitelju vratiti. Tužitelj je svoje obveze prema tuženiku uredno podmirivao. Tužitelj naglašava kako se s promjenama visine anuiteta zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli nije slagao niti je na njih prešutno pristao plaćajući, već bi mu u suprotnom sukladno članku 11. predmetnog Ugovora o kreditu prijetio postupak izravne naplate, odnosno ovršni postupak na pokretnini, a koji bi mu značajno otežao kako ekonomsku, tako i cjelokupnu životnu situaciju. Stoga je predložio da sud donese presudu kojom će tuženiku naložiti da tužitelju isplati 3.768,33 eura koji je tužitelj preplatio uslijed primjene ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama te troškovima postupka.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu u cijelosti osporio osnovanosti i visinu postavljenog zahtjeva. Ističe prigovor zastare. Osporava tužiteljev status potrošača te navodi kako se radi o kreditu čija je svrha bila adaptacija nekretnine na adresi [adresa], na kojoj adresi je registriran OPG Roginić pa je stoga razvidno da je predmetnih kredit ugovoren radi obavljanja poduzetničke djelatnosti. Poziva se na odluke Suda EU u predmetu C-81/19 i C-243/2020 iz koje da proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. Zakon o obveznim odnosima. Međutim, ukoliko bi naslovni sud smatrao da je ipak potrebno utvrditi okolnosti informiranosti tužitelja kao potrošača, tj. informacije koje su mu bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, tuženik se očituje kako slijedi. U konkretnom slučaju da su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu CHF. Tužitelja da je kao potrošača upozorio i informirao o valutnoj klauzuli na više različitih načina, kao i na mogućnost oscilacije tečaja. U ponudi je nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF i eura i USD, a potrošače nije ni na koji način nagovarao na bilo koju opciju iz ponude. Isticao je da svako kreditno zaduživanje predstavlja određeni rizik. Na letcima je grafički prikazao kretanje tečaja CHF, eura i USD u odnosu na kunu za razdoblje od 6 godina prije 2004. Iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da sadrži posebnu odredbu VALUTNA KLAUZULA u kojoj je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju ERSTE BANKE za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelj je potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Iz - Informacija Pojam «valutna klauzula» i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom - koji su svi potencijalni korisnici kredita mogli preuzeti i koji su bili na dispoziciji svim potencijalnim potrošačima pa tako i tužitelju u poslovnicama jasno je vidljivo da je tuženik dao upozorenje korisnicima kredita. U navedenom dokumentu stoji jasno upozorenje da promjena tečaja stranih valuta za koje je vezana klauzula (npr. eura, CHF ili USD) utječe na promjenu iznosa povrata kredita u kunama. Nadalje, u istom dokumentu tuženik informira potrošače pa tako i tužitelja da je svakodnevno moguće provjeriti tečaj određene strane valute i to na besplatnom telefonu banke ili na internet stranici banke. Također je tuženik u tom dokumentu informirao korisnike kredita da ne može preuzeti odgovornost niti jamčiti na bilo koji način za eventualne slučajeve povećanja kunske protuvrijednosti iznosa pri otplati kredita uslijed promjene tečaja. Iz brošure Stambeni krediti ERSTE BANKE koja je bila prilog uz “Novi list”, a koja su također dobivali potencijalni korisnici kredita u banci pa tako i tužitelj, također je vidljivo da je tuženik upozoravao i posebno na rizik podizanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima ili američkim dolarima. Iz nje je vidljivo da je tuženik dao informaciju o kretanju valuta unazad šest godina prema kojoj se vidi da je tečaj eura bio najstabilniji, potom tečaj CHF-a te nakon toga USD-a. Svaki korisnik kredita pa tako i tužitelj također je dobio brošuru u kojoj je naveden Grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i eura u periodu od 1998g. do 2004g. godine u kojoj je tuženik počeo odobravati kredite uz valutnu klauzulu u CHF. Iz navedenih grafova upravo je vidljivo da se tečaj CHF-a u odnosu na kunu kretao u rasponu od 1 CHF = 4,2 kune do 1 CHF = 5,2 kune, dok se tečaj kune u odnosu na Euro kretao od 7 kn za 1 Euro do 7,7 kuna za jedan Euro. Iz navedenog proizlazi da su korisnici kredita u CHF pa tako i tužitelj bili informirani da je volatilnost tečaja kune u odnosu na CHF u zadnjih šest godina bila znatno veća u odnosu na volatilnost tečaja kune u odnosu na Euro. Dakle, iz svega gore navedenog proizlazi kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Nadalje, i u razgovoru sa službenicima banke tužitelju je bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak. Tuženik također ističe da nije ostvario niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sam zadužen u CHF te tako trpi tečajni rizik u CHF. Osporava i tužiteljevo pravo na zatezne kamate od kad je plaćanje učinjeno jer tuženik nije nesavjestan stjecatelj. Konačno je tuženik istaknuo da ukoliko sud nađe ništetnom odredbu o valutnoj klauzuli da tada izjavljuje prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 119,40 eura zajedno sa zateznom kamatom te da predlaže sudu da konstitutivnom odlukom izvrši prijeboj njegove tražbine sa tražbinom tužitelja. Slijednom navedenog, tuženik je predložio odbijanje tužbe i tužbenog zahtjeva u cijelosti uz naknadu parničnog troška.

3. Po provedenom financijskom vještačenju tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev radi isplate te potražuje isplatu kako je navedeno u izreci presude. Budući da je taj tužbeni zahtjev povišen u odnosu na prvotno postavljeni tužbeni zahtjev, valjalo je primijeniti pravila o preinaci tužbe. Sud je sud dopustio opisanu preinaku iako je izjavljena nakon zaključenja prethodnog postupka, jer tužitelj prije provedenog vještačenja nije niti mogao znati točan iznos preplata, a tuženik se upustio u raspravljanje po preinačenoj tužbi bez da se prije toga protivio preinaci (članak 190. stavci 1. do 4. Zakona o parničnom postupku, "Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08.- Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11.- pročišćeni tekst, 25/13., 89/14.- Odluka USRH, 70/19., 80/22., 114/22.,155/23., dalje: ZPP-a). Uz navedeno, ističe se kako je na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanom 26. studenoga 2021. usvojen zaključak da je u predmetima korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem. .

4. Dakle, predmet ovog postupka jest zahtjev tužitelja radi isplate iznosa od 3.802,57 eura po osnovi primjene ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Pritom, tužitelj se pozvao na pravna utvrđenja iz presude kojima su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava i to presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovno broja P-1402/12 od 4. srpnja 2013.

5. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u otplatni plan (list 9-11 spisa), obavijesti o promjenama kamatne stope s novim otplatnim planovima (list 12-16, 33- 34 spisa), Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102940808 (dalje: Ugovor o kreditu, list 17-20 spisa), u pregled prometa po partiji kredita (list 21-32 spisa), oglas OPG Roginić na web stranici burzahrane.hr od 4. listopada 2023. (list 198 spisa), oglas OPG Roginić na web stranici burzahrane.hr od 24. studenoga 2023. (list 212 spisa), preslika Facebook stranice OPG Roginić (list 214-219), zamolbenim putem su saslušani tužitelj i svjedoci ČJ i TJ (list 282-285 spisa), saslušana je svjedokinja AJ (list 300 spisa) te je provedeno financijsko vještačenje (nalaz priložen listu 241-260 spisa). Sud nije proveo dokaz uvidom u brošure i reklamne materijale tužitelja i pisani iskaz zaposlenice tuženika MJ jer se radi o ispravama koje ne odnose na konkretan Ugovor o kreditu, već na opće poslovanje tuženika prije sklapanja ugovora o kreditu, a ta su pitanja razriješena u presudi donesenoj po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava i sud je ta utvrđenja dužan prihvatiti, kako će se nastavno obrazložiti. Ostale dokaze sud nije provodio jer su na temelju ovako provedenog dokaznog postupka utvrđene sve činjenice odlučne za presuđenje u ovoj pravnoj stvari.

6. Tužbeni zahtjev je osnovan.

7. Budući da se tužitelj u ovoj parnici pozvao na pravna utvrđenja iz presuda kojima su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava najprije se ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u kolektivnom sporu koji se vodio radi zaštite prava i interesa potrošača korisnika kredita u CHF pod posl.br. Rev-2221/2018 presudom od 3. rujna 2019. odlučivao o reviziji sedam banaka među kojima je bila i tužena izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovno broja P-1402/2012 od 4. srpnja 2013. u toč. 1.,2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojim je utvrđeno da su banke, među kojima i tužena, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 - dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09- dalje: ZZP), te je odlučio da se revizije odbijaju kao neosnovane. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. U presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, a koje shvaćanje prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske, utvrđeno je da su tužene banke među kojima je i ovdje tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg ZZP/03 u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. ZZP.

8. Što se tiče pravnih učinaka presude donesene po kolektivnoj tužbi treba reći da je člankom 502. c ZPP-a navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi. Ta se odredba primjenjuje u ovoj pravnoj stvari jer je na snazi od 1. rujna 2019., a tužba je podnesena 13. lipnja 2023. S tim u svezi na tužitelju je teret dokaza samo glede činjenica koje moraju biti ispunjene u spornom razdoblju da bi se na tako utvrđeno činjenično stanje mogla primijeniti odluka suda po kolektivnoj tužbi. Drugim riječima, tužitelj, da bi se pozvao na pravne učinke presude iz postupka po kolektivnoj tužbi mora dokazati da je njezin konkretan slučaj obuhvaćen ostvarenom kolektivnom zaštitom, što znači da tužitelj mora dokazati činjenicu da se radi o ugovoru o kreditu s ugovorenom ništetnom odredbom o valutnoj klauzuli u valuti CHF u spornom razdoblju (radi se o vremenskom periodu koji je za svaku od osam banaka konkretno određen presudama VTSRH-a). U ovoj parnici to je utvrđeno na temelju priloženog Ugovora o kreditu.

9. S druge strane, na tuženiku je teret dokaza o tome da dokaže da sadržaj Ugovora ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. godine pa do 31. prosinca 2008. godine, odnosno da u konkretnom slučaju postoje okolnosti koje isključuju primjenu učinaka zaštite iz kolektivnog spora te da je tuženik tužitelju u predugovornoj fazi pružio sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa da je tužitelj mogao donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće.

10. Ocjenjujući provedene dokaze u tom smislu u bitnom je utvrđeno:

– da su stranke, i to tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao davatelj kredita, 7. travnja 2006. zaključili Ugovor o kreditu na iznos od 23.690,00 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju banke za CHF na dan puštanja kredita u tečaj s rokom vraćanja od 120 mjeseca;

– da je namjena kredita stambeni kredit građana preko 3 godine uz čvrstu valutnu klauzulu (stambeni kredit za adaptaciju);

– da je među strankama u članku 7. stavak 3. ugovorena valutna klauzula te je ugovoreno kako slijedi: "Povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će se po srednjem tečaju Banke za CHF na dana odobrenja žiro-računa Banke.".

11. Tužitelj je iskazao da je predmetni Ugovor o kreditu zaključen u svrhu adaptacije kuće na adresi [adresa], konkretno za uređenje tavanskog stana. Novčana sredstava iz kredita nisu ni na koji način utrošena vezano za djelatnost "OPG Roginić". Tekst ugovora o kreditu je bio pripremljen od strane banke, ovdje tuženika. Tužitelj nije pregovarao s bankom o pojedinim odredbama ugovora te je ugovor potpisao i taj ugovor mu je predstavljen kao "klasičan" ugovor o kreditu, a ubrzo po potpisivanju ugovora uslijedila je realizacija tog kredita i isplata sredstava na njegov račun. Izravno mu je, od strane službenice banke, ponuđen kredit u CHF kao najpovoljniji i najstabilniji kredit što je zaključio iz toga što su tada nuđeni stambeni krediti i krediti za kupnju vozila u toj valuti, a što se tiče valute kuna i sama službenica banke mu je rekla da se ne zna što će se događati sa tom valutom. Što se tiče uvjeta kreditiranja, može reći da je "mrvicu" bio povoljniji kredit u CHF, ali da zapravo nisu bile neke velike razlike u odnosu na druge uvjete kreditiranja za navedene vrste kredita. Nije mu pojašnjen pojam valutne klauzule i o tome nije bilo niti govora, a niti je tužitelj postavljao takvo pitanje. Isto tako, nije bilo ništa govora u svezi s rizicima sklapanja kredita u valuti CHF, jer da je bilo riječ o tome tada tužitelj ne bi uzeo kredit u CHF već u kunama. Ništa mu nije rečeno niti o tome da HNB ne štiti tečaj kune prema CHF, kao što to čini prema EUR-u jer da mu je to tako rečeno, tada ne bi uzeo kredit u CHF. Prije zaključenja ugovora od službenice banke je čuo da je CHF jedna od najstabilnijih valuta, ali prije uzimanja samog kredita nije razmišljao o valuti u kojoj bi se taj kredit mogao uzeti te je uzeo kredit u CHF iz razloga što mu je službenica banke rekla da je to najstabilnija valuta. Također mi ništa nije govoreno od strane banke o intervalutarnim promjenama valute CHF u odnosu na valutu EUR, a nije u svezi s tim ništa dalje rečeno. Ugovor je potpisan i sve je išlo vrlo brzo. Tužitelj je iskazao i to da ni na koji način nije sudjelovao u radu "OPG Roginić", da je bio policijski službenik Policijske uprave Zagrebačke od 1997.-2016., a od 2016. godine više nije radio u državnoj službi i sada radi posao izvan Republike Hrvatske. S obzirom da je bio upućen na edukaciju odnosno usavršavanje kao kriminalist od 2007.-2010. redovni studij a od 2011. izvanredni diplomski studij nije često dolazio u [adresa], samo vikendom. Nikada iznajmljivao nekretninu na adresi [adresa]. Njegova nekretnina korištena samo za potrebe stanovanja a ne i za neke druge poslovne potrebe, a nikada na toj adresi [adresa] nije bio prijavljen nikakav obrt niti tvrtka. Zajedno sa službenicom banke je pročitao predmetni ugovor, a da inače nije imao nekih pitanja u vezi s tim jer mu nisu bili poznati pojmovi iz tog ugovora.

12. Svjedok ČJ, s prebivalištem u [adresa], bratić tužitelja, iskazao je kako "OPG Roginić" obavlja poljoprivrednu djelatnost od 1998. godine i prijavljen je na adresi [adresa]. On je nositelj "OPG Roginić", što znači da je on vlasnik tog OPG-a. Tužitelj ne sudjeluje u radu "OPG Roginić". Tužitelj nije doprinosio nikakva sredstava za osnivanje ili ulaganje u spomenuti OPG, niti je to činio u objekt na kojem je prijavljen OPG na adresi [adresa]. "OPG Roginić" nije nikada obavljao nikakvu djelatnost na adresi [adresa], a na adresi [adresa] nalazi se kuća i dvorište tužitelja, kao i gospodarske zgrade. Osim njega, članovi "OPG Roginić" njegova supruga OJ, sin TJ i sin IJ. Tužitelj ni na koji način nije sudjelovao u radu navedenog OPG-a, inače je bio policajac i svjedoku nije pomagao niti u spremanju sijena niti drugim poslovima u poljoprivredi.

13. Svjedok TJ, bratić tužitelja, iskazao je da se "OPG Roginić" bavi poljoprivrednom djelatnošću u što spada obrada zemljišta te sijanje raznih poljoprivrednih kultura kao što su kukuruz i sl., a i djelatnosti vezane za vinograd. "OPG Roginić" obavlja tu djelatnost negdje od početka 2000. te je taj OPG osnovao svjedokov otac ČJ. Navedeni OPG prijavljen je na adresi [adresa]. Otac ČJ je nositelj OPG-a, a članovi su svjedokov brat IJ, majka OJ i on. Tužitelj ne sudjeluje ni na koji način u radu navedenog OPG-a. Tužitelj nije nikad ništa doprinio, odnosno nije doprinosio sredstava za osnivanje ili ulaganje u navedeni OPG, niti u objekt na kojem je prijavljen taj OPG. "OPG Roginić" nije obavljao nikakvu djelatnost na adresi [adresa], i na toj adresi nalazi se kuća, dvorište i garaža, a na toj adresi živi tužitelj i njegova majka Z.

14. Svjedokinja AJ je iskazala da je u vrijeme kada je ovaj Ugovor o kreditu zaključen radila u Erste baci na radnom mjestu financijskog savjetnika i u okviru tog radnog mjesta je bila zadužena za kredite. S obzirom na protek vremena ne sjeća se konkretnog Ugovora o kreditu. U to vrijeme je bila zadužena isključivo za ugovore o kreditu s građanstvom. Zbog toga je ovaj konkretan Ugovor o kreditu sigurno ugovor zaključen s fizičkom osobom jer ona nije imala ovlasti sudjelovati u zaključenju ugovora s poslovnim subjektima. U to vrijeme nudilo se više vrsta kredita, a u poslovnicama su bili izloženi materijali s uvjetima svih tih vrsta kredita. U letcima su bili opisani uvjeti svih vrsta kredita odnosno bila je navedena usporedba tih kredita. Klijente nisu upozoravali na to da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF. Nije bilo riječi o tome da bi CHF bila stabilna valuta. Ti ugovori imali su standardni sadržaj a mijenjali su se podaci o klijentu, iznosima i rokovima otplate. Ti ugovori su bili i solemnizirani i bili su detaljno pojašnjeni klijentima i od strane javnog bilježnika. Svjedokinja je iskazala i to da je sigurno ona pregovarala s tužiteljem vezano za zaključenje ovog Ugovora jer je u to vrijeme u predmetnoj poslovnici bila jedini kreditni savjetnik. Ugovor je potpisala uz supotpis direktora filijale. U to vrijeme bili su nuđeni krediti s valutnom klauzulom u CHF i EUR, svi uvjeti bili su navedeni u letcima i klijenti su mogli odabrati bilo koji od tih ponuđenih proizvoda, no u to vrijeme je kamata u kreditima s valutnom klauzulom u CHF bila niža u odnosu na EUR-ski kredit. Nisu nikada nagovarali niti jednog klijenta da odabere ugovor s valutnom klauzulom u CHF. Namjenski krediti za adaptaciju stana odobravali su se na osnovu troškovnika. Svjedokinja nije imala saznanja da je na toj adresi prijavljen i OPG, odnosno da je bilo riječi o OPG-u ili bilo kakvom poslovnom subjektu, ona ne bih imala ovlasti to raditi, zato zna da nije bila upoznata s time da bi na toj adresi bio prijavljen OPG.

15. Sud je iskaze tužitelja i svjedoka prihvatio kao istinite, jer su međusobno suglasni i sukladni ispravama u spisu. Što se tiče namjene ugovora i posljedično tome pitanja radi li se o potrošačkom kreditu iz iskaza svih svjedoka i tužitelja proizlazi da se radi o potrošačkom kreditu čija je namjena bila adaptacija stana tužitelja na adresi [adresa], ponajprije stoga što je "OPG Roginić", čiji je nositelj svjedok EJ, registriran na drugoj adresi - [adresa], koja je ujedno adresa prebivališta svjedoka EJ, i nije ni u kakvoj vezi s tužiteljem niti nekretninom kućnog broja 1a, za čiju adaptaciju su odobrena sredstva kredita. Naime, svjedoci EJ nositelj "OPG Roginić" i TJ, član "OPG Roginić" iskazali su da tužitelj ni na koji način nije sudjelovao u radu tog OPG-a, niti je doprinosio sredstava za osnivanje ili ulaganje u navedeni OPG, niti u objekt na kojem je prijavljen taj OPG te da "OPG Roginić" nije obavljao nikakvu djelatnost na adresi [adresa], i na toj adresi nalazi se kuća, dvorište i garaža te tu žive tužitelj i njegova majka Z. Ti iskazi potvrđeni su i navodima svjedokinje AJ, bankarske službenice koja je s tužiteljem pregovarala prije zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, koja je pojasnila da je ovaj kredit mogao biti zaključen samo s fizičkom osobom i to u privatne svrhe, jer ona nije imala ovlasti poslovati s poslovnim subjektima. Konačno, u samom Ugovoru o kreditu jasno stoji da se radi o stambenom kreditu građana.

16. Što se tiče informiranosti tužitelja, sud je u cijelosti prihvatio njegov iskaz u tom dijelu jer niti jedna isprava priložena u spis ne govori o tome da bi tužitelj prije zaključenja ugovora bio upozoren na specifične rizike kredita s valutnom klauzulom u CHF (o kojima će nastavno biti više riječi). Nadalje, iz samog sadržaja ugovora vidljivo je da se radi o tipskom ugovoru, čiji je sadržaj bio pripremljen od strane tuženika i kojeg je tužitelj mogao prihvatiti ili odbiti, a to je potvrdila i svjedokinja AJ koja je navela i to kako se radilo o kreditima standardnog sadržaja te da k lijente nisu upozoravali na to da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF.

17. Na temelju izvedenih dokaza nije utvrđeno da se na konkretan Ugovor o kreditu ne primjenjuju učinci zaštite iz kolektivnog spora.

18. Dakle, iz provedenih dokaza nedvojbeno proizlazi da je tužitelj navedeni Ugovor zaključio kao fizička osoba, za osobne potrebe (adaptaciju stana) pa se radi o potrošačkom ugovoru. Na to upućuje i sadržaj članka 3. Ugovora u kojem je navedeno da se radi o stambenom kreditu građana. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03., dalje ZZP/03) koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u trgovačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., dalje ZOO) kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa. Međutim obzirom na utuženo razdoblje u konkretnom slučaju mjerodavne su i odredbe Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. ("Narodne novine" broj 79/07. i 125/07., dalje: ZZP/07). Odredbom čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

19. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da su odredbe Ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu bile vidno istaknute, odnosno da su te ugovorne odredbe bile lako uočljive. Isto tako proizlazi i da je u navedenim odredbama bilo jasno naznačeno da se obveze vraćanja kredita vezuju uz tečaj švicarskog franka iz čega proizlazi da su bile jasne. Međutim tijekom postupka nije utvrđeno da se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo, niti da je tužitelj kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bio informiran o svim rizicima koje prate ugovorenu valutu CHF, a što u konačnosti nije navedeno niti u ugovoru.

20. Naime prosječnom potrošaču u Republici Hrvatskoj, kakav je i tužitelj, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo poznato da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima što znači da banka nije na transparentan način informirala potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu euro, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe. Zbog toga prosječnom potrošaču odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF nije bila razumljiva. Na temelju takve odredbe tužitelj kao potrošač u vrijeme sklapanja ugovora nije mogao procijeniti ekonomsko značenje posljedica koje za njega proizlaze iz takve ugovorne odredbe. Navedeno proizlazi i iz iskaza tužitelja.

21. Stoga su navedene odredbe suprotne načelu savjesnosti i poštenja jer su banke kao savjesni gospodarstvenici i stručne osobe trebali sami, prema temeljnom načelu savjesnosti i poštenja voditi računa i o interesima druge strane, te tužitelja kao potrošača informirati o svim rizicima koje sklapanjem predloženog ugovora prihvaća ili te iste informacije uklopiti u ugovor kako bi tužitelj kao potrošač mogao razumjeti što mu donosi sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku. Navedeno uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima o obvezama ugovornih strana na štetu potrošača koja je k tome i značajna jer je neizvjestan iznos glavnice kredita i cijene kredita (iznos redovne kamate), kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci i a čime su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.

22. Slijedom navedenog, a kako predmetne odredbe uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita i potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao banku i trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu suradnje, te načelu zabrane zlouporabe prava, to su iste ništetne.

23. Valja istaknuti da nedvojbeno nije zakonom zabranjeno ugovarati valutnu klauzulu, međutim ne na način kako je to tuženik u konkretnom slučaju učinio, odnosno bez da je tužitelja informirao o mogućim rizicima.

24. Također i u predmetima C-609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C- 782/19 Suda EU tumačen je zahtjev transparentnosti ugovorne odredbe o tečajnom riziku, te je naglašeno da pružanje brojnih informacija potrošaču ne ispunjava zahtjev transparentnosti ako se te informacije temelje ne pretpostavci da će tečaj ostati stabilan tijekom cijelog trajanja ugovora, a posebno ako potrošač nije upozoren na gospodarski kontekst koji može imati posljedice na promjenu deviznog tečaja. Ponovljena je i presumpcija da je netransparentna ugovorna odredba ujedno i nepoštena jer je trgovac koji nije poštovao zahtjev transparentnosti na potrošača prebacio neproporcionalan rizik da sam snosi trošak dugoročnog kretanja tečaja.

25. Isto tako valja istaknuti da je predmetni Ugovor o kreditu nedvojbeno solemniziran od strane javnog bilježnika. Pri tom je sukladno odredbi čl. 57. i čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu ("Narodne novine" broj 78/93., 29/94., 16/07., 75/09.) uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora, ocijeniti ako je to moguće, jesu li ugovorne stranke ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postajanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla. Javni bilježnik, dakle, pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru, pa činjenica solemnizacije nema nikakav utjecaj na obaviještenost tužitelja o spornim odredbama Ugovora.

26. Isto tako činjenica da je predmetni ugovor otplaćen nije od utjecaja. Naime, kogentnom odredbom čl. 327. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., dalje ZOO) izričito je propisano da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i da se na nju može pozivati svaka zainteresirana osoba, dok je odredbom čl. 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.

27. Unatoč tome što je utvrđena djelomična ništetnost odredbi Ugovora o kreditu, primjenom članka 87. ZZP/03 predmetni ugovor može opstati i bez ništetnih odredaba prema kojima se obveze tužitelja obračunavaju po srednjem tečaju banke za CHF na dan plaćanja. Ništetni dio odredaba Ugovora, kojim je određeno da se povrat obveza iz Ugovora obračunava po srednjem tečaju Banke za CHF na dana odobrenja žiro- računa Banke, ima se načelno smatrati kao da nikada nije postojao tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala. S obzirom na to da su stranke predmetnog ugovora načelno iskazale suglasnu volju da se na predmetni ugovor primjenjuje tečaj u vrijeme isplate kredita, odnosno to je visina tečaja koja je tužitelju u vrijeme ugovaranja bila poznata, odnosno navedena u otplatnom planu koji mu je uručen te na koji je pristao, na ugovorni odnos se primjenjuje upravo taj tečaj sve dotle dok se na zakonom propisani način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim.

28. Visinu preplate s osnova promjene početnog tečaja CHF važećeg na dan korištenja (isplate) kredita i tečaja važećeg na dan plaćanja svake pojedinog anuiteta sud je utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Dijane Tomljanović-Butković, koja je utvrdila postojanje preplate u iznosu od 3.802,57 eura, kao i postojanje tzv. "negativnih razlika" (razlika između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta, za razdoblje kad je tečaj bio niži od početno ugovorenog) u iznosu od 119,40 eura. Citirani Nalaz i mišljenje sud je prihvatio jer cijeni da je isti dan objektivno i u skladu sa pravilima struke, a stranke nisu imale primjedbe na matematički obračun.

29. Prema članku 296. stavak 1. i 3. i članku 323. st. 1. i 2. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje takvog ugovora, odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tužiteljevim plaćanjem anuiteta obračunatih na dan plaćanja prema tečaju CHF tuženika, tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi koju je primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. ZOO dužan vratiti tužitelju, zajedno sa zateznom kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO- a, a datumi stjecanja razvidni su iz nalaza i mišljenja vještaka.

30. Pri tome, prigovor zastare nije osnovan. Naime u konkretnom slučaju je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača te zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača (pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela VS RH od 31. siječnja 2022.). Navedeno znači da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu pod posl. br. P- 1401/12 za zaštitu kolektivnih prava (tijekom 2012.) prekinut tijek zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a, dok je pravomoćnim okončanjem tog spora zastara počela teći ispočetka, s time da se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare u smislu odredbe čl. 245. ZOO-a. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12 iz postupka kolektivne zaštite interesa potrošača, a kojom je utvrđena nepoštenost odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu CHF, postala je pravomoćna donošenjem odluke pod posl. br. Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. Slijedom navedenog, a kako predmetno potraživanje zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godine u smislu odredbe čl. 225. ZOO-a, te kako od 14. lipnja 2018. do utuženja (13. lipnja 2023.) nije protekao rok od 5 godina, to je prigovor zastare neosnovan.

31. Nije osnovan niti tuženikov prigovor radi prebijanja, specificiran po provedenom vještačenju u podnesku od 14. ožujka 2025. (list 278-279 spisa). Tuženik iznos od 119,40 eura potražuje ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, pa potražuje manje plaćane anuitete zbog tečajne razlike. Što se tiče visine tuženikovog potraživanja, treba reći da je vještak utvrdio da je tužitelj u određenom razdoblju vršio otplatu anuiteta kredita po tečaju nižem od tečaja važećeg na dan korištenja kredita, te je tako manje platio iznos od 119,40 eura. Međutim, tuženik nema pravo zahtijevati isplatu i naknadu predmetnog iznosa od tužitelju niti za taj iznos postoji tražbina tuženika prema tužitelju pa kako za taj iznos ne egzistira novčano potraživanje tuženika prema tužitelju, to je po tuženiku istaknuti prigovor rad prebijanja, neosnovan. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o krediti koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu, to tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli, nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu ni s osnove naknade štete koju je eventualno sam pretrpio zbog djelomične ništetnosti ugovora obzirom da takvo pravo, a sve u smislu odredbe članka 323. stavak 2. ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a što je konkretno tužitelj, a ne i tuženik koji je odgovoran za ugovaranje ništetnih odredbi ugovora. Osim toga, u predmetnom razdoblju tužitelj ništa nije primio od tuženika već je tuženiku izvršio isplatu kako je on od njega zatražio i obračunao te je u tom razdoblju došlo isključivo do prijelaza imovine tužitelja u imovinu tuženika a ne i do prijelaza imovine tuženika u imovinu tužitelja da bi tuženiku pripadalo pravo bilo što zahtijevati od tužitelja i primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz odredbe čl. 1111 ZOO-a.

32. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP- a, pa je tuženik, koji je u cijelosti izgubio spor, tužitelju dužan naknaditi sve potrebne troškove prema vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23. dalje: Tarifa).

33. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku iz reda odvjetnika i to za:

– sastav tužbe 100 bodova Tbr. 7.1

– sastav podneska od 28. studenoga 2023. (očitovanje na odgovor na tužbu) 100 bodova Tbr. 8.1

– sastav podneska od 1. ožujka 2024. (očitovanje na nalaz vještaka) 100 bodova Tbr. 8.1

– zastupanje na ročištu 7. prosinca 2023. 100 bodova Tbr. 9.1

– zastupanje na ročištu 6. lipnja 2025. kod zamolbenog suda 100 bodova Tbr. 9.1.

– zastupanje na ročištu 25. rujna 2025. 100 bodova Tbr. 9.1.

Prema Tbr 54. Tarife vrijednost boda iznosi 2,00 eura, pa tužitelju na ime zastupanja po odvjetniku pripada ukupno 1.200,00 eura, što uvećano za PDV iznosi 1.500,00 eura. Uz navedeno tužitelju pripada i naknada troška predujma za vještačenje od 200,00 eura, što sveukupno iznosi 1.700,00 eura. Tužitelju nisu priznati niti troškovi delegacije te naknada za izbivanje njegovog punomoćnika iz pisarnice radi pristupa na ročišta kod ovog suda jer u ovom predmetnu nije došlo do delegacije (tužba je podnesena ovom sudu), a tužitelj je mogao angažirati i punomoćnika sa sjedištem na području ovog suda, pa troškovi nastali uslijed okolnosti što je za zastupanje opunomoćio odvjetnika s drugog područja padaju na teret tužitelja i nije ih dužna snositi protivna stranka. Na priznati parnični trošak tužitelju je dosuđena zatezna kamata tekuća od presuđenja do isplate sukladno čl. 151. stavak 3. ZPP-a u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

40. Slijedom svega iznijetoga, odlučeno je kao u izreci.

U Opatiji 13. listopada 2025.

Sutkinja:

Ana Župić

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi sukladno odredbi članku 106.a stavak 5. ZPP-a. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku