1

Poslovni broj Gž-506/2023-

 

 

Poslovni broj Gž-506/2023-                                                       

 

U  I M E  R E PU B L I K E  H R V A T S K E

 

                                                                      P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca, Brankice Malnar, predsjednice vijeća, Tajane Polić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Alena Perhata, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. M. (OIB ...), P., kojeg zastupa punomoćnik P. Đ., odvjetnica u Z., protiv tuženika A. B. d.d. (OIB ...), Z., kojeg zastupa punomoćnik H. M., odvjetnik u Z., radi isplate i utvrđenja, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod posl.br. P-6554/22 od 3. ožujka 2023., u sjednici vijeća održanoj 20. rujna 2023.,

 

 

p r e s u d i o    j e

 

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod posl.br. P-6554/22 od 3. ožujka 2023., osim u točki VI. izreke za iznos parničnog troška od 2.515,64 eur [1]/18.954,10 kn.

 

II. Uvaženjem žalbe tuženika preinačava se točka VI. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod posl.br. P-6554/22 od 3. ožujka 2023. za iznos parničnog troška od 2.515,64 eur1/18.954,10 kn na način da se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

 

III. Strankama se ne dosuđuju troškovi žalbenog postupka.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom prvostupanjskog suda u toč. I. izreke utvrđene su ništetnim odredbe čl. 2. i 4. Ugovora o kreditu sklopljenim između stranaka 12. srpnja 2007. a kojim se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, dok je u točki II. izreke po osnovi ništetnosti citiranih odredbi Ugovora o kreditu naložena tuženiku isplata iznosa od 46.801,05 eur1/352.622,54 kn sa zateznom kamatom na pojedinačne mjesečne obroke kako je to precizirano u toj točki izreke.

 

2. Usvojen je i tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti dijela odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu te je po toj osnovi u točki IV. izreke tužitelju dosuđen iznos od 5.771,84 eur1/43.487,92 kn sa zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog anuiteta do isplate. U točki V. izreke naloženo je tuženiku na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita isplatiti tužitelju iznos od 1.469,29 eur1/11.070,37 kn sa zateznom kamatom tekućom od 30. studenog 2011. pa do isplate dok je u točki VI. odlučeno o naknadi parničnog troška u visini od 11.217,28 eur1/84.216,60 kn.

 

3. Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne  novine“ broj  53/91., 91/92., 11/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11.,  25/13., 89/14.  i 70/19., dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev a podredno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

4. Tužitelj je u odgovoru na žalbu predložio njezino odbijanje budući je prvostupanjska presuda na zakonu zasnovana.

 

5. Žalba je djelomično osnovana i to samo u odnosu na odluku o parničnom trošku.

 

6. Tuženik se u žalbi poziva na ostvarenu apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a tvrdeći da presudi nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama, posebno u odnosu na nepoštenost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli i naknadi za prijevremenu otplatu kredita. Smatra kako je sud prvog stupnja presudu utemeljio isključivo na utvrđenjima iz pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu pri čemu je propustio na pravilan način ocijeniti personalne dokaze, naročito iskaz tužitelja iz kojeg po mišljenju tuženika proizlazi kako je bio obaviješten o svim okolnostima pravnog posla koje su mu bile jasne i razumljive pa ne bi stajao zaključak suda o ništetnosti tih ugovornih odredbi.

 

7. Ovaj se žalbeni navod ne prihvaća budući je sud prvog stupnja iznio razloge o odlučnim činjenicama u odnosu na predmet spora pa tako i u odnosu na iskaze tužitelja i saslušane svjedokinje iz kojih je utvrdio da pored vezanosti suda pravomoćnom presudom iz kolektivnog spora nisu postojale druge okolnosti koje bi ukazivale na postojanje obaviještenosti tužitelja o sadržaju i posljedicama ugovora. Nema proturječja u ocijeni personalnih a niti drugih dokaza koji su izvedeni u postupku, razlozi o odlučnim činjenicama su jasni i razumljivi pa je pobijanu presudu moguće ispitati. Nije ostvarena niti jedna druga apsolutno bitna povreda na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti iz odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

 

8. Nisu ostvareni ni ostali žalbeni razlozi.

 

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje djelomične ništetnosti Ugovora o kreditu i to valutne klauzule i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te restitucijski zahtjev za povrat stečenog na temelju ništetnih ugovornih odredbi u iznosu od 396.110,46 kn s pripadajućim zateznim kamatama. Predmet spora predstavlja i zahtjev radi isplate naknade za prijevremenu otplatu kredita koju je tužitelj isplatio tuženiku 30. studenog 2011. uz tvrdnju da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi o čemu je sud raspravljao kao o prethodnom pitanju.

 

10. Među strankama nije sporno da je sklopljen predmetni Ugovor o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tuženika, te da je tužitelj otplatio kredit u cijelosti sukladno ugovoru i obračunatim anuitetima od strane tužitelja. Nije sporno niti to da je tužitelj prilikom otplate kredita podmirio naknadu banci po osnovi prijevremene otplate kredita. Sporna je ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli odnosno  ugovorne odredbe o naplati naknade za prijevremenu otplatu kredita te posljedično tome pravo tužitelja na povrat preplaćenih iznosa, kao i zastara tražbine tužitelja.

 

11. Cijeneći prethodno navedene činjenice, kao i sadržaj spornih ugovornih odredbi, prvostupanjski sud zaključuje da se kamatna stopa jednostranim odlukama banke mijenjala na štetu potrošača, dok je odredba o valutnoj klauzuli nerazumljiva pa ujedno imajući u vidu pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., pozivom na čl. 8,. 82. i  90. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07, 79/07, dalje: ZZP/03) odnosno čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, dalje: ZZP/07), te čl. 323. st. 1. u svezi s čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje: ZOO), prihvaća tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su izazvale znatnu neravnotežu u odnosima stranaka na štetu potrošača. U odnosu na naknadu po osnovi prijevremene otplate kredita sud utvrđuje kako je ugovoreno da tuženik ima pravo istu zaračunati sukladno Odluci o naknadama za usluge (čl. 8. Ugovora). Analizom citirane ugovorne odredbe, iskaza tužitelja i svjedokinje E. K. sud zaključuje kako se radi o naknadi koja nije niti određena niti odrediva niti se o istoj pregovaralo zbog čega ocjenjuje da se radi o nepoštenoj ugovorenoj odredbi sukladno čl. 59. ZZP/07 pa i u ovom dijelu usvaja tužbeni zahtjev.

 

12. Visinu tužbenog zahtjeva po svim utuženim osnovama prvostupanjski sud utvrđuje iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka iz kojeg proizlazi kako je tužitelj na temelju ništetnih ugovornih odredbi pretplatio iznose koji su mu dosuđeni prvostupanjskom presudom, pa zauzima stav da mu pripada pravo na povrat istih, slijedom čega prihvaća tužbeni zahtjev sa zateznim kamatama od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta do isplate odnosno zahtjev za povrat naknade za prijevremeni raskid kredita.

 

13. Pri tome, prvostupanjski sud odbija tuženikov prigovor zastare pozivom na čl. 241. ZOO-a, cijeneći da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. došlo do prekida zastare, a da je od pravomoćnog okončanja spora 13. lipnja 2014. (promjenjiva kamatna stopa) zastara započela teći iznova, dok se vrijeme proteklo prije prekida ne uračunava u tijek zastare. U odnosu na valutnu klauzulu presuda je Trgovačkog suda postala pravomoćna 14. lipnja 2018. pa u trenutku presuđenja zastarni rok još uvijek nije istekao. Cijeneći da je tužitelj podnio tužbu 28. studenog 2014. sud zaključuje da su zastarni rokovi u odnosu na sve tražbine održani. Dakle i za povećani zahtjev iz podneska od 17. svibnja 2022. budući je sud prvog stupnja dopustio preinaku samo dio s osnove valutne klauzule.

 

14. Odlučne činjenice pravilno su utvrđene i na iste je pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je udovoljeno tužbenom zahtjevu.

 

15. Žalbeni navodi tuženika kojima osporava stav prvostupanjskog suda o ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nisu osnovani. Naime, odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14., 110/15., 14/19., dalje: ZZP), propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Također, čl. 502.c ZPP-a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, propisuje učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP-a i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa. Stoga pravomoćna odluka suda donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku.             

 

16. S obzirom na direktni učinak presude u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a imajući u vidu sadržaj izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja glasi „Utvrđuje se da je petotužena H. A. A. d.d. (prednik tuženika) u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora  petotuženica H. A. A. d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time H. A. A. d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01.11.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom drugotužene H. A. A. d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora petotužena H. A. A. d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku petotužene H. A. A. d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time petotužena H. A. A. d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81.,82. i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima“, ništetna je odredba predmetnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud.

 

17. Nakon ukidne odluke ovoga suda prvostupanjski je sud izveo i ocijenio dokaze na okolnost obaviještenosti potrošača o spornim odredbama tj. odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Zaključio je kako svjedokinja E. K. o konkretnom odnosu nema saznanja odnosno ne može ih se prisjetiti dok  iskaz tužitelja u dijelu u kojem je naveo da je prije potpisivanja ugovor pročitao i da mu je sve bilo jasno ne otklanja ali ujedno ocjenjuje kako isto ne umanjuje direktan učinak presude iz kolektivnog spora.

 

18. Upravo imajući u vidu ovakav iskaz tužitelja tuženik u žalbi pobija pravilnost utvrđenja suda prvog stupnja o neobaviještenosti tužitelja kao potrošača tvrdeći da iz iskaza proizlazi suprotno. Ovi se žalbeni navodi ne prihvaćaju budući tuženik iskaz tužitelja sagledava parcijalno izvan njegova konteksta i konteksta iskaza svjedokinje E. K. (djelatnice banke koja je radila na obradi tužiteljeva kredita). Iz iskaza navedene svjedokinje jasno proizlazi kako je klijentima davala isključivo bazične informacije međutim nije im objašnjavala uvjete uslijed kojih kamatna stopa može biti viša ili niža jer ni to sama nije znala. Kada se to dovede u vezu sa cjelokupnim iskazom tužitelja  iz kojeg još proizlazi da mu je kredit bio potreban radi rješavanja stambenog pitanja vlastite obitelji te da je za prijevremenu otplatu istog prodao dio svojih nekretnina onda se sporan dio iskaza tužitelja ne bi mogao tumačiti na način da je isti bio upoznat s posljedicama koje mogu i jesu proizvele ništetne ugovorne odredbe odnosno da je s bankom ispregovarao takve uvjete. Utoliko je u svemu pravilno stajalište suda prvog stupnja o djelomičnoj ništetnosti ugovora u dijelu odredbi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule.

 

19. Također, pravilan je stav prvostupanjskog suda da tužitelju, s obzirom na djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora o kreditu, pripada pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, dakle pravo na povrat razlike između plaćene ugovorne kamate po promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovorne kamate obračunate po stopi ugovorenoj na dan sklapanja ugovora, te po osnovi ništetne valutne klauzule jer to pravo proizlazi iz čl. 323. st. 1. u svezi s čl. 1111. st. 1. ZOO-a,  slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je obvezao tuženika na isplatu utuženog iznosa tužitelju, visinu kojeg tuženik žalbom niti ne dovodi u pitanje, sa zateznim kamatama od dospijeća svake pojedine mjesečne razlike pa do isplate sukladno čl. 1115. ZOO-a.

 

20. U tom je dijelu tuženik žalbom prigovorio da je vještačenje trebalo provesti na temelju objektivnih kriterija koji su utjecali na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope, a ne na temelju početno ugovorene kamatne stope zbog čega smatra da činjenično stanje nije pravilno utvrđeno. Taj se žalbeni prigovor ne prihvaća budući je prema ustaljenoj sudskoj praksi prihvaćeno pravno stajalište kako je tužitelj imao otplatiti kredit prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi jer su sva povećanja tijekom razdoblja otplate kredita nastala jednostranom odlukom banke i kao takva su nepoštena i ništetna. Stoga su neosnovani tuženikovi žalbeni prigovori usmjereni na pravno pitanje o kojem je sud prvog stupnja izveo pravilne zaključke, a što se tiče pozivanja na relativno bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 260. st. 1. ZPP-a valja reći kako ista nije ostvarena. Pozivanje na navedenu povredu tuženik obrazlaže time da je sud prvog stupnja propustio pozvati vještaka usmeno izložiti svoj pisani nalaz i mišljenje na ročištu. Točno je da sud prvog stupnja nije pozvao vještaka radi iznošenja usmenog nalaza i mišljenja međutim u okolnostima konkretnog slučaja to nije rezultiralo ostvarenjem bitne povrede postupka budući je vještak u pisanom podnesku odgovorio na sve tuženikove primjedbe na osnovni nalaz i mišljenje vještaka nakon čega tuženik nije isticao daljnjih primjedbi. Konačno tuženikove primjedbe ticale su se pravnih pitanja (da li koristiti početnu kamatnu stopu, da li računati negativnu razliku i sl.) te istima nije osporena valjanost matematičkog izračuna i podataka osnovom kojih je isti vršen što bi moglo biti od utjecaja na zakonitost odluke. No kako to ovdje nije slučaj tuženik se u žalbi neosnovano poziva na ovu relativno bitnu povredu.

 

21. K tome tvrdnja tuženika da je sklapajući kredit uz valutnu klauzulu postupao sukladno zakonu, točnije odredbi čl. 22. ZOO-a ne oslobađa istog obveze na isplatu preplaćenih iznosa kredita koje je stekao bez osnove ugovarajući nepoštenu i nerazumljivu odredbu na štetu potrošača kako je to utvrđeno u kolektivnom sporu.

 

22. U odnosu na prigovor zastare kojeg tuženik ponavlja u žalbi, treba reći da je pravilno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je taj prigovor odbio kao neosnovan u odnosu na restitucijski zahtjev za isplatu preplaćenog iznosa po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

 

23. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijek zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, odnosno članka 104. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 197/95., 71/96., 91/96., 112/99. i 88/01.).

 

24. Neosnovano tuženik žalbom osporava stav prvostupanjskog suda o tijeku zateznih kamata na valjano dosuđeni iznos od svake uplate ističući da banka nije nesavjesni stjecatelj. U konkretnom predmetu utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema stajalištu VSRH (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakog pojedinog slučaja, a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.

 

25. Iz svih tih razloga valjalo je odbiti kao neosnovanu žalbu tuženika u smislu odredbe čl. 368. st. 1. ZPP i potvrditi pobijanu presudu u njezinim točkama I. do IV. izreke.

 

26. U odnosu na utuženu naknadu po osnovi prijevremene otplate kredita neosnovano tuženik u žalbi tvrdi da bi se radilo o jasnoj i razumljivoj odredbi o kojoj se pregovaralo pa da se ista ne bi mogla smatrati nepoštenom.

 

27. Prije svega iz odredbe čl. 8. proizlazi kako su stranke ugovorile da je banka ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama usluge banke. Svjedokinja E. K. izjavljuje kako se ne sjeća da bi klijente upoznavala s visinama naknade i pretpostavlja da su visine istih bile objavljene na mrežnim stanicama tuženika, dok iz iskaza tužitelja ne proizlazi da bi se o toj naknadi pregovaralo. Naprotiv tužitelj opisuje što se događalo 2011. u trenutku zatvaranja kredita za što sud prvog stupnja pravilno ocjenjuje da nije odlučno. To tim više jer iz iskaza tužitelja jasno proizlazi kako mu je smanjenje naknade sa 3 na 1% uvjetovano dizanjem novih kredita kod tuženika i to s njegove strane i od strane treće osobe (kupca njegove nekretnine koju je prodao da bi otplatio kredit).  Prema tome zaključci suda prvog stupnja o nepoštenosti čl. 8. Ugovora su činjenično i pravno u svemu prihvatljivi.

 

28. Napominje se također da je Sud Europske unije u svojim presudama C-
84/19 i C-224/19 utvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskom
ugovoru ugovarati ulazne naknade te troškove obrade kredita za koje ne postoji
obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni ili neproporcionalni,
a prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna
odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, smatra se nepoštenom ako u
suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju
neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz ugovora, a u čl. 5. iste
Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u
pisanom obliku te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo.
 

29. Stoga je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da se o spornoj odredbi
ugovora o kreditu nije posebno unaprijed pregovaralo i da tužitelj kao korisnik kredita
nije imao mogućnost utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe jer je ugovor o kreditu bio unaprijed pripremljen od strane tuženika i tužitelj nije mogao unaprijed znati na koji će se način formirati visina sporne naknade iz točke 8. Ugovora koja se odnosi na naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Činjenicu da je postojalo pregovaranje o pojedinim odredbama ugovora u postupku je trebao
dokazati tuženik jer je teret dokaza sukladno odredbi čl. 96. st. 4. ZZP-a na tuženiku,
a identično stajalište zauzeo je Ustavni sud u odluci U-III-5458/2021 od 30. lipnja
2022., što međutim predloženim izvedenim dokazima nije uspio.

 

30. Također se navodi i pravno shvaćanje sa sastanka predsjednika
građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike
Hrvatske održanog 5. studenog 2020. (zaključak pod točkom 8.) da ugovorna
odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za
prijevremenu otplatu kredita, može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije
pregovaralo, te po mišljenju ovog suda se može taj zaključak primijeniti i na ulazne
ugovorne naknade kao i naknade za osiguranje kredita.

 

31. Jednako kao što je sud utvrdio da bi se radilo o nepoštenoj ugovornoj odredbi zbog čega je tuženik dužan isplatiti tužitelju iznos od 1.469,29 eur1/11.070,37 kn, tako je pravilno otklonio i prigovor zastare u odnosu na ovaj dio zahtjeva . Tužitelj je zahtjev za prijevremenu otplatu kredita postavio u tužbi podnesenoj 2014. a precizirao ga je u podnesku od 17. svibnja 2022.  pa je već podnošenjem tužbe prekinut petogodišnji zastarni rok. Kada se još prigovor zastare sagledava kroz objedinjeno pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda treba zaključiti kako je tek u ovoj parnici kroz prethodno pitanje utvrđena ništetnom odredba čl. 8. Ugovora o kreditu pa nema govora da bi zastarni rok istekao.

 

32. Iz tih je razloga valjalo tuženikovu žalbu odbiti kao neosnovanu i osnovom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrditi prvostupanjsku presudu u točki V. izreke.

 

33. Prilikom donošenja odluke o trošku pravilno sud prvog stupnja primjenjuje odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a no djelom je pogrešno primijenio odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika  zbog čega je dosudio trošak u većem iznosu. Valja još odgovoriti tuženiku kako je vrijednost odvjetničke nagrade suđena sukladno izmijeni Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 126/22) kojom je vrijednost boda povišena s 10,00 na 15,00 kn i koja se izmjena primjenjuje od dana stupanja na snagu. Tako tužitelju za sastav tužbe i podneska od 6. travnja 2018. kojim se odgovara na navode odgovora na tužbu pripada za svaku radnju 7.500,00 kn dok mu za sastav običnog podneska prema Tbr. 8/3 od 10. lipnja 2019. pripada iznos od 750,00 kn. Za pristup na ročište od 18. lipnja 2018. pripada mu iznos od 3.750,00 kn jer se na istom raspravljalo o procesnim pitanjima. Ovaj dio troška iznosi 19.500,00 kn i ne uključuje PDV  budući ga odvjetnica nije zatražila.

 

34. Za daljnje radnje i to za pristup na ročište od 5. studenog 2020. na kojem se također raspravljalo o procesnim pitanjima priznato je 3.750,00 kn. Za dva podneska kojima se tužitelj očitovao na nalaz vještaka (18. kolovoza 2021. i 20. listopada 2021.) te za pristup na dva ročišta i to 7. lipnja 2022. i 22. veljače 2023., za svaku radnju je priznato po 7.500,00 kn. Za obične podneske od 25. studenog 2020. i 17. svibnja 2022. priznato mu je sukladno Tbr. 8/3 750,00 kn za svaki podnesak. Na taj iznos od 35.250,00 kn priznato je 22% PDV-a od 8.812,50 kn, čime ukupni odvjetnički trošak iznosi 63.562,50 kn. Tome je pridodan predujam za vještačenje od 2.000,00 kn dok nije priznat trošak pristojbi na tužbu i presudu jer iz spisa predmeta proizlazi da tužitelj iste nije platio.

 

35. Iz tih je razloga odluku o trošku valjalo dijelom potvrditi a dijelom preinačiti sve temeljem odredbe čl. 380. st. 1. t. 3. ZPP-a. 

 

36. Tuženiku nije priznat trošak sastava žalbe budući s istom nije uspio osim u neznatnom dijelu odluke o troškovima postupka, dok tužitelju nije priznat trošak sastava odgovora na žalbu jer se ne radi o nužnom trošku.

 

 

U Rijeci 20. rujna 2022.

 

                                                                                                                          Predsjednica vijeća

 

                                                                                                                                      Brankica Malnar, v.r.