REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zadru

Borelli 9, 23000 Zadar

Poslovni broj: P–1583/2025-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru po sucu tog suda Marku Baraki, u pravnoj stvari tužiteljice ŠOT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupana po punomoćnicima Ivanu Šalini i Boži Vrkiću, odvjetnicima u Zadru, protiv tuženika OTP banka d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB:52508873833 zastupana po punomoćnicima ŠO i ostalim odvjetnicima iz odvjetničkog društva Žurić i Partneri d.o.o. Zagreb, Savska cesta 32, radi ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 10. listopada 2025. godine u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužiteljice Lucije Mišković, odvjetnice u Zadru i zamjenika punomoćnika tuženika ŽO, odvjetničkog vježbenika u odvjetničkom društvu Žurić i Partneri d.o.o. u Zagrebu, te nakon objave dana 13. listopada 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan osnovni tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi: "Utvrđuje se da je Ugovor o kreditu, broj: 41006/07 sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva zaključen između tužitelja i tuženika dana 17. siječnja 2007.godine, ništetan te kao takav ne proizvodi pravni učinak slijedom čega se nalaže tuženiku isplatiti - vratiti tužiteljici iznos od 365.541,50 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od dospijeća do isplate na svaki plaćeni iznos i to na:

- iznos od 2.520,00 kuna sa kamatom od 12.03.2007. godine

− iznos od 2.516,25 kuna sa kamatom od 10.04.2007. godine

− iznos od 2.471,75 kuna sa kamatom od 10.05.2007. godine

− iznos od 2.475,43 kuna sa kamatom od 11.06.2007. godine

− iznos od 2.446,91 kuna sa kamatom od 10.07.2007. godine

− iznos od 2.477,41 kuna sa kamatom od 10.08.2007. godine

− iznos od 2.476,31 kuna sa kamatom od 10.09.2007. godine

− iznos od 2.441,25 kuna sa kamatom od 10.10.2007. godine

− iznos od 2.469,94 kuna sa kamatom od 12.11.2007. godine

− iznos od 2.458,29 kuna sa kamatom od 10.12.2007. godine

− iznos od 2.497,20 kuna sa kamatom od 10.01.2008. godine

− iznos od 2.530,62 kuna sa kamatom od 11.02.2008. godine

− iznos od 2.573,64 kuna sa kamatom od 10.03.2008. godine

− iznos od 2.520,00 kuna sa kamatom od 10.04.2008. godine

− iznos od 21,08 kuna sa kamatom od 09.05.2008. godine

− iznos od 2.498,92 kuna sa kamatom od 12.05.2008. godine

− iznos od 2.512,56 kuna sa kamatom od 10.06.2008. godine

− iznos od 2.494,73 kuna sa kamatom od 10.07.2008. godine

− iznos od 2.480,76 kuna sa kamatom od 11.08.2008. godine

− iznos od 2.488,29 kuna sa kamatom od 10.09.2008. godine

− iznos od 2.563,70 kuna sa kamatom od 10.10.2008. godine

− iznos od 2.579,96 kuna sa kamatom od 10.11.2008. godine

− iznos od 2.520,00 kuna sa kamatom od 10.12.2008. godine

− iznos od 132,06 kuna sa kamatom od 09.01.2009. godine

− iznos od 2.387,94 kuna sa kamatom od 12.01.2009. godine

− iznos od 348,94 kuna sa kamatom od 06.02.2009. godine

− iznos od 2.967,69 kuna sa kamatom od 10.02.2009. godine

− iznos od 3.032,05 kuna sa kamatom od 10.03.2009. godine

− iznos od 2.919,05 kuna sa kamatom od 10.04.2009. godine

− iznos od 2.898,92 kuna sa kamatom od 11.05.2009. godine

− iznos od 2.887,60 kuna sa kamatom od 10.06.2009. godine

− iznos od 2.910,37 kuna sa kamatom od 10.07.2009. godine

− iznos od 2.864,90 kuna sa kamatom od 10.08.2009. godine

− iznos od 2.885,55 kuna sa kamatom od 10.09.2009. godine

− iznos od 2.850,11 kuna sa kamatom od 12.10.2009. godine

− iznos od 2.881,62 kuna sa kamatom od 10.11.2009. godine

− iznos od 2.863,55 kuna sa kamatom od 10.12.2009. godine

− iznos od 3.069,18kuna sa kamatom od 11.01.2010. godine

− iznos od 3.119,52 kuna sa kamatom od 10.02.2010. godine

− iznos od 3.108,85 kuna sa kamatom od 10.03.2010. godine

− iznos od 3.151,65 kuna sa kamatom od 12.04.2010. godine

− iznos od 3.213,21 kuna sa kamatom od 10.05.2010. godine

− iznos od 3.268,09 kuna sa kamatom od 10.06.2010. godine

− iznos od 3.373,31 kuna sa kamatom od 12.07.2010. godine

− iznos od 3.270,42 kuna sa kamatom od 10.08.2010. godine

− iznos od 3.531,81 kuna sa kamatom od 10.09.2010. godine

− iznos od 3.394,64 kuna sa kamatom od 11.10.2010. godine

− iznos od 3.421,19 kuna sa kamatom od 10.11.2010. godine

− iznos od 3.534,93 kuna sa kamatom od 10.12.2010. godine

− iznos od 3.685,28 kuna sa kamatom od 10.01.2011. godine

− iznos od 3.454,41 kuna sa kamatom od 10.02.2011. godine

− iznos od 3.505,98 kuna sa kamatom od 10.03.2011. godine

− iznos od 3.433,03 kuna sa kamatom od 11.04.2011. godine

− iznos od 3.598,08 kuna sa kamatom od 10.05.2011. godine

− iznos od 3.711,20 kuna sa kamatom od 10.06.2011. godine

− iznos od 3.762,52 kuna sa kamatom od 11.07.2011. godine

− iznos od 4.332,97 kuna sa kamatom od 10.08.2011. godine

− iznos od 3.791,92 kuna sa kamatom od 12.09.2011. godine

− iznos od 3.711,20 kuna sa kamatom od 10.10.2011. godine

− iznos od 3.731,08 kuna sa kamatom od 10.11.2011. godine

− iznos od 3.723,73 kuna sa kamatom od 12.12.2011. godine

− iznos od 3.794,14 kuna sa kamatom od 10.01.2012. godine

− iznos od 3.843,36 kuna sa kamatom od 10.02.2012. godine

− iznos od 3.858,54 kuna sa kamatom od 12.03.2012. godine

− iznos od 3.822,76 kuna sa kamatom od 10.04.2012. godine

− iznos od 3.841,85 kuna sa kamatom od 10.05.2012. godine

− iznos od 3.861,55 kuna sa kamatom od 11.06.2012. godine

− iznos od 3.832,04 kuna sa kamatom od 10.07.2012. godine

− iznos od 3.829,26 kuna sa kamatom od 10.08.2012. godine

− iznos od 3.773,66 kuna sa kamatom od 10.09.2012. godine

− iznos od 3.792,64 kuna sa kamatom od 10.10.2012. godine

− iznos od 3.833,96 kuna sa kamatom od 12.11.2012. godine

− iznos od 3.820,83 kuna sa kamatom od 10.12.2012. godine

− iznos od 3.839,81 kuna sa kamatom od 10.01.2013. godine

− iznos od 3.785,90 kuna sa kamatom od 11.02.2013. godine

− iznos od 3.765,05 kuna sa kamatom od 11.03.2013. godine

− iznos od 3.824,51 kuna sa kamatom od 10.04.2013. godine

− iznos od 3.766,32 kuna sa kamatom od 10.05.2013. godine

− iznos od 3.375,65 kuna sa kamatom od 10.06.2013. godine

− iznos od 3.701,08 kuna sa kamatom od 10.07.2013. godine

− iznos od 3.743,43 kuna sa kamatom od 12.08.2013. godine

− iznos od 3.766,62 kuna sa kamatom od 10.09.2013. godine

− iznos od 3.788,67 kuna sa kamatom od 10.10.2013. godine

− iznos od 3.793,55 kuna sa kamatom od 11.11.2013. godine

− iznos od 3.822,70 kuna sa kamatom od 10.12.2013. godine

− iznos od 3.557,59 kuna sa kamatom od 10.1.2014. godine

− iznos od 3.074,52 kuna sa kamatom od 10.2.2014. godine

− iznos od 3.089,18 kuna sa kamatom od 10.3.2014. godine

− iznos od 3.086,48 kuna sa kamatom od 10.4.2014. godine

− iznos od 3.063,06 kuna sa kamatom od 12.5.2014. godine

− iznos od 3.059,62 kuna sa kamatom od 10.6.2014. godine

− iznos od 3.080,14 kuna sa kamatom od 10.7.2014. godine

− iznos od 3.101,01 kuna sa kamatom od 11.8.2014. godine

− iznos od 3.111,86 kuna sa kamatom od 10.09.2014. godine

− iznos od 3.113,12 kuna sa kamatom od 10.10.2014. godine

− iznos od 289,34 kuna sa kamatom od 10.11.2014. godine

− iznos od 2.802,00 kuna sa kamatom od 13.11.2014. godine

− iznos od 3.164,78 kuna sa kamatom od 10.12.2014. godine

− iznos od 22,55 kuna sa kamatom od 11.12.2014. godine

− iznos od 3.147,35 kuna sa kamatom od 12.1.2015. godine

− iznos od 3.670,51 kuna sa kamatom od 10.2.2015. godine

− iznos od 3.102,67 kuna sa kamatom od 10.3.2015. godine

− iznos od 441,27 kuna sa kamatom od 11.3.2015. godine

− iznos od 3.103,03 kuna sa kamatom od 10.4.2015. godine

− iznos od 493,80 kuna sa kamatom od 13.4.2015. godine

− iznos od 3.103,37 kuna sa kamatom od 11.5.2015. godine

− iznos od 477,09 kuna sa kamatom od 12.5.2015. godine

− iznos od 3.103,71 kuna sa kamatom od 10.6.2015. godine

− iznos od 449,14 kuna sa kamatom od 12.6.2015. godine

− iznos od 3.104,09kuna sa kamatom od 10.7.2015. godine

− iznos od 487,64 kuna sa kamatom od 13.7.2015. godine

− iznos od 3.104,44 kuna sa kamatom od 10.8.2015. godine

− iznos od 358,94 kuna sa kamatom od 11.8.2015. godine

− iznos od 3.104,78 kuna sa kamatom od 10.9.2015. godine

− iznos od 309,03 kuna sa kamatom od 11.9.2015. godine

− iznos od 3.105,13 kuna sa kamatom od 12.10.2015. godine

− iznos od 352,56 kuna sa kamatom od 13.10.2015. godine

− iznos od 3.105,48 kuna sa kamatom od 10.11.2015. godine

− iznos od 360,77 kuna sa kamatom od 11.11.2015. godine

− iznos od 3.105,82 kuna sa kamatom od 10.12.2015. godine

− iznos od 371,23 kuna sa kamatom od 11.12.2015. godine

− iznos od 3.106,16 kuna sa kamatom od 11.1.2016. godine

− iznos od 362,61 kuna sa kamatom od 12.1.2016. godine

− iznos od 3.106,50 kuna sa kamatom od 10.2.2016. godine

− iznos od 339,11 kuna sa kamatom od 11.2.2016. godine

− iznos od 2.221,67 kuna sa kamatom od 10.3.2016. godine

− iznos od 2.952,23 kuna sa kamatom od 11.4.2016. godine

− iznos od 2.945,58 kuna sa kamatom od 10.5.2016. godine

− iznos od 2.973,75 kuna sa kamatom od 10.6.2016. godine

− iznos od 2.955,36 kuna sa kamatom od 11.7.2016. godine

po stopi od 15% godišnje za vrijeme od 17. siječnja 2007.godine pa do 31. prosinca 2007. godine, za vrijeme od 01.siječnja 2008.godine pa do 30.lipnja 2011.godine po stopi od 14% godišnje, za vrijeme od 01. srpnja 2011.godine pa do isplate po stopi od 12% godišnje,a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku do 15 dana i pod prijetnjom ovrhe."

II.Usvaja se kao osnovan podredni tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu koji glasi: "I. Utvrđuje se da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz čl.5.toč.1. Ugovor o kreditu, broj: 41006/07 sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva koji su stranke zaključile dana 17. siječnja 2007. godine te da su nezakonite donesene odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa kao što je ništetna odredba o valutnoj klauzuli slijedom čega tužitelj nije dužan plaćati mjesečnu ratu po promjenama kamatnih stopa koje je tuženik izvršio od 17. siječnja 2007.godine pa nadalje kao i promjenjivom tečaju CHF od. 17. siječnja 2007. godine pa nadalje."

Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva po osnovi glavnice koji glasi:

"II. Dužan je tuženik isplatiti-vratiti tužitelju na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog promijenjenih kamatnih stopa iznos i to:

- iznos od 187,66 kuna od 10.02.2009. godine

− iznos od 191,73 kuna od 10.03.2009. godine

− iznos od 184,58 kuna od 10.04.2009. godine

− iznos od 183,31 kuna od 11.05.2009. godine

− iznos od 182,59 kuna od 10.06.2009. godine

− iznos od 184,03 kuna od 10.07.2009. godine

− iznos od 181,16 kuna od 10.08.2009. godine

− iznos od 182,46 kuna od 10.09.2009. godine

− iznos od 180,22 kuna od 12.10.2009. godine

− iznos od 182,21 kuna od 10.11.2009. godine

− iznos od 181,07 kuna od 10.12.2009. godine

− iznos od 318,01 kuna od 11.01.2010. godine

− iznos od 323,22 kuna od 10.02.2010. godine

− iznos od 315,35 kuna od 10.03.2010. godine

− iznos od 326,55 kuna od 12.4.2010. godine

− iznos od 332,93 kuna od 10.5.2010. godine

− iznos od 338,61 kuna od 10.6.2010. godine

− iznos od 349,52 kuna od 12.7.2010. godine

− iznos od 338,86 kuna od 10.8.2010. godine

− iznos od 365,94 kuna od 10.9.2010. godine

− iznos od 351,73 kuna od 11.10.2010. godine

− iznos od 354,48 kuna od 10.11.2010. godine

− iznos od 366,26 kuna od 10.12.2010. godine

− iznos od 381,84 kuna od 10.01.2011. godine

− iznos od 302,51 kuna od 10.02.2011. godine

− iznos od 307,02 kuna od 10.03.2011. godine

− iznos od 300,63 kuna od 11.04.2011. godine

− iznos od 315,09 kuna od 10.05.2011. godine

− iznos od 324,99 kuna od 10.06.2011. godine

− iznos od 329,49 kuna od 11.07.2011. godine

− iznos od 379,44 kuna od 10.08.2011. godine

− iznos od 332,06 kuna od 12.09.2011. godine

− iznos od 324,99 kuna od 10.10.2011. godine

− iznos od 326,73 kuna od 10.11.2011. godine

− iznos od 326,09 kuna od 12.12.2011. godine

− iznos od 332,26 kuna od 10.01.2012. godine

− iznos od 336,57 kuna od 10.02.2012. godine

− iznos od 337,90 kuna od 12.03.2012. godine

− iznos od 334,76 kuna od 10.04.2012. godine

− iznos od 336,43 kuna od 10.05.2012. godine

− iznos od 338,16 kuna od 11.06.2012. godine

− iznos od 335,57 kuna od 10.07.2012. godine

− iznos od 334,76 kuna od 11.08.2012. godine

− iznos od 330,46 kuna od 10.09.2012. godine

− iznos od 303,53 kuna od 10.10.2012. godine"

Usvaja se kao osnovan dio tužbenog zahtjeva koji glasi:

"II. Dužan je tuženik isplatiti-vratiti tužitelju na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog promijenjenih kamatnih stopa iznos zakonske zatezne kamate i to:

- na iznos od 187,66 kuna sa kamatom od 10.02.2009. godine

− na iznos od 191,73 kuna sa kamatom od 10.03.2009. godine

− na iznos od 184,58 kuna sa kamatom od 10.04.2009. godine

− na iznos od 183,31 kuna sa kamatom od 11.05.2009. godine

− na iznos od 182,59 kuna sa kamatom od 10.06.2009. godine

− na iznos od 184,03 kuna sa kamatom od 10.07.2009. godine

− na iznos od 181,16 kuna sa kamatom od 10.08.2009. godine

− na iznos od 182,46 kuna sa kamatom od 10.09.2009. godine

− na iznos od 180,22 kuna sa kamatom od 12.10.2009. godine

− na iznos od 182,21 kuna sa kamatom od 10.11.2009. godine

− na iznos od 181,07 kuna sa kamatom od 10.12.2009. godine

− na iznos od 318,01 kuna sa kamatom od 11.01.2010. godine

− na iznos od 323,22 kuna sa kamatom od 10.02.2010. godine

− na iznos od 315,35 kuna sa kamatom od 10.03.2010. godine

− na iznos od 326,55 kuna sa kamatom od 12.4.2010. godine

− na iznos od 332,93 kuna sa kamatom od 10.5.2010. godine

− na iznos od 338,61 kuna sa kamatom od 10.6.2010. godine

− na iznos od 349,52 kuna sa kamatom od 12.7.2010. godine

− na iznos od 338,86 kuna sa kamatom od 10.8.2010. godine

− na iznos od 365,94 kuna sa kamatom od 10.9.2010. godine

− na iznos od 351,73 kuna sa kamatom od 11.10.2010. godine

− na iznos od 354,48 kuna sa kamatom od 10.11.2010. godine

− iznos od 366,26 kuna sa kamatom od 10.12.2010. godine

− na iznos od 381,84 kuna sa kamatom od 10.01.2011. godine

− na iznos od 302,51 kuna sa kamatom od 10.02.2011. godine

− na iznos od 307,02 kuna sa kamatom od 10.03.2011. godine

− na iznos od 300,63 kuna sa kamatom od 11.04.2011. godine

− na iznos od 315,09 kuna sa kamatom od 10.05.2011. godine

− na iznos od 324,99 kuna sa kamatom od 10.06.2011. godine

− na iznos od 329,49 kuna sa kamatom od 11.07.2011. godine

− na iznos od 379,44 kuna sa kamatom od 10.08.2011. godine

− na iznos od 332,06 kuna sa kamatom od 12.09.2011. godine

− na iznos od 324,99 kuna sa kamatom od 10.10.2011. godine

− na iznos od 326,73 kuna sa kamatom od 10.11.2011. godine

− na iznos od 326,09 kuna sa kamatom od 12.12.2011. godine

− na iznos od 332,26 kuna sa kamatom od 10.01.2012. godine

− na iznos od 336,57 kuna sa kamatom od 10.02.2012. godine

− na iznos od 337,90 kuna sa kamatom od 12.03.2012. godine

− na iznos od 334,76 kuna sa kamatom od 10.04.2012. godine

− na iznos od 336,43 kuna sa kamatom od 10.05.2012. godine

− na iznos od 338,16 kuna sa kamatom od 11.06.2012. godine

− na iznos od 335,57 kuna sa kamatom od 10.07.2012. godine

− na iznos od 334,76 kuna sa kamatom od 11.08.2012. godine

− na iznos od 330,46 kuna sa kamatom od 10.09.2012. godine

− na iznos od 303,53 kuna sa kamatom od 10.10.2012. godine

za vrijeme od 17. siječnja 2007.godine pa do 01.listopada 2009.godine po stopi od 14% godišnje, za vrijeme od 01. srpnja 2011.godine pa do isplate po stopi od 12% godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku do 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, sve u valuti Eur, prema fiksnom tečaju konverzije na dan 1.siječnja 2023.g.

1 Eur = 7,53450 HRK."

Usvaja se kao osnovan dio tužbenog zahtjeva koji glasi:

"II. Dužan je tuženik isplatiti-vratiti tužitelju na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog promijenjenih kamatnih stopa iznos i to:

− iznos od 28,6 kuna sa kamatom od 10.10.2012. godine

− iznos od 335,74 kuna sa kamatom od 12.11.2012. godine

− iznos od 334,59 kuna sa kamatom od 10.12.2012. godine

− iznos od 336,25 kuna sa kamatom od 10.01.2013. godine

− iznos od 331,53 kuna sa kamatom od 11.02.2013. godine

− iznos od 329,71 kuna sa kamatom od 11.03.2013. godine

− iznos od 334,92 kuna sa kamatom od 10.04.2013. godine

− iznos od 329,82 kuna sa kamatom od 10.05.2013. godine

− iznos od 327,13 kuna sa kamatom od 10.06.2013. godine

− iznos od 324,11 kuna sa kamatom od 10.07.2013. godine

− iznos od 327,81 kuna sa kamatom od 12.08.2013. godine

− iznos od 329,85 kuna sa kamatom od 10.09.2013. godine

− iznos od 331,78 kuna sa kamatom od 10.10.2013. godine

− iznos od 332,20 kuna sa kamatom od 11.11.2013. godine

− iznos od 334,76 kuna sa kamatom od 10.12.2013. godine

− iznos od 105,15 kuna sa kamatom od 10.1.2014. godine

za vrijeme od 17. siječnja 2007.godine pa do 01.listopada 2009.godine po stopi od 14% godišnje, za vrijeme od 01. srpnja 2011.godine pa do isplate po stopi od 12% godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku do 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, sve u valuti Eur prema fiksnom tečaju konverzije na dan 1.siječnja 2023.g.

1Eur = 7,53450 HRK. "

Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva koji glasi:

"te s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli odnosno promjene u tečaju CHF iznos glavnice

− iznos od 0,11 kuna od 10.3.2007. godine

− iznos od 7,58 kuna od 11.02.2008. godine

− iznos od 55,18 kuna od 10.03.2008. godine

− iznos od 14,02 kuna od 10.04.2008. godine

− iznos od 40,67 kuna od 10.10.2008. godine

− iznos od 101,40 kuna od 10.11.2008. godine

− iznos od 78,82 kuna od 10.12.2008. godine

− iznos od 207,81 kuna od 12.01.2009. godine

− iznos od 257,00 kuna od 10.2.2009. godine

− iznos od 317,30 kuna od 10.03.2009. godine

− iznos od 211,44 kuna od 10.04.2009. godine

− iznos od 192,59 kuna od 11.05.2009. godine

− iznos od 181,98 kuna od 10.06.2009. godine

− iznos od 203,30 kuna od 10.07.2009. godine

− iznos od 160,71 kuna od 10.08.2009. godine

− iznos od 180,06 kuna od 10.09.2009. godine

− iznos od 146,86 kuna od 12.10.2009. godine

− iznos od 176,37 kuna od 10.11.2009. godine

− iznos od 159,44 kuna od 10.12.2009. godine

− iznos od 228,15 kuna od 11.01.2010. godine

− iznos od 273,27 kuna od 10.02.2010. godine

− iznos od 205,04 kuna od 10.03.2010. godine

− iznos od 302,07 kuna od 12.4.2010. godine

− iznos od 357,25 kuna od 10.5.2010. godine

− iznos od 406,44 kuna od 10.6.2010. godine

− iznos od 500,76 kuna od 12.7.2010. godine

− iznos od 408,53 kuna od 10.8.2010. godine

− iznos od 642,84 kuna od 10.9.2010. godine

− iznos od 519,89 kuna od 11.10.2010. godine

− iznos od 543,68 kuna od 10.11.2010. godine

− iznos od 645,64kuna od 10.12.2010. godine

− iznos od 780,41 kuna od 10.01.2011. godine

− iznos od 628,88 kuna od 10.02.2011. godine

− iznos od 675,92 kuna od 10.03.2011. godine

− iznos od 609,36 kuna od 11.04.2011. godine

− iznos od 759,96 kuna od 10.05.2011. godine

− iznos od 863,18 kuna od 10.06.2011. godine

− iznos od 910,01 kuna od 11.07.2011. godine

− iznos od 419,84 kuna od 10.08.2011. godine"

Usvaja se kao osnovan dio tužbenog zahtjeva koji glasi:

"te s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli odnosno promjene u tečaju CHF iznos zakonske zatezne kamate tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od plaćanja od strane tužitelja svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate i to na

− na iznos od 0,11 kuna sa kamatom od 10.3.2007. godine

− na iznos od 7,58 kuna sa kamatom od 11.02.2008. godine

− na iznos od 55,18 kuna sa kamatom od 10.03.2008. godine

− na iznos od 14,02 kuna sa kamatom od 10.04.2008. godine

− na iznos od 40,67 kuna sa kamatom od 10.10.2008. godine

− na iznos od 101,40 kuna sa kamatom od 10.11.2008. godine

− na iznos od 78,82 kuna sa kamatom od 10.12.2008. godine

− na iznos od 207,81 kuna sa kamatom od 12.01.2009. godine

− na iznos od 257,00 kuna sa kamatom od 10.2.2009. godine

− na iznos od 317,30 kuna sa kamatom od 10.03.2009. godine

− na iznos od 211,44 kuna sa kamatom od 10.04.2009. godine

− na iznos od 192,59 kuna sa kamatom od 11.05.2009. godine

− na iznos od 181,98 kuna sa kamatom od 10.06.2009. godine

− na iznos od 203,30 kuna sa kamatom od 10.07.2009. godine

− na iznos od 160,71 kuna sa kamatom od 10.08.2009. godine

− na iznos od 180,06 kuna sa kamatom od 10.09.2009. godine

− na iznos od 146,86 kuna sa kamatom od 12.10.2009. godine

− na iznos od 176,37 kuna sa kamatom od 10.11.2009. godine

− na iznos od 159,44 kuna sa kamatom od 10.12.2009. godine

− na iznos od 228,15 kuna sa kamatom od 11.01.2010. godine

− na iznos od 273,27 kuna sa kamatom od 10.02.2010. godine

− na iznos od 205,04 kuna sa kamatom od 10.03.2010. godine

− na iznos od 302,07 kuna sa kamatom od 12.4.2010. godine

− na iznos od 357,25 kuna sa kamatom od 10.5.2010. godine

− na iznos od 406,44 kuna sa kamatom od 10.6.2010. godine

− na iznos od 500,76 kuna sa kamatom od 12.7.2010. godine

− na iznos od 408,53 kuna sa kamatom od 10.8.2010. godine

− na iznos od 642,84 kuna sa kamatom od 10.9.2010. godine

− na iznos od 519,89 kuna sa kamatom od 11.10.2010. godine

− na iznos od 543,68 kuna sa kamatom od 10.11.2010. godine

1 0

− na iznos od 645,64kuna sa kamatom od 10.12.2010. godine

− na iznos od 780,41 kuna sa kamatom od 10.01.2011. godine

− na iznos od 628,88 kuna sa kamatom od 10.02.2011. godine

− na iznos od 675,92 kuna sa kamatom od 10.03.2011. godine

− na iznos od 609,36 kuna sa kamatom od 11.04.2011. godine

− na iznos od 759,96 kuna sa kamatom od 10.05.2011. godine

− na iznos od 863,18 kuna sa kamatom od 10.06.2011. godine

− na iznos od 910,01 kuna sa kamatom od 11.07.2011. godine

− na iznos od 419,84 kuna sa kamatom od 10.08.2011. godine

za vrijeme od 17. siječnja 2007.godine pa do 01.listopada 2009.godine po stopi od 14% godišnje, za vrijeme od 01. srpnja 2011.godine pa do isplate po stopi od 12% godišnje,a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku do 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, sve u valuti Eur prema fiksnom tečaju konverzije na dan 1.siječnja 2023.g. 1Eur = 7,53450 HRK."

Usvaja se kao osnovan dio tužbenog zahtjev tužitelja koji glasi:

"te s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli odnosno promjene u tečaju CHF iznose zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od plaćanja od strane tužitelja svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate i to na

− iznos od 1.010,66 kuna sa kamatom od 10.08.2011. godine

− iznos od 936,83 kuna sa kamatom od 12.09.2011. godine

− iznos od 863,18 kuna sa kamatom od 10.10.2011. godine

− iznos od 881,32 kuna sa kamatom od 10.11.2011. godine

− iznos od 874,61 kuna sa kamatom od 12.12.2011. godine

− iznos od 938,86 kuna sa kamatom od 10.01.2012. godine

− iznos od 983,76 kuna sa kamatom od 10.02.2012. godine

− iznos od 997,62 kuna sa kamatom od 12.03.2012. godine

− iznos od 964,97 kuna sa kamatom od 10.4.2012. godine

− iznos od 982,39 kuna sa kamatom od 10.05.2012. godine

− iznos od 1.000,36 kuna sa kamatom od 11.06.2012. godine

− iznos od 973,43 kuna sa kamatom od 10.7.2012. godine

− iznos od 964,97 kuna sa kamatom od 11.8.2012. godine

− iznos od 920,17 kuna sa kamatom od 10.9.2012. godine

− iznos od 937,49 kuna sa kamatom od 10.10.2012. godine

− iznos od 975,19 kuna sa kamatom od 12.11.2012. godine

− iznos od 963,21 kuna sa kamatom od 10.12.2012. godine

− iznos od 980,52 kuna sa kamatom od 10.1.2013. godine

− iznos od 931,33 kuna sa kamatom od 11.2.2013. godine

− iznos od 912,31 kuna sa kamatom od 11.3.2013. godine

− iznos od 966,56 kuna sa kamatom od 10.04.2013. godine

1 1

− iznos od 913,47 kuna sa kamatom od 10.05.2013. godine

− iznos od 885,49 kuna sa kamatom od 10.06.2013. godine

− iznos od 853,94 kuna sa kamatom od 10.07.2013. godine

− iznos od 892,58 kuna sa kamatom od 12.8.2013. godine

− iznos od 913,74 kuna sa kamatom od 10.09.2013. godine

− iznos od 933,86 kuna sa kamatom od 10.10.2013. godine

− iznos od 938,31 kuna sa kamatom od 11.11.2013. godine

− iznos od 964,91 kuna sa kamatom od 10.12.2013. godine

− iznos od 929,41 kuna sa kamatom od 10.1.2014. godine

− iznos od 967,61 kuna sa kamatom od 10.2.2014. godine

− iznos od 984,26 kuna sa kamatom od 10.3.2014. godine

− iznos od 981,18 kuna sa kamatom od 10.4.2014. godine

− iznos od 954,31 kuna sa kamatom od 12.5.2014. godine

− iznos od 950,40 kuna sa kamatom od 10.6.2014. godine

− iznos od 973,71 kuna sa kamatom od 10.7.2014. godine

− iznos od 997,40 kuna sa kamatom od 11.8.2014. godine

− iznos od 1.009,71 kuna sa kamatom od 10.9.2014. godine

− iznos od 1.011,14 kuna sa kamatom od 10.10.2014. godine

− iznos od 1.033,78 kuna sa kamatom od 10.11.2014. godine

− iznos od 1.040,82 kuna sa kamatom od 10.12.2014. godine

− iznos od 1.049,99 kuna sa kamatom od 12.1.2015. godine

− iznos od 1.643,91 kuna sa kamatom od 10.2.2015. godine

− iznos od 1.502,00 kuna sa kamatom od 10.3.2015. godine

− iznos od 1.559,27 kuna sa kamatom od 10.4.2015. godine

− iznos od 1.543,11 kuna sa kamatom od 11.5.2015. godine

− iznos od 1.512,06 kuna sa kamatom od 10.06.2015. godine

− iznos od 1.553,83 kuna sa kamatom od 10.07.2015. godine

− iznos od 1.413,68 kuna sa kamatom od 10.08.2015. godine

− iznos od 1.353,44kuna sa kamatom od 10.09.2015. godine

− iznos od 1.403,01 kuna sa kamatom od 12.10.2015. godine

− iznos od 1.409,34 kuna sa kamatom od 10.11.2015. godine

− iznos od 1.423,35 kuna sa kamatom od 10.12.2015. godine

− iznos od 1.415,11 kuna sa kamatom od 11.01.2016. godine

− iznos od 1.387,96 kuna sa kamatom od 10.2.2016. godine

za vrijeme od 17. siječnja 2007.godine pa do 01.listopada 2009.godine po stopi od 14% godišnje, za vrijeme od 01. srpnja 2011.godine pa do isplate po stopi od 12% godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku do 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, sve u valuti Eur prema fiksnom tečaju konverzije na dan 1.siječnja 2023.g. 1Eur = 7,53450 HRK."

1 2

III. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici, slijedom čega se odbija kao neosnovan prigovor prijeboja istaknut po tuženiku.

IV.Dužan je tuženik naknaditi tužiteljici prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.032,30 Eur-a sa zakonskom zateznom kamatom u iznosu od Eur-a počevši od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1.Tužiteljica u tužbi tvrdi da je sa tuženikom odnosno Societe Generale- Splitska banka d.d. čiji je tuženik pravni slijednik, dana 17. siječnja 2007. godine zaključila Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 41006/07 kojim je tuženik odobrio tužiteljici kreditni iznos od 93.200,00 CHF. Spomenutim ugovorom ugovorena je promjenjiva kamatna stopa od 5,00% (čl.5.1.) Tuženik je, s obzirom na odredbe citiranog ugovora jednom obavijestio tužiteljicu o promjeni kamatne stope na što je tužiteljica usmeno prigovorila, dok je kasnije promijene vršio bez da o tome obavijesti tužiteljicu kao ugovornu stranku na bilo koji način tako da tužiteljica nije ni imao mogućnost za prigovor. Tužiteljica je, istina, kroz mjesečne rate osjetila da je došlo do promjene tako da joj je mjesečni anuitet, u odnosu na prvotni, znatno porastao međutim kao i u odnosu na prvi prigovor i daljnji prigovori tužiteljice ostali su bez ikakvog rezultata. Dakle, sa niti jednom promjenom tužiteljica se nije usuglasila. Promjene tuženika u pogledu kamatne stope su nezakonite što je, uostalom, i utvrđeno pred Trgovačkim sudom u Zagrebu. Naime, iste nisu opravdane sa niti jednog stajališta tim više što u vrijeme povoljnih tržišnih prilika tuženik kamatnu stopu nije promijenio na niže odnosno u korist tužiteljice. Ni stanje na međunarodnom tržištu ne ide tuženiku u prilog budući su tamo prilike takve da kamatne stope dramatično padaju. Naime, na međunarodnom tržištu kamata na švicarske franke se određuje u skladu sa kretanjima kamate koje banke međusobno određuju jedna prema drugoj prilikom pozajmljivanja (popularno nazvano Libor na CHF). Od početka 2009.godine Libor neprestano pada tako da je tada kamatna stopa na CHF bila 0,53% pa je, dakle, jasno da stanje na tom tržištu nije ono što je utjecalo na povećanje sporne kamate. Upravo prateći stanje na tom međunarodnom tržištu tuženik je tužiteljici trebao spustiti kamatu. Svakako, sporne promjene kamatne stope i sama ugovorna odredba o tome nisu zakoniti ni zbog sljedećih razloga: Ugovor je sastavljen u tipskom obliku i oko njegova sadržaja tužiteljica nije mogla pregovarati. Nju je tužiteljica, kao slabija ekonomska strana, morala prihvatiti i povinuti se sili jačega. Sama ta odredba o promjeni kamatne stope unosi neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice kao potrošača, pa spada u red nepoštenih odredbi iz čl.96 Zakona o zaštiti potrošača. Sporna odredba ne navodi razloge na temelju kojih se može promijeniti kamatna stopa. Nenavođenjem tih razloga ona stavlja tužiteljicu u neravnopravan položaj. Njoj prilikom zaključenja ugovora nije objašnjeno koji su to uvjeti koji mijenjaju visinu kamatne stope. Bez tih podataka tužiteljica kao potrošač nije mogla provjeriti na temelju čega se donose odluke o promjeni kamatne stope. Sporna odredba omogućuje tuženiku kao jačoj ekonomskoj strani da jednostrano mijenja ugovorene odredbe što je protivno čl.97 st.1 alineja 10 i 11 Zakona o zaštiti potrošača. Ugovorne odredbe koje su protivne čl.96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača su prema čl.102 tog zakona ništetne. Dakle, tuženik je mijenjao kamatnu stopu uvijek u svoju korist i na štetu tužiteljice iako je, s obzirom na stanje na tržištu, to mogao činiti i u korist tužiteljice. Kako to tuženik nije

1 3

činio to je njegovo postupanje suprotno čl.296 ZOO. Odredba tuženika je pored prednjega, suprotna i čl.82.st.1 alineja 11 Zakona o zaštiti potrošača koji je vrijedio u vrijeme zaključenja ugovora, pa se takva odredba sukladno čl.87st.1. Zakona o zaštiti potrošača ima smatrati ništavom. Odredba tuženika je protivna čl.110 st.1 i 2 alineja 8 te čl.111 st.1 i 2 alineja i 1 Zakona o zaštiti potrošača. Konačno, odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi su u suprotnosti i sa odredbom članka 4.stavak 2. Direktive 93/13 EEZ. Pored promjenjive kamatne stope i odredba o valutnoj klauzuli ugovorena u spornom ugovoru o kreditu je kao nepoštena odredba, ništetna. Naime, kolektivnom presudom po tužbi potrošača, pa i protiv tuženika, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koja presuda obvezuje i ovaj sud, utvrđeno je da je valutna klauzula ništetna. Naime, s obzirom da je tužiteljica zaduživana po tečaju CHF koji, kao takav, nikada nije primila te joj je mjesečni anuitet obračunavan po tečaju tuženika na dan isplate to je tužiteljica i na taj način izvršila povrat iznosa koji, kao takva, nije morala. Ni u ovoj odredbi ugovora o kreditu, kao ni o ostalim odredbama, nažalost, tužiteljica kao slabija ugovorna strana nije mogao pregovarati. Osim odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, za koje odredbe je od stane Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđeno da su ništetne, ništetne su i ostale odredbe što, svakako čini ugovor o kreditu ništetnim u cijelost. Naime, bez tih odredbi ugovor o kreditu ne može opstati na bilo koji način, što ga, opet, u konačnici čini ništetnim. Upravo stoga, a polazeći od odredbi Zakona o obveznim odnosima i to konkretno čl.1111 svaka od ugovorenih strana bi bila u obvezi vratiti onoj drugoj ono što je temeljem takvog ništetnog pravnog posla primala. Međutim, za razliku od tužiteljice, tužena strana je nepoštena, pa je ne pripada pravo na zakonske zatezne kamate na isplaćeni iznos tužiteljice, dok s druge strane, tužiteljica ima pravo na povrat zakonskih zateznih kamata na isplaćene iznose. Kada se učini prijeboj međusobnih uplata i to na strani tuženika iznos glavnice bez kamata dok na strani tužiteljice imamo mjesečne anuitete sa zakonskim zateznim kamatama ispada da je tužiteljica, u tom slučaju, isplatila i pretplatila pozamašan iznos koji, nažalost, u ovom trenutku ne može odrediti buduću da joj nedostaje određena dokumentacija koja se, kao takva, nalazi u posjedu tužene strane koja joj to odbija predati. Stoga, dakle, konačan iznos će se odrediti nakon što sud naloži tuženiku dostaviti sudu potrebnu dokumentaciju i nakon što se provede financijsko vještačenje odnosno vještačenje po vještaku financijske-ekonomske struke. U svakom slučaju tužiteljica ima pravo na povrat iznosa koji je pretplatila s osnove nezakonitog povećanja po promjenjivoj kamatnoj stopi te po ništetnoj valutnoj klauzuli odnosno tečajno razlici. Tužiteljica mora napomenuti i da je nepoštena praksa prema čl.108 Zakona o zaštiti potrošača zabranjena. Tužiteljica je dakle, nažalost zbog nepoštenog mijenjanja kamatne stope od strane tuženika te ništetne valutna klauzule tuženiku isplatila veći iznos od onoga što bi morala da su te odredbe bile valjane, međutim točan iznos, kao i u slučaju ništetnosti cjelokupnog ugovora o kreditu, zbog nepostojanja dokumentacije koja se nalazi u posjedu tužene strane, ne može u ovom trenutku odrediti. Stoga tužiteljica predlaže sudu da donese presudu kojom će usvojiti tužbeni zahtjev tužiteljice iz podneska od 26. ožujka 2021.g.

2.Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da je tužba u cijelosti neosnovana, slijedom čega tuženik u zakonskom roku daje odgovor na tužbu i predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev u skladu sa navodima iz ovog odgovora. Nije sporno da je tužitelj sa tuženikom sklopio ugovor o kreditu broj 41006/05. Međutim, sporno je jesu li u konkretnom slučaju pojedine odredbe ugovora nepoštene, a time i ništetne. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na tome da je ugovor u navodnoj suprotnosti sa

1 4

određenim zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača. Tuženik se takvim tvrdnjama izričito protivi te će u nastavku obrazložiti temelj za svoje protivljenje. Nadalje, tuženik ističe prigovor zastare potraživanja. Tužitelj je predmetni parnični postupak pokrenuo tek 12. lipnja 2019. pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa sukladno Zakonu o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05-29/18, dalje: „ZOO“), ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja budući da ista nije specificirana tužbom. U ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja i parnice potrošač jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna prava zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice potrošač i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama uređuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu zadatak je sudu utvrditi primjenjuje li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenutom pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužiteljice na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz parnice potrošač i presude VTS-a. U odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu vezanu za CHF, tuženik ističe da presuda VTS-a donesena u parnici potrošača ne daje subjektivna prava potrošačima. Kao što je tuženik već detaljno elaborirao, presude VTS ne daje pojedinačnom potrošaču subjektivna prava, s obzirom da je takva presude usmjerena na apstraktnu pravnu zaštitu „prosječnog potrošača“ kao pravnog standarda. Stoga je tužitelj kao potrošač dužan dokazati da u ugovornom odnosu njega i tuženika postoje sve pretpostavke nepoštenosti valutne klauzule propisane člancima 84. i 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 96/03, 79/07, 125/07; dalje: „ZZP“) Da je to nemoguće učiniti u ovom sporu, proizlazi iz sljedećih okolnosti. Prvenstveno, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je jasna, lako uočljiva i razumljiva, slijedom čega osporavana odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti. Već samim pregledom ugovora moguće je zaključiti kako su ispunjene dvije pretpostavke

– jasno i lako uočljiva odredba. Ugovorom je jasno određeno da je iznos kredita u valuti CHF, te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti. Također, odredbama ugovora koje reguliraju otplatu kredita predviđeno je da će se mjesečni anuitet plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti. Navedene odredbe jasno su koncipirane ugovorom te unesene u ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisani manjim slovima ili umetnutim u fusnotu ugovora. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obveze iz ugovora. Pored toga, tužitelj je potpisom ugovora potvrdio upoznatost sa značenjem valutne klauzule. Ugovorom o kreditu jasno je propisano da: „ Korisnik kredita potpisom ovog ugovora potvrđuje da je upoznat sa promjenjivošću tečaja izabrane valute ugovora koja se primjenjuje za izračun kunske protuvrijednosti svih novčanih obveza po ovom kreditu te svjesno i dobrovoljno preuzima rizik mogućeg nepovoljnog tečaja u odnosu na HRK, a kreditor otklanja sa sebe svaku odgovornost za rizik preuzet izborom valute ugovora.“ Slijedom navedenog budući da je u konkretnom slučaju sporna odredba

1 5

ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 84. ZPP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 81. ZPP- a nije dopuštena. Nadalje, tuženik ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi kako jedan od uvjeta iz članka 84. ZPP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 81. ZPP-a, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnost iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Naima, od 1999. do 2010. tečaj CHF-a u odnosu na EUR je rastao i padao ( od 2003-2008. tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada (!)), i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010., dakle, znatno nakon razdoblja obuhvaćenog utvrđenjima u parnici potrošač. Daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010., i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije moga predvidjeti, pa niti tuženik. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranja potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik mora djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Slijedom toga, očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, o kojoj se okolnosti tuženik detaljnije očituje u nastavku. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; a koja neravnoteža mora biti značajna. Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja ne štetu/ u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužiteljice-potrošača) uslijed nepredvidivih ili naglih promjena tečaja CHF. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutna klauzule prema kojoj su kako tužiteljica, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus). U odnosu na promjenjivost kamatne stopa, tuženik ističe da ista nije bila predmetom ispitivanja ništetnosti u parnici potrošač. Tužitelj je neosnovano proširio opseg utvrđenja iz presude VTS-a donesenih u parnici potrošač i na odredbe o promjenjivosti kamatne stope, iako to nije bilo predmetom ispitivanja u parnici potrošač. U kolektivnom sporu bila je ispitivana primjenjivost kamatne stope u skladu sa jednostranom odlukom banke bez egzaktna utvrđenih parametara i metode

1 6

izračuna parametara promjenjivosti. To znači, čak i kada bi utvrđenja iz presude potrošač bila promjenjiva na ovaj spor, njima nije utvrđena ništetnost promjenjivosti kamatne stope niti promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke. Tužitelj pogrešno smatra da se može naprosto pozivati na pravna utvrđenja iz presude VTS-a bez dokazivanja osnove tužbenog zahtjeva. Suprotno tome, tužitelj je dužan u ugovornom odnosu nje i tuženika dokazati postojanje svih pretpostavki ništetnosti sporne ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope. Naime, da bi se određena ugovorna odredba utvrdila ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo; da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva, i/ili teško uočljiva; te naposljetku da odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužiteljice). Niti jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena, prema tome osnov za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala i ne može se primijeniti članak 1111. st. 3. ZOO-a. Za početak, pogrešno je stajalište tužitelja o ništetnosti pojedinih odredaba ugovora. Naime, materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi u Republici Hrvatskoj, izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. To se odnosi kako na ZZP, tako i na ZPK. Dakle, tužitelj nije ovlašten tražiti da se ništetnim utvrdio dio ugovora koji je dopušten u skladu s pozitivnim propisima u Republici Hrvatskoj. Nadalje, ugovorom nije ugovoreno samo da je promjenjiva redovna kamatna stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Spomenuti interni akti tuženika služe kao dopuna posebnih pogodbi koje su utvrđene između tuženika i tužitelja kao ugovaratelja u potrošačkom ugovoru, pa obvezuju kao i posebne pogodbe. Slijedom toga, pravni osnov za promjenu kamatnih stopa kod tuženika predstavljale su: odredbe samih ugovora o promjenjivosti kamatne stope i način promjene; interni akt tuženika; te sve ostale isprave i podnesci tuženika. Prema tome, netočno je tvrditi da je tuženik donosio proizvoljne odluke s kojima tužitelj nije bio ili mogao biti upoznat. Tužitelju je prilikom sklapanja ugovora bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju vrijednosti odredbe odlukom o kamatama banke, što je interni akt tuženika i dostupan je svima. Slijedom gornjih navoda, te s obzirom da su ugovorne strane izrijekom ugovorile promjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika, a da su izrijekom ugovorile i primjenu internih akata tuženika, u cijelosti je konzumirana pretpostavka da se o odredbi mora prethodno pregovarati. S obzirom da je očito da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora i jasna i uočljiva i razumljiva, njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati, a u skladu s prethodnim obrazloženjem tzv. test razumljivosti u prethodnim paragrafima ovog odgovora na tužbu. Međutim, tuženik će u nastavku uzgredno osvrnuti i na nepostojanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Pod tržišnim uvjetima se priznaju troškovi kapitala, odnosno sredstava koja služe za odobravanje kredita, regulatorni uvjeti te rizik na tržištu, a pri tome posebno treba obratiti pažnju na troškove kapitala tj. izvor sredstava te trošak rizika. Tuženik je odluku o promjeni kamatnih stopa donosio u pravilu jednom godišnje i to u trenutku kada je promjena uvjeta na tržištu, na tržištu bitno odstupala od tekućih kamatnih stopa u portfelju tuženika, a pri tome se rukovodio kombinacijom sljedećih parametara: visina kamatnih stopa (cijena) koju tuženik plaća na izvore sredstava (kamatne stope na depozite građana), visina kamatnih stopa koje tuženik plaća na izvore sredstava na međunarodnom tržištu kapitala (izravno povezano sa promjenama vrijednosti referentnih kamatnih stopa odnosno indeksom CDS- Credit

1 7

Deafult Swaps-a o čemu podrobnije niže u tom podnesku), rizik naplate kredita (također povezano sa CDS). Tuženik smatra potrebnim, protumačiti samo značenje CDS-a i njegovog utjecaja na povećanje kamata, odnosno troškova kredita tužitelja. Tuženik prigovara postavljenoj visini tužbenog zahtjeva, s obzirom da ista ne proizlazi niti iz jednog dokaznog prijedloga dostavljenog od strane tužitelja. Tuženik napominje da tužitelj nije dokaza niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanu o visini, stoga se tuženik protivi financijskom vještačenju na okolnost visine tužbenog zahtjeva. Opreza radi, ako bi sud ipak odlučio raspravljati o osnovanosti i visini tužbenog zahtjeva, tuženik napominje da manifestacijski zahtjev postavljen od strane tužitelja za dostavom podataka o visini njegovog potraživanja nije osnovan. Tužitelj je u konkretnom ugovornom odnosu jedna od ugovornih strana (a ne treća osoba) koja bi kao savjestan i pošten sudionik takvog pravnog odnosa trebao raspolagati dokumentacijom i informacijama relevantnima za precizno postavljanje visine tužbenog zahtjeva u ovom postupku. Uz navedeno, tužitelj nije dokazao da je kontaktirao tuženika sa zahtjevom za dostavom odgovarajuće dokumentacije, kao i da je tuženik takav zahtjev tužitelja odbio. U tom smislu, a pozivom na pravno stajalište zauzeto u rješenju Županijskog suda u Zagrebu broj Gž- 2538/19 od 9. srpnja 2019. na temelju kojeg je odbijena žalba potrošača podnesena protiv rješenja prvostupanjskog suda o odbijanju manifestacijskog zahtjeva, zahtjev tužitelja za dostavom odgovarajuće dokumentacije od strane tuženika sud bi trebao u cijelosti odbiti. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti te da obveže tužitelja naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka.

3.U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u isprave priložene spisu i to u: Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava broj 41006/07 od 17. siječnja 2007. godine potvrđen po javnom bilježniku u [adresa] mr. sc. Davoru Miškoviću pod brojem OU-38/2007(l.s.4-8), ugovor o prodaji nekretnine između TO kao prodavatelja i SO kao kupca ovjeren po javnom bilježniku Pavici Mišković u [adresa] pod brojem OV-12763-06 od 08. prosinca 2006.godine (l.s.8-9), anex (ispravak) ugovora o prodaji nekretnine između TO kao prodavatelja i SO kao kupca od 08. prosinca 2006. godine ovjereno po javnom bilježniku Alikici Kolega Zubčić iz [adresa] pod brojem OV- 23649/06 od 15. prosinca 2006. godine (l.s.10), izvadak iz zemljišne knjige Općinskog suda u Zadru za zk. ul. E-31 u koji je upisana čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], kuća površine 267 m2, i dvor površine 661 m2 (l.s.11), sporazum o korištenju preplate po konverziji kredita vezanom za CHF valutnu klauzulu između ŠOT kao korisnik kredita/dužnik i Societe Generale-Splitska banka d.d. kao banke od 16. veljače 2016. godine (l.s.32), dodatak br.1 ugovora o kreditu br.41006/07 sa sporazumom o osiguranju zasnivanja založnog prava između Societe Generale-Splitska banka d.d. kao kreditora i predlagatelja osiguranja i ŠOT kao korisnika kredita i založnog dužnika (l.s.33-35), sporazum o korištenju preplate po konverziji kredita vezanom za CHF valutnu klauzulu između ŠOT kao korisnik kredita/dužnik i Societe Generale-Splitska banka d.d. kao banke od 16. veljače 2016. godine (l.s.50), dopis Splitske banke Societe Generale tužiteljici vezano za konverziju kredita vezanog uz valutnu klauzulu CHF (l.s.51-52), ugovora o prodaji nekretnine između TO kao prodavatelja i SO kao kupca od 08. prosinca 2006. godine ovjeren po javnom bilježniku Alikici Kolega Zubčić iz [adresa] pod brojem OV-23649/06 od 15. prosinca 2006. godine (l.s.53-54), izvadak iz zemljišne knjige Općinskog suda u Zadru za zk. ul. E-31 u koji

1 8

je upisana čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], kuća površine 267 m2, i dvor površine 661 m2 (l.s.54), dokumentaciju vezanu uz broj kredita 41006/07 Splitske banke za dužnika SO visina kredita 93.200,00 CHF (l.s.55-69), dodatak broj 1 ugovora o kreditu broj 41006/07 sa sporazumom o osiguranja zasnivanjem založnog prava od 17. veljače 2016. godine potvrđen po javnom bilježniku u [adresa] Emilu Brkiću pod brojem OV-1734/16 od 17. veljače 2016.g. (l.s.70-75), proveo financijsko vještačenje po vještaku dipl.oec. Majdi Korljan (87, 95-106), izveo dokaz stranačkog saslušanja tužiteljice (l.s.141-143).

4.Podredni tužbeni zahtjev tužiteljice je djelomično osnovan.

5.Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužiteljice radi isplate iznosa od 365.541,50 kuna, te podrednih zahtjeva manje vrijednosti, utemeljen na odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05,41/08,/8/15 i 29/18- dalje ZOO), kojom su regulirana pitanja stjecanja bez osnova, i tvrdnji da joj tužena navedeni iznos duguje iz osnova razlike preplaćenih mjesečnih anuiteta i povećanja glavnice, nastale upravo zbog povećanja redovne kamate i promjena uzrokovanih valutnom klauzulom u razdoblju otplate kredita u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu od 5,00 % po Ugovoru o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava broj 41006/07 od 17. siječnja 2007. godine potvrđen po javnom bilježniku u [adresa] mr. sc. Davoru Miškoviću pod brojem OU-38/2007.

6.Naime, tužiteljica tvrdi da je tužena u spornom razdoblju, koristeći se ovlaštenjem iz čl. 5. predmetnog Ugovora o kreditu (prema kojoj je bila ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno svojim internim Odlukama o kamatnim stopama), svojim (jednostranim) Odlukama mijenjala/povisivala kamatnu stopu bez ugovorenih parametara, te joj obračunavala i naplaćivala tako obračunate rate kredita. Međutim, navedeno da nije bila ovlaštena učiniti, jer da je tako ugovorena kamatna stopa nepoštena odnosno ništetna, a s time i svaka tako izvršena promjena kamatne stope nedopuštena. Navedeni pravni stav da je zauzet i u obvezujućoj odluci Visokog trgovačkog suda RH od 13. lipnja 2014. godine, pod br. Pž– 7129/13.

7.Prema odredbi čl. 1111. ZOO, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

8.Između stranaka u ovoj pravnoj stvari nije sporno da su sklopile Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava broj 41006/07 od 17. siječnja 2007. godine potvrđen po javnom bilježniku u [adresa] mr. sc. Davoru Miškoviću pod brojem OU-38/2007, prema kojem je tužena kao kreditor odobrila tužiteljici kao korisniku kredita, kredit u kunskoj protuvrijednosti od 93.200,00 CHF, obračunat prema prodajnom tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita, uz rok otplate od 300 mjeseci, te početnu kamatnu stopu od 5,00%, te da je čl. 5. tog Ugovora bila ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama ili drugim aktom Kreditora.

9.Između stranaka također nije sporno da se tijekom trajanja navedenog ugovornog odnosa Odlukama tužene o kamatnim stopama početno ugovorena kamatna stopa mijenjala/povisivala, te da je tako ista iznosila 5,70%, 6,20%, 5,99%.

1 9

10.Sporno je, međutim, bilo i ostalo pitanje osnova i visine utužene tražbine, jer tužena tvrdi da je u konkretnom slučaju do promjene kamatne stope došlo iz valjanog razloga predviđenog Ugovorom o kreditu, te da se ne radi o samovoljnoj jednostranoj promjenjivosti kamatne stope, radi čega da je za ovaj postupak i irelevantno pravno stajalište zauzeto u citiranoj odluci Visokog trgovačkog suda RH, a kasnije i u odluci Vrhovnog suda RH od 9. travnja 2015. godine, pod br. Revt – 249/14.

11.Međutim, nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud smatra i utvrđuje da je odredba članka 5.1. Ugovora o kreditu, prema kojoj je ugovorena mogućnost promjene redovne kamatne stope bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, a da o promjeni nije pojedinačno pregovarano, ništetna sukladno članku 322., u vezi s člankom 324. stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima, te člankom 81. stavkom 1. i člankom 84. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 - dalje: ZZP/03) i člankom 96. stavkom 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07,79/08, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13).

12.Prvostupanjski sud odredbu članka 5.1. Ugovora o kreditu utvrđuje nepoštenom u smislu navedenih zakonskih odredbi jer je tuženica iskoristila svoj položaj i protivno načelu savjesnosti i poštenja nametnula ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi po kojoj odluka o promjeni ovisi isključivo o volji banke, obzirom da pozitivni propisi koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nisu propisivali obvezu ugovaranja kriterija za primjenu promjenjive kamatne stope, pa prvostupanjski sud prihvaća stav Visokog trgovačkog suda u presudi od 13. lipnja 2014., poslovni broj Pž-7129/2013-4., da iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom, jer u vrijeme sklapanja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika. Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača - kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja. Slijedom navedenog ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi je nepoštena, a time i ništetna, pa su sve jednostrane promjene kamatne stope što ih je tuženica poduzimala bile nezakonite.

13.Suprotno navodima tužene, prvostupanjski sud, imajući u vidu navedene odluke Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, u kojima je po kolektivnoj tužbi hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača ''Potrošač'', podnesenoj Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. godine pod br. P–1401/12, protiv osam najvećih hrvatskih banaka, među kojima je i tužena, a utemeljenoj na odredbama čl. 502. a do 502.h ZPP, pravomoćno utvrđeno da su odredbe ugovora o kreditima, u kojima su banke bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom mijenjale početno ugovorene kamatne stope, nepoštene i stoga ništave, utvrđuje da je iz navedenih

2 0

razloga ništava i odredba čl. 5.1. predmetnog Ugovora o kreditu, slijedom čega na sporni pravni odnos treba primijeniti institut stjecanja bez osnove iz čl. 1111. ZOO, te bi tužiteljici pripadala razlika anuiteta prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke dipl.oec.Majde Korljan iz kojeg slijedi da iz izračuna proizlazi da je Banka uslijed povećanja kamatne stope u odnosu na ugovorenu početnu kamatnu stopu od 5,00% više obračunala iznose anuiteta u ukupnom iznosu od 18.147,70 kuna i to od 10.02.2009.g. do 10.01.2014.godine, te da iz prikazanog obračuna u Tablici 3 proizlazi da je uslijed povećanja tečaja za valutu CHF u odnosu na početni tečaj, više obračunata razlika u anuiteta u ukupnom iznosu od 65.728,49 kuna i to od dana otplate kredita do 10.02.2016.g. (do dana zaključenja Dodatka br.1. Ugovora o kreditu o provedenoj konverziji), uz ispravak od 14.srpnja 2021.g.

14.Prvostupanjski sud smatra da nije osnovan prigovor zastare istaknut po tuženoj, jer je podnošenjem spomenute kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu (zavedene pod br. P–1401/12) za zaštitu kolektivnih prava bio prekinut tijek zastare. Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci pod br. Rev – 2245/17 od 20. ožujka 2018. godine., koje pravno stajalište prihvaća i ovaj prvostupanjski sud, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (tužba Udruge '' Potrošač '', podnesena Trgovačkom sudu u Zagrebu pod br. P – 1401/12 dana 4. travnja 2012. godine) došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (Revt – 249/14), a to je 13. lipnja 2014. godine.

15 . Dakle, kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 12. lipnja 2019. godine, a tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača 4. travnja 2012. godine, te kako je presuda pred Visokim trgovačkim sudom RH donesena 13. lipnja 2014. godine, a zastarni rok predmetne tražbine prema odredbi čl. 225. ZOO iznosi 5 godina, to se ima smatrati da je predmetna tužba podnesena unutar navedenog zastarnog roka, što istaknuti prigovor zastare čini neosnovanim, također neosnovan je prigovor tuženika da tužiteljica ne bi imala status potrošača, jer iz njezinog stranačkog iskaza slijedi da je ovaj kredit korišten za kupnju stana za stambeno zbrinjavanje, a na za poslovne svrhe, također očito je riječ o osobi koja nije imala posebna znanja da bi razumjela bankarsku terminologiju iz ugovora o kreditu, odnosno riječ je po svemu o običnom, prosječnom građaninu, odnosno potrošaču.

16.Terminologija korištena u citiranim odlukama tuženika je visoko stručna i kao takva razumljiva isključivo osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu i bave se bankarskim poslovanjem, dok je za prosječnog potrošača apsolutno nerazumljiva. Ugovorna kamata u ugovoru o kreditu sadržajno je naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, u vrijeme i na način predviđen ugovorom. Ugovorna kamata kao takva zato mora biti određena, odnosno odrediva.

17.U presudi Suda EU - presude broj: C-26/13 od 30. travnja 2014. u odnosu na tumačenje i primjenu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ istaknuto je, da se ta odredba Direktive 93/13/EEZ ne smije tumačiti u smislu njezine gramatičke razumljivosti, već tako da potrošaču moraju biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora,

2 1

odnosno općih uvjeta poslovanja kako bi on na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Sud EU polazio je od svog ustaljenog stajališta da je potrošač uvijek u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banke) kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poduzetnik (banka) prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Prvostupanjski sud smatra, da u situaciji, kada su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenljivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu, unaprijed sastavljenog od banke, o kojima se s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo niti je on mogao utjecati na njihov sadržaj, a niti sagledati svoju obvezu kao cjelinu, takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, što jasno slijedi iz stranačkog iskaza tužiteljice da nije mogla posebno pregovarati sa bankom o uvjetima ugovora i da je bilo riječ o unaprijed pripremljenom gotovom ugovoru.

18.U pogledu ništetnosti valutne klauzule u CHF, prvostupanjski sud prihvaća pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt- 575/16 od 03.listopada 2017.godine i odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14.lipnja 2018.g., donesene u povodu te odluke revizijskog suda u istom postupku vođenom povodom kolektivne tužbe Udruge potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv više banaka u Republici Hrvatskoj pa tako i tuženice, a predmet koje kolektivne tužbe je, između ostaloga, bilo i utvrđenje ništetnosti ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, a kako je ugovoreno člankom 10. spornog ugovora zaključenog između stranaka.

19.Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

20.Dakle, citirane odredbe ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP.

2 2

21.Vrhovni sud Republike Hrvatske kao revizijski sud je, u rješenju Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017., a kojim je ukinuta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., u odnosu na i dalje sporan dio zahtjeva tužitelja koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule u švicarskim francima, ukinuo drugostupanjski presudu te je predmet u tom dijelu vraćen Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske na ponovno odlučivanje, izrazio svoje shvaćanje o tome na temelju kojih kriterija i činjenica je moguće ocijeniti podliježe li sporna ugovorna odredba iz ugovora o kreditu testu poštenosti ili ne, a time i odlučiti o osnovanost zahtjeva tužitelja, a koji se odnose se na postupanje tuženih banaka u postupku pregovaranja te sklapanja ugovora o kreditima sa korisnicima kredita, sve u pravcu davanja relevantnih informacija vezano za ugovorne odredbe u tim ugovorima.

22.Povodom tog ukidnog rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je ponovno odlučio o žalbama tuženih banaka protiv prvostupanjske presude u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja vezano za povredu kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak. U svojoj presudi poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., potvrdio je prvostupanjsku presudu utvrdivši da su takve ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile lako uočljive i jasne, a prihvatio je ocjenu prvostupanjskog suda da nisu bile razumljive te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, zbog čega ih je ocijenio nepoštenim te ništetnim. Uz to se napominje da je, povodu revizija tuženih banaka, Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. prihvatio navedeno pravno shvaćanje i u tom dijelu odbio reviziju protiv spomenute presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

23.Kako je u odgovoru na pitanje povrede interesa i prava potrošača - korisnika kredita, vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak, sud u pojedinačnom postupku vezan za shvaćanje izraženo u pravomoćnoj presudi donesenoj u postupku u povodu kolektivne tužbe, dakle konkretno za navedeno shvaćanje izraženo u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., to je prvostupanjski sud i u ovom sporu primijenio konkretno pravno shvaćanje vezano za povredu interesa i prava potrošača korisnika kredita vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak, te je takvu ugovornu odredbu utvrdio ništetnom i primijenio fiksni tečaj CHF na dan isplate kredita 29.siječnja 2007./1CHF=4,5905 kn, pa bi slijedom navedenog tužiteljicu pripadalo potraživanje u iznosu od 65.728,49 kuna.

24.Tuženik nema potraživanje prema tužiteljici, pa je stoga prigovor prijeboja odbijen kao neosnovan, jer je iznos preplate u iznosu od 26.747,53 kune, kako ga je utvrdio vještak, iskorišten i potrošen za plaćanje budućih rata od trenutka zaključenja ugovora o konverziji i u trenutku zaključenja glavne rasprave potrošen, i za koji iznos je tužbeni zahtjev odbijen u skladu sa čl. 171.ZOO-a, koji u st.1. propisuje da kad između istih osoba postoji više istorodnih obveza, pa ono što dužnik ispuni nije dovoljno da bi se mogle namiriti sve, onda će se, ako o tome ne postoji sporazum vjerovnika i dužnika, uračunavanje obaviti onim redom koji odredi dužnik najkasnije prilikom ispunjenja, st.2. koji propisuje da kad nema dužnikove izjave o uračunavanju, obveze se namiruju redom kako je koja dospjela za ispunjenje,

2 3

st.3.ako je više obveza istodobno dospjelo, prvo se namiruju one koje su najmanje osigurane, a kad su sve podjednako osigurane, prvo se namiruju one koje su dužniku najtegotnije, st.4. ako su u svemu naprijed rečenom obveze jednake, namiruju se redom kako su nastale, a ako su istodobno nastale, ono što je dano na ime ispunjenja raspoređuje se na sve obveze razmjerno njihovim iznosima, pa je slijedom navedenog preplata iz ugovora o konverziji od 26.747,53 kune proslijeđena na najstarija potraživanja i za taj iznos je tužbeni zahtjev odbijen, dok je tužbeni zahtjev usvojen za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu na te iznose.

25.Prvostupanjski sud ne nalazi da bi cjelokupni Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava broj 41006/07 od 17. siječnja 2007. godine potvrđen po javnom bilježniku u [adresa] mr. sc. Davoru Miškoviću pod brojem OU- 38/2007 bio ništetan, pa je stoga odbijen osnovni tužbeni zahtjev.

26.Prema direktivi 93/13 EEZ od 15. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, kao i prema načelima izraženima u odlukama suda Europske unije, potrošač se dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora kao da nije bilo nepoštene odredbe. To je sukladno cilju zaštite koja se pruža, a to je uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka, ali i održati ugovor na snazi tako da nepoštena odredba ima neobvezujući učinak. Dakle, sud neće primijeniti nepoštenu odredbu jer ona ne obvezuje potrošača, ali će ispitati može li se održati ugovor na snazi. Pri tome kriterij ne može biti je li povoljnije za potrošača održati ga na snazi ili ne, već su kriteriji, primjerice, može li se bez nepoštene odredbe ostvariti svrha ugovora, ili se pravna priroda ugovora mijenja ili ne, mogu li se ispuniti obveze iz ugovora i je li znatno otežano ispunjenje. Za tu ocjenu odlučne su odredbe ugovora i s njim eventualno povezani ugovori te norme materijalnog prava koje reguliraju relevantne ugovorne odnose.

27.Naime, utvrđenje ugovorne odredbe nepoštenom nema za posljedicu ništetnost cijelog ugovora i ZZP određuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna te da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe (članak 55. stavci 1. i 2. ZZP-a). Dakle, preostali dio ugovora i dalje je obvezujući za stranke, jedino u slučaju ako ugovor ne može opstati bez nepoštene odredbe, on će biti u cijelosti ništetan, a kod ocjene može li ugovor opstati bez nepoštene odredbe, kriterij je, kao što je rečeno, je li kontinuitet ugovora pravno moguć. U tom smislu treba ispitati je li zbog izuzimanja primjene te neobvezujuće odredbe došlo do promjena u samoj svrsi ugovora, a jednako tako potrebno je ispitati je li bez nepoštene odredbe postoji ravnoteža između prava i obveza stranaka. Pri tome kriterij nije ono što je povoljnije za stranke ili za pojedinu stranku, jer je doseg zaštite koji se pruža neobvezujući učinak nepoštene odredbe. To načelo proizlazi iz odluka Suda, posebice točke 71. predmeta C-421/14 Banco Primus. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud smatra da ovaj sporni ugovor može opstati bez ništetne ugovorne odredbe i da se svrha ugovora može ostvariti, uz zadržavanje ravnoteže prava i obveza stranaka, nakon uklanjanja ništetne odredbe.

28. U svezi zahtjeva tužiteljice za utvrđenje ništetnim predmetnog ugovora o kreditu za navesti je da je odredbom čl. 87. ZZP-a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava (st.1.), te da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe (st.2.). Kako je naprijed navedeno, odredbom čl.

2 4

324. st. 1. ZOO-a je propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez te ništetne odredbe.

29.Za navesti je da sukladno utvrđenjima iz kolektivnog spora, a kako je naprijed citirano, tj. utvrđenjem ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi uspostavlja se ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na način da je potrošač doveden u poziciju kao da je ugovor sklopio bez ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, dakle kao da je isti sklopio po početno ugovorenoj kamatnoj stopi i primjenom tečaja važećeg u vrijeme zaključenja ugovora.

30.Stoga s obzirom na sve naprijed izloženo, te da je u konkretnom slučaju predmet spora tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim predmetnog ugovora o kreditu u cijelosti, prvenstveno utemeljen na tvrdnji da su ništetne odredbe ugovora o kreditu koje se u bitnome odnosi na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, prema mišljenju prvostupanjskog suda predmetni ugovor o kreditu može opstati i bez navedenih ništetnih odredbi u dijelu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a s obzirom navedenu djelomičnu ništetnost moguće je pod pretpostavkama predviđenim zakonom potraživati preplaćene iznose (VSRH Rev -1172/2018-2- od 19.ožujka 2019.godine).

31.Da se predmetni ugovor o kreditu može održati na snazi, unatoč tome što su pojedine odredbe toga ugovora ništetne, ne protivi se čl. 6. Direktive Vijeća EEZ/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima od 5.travnja 1993. čije su odredbe implementirane u naš pravni sustav Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 78/2012). Navedena Direktiva u stavku 1. propisuje da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba, a u stavku 2. propisuje da države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač ne izgubi zaštitu koja mu se pruža ovom Direktivom, na temelju odabira prava države koja nije članica kao prava primjenjivog na taj ugovor ako je taj ugovor usko povezan s državnim područjem države članice.

32.Za napomenuti je i to da Sud Europske unije u predmetima C-118/2017 i C- 260/2018 zauzevši stajalište da tečajni rizik predstavlja glavni predmet ugovora o zajmu u primjeni čl.6. Direktive Vijeća EEZ/13 polazi od načelnog stajališta da je objektivna mogućnost održavanja na snazi takvog ugovora upitna (predmet C- 260/2018), no da navedeni članak ima intenciju uspostavljanja ravnoteže između ugovornih strana, a ne poništenje svih ugovora koji sadržavaju nepoštene odredbe te da takvi ugovori načelno moraju nastaviti vrijediti bez nepoštenih odredbi ako to proizlazi iz odredbi nacionalnog prava (C-118/2018), s napomenom da je upravo odredbom čl. 324 ZOO-a propisana mogućnost održavanja na snazi ugovora koji u sebi sadrži ništetne ugovorne odredbe.

33.S obzirom na izloženo predmetni ugovor o kreditu nije ništetan u cijelosti, dok bi bile ništetne odredbe u dijelu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ništetnost kojih odredbi ne dovodi do ništetnosti cijelog pravnog posla, jer on sadrži sve elemente nužne za njegovu održivost i pravnu valjanost.

2 5

34.Prvostupanjski sud smatra i da sklapanjem dodatak br.1 ugovora o kreditu br.41006/07 sa sporazumom o osiguranju zasnivanja založnog prava između Societe Generale-Splitska banka d.d. kao kreditora i predlagatelja osiguranja i ŠOT kao korisnika kredita i založnog dužnika od 17. veljače 2016.g. nije otklonjena posljedica ništetnosti odredbe u pogledu kamatne stope i valutne klauzule.

35.Konverzija kredita sa valutnom klauzulom u CHF u kredit sa valutnom klauzulom u EUR sklapanjem aneksa ugovora o kreditu izvršena je temeljem Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ 102/2015.: dalje-ZIDZOPK), a radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz članka 19. c točka 6. ZIDZOPK – a na način kako to nalaže zakon. Po ocjeni prvostupanjskog suda tzv. konverzija, odnosno potpisivanje aneksa ugovora o kreditu između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev jer se odredbama ZIDZOPK-a, a niti navedenim aneksima, izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja s korisnicima kredita same, tj. nepošteno, mijenjale kamatne stope u ugovorima o kreditima s valutnom klauzulom u CHF, kako to je to riječ u konkretnom slučaju.

36.Glavni motiv navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR-u. Aneksima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Stoga nisu osnovane tvrdnje o nedostatku pravnog interesa tužiteljice za podnošenjem predmetne tužbe.

37.Aneks ugovora o kreditima i konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR izvršen je temeljem ZID ZPK, a radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum o raspolaganju preplatom/podmirenja manje uplaćenog iznosa, sve na način kako to nalaže zakon.

38.Osim toga, konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge

- izvanugovorne odnose među strankama. Nadalje, kako je način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata bio predmet kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, a koja tužba je usvojena i takav način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata utvrđen nepoštenim, tada sud prilikom odlučivanja o pojedinačnom tužbenom zahtjevu kao osnovu zahtjeva tužitelja utvrđuje odluku iz presude kojom je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a identična je situacija i sa valutnom klauzulom.

2 6

39.U odnosu na navode tuženika od kakvog je značaja za razrješenje spora to što su parnične stranke sklopile aneks - dodatak uz ugovor o kreditu, temeljem kojega je prevedena konverzija kredita, valja istaći da je prvostupanjski sud utvrdio temeljem provedenog financijskog vještačenja da tužiteljica nije u potpunosti obeštećena glede štetnih posljedica koje su nastale primjenom ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivosti stope ugovorne kamate i o valutnoj klauzuli. Slijedom toga sud prvog stupnja zauzima i stav da tužiteljica ima i pravni interes za pokretanje i vođenje predmetne restitucijske parnice, odnosno da se može pozivati na ništetnost spornih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, te temeljem toga zahtijevati uklanjanje svih štetnih posljedica koje su one proizvele tijekom njihove primjene. Potrošač mora imati pravo na ostvarenje potpune pravne zaštite koju ne može smanjiti niti provedena konverzija, što znači da čin konverzije kredita sam po sebi ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti konvertiranih ugovornih odredbi, već naprotiv zahtjeva u svakom konkretnom slučaju provjeru da li je provedenom konverzijom u cijelosti uspostavljena pravična ravnoteža narušena ništetnim ugovornim odredbama .

40.Da u slučaju konverzije nisu u potpunosti uklonjene štetne posljedice koje su proizvele ništetne konvertirane odredbe osnovnog ugovora, ukazuje i pravno shvaćanje izraženo u odluci Europskog suda donesenoj u predmetu C-452/18 od 9. srpnja 2020., prema kojem bi se potrošač sklapanjem sporazuma, kojim se zamjenjuju ništetne ugovorne odredbe novim odredbama, mogao odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13, ali samo i isključivo da je dao slobodan i informiran pristanak na to odricanje i da je znao čega se takvim pristankom odriče (uvjet transparentnosti), odnosno da je prilikom tog odricanja bio svjestan neobvezujuće naravi nepoštenih ugovornih odredbi, i da je bio upoznat sa iznosom koji bi mu pripadao temeljem tih nepoštenih ugovornih odredbi.

41.Međutim, prema ocjeni prvostupanjskog suda u konkretnom slučaju navedenom uvjetu transparentnosti nije bilo udovoljeno. Naime, u aneksu - dodatku ugovora se ne govori o ništetnosti niti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, niti ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate, niti on sadrži odredbu u kojoj bi tužitelj izjavio da se, nakon njegova sklapanja, odriče prema tuženoj bilo kakve tražbine s osnova nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu iz 2007. godine.

42.Zakljčno, u prvostupanjskom postupku je utvrđeno da je konverzija napravljena zakonito i računski točno, utvrđen je i iznos preplate iz članka 19.c stavak 1. točka 5. ZID ZPK-a, utvrđeno je da ne postoje razlozi eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK-a (npr. poslovna nesposobnost) kako u pogledu osnovnog ugovora o kreditu, tako i kasnijeg sklopljenog dodatka-aneksa, te da je tim dodatkom uspostavljena samo djelomično narušena ravnoteža u odnosima trgovaca i potrošača, međutim ne i u cijelosti, slijedom čega je tužbeni zahtjev usvojen za preostali iznos po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi, koji je umanjen za prvotno utvrđeni iznos preplate od 26.747.53 kune za koji je odbijen tužbeni zahtjev.

43.Tužiteljici je dosuđen parnični trošak za zastupanje po punomoćniku iz reda odvjetnika temeljem odredbe čl. 154. st.2. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi

2 7

troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 91/04, 37/05, 59/07, 148/09, 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 - dalje Tarifa), i to za sastav tužbe u iznosu od 1.000,00 kuna (Tbr.7.1.),za zastupanje na ročištu od 07. studenog 2019.godine u iznosu od 500,00 kuna (Tbr.9.2.),za zastupanje na ročištu od 13.veljače 2020.godine u iznosu od 1.000,00 kuna (Tbr.9.1.), za zastupanje na ročištu od 03. lipnja 2020. godine u iznosu od 1.000,00 kuna (Tbr.9.1.), za zastupanje na ročištu od 07. rujna 2020. godine u iznosu od 1.000,00 kuna (Tbr.9.1.),za sastav obrazloženog podneska od 07.rujna 2020.g. u iznosu od 1.000,00 kuna (Tbr.8.1.),za sastav obrazloženog podneska od 26. ožujka 2021.g. u iznosu od 1.000,00 kuna (Tbr.8.1.),za zastupanje na ročištu od 14. lipnja 2021. godine u iznosu od 500,00 kuna (Tbr.9.2.), za zastupanje na ročištu od 08. studenog 2021. godine u iznosu od 1.000,00 kuna (Tbr.9.1.), ukupno 8.000,00 kuna, uvećano za PDV, ukupno 10.000,00 kuna, te uvećano za trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 1.340,00 kuna i na presudu 1.340,00 kuna, ukupno 12.680,00 kuna, međutim kako je tužiteljica uspjela u sporu u omjeru od 36,24%, to joj je od priznatog parničnog troška dosuđen iznos od 4.595,23 kuna, uvećano za trošak financijskog vještačenja u iznosu od 2.500,00 kuna koji je bio nužan za vođenje parnice i priznat u cijelosti, ukupno 7.095,23 kunu, ili 941,70 Eur-a, u ponovljenom postupku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23) za zastupanje na ročištu od 10. listopada 2025. godine u iznosu od 100 bodova (Tbr.9.1.), uz vrijednost boda po ovoj Tarifi koja iznosi 2,00 Eur-a (Tbr.54.) – 200,00 Eur-a, uz pdv - 250,00 Eur-a, prema uspjehu u parnici 90,60 Eur-a, ukupno 1.032,30 Eur-a.

44.Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zadru, 13. listopada 2025. godine

S u d a c

Marko Baraka

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda na nadležni Županijski sud, pismeno u tri istovjetna primjerka za sud i protivnu stranku.

DNA:

1.Tužiteljici po punomoćnicima

2.Tuženiku po punomoćnicima