- 1 -              Rev 567/2022-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 567/2022-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ljiljane Hrastinski Jurčec predsjednice vijeća, mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić članice vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. V., OIB ... iz Z., kojeg zastupa punomoćnica K. A., odvjetnica u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske OIB ... koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo Z., Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-637/2018-2 od 6. svibnja 2021., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-1869/13-36 od 21. ožujka 2016., u sjednici održanoj 20. rujna 2023.

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se revizija tuženice protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-637/2018-2 od 6. svibnja 2021., kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici s osnova naknade štete isplatiti iznos od 25.000,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 26. siječnja 2013. do isplate, kao i naknaditi parnični trošak u iznosu od 782,11 kuna uvećano za pripadajuće zatezne kamate tekuće na navedeni iznos od 21. ožujka 2016. do isplate, sve u roku od 15 dana. U točki II. odbijen je preostali dio tužbenog zahtjeva za isplatom iznosa od 45.000,00 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 26. siječnja 2013. do isplate, kao neosnovan.

 

2. Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana, a žalba tuženika je djelomično uvažena, te je pobijana presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-1869/13-36 od 21. ožujka 2016. preinačena u dijelu kojim je na iznos dosuđene glavnice od 25.000,00 kuna tužitelju dosuđena zakonska zatezna kamata za razdoblje od 26. siječnja 2013. do 3. srpnja 2014., tako da je u tom dijelu zahtjev odbijen, dok je potvrđena u preostalom dijelu, kojim je tuženiku naloženo da tužitelju isplati iznos od 25.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 4. srpnja 2014. do isplate, te mu naknadi parnični trošak u iznosu od 782,11 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 21. ožujka 2016. do isplate, kao i u dijelu kojim je odbijen dio tužbenog zahtjeva radi isplate iznosa od 45.000,00 kn sa pripadajućim zakonskom zateznom kamatom.

 

3. Protiv drugostupanjske presude, dijela u kojem nije uspjela u sporu, tuženica je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije te je ovaj sud rješenjem poslovnog broja Revd-3554/2021 od 17. studenog 2021., dopustio reviziju protiv drugostupanjske presude u odnosu na pitanje:

 

„Opravdava li sama činjenica što je tužitelj, kao osoba lišena slobode, smješten u zatvorsku ćeliju površine manje od zakonom propisanog standarda iz  odredbe čl. 74. st.3. Zakona o izvršavanju kazne zatvora, kao i činjenica da sanitarni čvor u kojem su zatvorenici vršili nuždu nije u potpunosti fizički odvojen od zatvorske sobe u kojoj zatvorenici objeduju te da osim dvosatne šetnje zatvorenici nemaju mogućnost upražnjavanja bilo kakvog drugog svakodnevnog sadržaja  na svježem zraku, dosuđenje pravične novčane naknade s osnove povrede prava osobnosti odnosno zbog povrede odredbe čl.3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, unatoč činjenici da su mu nesporno pružena i omogućena sva druga prava i pogodnosti predviđene Zakonom o izvršenju kazne zatvora, Pravilnikom i Ustavom Republike Hrvatske koja osiguravaju ukupnu kvalitetu života inheretnu (svojstvenu) lišenju slobode zbog zakonito izrečene kazne zatvora?“

 

4. Tuženica je u zakonskom roku podnijela reviziju protiv dosuđujućeg dijela drugostupanjske presude, sukladno navedenom rješenju revizijskog suda, a sve u smislu odredbe čl. 382. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP-a), predložila je ovom sudu pobijanu presudu preinačiti, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje te  zahtijeva trošak za sastav prijedloga za dopuštenje revizije i revizije.

 

5. Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

6. Revizija je neosnovana.

 

7. Postupajući sukladno odredbi članka 391. stavka 1. ZPP-a revizijski sud je u povodu revizije iz članka 382. toga zakona ispituje pobijanu odluku samo u dijelu u kojem je revizijom dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

 

8. Predmet spora u ovom stupnju postupku je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete radi povrede prava osobnosti zbog uvjeta nametnutih mu prilikom izdržavanja kazne zatvora u Zatvoru u Z., te su utvrđenja nižestupanjskih sudova, a i pravni zaključci suda u pobijanoj odluci sljedeći:

 

„Ukoliko se pak radi o zatvorskoj sobi veličine 3 do 4 m2 osobnog prostora po zatvoreniku-prostorni čimbenik i nadalje ostaje snažan čimbenik u ocjeni prikladnosti uvjeta boravka u zatvoru , no u takvim će se slučajevima povreda čl.3. Konvencije utvrditi samo ako je prostorni čimbenik povezan s drugim aspektima neodgovarajućih fizičkih uvjeta boravka u zatvoru, koji se posebice, odnose na mogućnost vježbanja i bavljenja sportskim aktivnostima na otvorenom, dotok prirodnog svjetla i svježeg zraka, dostupnost ventilacije, prikladnost sobne temperature, mogućnost privatnog korištenja nužnika te usklađenost s osnovnim zdravstvenim i higijenskim zahtjevima.

 

Iako je prema utvrđenju prvostupanjskog suda tužitelj u sobama navedene veličine bio smješten zajedno sa još najviše 5 zatvorenika, iz čega proizlazi da se time po jednom zatvoreniku ne bi ostvario zakonom propisani minimum površine spavaonice od 4 m2, ipak se ne radi o bitnom odstupanju. U prosjeku je , dakle, po jednom zatvoreniku ostvarena podna površina od oko 3,5 m2, pa ova okolnost sama za sebe ne upućuje na nehumane uvjete smještaja. Međutim, imajući u vidu ostale uvjete smještaja, tj. da osim spavaonice zatvorenicima nije omogućen drugi prostor u kojem bi boravili, da sanitarni čvor u kojem zatvorenici vrše nuždu nije u potpunosti fizički odvojen od zatvorske sobe, zbog čega nije moguće izbjeći širenje neugodnih mirisa iz sanitarnog čvora u prostor sobe u kojem zatvorenici objeduju, da prostor zatvorske sobe skučenim čini činjenica da je pored zatvoreničkih kreveta i ormara u isti smješten stol sa klupama za kojim zatvorenici jedu, te da osim dvosatne šetnje zatvorenici nemaju mogućnost upražnjavanja bilo kakvog drugog svakodnevnog sadržaja na svježem zraku.“

 

9. U očitovanju na postavljeno pitanje, treba reći da je o navedenom pitanju u većem broju odluka Vrhovni sud Republike Hrvatske (primjerice u odluci Rev-692/14 i Rev-344/14) već zauzeo pravno shvaćanje o pravu na novčanu naknadu s osnove povrede prava osobnosti zbog povrede odredbe članka 3. Konvencije. To načelno pravno shvaćanje je podudarno s pravnim shvaćanjem drugostupanjskog suda u pobijanoj presudi, dok pravo na naknadu štete/pravo na novčanu naknadu ovisi o činjeničnim utvrđenjima u predmetu spora.

 

10. Kada se radi o prostoru od 3-4 m2 prostorni čimbenik ipak ostaje snažan čimbenik u ocjeni prikladnosti boravka u zatvoru od strane Europskog suda za ljudska prava. U takvim će se slučajevima povreda članka 3. Konvencije utvrditi samo ako je prostorni čimbenik povezan s drugim aspektima neodgovarajućih fizičkih uvjeta boravka u zatvoru koji se posebice odnose na pristup vježbama na otvorenom, prirodnom svjetlu i zraku, mogućnost privatnog korištenja nužnika, te usklađenim s osnovnim zdravstvenim i higijenskim zahtjevima, odnosno samo ako je prostorni čimbenik bio povezan s drugim aspektima neodgovarajućih fizičkih uvjeta boravka u zatvoru.

 

11. Slijedom navedenog, te s obzirom na to da je drugostupanjskom presudom u pobijanom dijelu ocjenjeno kako je tužitelju zbog neodgovarajućih smještajnih uvjeta povrijeđeno pravo osobnosti (što opravdava dosudu naknade za neimovinsku štetu), na postavljeno pitanje-opravdavaju li činjenice (smještaj u zatvorsku ćeliju površine manje od zakonom propisanog standarda, sanitarni čvor smješten unutar zatvorske ćelije) same za sebe dosudu neimovinske štete-već je odgovoreno potvrdno sukladno ranijoj praksi ovog suda te shvaćanjima Europskog suda za ljudska prava.

 

12. Odgovor na postavljeno pitanje glasi:

 

„Iako činjenica nedovoljnog ili neadekvatnog (prema preporučenim standardima) prostora i skučena ćelija sama po sebi ne dovodi do povrede čl.3. Konvencije –vrijeme koje je tužitelj proveo u penalnim ustanovama u utvrđenim, opisanim uvjetima predstavlja kršenje čl.3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Razlozi na koje se tuženica poziva u istim okolnostima nemaju značaj koji im tuženica daje-bitnih za njezinu ekskulpaciju od obveze naknaditi tužitelju utvrđenu štetu ili za umanjenje tužitelju dosuđene naknade. Ta obveza (nastala zbog nečovječnih i ponižavajućih uvjeta) u ovome slučaju ne može biti nadoknađena (kompenzirana) u dostatnoj, razumnoj mjeri, slobodom kretanja tužitelja izvan zatvorske prostorije i drugim uvjetima primjerice boravkom na otvorenom prostoru dva sata dnevno, dostupnost pitke vode, slobodno i neometano korištenje sanitarnog čvora, odgovarajuću i primjerenu prehranu.“ (tako i ovaj sud u Rev-849/2022 od 27. lipnja 2023).

 

13. Zbog svega navedenog, valjalo je reviziju tuženice odbiti i na temelju odredbe članka 393. stavka 1. ZPP-a odbiti i odlučiti kao u izreci.

 

Zagreb, 20. rujna 2023.

 

Predsjednica vijeća:

Ljiljana Hrastinski Jurčec, v.r.