Pristupanje sadržaju
- 1 - Rev-x 511/2018-2
|
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Šarića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, dr.sc. Ante Perkušića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, OIB:..., koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo, Građansko-upravni odjel u Splitu, protiv tuženice P. z. M., M., OIB:..., koju zastupa upravitelj S. P., kojeg zastupa punomoćnica R. P. I., odvjetnica u S., radi vraćanja stečenog bez osnove, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Splitu, broj Gž-2621/2017-2 od 11. siječnja 2018., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Trogiru, broj P-6336/15 od 18. svibnja 2017., u sjednici održanoj 20. rujna 2023.,
p r e s u d i o j e :
Revizija tuženice odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:
"I. Nalaže se tuženoj isplatiti tužiteljici Republici Hrvatskoj s naslova korištenja pomorskog dobra za nautički centar "A." u M. za razdoblje od 26.listopada 1994. do 26.listopada 1997. godine iznos od 10.718,12 EUR protuvrijednost u kunama na dan isplate prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke s kamatom koja na navedeni iznos teče od podnošenja tužbe do 1.siječnja 2006.godine koju kamatu isplaćuje domicilna banka u mjestu ispunjenja obveze na štednju po viđenju na devize, a od 1.siječnja 2006. do isplate po stopi iz čl. 29. Zakona o obveznim odnosima.
Za više od dosuđenog i to baš u iznosu od 58.306,28 EUR kao i za više zatraženu kamatu tužbeni zahtjev se odbija kao neosnovan
II. Nalaže se tužitelju isplatiti tuženiku parnični trošak u iznosu od 87.756,47 kuna, sve u roku 15 dana."
2. Presudom suda drugog stupnja suđeno je:
"I. Djelomično se odbija žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Trogiru poslovni broj P-6336/15 od 18. svibnja 2017. u dijelu kojem je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 35.401,11 EUR (58.306,28 EUR-22.905,17 EUR).
II. Djelomično se odbija žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Trogiru poslovni broj P-6336/15 od 18. svibnja 2017. u dijelu kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 10.718,20 EUR-a protuvrijednost u kunama na dana isplate prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke s kamatom koja na navedeni iznos teče od podnošenja tužbe od dana 3. siječnja 1997. do 1. siječnja 2006. koju kamatu isplaćuje domicilna banka u mjestu ispunjenja obveze na štednju po viđenju na devize, a od 1. siječnja 2006. do isplate po stopi iz članka 29. Zakona o obveznim odnosima.
III. Djelomično se uvažava žalba tužitelja i preinačuje presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Trogiru poslovni broj P-6336/15 od 18. svibnja 2017. u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 22.905,17 EUR-a (58.306,28 EUR-35.401,11 EUR) i sudi:
Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju s naslova korištenja pomorskog dobra za nautički centar "A." u M. za razdoblje od 26. listopada 1994. do 26. listopada 1997. iznos od 22.905,00 EUR-a u protuvrijednosti u kunama na dan isplate prema srednjem hrvatske narodne banke s kamatom koja na navedi iznos teče od podnošenja tužbe 3. siječnja 1997. do 1. siječnja 2006. koju kamatu isplaćuje domicilna banka u mjestu ispunjenja obveze na štednju po viđenju na devize, a od 1. siječnja 2006. do isplate po stopi iz članka 29. Zakona o obveznim odnosima.
IV. Svaka stranka snosi svoj trošak postupka."
3. Protiv drugostupanjske presude u dijelu pod točkom II. i III. izreke, tuženica je podnijela reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. točka 1. Zakona o parničnom postupku zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložila je Vrhovnom sudu Republike Hrvatske reviziju prihvatiti, preinačiti drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice, a tužiteljici naložiti da joj naknadi trošak postupka ili ukinuti drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje.
4. Odgovor na reviziju nije podnesen.
5. Revizija je neosnovana.
6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu 69.024,40 EUR u protuvrijednosti u kunama sa zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja tužbe do isplate, s osnova korištenja pomorskog dobra.
7. U postupku je utvrđeno:
- da su prednik tužiteljice i tuženica sklopili ugovor o naknadi za korištenje pomorskog dobra 18. siječnja 1993., kojim se P. z. M. (dalje: P. M.) daje na korištenje pomorsko dobro označeno kao čest. zem. 15988, dio od 2900 m2, i površina mora kao operativna obala marine u površini od 27200 m2, te se P. M. obvezala plaćati ugovorenu naknadu od 45.150,00 DEM u dinarskoj protuvrijednosti. Sklapanju tog ugovora prethodilo je donošenje rješenja tadašnje Skupštine Općine T. od 7. ožujka 1990. o davanju na korištenje pomorskog dobra i sklapanje ugovora o naknadi za korištenje pomorskog dobra od 25. lipnja 1991.,
- da su tuženica i tvrtka "A." M. 1. travnja 1990. sklopile ugovor o davanju na vremensko korištenje marine i hotela u mjestu M., izgradnji marine u mjestu M. i preuređenju hotela K.,
- da je tuženica, nakon stupanja na snagu Zakona o morskim lukama ("Narodne novine", broj: 108/95, 6/96, 137/99 i 97/00 – dalje: ZML), pravovremeno u listopadu 1996., podnijela Uredu za pomorstvo Ž. S.-d., prijavu postojanja odluke o davanju na korištenje pomorskog dobra u luci posebne namjene P. ''M.'' iz M. sa svim potrebnim prilozima,
- da je Upravni sud Republike Hrvatske, povodom tužbe tuženice iz ovog predmeta podnesene radi korištenja pomorskog dobra, presudom od 30. siječnja 2003. poništio rješenje Ministarstva pomorstva, prometa i veza Republike Hrvatske, Uprave za pomorstvo od 24. kolovoza 1999., kojim je bilo utvrđeno da ne postoji osnova za provođenje postupka propisanog čl. 65. st. 3. i 4. ZML, za luku posebne namjene – luku nautičkog turizma M.,
- da su 1. svibnja 2003., Vlada Republike Hrvatske, kao davatelj koncesije i P. M., kao ovlaštenik koncesije, sklopile ugovor o koncesiji pomorskog dobra, te su u čl. 2. ugovora definirane granice pomorskog dobra, lučkog područja luke posebne namjene - luke nautičkog turizma A., te je definirano da lučko područje obuhvaća površinu od 2900 m2 kopnenog dijela i 11561 m2 morskog dijela, dok je u čl. 5. je ugovorena koncesijska naknada,
- da je tuženica u cijelom spornom razdoblju od 26. listopada 1994. do 26. listopada 1997. mogla koristiti pomorsko dobro sukladno ugovoru 18. siječnja 1993.,
- da iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka za računovodstvo i financije proizlazi da tuženica nije izvršila niti jednu uplatu, u korist Općine M., za sporno razdoblje, ali da su u ime i za račun tuženice koncesijsku naknadu plaćali A. M. i tvrtka Y. S. i. d.o.o.,
- da su uplate u razdoblju od 26. listopada 1994. do 26. listopada 1997. iznosile 142.087,05 DEM odnosno protuvrijednost od 518.749,27 kuna, time što se uplate dijelom odnose na obveze iz prethodnog perioda, dok je za razdoblje sporno u ovoj parnici uplaćeno 65.237,50 DEM odnosno protuvrijednost od 237.475,85 kuna ili 35.401,11 EUR.
8. Sud prvog stupnja prihvatio je tužbeni zahtjev za isplatu 10.718,12 EUR u protuvrijednosti u kunama jer je ocijenio da je plaćanje koncesijske naknade za sporno razdoblje, ugovorna obveza tuženice prema ugovoru o koncesiji pomorskog dobra koji je tuženica sklopila s prednicom tužiteljice, te da tuženica ugovorom o vremenskom korištenju sklopljenim 1990. s A. M. na istu nije prenijela pravo korištenja pomorskog dobra jer su stranke tim ugovorom ugovorile vremensko korištenje ugostiteljsko turističkih objekata sagrađenih na predmetnom pomorskom dobru, ali ne i prijenos prava korištenja pomorskog dobra. Prvostupanjski sud je zaključio da je u smislu čl. 65. ZML došlo do zamjene ranije odluke o davanju na korištenje pomorskog dobra jer je tuženica pravovremeno prijavila postojanje odluke o korištenju pomorskog dobra i uz prijavu priložila potrebne dokaze. Visina duga utvrđena je kao razlika između iznosa koji je tuženica po ugovoru bila dužna platiti s osnova koncesijske naknade i iznosa naknade koju su u ime i za račun tuženice s tog osnova, za sporno razdoblje, Općini M., platili A. M. i tvrtka Y. S. i. d.o.o.
8.1. Sud prvog stupnja odbio je zahtjev tužiteljice za isplatu 58.306,28 EUR jer je ocijenio da je uplatama za sporno razdoblje, koje su u ime i za račun tuženice izvršili A. M. i Y. S. i. d.o.o., namiren dug od 35.401,11 EUR, dok je pozivom na čl. 371. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO/91) koji se u ovom postupku primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO/05), ocijenio osnovanim prigovor zastare za iznos od 22.905,17 EUR, koliko iznosi razlika između prvo postavljenog tužbenog zahtjeva i tužbenog zahtjeva od 10. listopada 2002.
9. Sud drugog stupnja je primjenom odredbe čl. 17. ZOO/91, čl. 262. ZOO/91 i čl. 371. ZOO/91, djelomično potvrdio i djelomično preinačio prvostupanjsku odluku. Žalba tužiteljice djelomično je odbijena kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 35.401,11 EUR u protuvrijednosti u kunama jer je drugostupanjski sud prihvatio zaključak prvostupanjskog suda da je u tom dijelu tražbina prestala plaćanjem koncesijske naknade. Žalba tuženice djelomično je odbijena kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 10.718,20 EUR u protuvrijednosti u kunama jer je to razlika između dugovanog i plaćenog iznosa po osnovi koncesijske naknade. Nadalje, žalba tužiteljice djelomično je prihvaćena kao osnovana i preinačena je prvostupanjska presuda na način da je prihvaćen tužbeni zahtjev za daljnji iznos od 22.905,17 EUR u kunskoj protuvrijednosti sa zateznim kamatama jer je drugostupanjski sud ocijenio da prigovor zastare tražbine nije osnovan. To stoga što je prema ocjeni drugostupanjskog suda, podneskom od 10. listopada 2002., samo uređen tužbeni zahtjev koji se temelji na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi kao i zahtjev od 26. veljače 1998., pa stoga zastara nije niti nastupila, te je na temelju čl. 17. ZOO/91 i čl. 262. ZOO/91 u vezi s čl. 371. ZOO/91, naložio tuženici isplatu i tog iznosa.
10. Na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) pobijana presuda je ispitana samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
11. Tuženica u reviziji podnesenoj zbog revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP, navodi da drugostupanjska odluka sadrži nedostatke zbog kojih se ne može ispitati jer o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava i to u odnosu na zaključak sudova o aktivnoj legitimaciji tužiteljice i pasivnoj legitimaciji tuženice u ovoj parnici. Tuženica sadržajno ukazuje i na bitnu povredu odredaba postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 8. ZPP.
12. Protivno navodima tuženice, tijekom postupka pred drugostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP na koju ukazuje revizijom. U obrazloženju odluke su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama u vezi aktivne legitimacije tužiteljice i pasivne legitimacije tuženice, koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju, te odredbama čl. 56. Pomorskog zakonika ("Narodne novine", broj: 17/94, 74/94, 43/96, 158/03 i 181/04 – dalje: PZ) i čl. 65. ZML. Navedeni razlozi nisu nejasni niti proturječni pa pobijana drugostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost.
12.1. Naime, u postupku je utvrđeno da je ugovor o naknadi za korištenje pomorskog dobra, 18. siječnja 1993. s tuženicom sklopila prednica tužiteljice Općina T., koja je prema tada važećim propisima upravljala pomorskim dobrom i bila ovlaštena donositi odluke o davanju pomorskog dobra na korištenje, te sklapati ugovore o naknadi za korištenje istog. Prema odredbi čl. 56. PZ, pravo upravljanja, održavanja i zaštite pomorskog dobra, ovlasti su Republike Hrvatske koja te ovlasti obavlja neposredno i/ili putem županija. Stupanjem na snagu navedene zakonske odredbe, 5. siječnja 1996., pravo naplate koncesijske naknade prešlo je na tužiteljicu koja je stoga aktivno legitimirana u ovom postupku. U odnosu na pasivnu legitimaciju tuženice treba navesti, da na istu ne utječe činjenica što je rješenjem Ministarstva pomorstva, prometa i veza Republike Hrvatske, Uprave za pomorstvo od 24. kolovoza 1999., bilo utvrđeno da ne postoji osnova za provođenje postupka propisanog čl. 65. st. 3. i 4. ZML, za luku posebne namjene – luku nautičkog turizma M., na koju se revident poziva. To iz razloga što je u postupku utvrđeno da je tuženica 1996., pravovremeno, u skladu s odredbom čl. 65. ZML, podnijela Uredu za pomorstvo Ž. S.-d., prijavu postojanja odluke o davanju na korištenje pomorskog dobra u luci posebne namjene P. ''M.'' iz M. sa svim potrebnim dokazima, te da je presudom Upravnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2003. poništeno rješenje Ministarstva kojim je odbijen poziv tuženice postavljen u skladu s čl. 65. ZML. Odlučujuća je činjenica da je u razdoblju spornom u ovoj parnici, od 26. listopada 1996. do 26. listopada 1997. tuženica bila u mogućnosti koristiti i koristila je predmetno pomorsko dobro, za koje je sklopila ugovor o vremenskom korištenju s trećom osobom, sve na temelju ugovora sklopljenog 1993. s prednicom tužiteljice o davanju na korištenje pomorskog dobra, pa i za vrijeme trajanja upravnog spora koji je okončan poništenjem rješenja Ministarstva na koje se revident poziva. Zbog navedenog nije osnovan revizijski navod tuženice da je u postupku počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP.
13. Nadalje, nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 8. ZPP, na koju revident sadržajno ukazuje jer se ocjena dokaza drugostupanjskog suda temelji na savjesnoj i brižljivoj ocjeni svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.
14. Na navode tuženice, kojima u okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i iznosi vlastitu ocjenu provedenih dokaza treba odgovoriti da revizijski sud činjenične navode iznesene u reviziji ne može uzeti u razmatranje jer prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju protiv drugostupanjske presude nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
15. Zbog navedenog nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.
16. U okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava, revident osporava pravilnost zaključaka sudova da je tužiteljica ex lege stekla pravo koje je ranije imala Općina T., osporava svoju pasivnu legitimaciju, te utvrđenje da je u spornom razdoblju koristila predmetno pomorsko dobro, navodeći da je u korištenju bila onemogućena odlukom Turističke inspekcije o zabrani rada.
17. Nižestupanjski sudovi su, prema ocjeni vijeća, pravilno primijenili odredbu čl. 56. st. 1. PZ kad su zaključili da je pravo naplate utužene tražbine, po samom zakonu prešlo na tužiteljicu i na to pravo ne utječe okolnost što je stupanje na snagu te zakonske odredbe bilo odgođeno do stupanja na snagu ZML 5. siječnja 1996. Pravilno je primijenjen i čl. 65. ZML u odnosu na pasivnu legitimaciju tuženice u ovoj parnici jer je tuženica pravovremeno postupila po čl. 65. ZML kad je podnijela prijavu odluke o davanju na korištenje pomorskog dobra u luci posebne namjene, te je u spornom razdoblju mogla koristiti pomorsko dobro, dok ponovljena zabrana obavljanja turističke djelatnosti tvrtki Y. S. Y. i. d.o.o., nije ni u kakvoj vezi s ugovorom o koncesiji koji je tužiteljica sklopila s tuženicom. Okolnost što se tužiteljica pozivala i na stjecanje bez osnove po odredbi čl. 210. ZOO, irelevantna je s obzirom da sud prema odredbi čl. 186. st. 3. ZPP nije vezan pravnom osnovom tužbenog zahtjeva, već je vezan činjeničnim supstratom tužbe, pa je drugostupanjski sud odluku donio pravilnom primjenom čl. 17. ZOO/91 u vezi s čl. 262. ZOO/91 i čl. 371. tog Zakona.
18. Stoga niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava nije ostvaren.
19. Zbog navedenog je revizija tuženice podnesena protiv drugostupanjske presude odbijena kao neosnovana, pa je na temelju članka 393. ZPP odlučeno kao u izreci ove presude.
Željko Šarić, v.r.