Republika Hrvatska

Općinski sud u Zadru

Stalna služba u Biogradu na Moru

Kralja Tomislava 2 A, Biograd na Moru

Poslovni broj: P-155/2023-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Zadru, Stalna služba u Biogradu na Moru, po sucu Ivici Marinoviću, u pravnoj stvari tužitelja RA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Miranu Zorici, odvjetniku u Zadru, protiv tužene OTP banka Hrvatska d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 (ranije Splitska banka d.d. i HVB Splitska banka d.d., Domovinskog rata 61, Split), zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Marinović i partneri j.t.d., odvjetnicima u Zadru, radi ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 13. lipnja 2025. u nazočnosti tužitelja, punomoćnice tužitelja Sanje Kelava Zorica, odvjetnice u Zadru i zamjenika punomoćnika tuženika Valentina Rukavine, odvjetnika u Odvjetničkom društvu Marinović i partneri j.t.d., Zadar, te nakon objave presude dana 10. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka nepoštene ugovorne odredbe Ugovora o kreditu broj 75359/05 od 21.03.2005.g. zaključenog između tužitelja i tuženika koje glase:

1.„Kreditor odobrava korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 14.130,00 CHF (slovima: četrnaesttisućastotridesetfranaka). Kredit se isplaćuje po prodajnom deviznom tečaju Kreditora vrijedećem na dan korištenja Kredita“

8.b) 1. b) „...prijenosom/uplatom potrebnog iznosa – u kunskoj protuvrijednosti; određenog korištenjem kreditorovog prodajnog deviznog tečaja vrijedećeg za valutu ugovora na dan ispunjenja obveze....“.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 764,65 EUR sa zateznim kamatama tekućim od

- 12.09.2005.g. do isplate na iznos od 0,73 EUR

- 10.11.2005.g.do isplate na iznos od 0,04 EUR

- 12.12.2005.g.do isplate na iznos od 0,78 EUR

- 10.01.2006.g. do isplate na iznos od 0,07 EUR

- 12.01.2009.g. do isplate na iznos od 3,59 EUR

- 10.02.2009.g. do isplate na iznos od 6,03 EUR

- 10.03.2009.g. do isplate na iznos od 9,01 EUR

- 10.04.2009.g. do isplate na iznos od 3,77 EUR

- 11.05.2009.g. do isplate na iznos od 2,83 EUR

- 10.06.2009.g. do isplate na iznos od 2,31 EUR

- 10.07.2009.g. do isplate na iznos od 3,36 EUR

- 10.08.2009.g. do isplate na iznos od 1,25 EUR

- 10.09.2009.g. do isplate na iznos od 2,21 EUR

- 12.10.2009.g. do isplate na iznos od 0,57 EUR

- 10.11.2009.g. do isplate na iznos od 2,03 EUR

- 10.12.2009.g. do isplate na iznos od 1,19 EUR

- 11.01.2010.g. do isplate na iznos od 4,60 EUR

- 10.02.2010.g. do isplate na iznos od 6,83 EUR

- 10.03.2010.g. do isplate na iznos od 6,36 EUR

- 12.04.2010.g. do isplate na iznos od 8,26 EUR

- 10.05.2010.g. do isplate na iznos od 10,99 EUR

- 10.06.2010.g. do isplate na iznos od 13,43 EUR

- 12.07.2010.g. do isplate na iznos od 18,11 EUR

- 10.08.2010.g. do isplate na iznos od 13,53 EUR

- 10.09.2010.g. do isplate na iznos od 25,15 EUR

- 11.10.2010.g. do isplate na iznos od 19,05 EUR

- 10.11.2010.g. do isplate na iznos od 20,23 EUR

- 10.12.2010.g. do isplate na iznos od 25,29 EUR

- 10.01.2011.g. do isplate na iznos od 31,96 EUR

- 10.02.2011.g. do isplate na iznos od 24,45 EUR

- 10.03.2011.g. do isplate na iznos od 26,79 EUR

- 11.04.2011.g. do isplate na iznos od 23,49 EUR

- 10.05.2011.g. do isplate na iznos od 30,95 EUR

- 10.06.2011.g. do isplate na iznos od 36,67 EUR

- 12.07.2011.g. do isplate na iznos od 378,74 EUR

i to po stopi od 14 % godišnje za razdoblje od dospijeća svakog gore navedenog iznosa do 31.srpnja 2015. g., od 01. kolovoza 2015. g. do 31. prosinca 2015. g. po stopi od 8,14 % godišnje, od 01. siječnja 2016.g. do 30. lipnja 2016. g. po stopi od 8,05 % godišnje, od 01. srpnja 2016. g. do 31. prosinca 2016. g. po stopi od 7,88 % godišnje, od 1. siječnja 2017. g. do 30. lipnja 2017. g. po stopi od 7,68 % godišnje, od 01. srpnja 2017. g. do 31. prosinca 2017. g. po stopi od 7,41 % godišnje, od 01. siječnja 2018. g. do 30. lipnja 2018. g. po stopi od 6,82 % godišnje, a od 01. srpnja 2018. g. do 31.12.2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01.01.2023.g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena sve to u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

III. Odbija se djelomično tužbeni zahtjev tužitelja pod točkom I. i to u dijelu koji glasi:

"Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka nepoštene ugovorne odredbe Ugovora o kreditu broj 75359/05 od 21.03.2005.g. zaključenog između tužitelja i tuženika koje glase:

4.a. „promjenjiva, prema posebnom aktu/odluci Kreditora od 29.12.2004.g.“

10.1. „Redovna (nominalna) kamata je promjenjiva, a utvrđuje se, odnosno mijenja, Odlukom o kamatnim stopama na kredite odobrene za kupnju novih motornih vozila od određenih proizvođača Oznaka akta 0001/2004 of 29.12.2004.g. (slovima: dvadesetšestisvibnjadvijetisućečetvrtegodine. Promjene redovne (nominalne) kamate određuju se isključivo prethodno naznačenim aktom Kreditora."

IV. Nalaže se tuženoj naknaditi tužitelju troškove postupka od 650,38 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a u slučaju promjene stope zakonske zatezne kamate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadnom parničnog troška odbija kao neosnovan.

i

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovan tuženikov prigovor glede mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Zadru u ovoj pravnoj stvari.

Obrazloženje

1.1. Tužitelj UA u tužbi podnesenoj 23. siječnja 2023. navodi da je dana 21. ožujka 2005. u Biogradu sa prednikom tuženika sklopio Ugovor o kreditu broj 75359/05 (dalje: Ugovor), kojim mu je tuženik odobrio kredit za kupnju novog motornog vozila u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 14.130,00 CHF, uz rok otplate od 84 mjeseca, odnosno 84 jednakih mjesečnih anuiteta te redovnu kamatu po kamatnoj stopi od 5,80% godišnje, s tim da je mjesečni anuitet iznosio 205,23 CHF, odnosno posljednji anuitet u iznosu od 205,60 CHF i dospijevao je svakog 10. u mjesecu. Tužitelj navodi da je tijekom otplatnog razdoblja tuženik temeljem Odluke o kamatama banke, odnosno članka 4a) i 10.1. Ugovora povećavao stopu redovne kamate i mjesečne anuitete te je isplatu kredita i naplatu mjesečnih anuiteta vršio u protuvrijednosti kuna prema prodajnom deviznom tečaju na dan ispunjenja za CHF, a sve sukladno čl. 1. i 8. b) ugovora. Tužitelj tvrdi da su prije navedene odredbe ugovora nepoštene, a time i ništetne, što je utvrđeno pravomoćnim i ovršnim presudama poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u predmetu u kojem je jedan od tuženika bio i tuženik u ovom predmetu. Na temelju odredbe članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07, 125/09, 79/09 – dalje: ZZP/07) predmetna presuda u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje, po tužitelju, ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene, dakle obvezuje i Naslovni sud u ovom postupku. Nadalje, po tužitelju, obzirom na ništetnost odredbi Ugovora, tuženik je dužan tužitelju vratiti sve ono što je stekao temeljem navedenih odredaba i to za cijelo vrijeme otplate kredita zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, a uzimajući u obzir ništetnost pojedinih odredbi Ugovora, odnosno ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli i Odluke o jednostranoj promjeni kamatne stope, preplaćeni iznos do isteka otplatnog razdoblja, iznosi, po tužitelju, 3.245,86 kn/430,80 EUR sa zakonskim zateznim kamatama.

1.2. Tužitelj je u podnesku zaprimljenom u spis 20. ožujka 2023. i u kojem se očituje na odgovor na tužbu u bitnome isticao da nije utemeljen tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti suda u Zadru, pritom ukazujući da je ugovor o kreditu sklopljen u [adresa] u poslovnoj jedinici tuženika, pa bi naslovni sud sukladno čl. 16. toč. 2. toga Ugovora i čl. 59. ZPP, pored suda u Splitu, bio također nadležan suditi u ovoj pravnoj stvari, jer da u konkretnom slučaju nije riječ o isključivoj nadležnosti, već o izberivoj. Nadalje, glede tuženikovog ukazivanja na činjenicu da je ugovor o kreditu prestao ispunjenjem, ista po tužitelj, nema za posljedicu gubitka prava tužitelja na povrat stečenog bez osnove te je isticao da nije točno da je teret dokazivanja činjenice da je tužitelj potrošač na tužitelju, već na tuženiku. Tužitelj potom ističe da je neosnovan tuženikov prigovor zastare jer je prema najnovijem stajalištu VSRH na sjednici Građanskog odjela iz siječnja 2020. zaključeno za zastara počinje teći od trenutka pravomoćnosti presude kojom je utvrđena ništetnost, dakle, po tužitelju, zastare nije još ni počela teći. Tužitelj nadalje navodi da nema potrebe u ovoj parnici dokazivati nešto što je dokazano u kolektivnom sporu, jer presuda iz kolektivnog spora po pitanju povrede propisa zaštite potrošača vezuje i naslovni sud. Što se tiče prigovora radi prebijanja, tužitelj ističe da je isti u potpunosti neosnovan jer ne može tuženik tražiti od tužitelja prebijanje nečeg što ne postoji, odnosno ukoliko je tužitelj manje plaćao anuitete, niti je tuženik stekao bilo kakvu dospjelu neplaćenu tražbinu prema tužitelju iz te osnove, a također i da postoji, bilo kakvo potraživanje tuženika bilo bi u zastari. Također, po tužitelju, tijek zateznih kamata je pravilno postavljen od dana stjecanja bez osnove, jer je banka (tuženik) nepošteni stjecatelj.

1.3. Tužitelj je nakon zaprimanja financijskog vještačenja stalnog sudskog vještaka za računovodstvo, financije i marketing Sandre Došen u spis dana 23. studenog 2023. dostavio podnesak u kojem je naveo da nema primjedbi na zaprimljeno financijsko vještačenje, da je iz vještačenja razvidno kako tužitelj nije pretplatio ništa sa osnove kamate, već samo valute, nakon čega tužitelj sukladno zaprimljenom vještvu specificira tužbeni zahtjev koji da se pod točkom II. odnosi isključivo na pretplatu po osnovi promjene tečaja za CHF.

1.4. Tužitelj je na ročištu za glavnu raspravu od 13. lipnja 2025. naveo kako ostaje kod tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva kako je to naznačeno u točci I. tužbe od 23. siječnja 2023., dok u pogledu isplate ostaje kod uređenog tužbenog zahtjeva iz podneska od 23. studenog 2023. Tužitelj se na spomenutom ročištu usprotivio prijedlogu tuženika za dopunom financijskog vještačenja ističući između ostalog da je takav dokazni prijedlog irelevantan imajući u vidu postavljeni tužbeni zahtjev te predmet spora u kojem tužitelj potražuje pretplatu po osnovi promjene tečaja za CHF.

2.1. Tuženik OTP Banka Hrvatska d.d. je u odgovoru na tužbu zaprimljenom 27. veljače 2023. istaknuo je prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Zadru i njegove Stalne službe u Biogradu na Moru, jer da je nesporno da tuženik ima sjedište u [adresa], a ne više u Zadru, dok isti nikada nije imao svoje sjedište u [adresa], pa je za suđenje i raspravljanje u ovom sporu temeljem čl. 48. st. 1. ZPP stvarno i mjesno nadležan Općinski sud u Splitu, a ne naslovni sud. Nadalje je tuženik isticao da tužitelj u ovom predmetu prethodno mora dokazati da je on bio potrošač jer da se tek tada može pozivati na odredbe Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o potrošačkom kreditiranju. Tuženik posebno ističe da tužitelj nema više pravni interesa za vođenje ove parnice jer je on u cijelosti vratio predmetni kredit predniku tuženika sukladno odredbama predmetnog Ugovora o kreditu zbog čega je zasnovani pravni odnos između ugovornih stranaka okončan. Tužbeno potraživanje je, po tuženiku, već davno prestalo egzistirati i radi nastupa zastare, čak kada bi i postojala pravna osnova za utuženim potraživanjem na teret tuženika ili njegovog pravnog prednika, s tim da se u ovom predmetu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po ugovorenim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima, a sve cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena tek 23. siječnja 2023., dakle prije više od deset godina od ispunjenja obveze tužitelja iz predmetnog Ugovora o kreditu. Što se tiče samog merituma spora, tuženik ističe da je ugovorena valutna klauzula i kamatna stopa (promjenjiva) u švicarskim francima pravno valjana odredba, tako s aspekta općih odredbi o nevaljanosti pravnih poslova i ZOO, tako i s aspekta odredbi ZZP, kao i tečaj valute, pritom tvrdeći da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu 2005. tužitelj s prednikom tuženika nepobitno pregovarao o svim spornim ugovornim odredbama, dakle i o samoj valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi, a prednik tuženika ga je čak i posebno obavještavao o svakoj promjeni njezine visine za vrijeme trajanja provrata tužiteljeve novčane mjesečne obveze. Tuženik tvrdi da je tadašnja HVB Splitska banka d.d. tužitelja izrijekom upozorila na moguće negativne posljedice i rizike ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, upravo zbog mogućnosti promjene tečaja švicarskog franka, ali je tužitelj unatoč tome ustrajao u sklapanju ugovora s valutnom klauzulom u švicarskim francima jer je smatrao da je on najpovoljniji i najbolji od svih koji su se tada nudili na tržištu, a tužitelj je potpisom ugovora o kreditu potvrdio da je nesporno upoznat sa svim uvjetima pod kojima je predmetni ugovor sklopljen. Tuženik nadalje ističe da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, tečaju, kamati, kamatnoj stopi i dr., jasne, lako uočljive i razumljive, slijedom čega osporavane odredbe uopće ne mogu biti predmetom ocjene poštenosti. Tuženik potom tvrdi da je svaki korisnik kredita, pa tako i tužitelj također dobio brošuru u kojoj je naveden grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998. do 2004. u kojoj je prednik tuženika počeo odobravati kredite uz valutnu klauzulu u CHF, a uz to je i u razgovoru sa službenicima banke tužitelju bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, radi čega na utvrđivanje tih okolnosti tuženik predlaže saslušanje u svojstvu svjedoka službenika banke, prednika tuženika koji je ugovarao predmetni kredit s tužiteljem. Što se tiče presude donesene u kolektivnom sporu, tuženik smatra da su iste glede valutne klauzule tečaja i kamate neutemeljene, pogrešne i arbitrarne, jer odlučne činjenice u tom postupku nisu utvrđene. Uz navedeno, bitno je, po tuženiku, napomenuti da u vrijeme ugovaranja osporavanih ugovorenih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od prednika tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, pa je slijedom toga očigledno kako prednik tuženika u ugovornom odnosu s tužiteljem zasnovanim još davne 2005. nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time nije prouzročio neravnotežu na štetu potrošača. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije, po tuženiku biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule, ali niti kamatne stope, prema kojoj su tužitelj i prednik tuženika imali jednake i ravnopravne startne pozicije. Ugovor o kreditu sklopljen s tužiteljem nikako, po tuženiku, nije predstavljao tipski ugovor, o svim ugovornim odredbama pa tako i spornim se pojedinačno pregovaralo, sa svim ugovornim odredbama tužitelj je bio upoznat i s istima se nedvojbeno usuglasio, a povodom svake obavijesti prednika tuženika o promjeni kamatne stope ili tečaja valute tužitelj je nastavio s urednom otplatom kredita po novim otplatnim planovima, niti je tražio bilo kakvo objašnjenje. Vezano za tužbeni zahtjev u dijelu u kojem se potražuju zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih, tuženik ističe, da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetne pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, takav zahtjev tužitelja bio bi u cijelosti neosnovan jer da je odredbom čl. 214. Zakona o obveznim odnosima (Službeni list SFRJ 29/78 i dr., Narodne novine broj 53/91 i dr.), a koja odredba je istovjetna odredbi čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05 i dr.), propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, ali inače od dana podnošenja zahtjeva, s tim da tuženik upućuje na prije navedeno jer da sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice 5. ožujka 2004., proizlazi da ugovorne strane iz ništavnog, doduše ugovora o zajmu, u smislu odredbe čl. 214. ZOO treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik je ujedno u odgovoru na tužbu istaknuo i prigovor radi prebijanja, pritom polazeći od odredbe čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima kojom je propisana obveza obostrane restitucije kao posljedica ništetnosti ugovora, a za slučaj da sud nađe kako je tužbeni zahtjev tužitelja ili eventualno novopostavljeni podredni tužbeni zahtjev radi utvrđenja i isplate osnovan, tuženik ovdje ističe uvjetni procesni prigovor radi prebijanja te tražbine s tražbinom prednika tuženika, tj. sada tuženika prema tužitelju na ime manje plaćenih anuiteta od strane tužitelja prema tuženikovom pravnom predniku, a kada su kamata i tečaj bili manji od početno ugovorenog i to sve za razdoblje od sklapanja predmetnog ugovora o kreditu 21. ožujka 2005. pa sve do njegovog zatvaranja – otplate i to za svaki pojedini mjesec u tom razdoblju sa zakonskom zateznom kamatom na svaki takav pojedini mjesečni iznos (kojeg će tuženik precizirati nakon utvrđenja istog provedbom financijskog vještačenja) pa do isplate.

2.2. Tužena je na pripremnom ročištu od 19. travnja 2023. između ostalog ponovila svoj prigovor kako je potraživanje tužitelja u zastari, posebice potraživanje s osnove navodne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, jer čak i ako bi se uzeli u obzir navodi o prekidu zastare donošenjem kolektivne presude u tzv. slučaju " R", spomenuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala je pravomoćna presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/2013 dana 13. lipnja 2014., dok je tužba u ovom predmetu podnesena te 2023., dakle puno više od pet godina od pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu.

2.3. Tužena je u podnesku od 8. prosinca 2023., a nakon zaprimanja financijskog vještačenja i specificiranog tužbenog zahtjeva tužitelja, isticala kako se protivi i novouređenom tužbenom zahtjevu, budući je riječ o preinaci tužbenog zahtjeva koja više nije dopuštena niti zakonski moguća sukladno odredbama ZPP. U odnosu na provedeno vještačenje tuženik smatra da je isto manjkavo i da ne prikazuje potpuno činjenično stanje jer da je vještak iskazao samo tzv. pozitivne razlike u otplatama anuiteta kredita, odnosno razdoblja kada je tužitelj zbog povećanja tečaja CHF plaćao više anuitete kredita, dok s druge strane nisu uzeta u obzir razdoblja u kojima je tužitelj zbog povoljnijeg kretanja tečaja CHF plaćao niže anuitete kredita, a iz provedenog vještačenja se može iščitati da je riječ o iznimno dugom periodu od 2005. do kraja 2008. godine.

2.4. Tužena je na ročištu za glavnu raspravu od 13. lipnja 2025. između ostalog isticala kako odustaje od dokaznog prijedloga saslušanja djelatnika banke, dok je nakon saslušanja stalnog sudskog vještaka financijske struke Sandre Došen predložio provedbu dopune toga nalaza i mišljenja u kojoj bi u tablici broj 2. bile ispravno prikazane sve razlike u otplati anuiteta kredita.

3. Sud je u dokaznom postupku pročitao neslužbeni povijesni izvadak iz sudskog registra od 18. siječnja 2023. (ls 5-58), presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (ls 59-129), presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj 43. Pž-7129/2013- 4 od 13. lipnja 2014. (ls 130-197), Ugovor o kreditu broj 75359/05 zaključen 21. ožujka 2005. (ls 198-203), promet po računu kredita (ls 204-214), potvrdu OTP Banke d.d. od 28. prosinca 2022. (ls 214), otplatni plan (ls 215-218), nalog za knjiženje HVB Splitska banka d.d. (ls 246-263), rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. (ls 266-270), financijsko vještačenje stalnog sudskog vještaka za računovodstvo, financije i marketing Sandre Došen od 15. studenog 2023. (ls 294-301), te su saslušani stalni sudski vještak za računovodstvo, financije i marketing Sandra Došen (ls 319) i tužitelj kao stranka UA (ls 320).

4. Najprije, a glede tuženikova protivljenja preinaci tužbenog zahtjeva tužitelja, koju je tuženik istaknuo u njegovom podnesku zaprimljenom u spis 8. prosinca 2023., a do koje preinake je došlo u podnesku tužitelja koji je zaprimljen u spis 23. studenog 2023. i to nakon zaprimanja financijskog vještačenja stalnog sudskog vještaka za računovodstvo, financije i marketing Sandre Došen, za ukazati je od strane ovog suda da on smatra da se tu ne bi radilo o preinaci koju ne bi trebalo dopustiti. Naime, prema odredbama čl. 190. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91 i dr., dalje ZPP) proizlazi da se tužba može preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, a iznimno do zaključenja glavne rasprave ako je tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Drugim riječima, tužitelj može sve do zaključenja glavne rasprave preinačiti tužbu ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti u ranijoj fazi postupka. Stoga, obzirom je financijsko vještačenje u ovoj pravnoj stvari provedeno nakon zaključenja prethodnog postupka te kako su nove činjenice koje su odlučne za izračun pojedinačno plaćenih iznosa kao i ukupnih iznosa utvrđene tek po provođenju financijskog vještačenja, to je sud kraj takvog stanja stvari zaključio da tužitelj bez svoje krivnje doista nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, slijedom čega se od strane ovog suda smatra da se tu radi o dopuštenoj preinaci tužbenog zahtjeva pod točkom II.

5. Predmet spora tužbenog zahtjeva pod točkom I. je utvrđenje ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora o kreditu od 21. ožujka 2005., dok je predmet pod točkom II. tužbenog zahtjeva isplata iznosa od 764,65 EUR na ime nepripadnog plaćenog iznosa s osnove valute (dakle, više se ne radi o isplati preplaćenog iznosa sa osnove kamate) zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose.

6. Ne bi se trebalo ukazivati među strankama ovog postupka sljedeće činjenice:

6.1. Da je između istih, odnosno prednika ovdje tužene banke HVB Splitska banka d.d. Split kao kreditora ili predlagatelja osiguranja s jedne strane i ovdje tužitelja RA kao korisnika kredita ili protivnika osiguranja s druge strane dana 21. ožujka 2005. u Biogradu zaključen Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva Broj ugovora: 75359/05 (u daljnjem tekstu: Ugovor od 21. ožujka 2005.), a iz koje preslike toga Ugovora sa ls 198-203, u bitnome proizlazi:

- iz članka 1. proizlazi da banka odobrava korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 14.130,00 CHF, koji se isplaćuje po prodajnom deviznom tečaju kreditora na dan korištenja kredita,

- iz članka 2. proizlazi da je namjena kredita kupnja novog motornog vozila iz točke 9.3. Ugovora (vozilo marke Lada 21214, godina proizvodnje 2005.),

- iz članka 3. proizlazi da je rok otplate 84 mjeseca,

- iz članka 4. točke a) proizlazi da nominalna kamatna stopa iznosi 5,80%, promjenjiva prema posebnom aktu/odluci kreditora od 29. prosinca 2004.,

- iz članka 8. točke b) 1. proizlazi da korisnik kredita isti otplaćuje u 83 jednake mjesečne rate po 205,23 CHF i jednu preostalu mjesečnu ratu od 205,60 CHF, s tim da prva rata dospijeva 10. travnja 2005., a zadnja rata dospijeva 10. ožujka 2012., i to prijenosom/uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti određeno korištenjem kreditorovog prodajnog deviznog tečaja vrijedećeg za valutu Ugovora na dan ispunjenja obveze

- iz članka 10. točke 1. proizlazi da je redovna (nominalna) kamata promjenjiva, a utvrđuje se, odnosno mijenja Odlukom o kamatnim stopama na kredite odobrene za kupnju novih motornih vozila od određenih proizvođača Oznaka akta 0001/1/2004 od 29. prosinca 2004., s tim da se promjene redovne (nominalne) kamate određuju isključivo prethodno naznačenim aktom kreditora,

- iz članka 16. točka 2. proizlazi da će korisnik kredita i kreditor u sporu potražiti rješenje u pregovorima, a ukoliko u tome ne uspiju, mogu sporazumno zatražiti posredovanje nezavisnih osoba/tijela ili pokrenuti spor pred nadležnim sudom najbližim mjestu zaključenja ugovora,

6.2. Da je ovdje tužitelj UA kredit opisan pod točkom 6.1. zatvorio dana 12. srpnja 2011.,

6.3. Da je u međuvremenu HVB Splitska banka d.d. Split prestala postojati kao zasebne pravna osoba, odnosno da je ista pripojena ovdje tuženoj OTP Banci d.d. Split i to 2018. (ovo obzirom i na neslužbeni primjerak povijesnog izvatka iz sudskog registra ls 5-58).

7. Tužitelj UA saslušan kao stranka u bitnome je iskazivao da je ovaj kredit uzeo za kupovinu automobila, a kredit je uzeo u valuti CHF jer je " R" u to vrijeme imao najpovoljniju kamatnu stopu. Tužitelj pojašnjava da je tim kreditom uzeo vozilo Lada Niva i to isključivo za osobne potrebe, radi se o terenskom vozilu. Upitan tužitelj je odgovorio da prije sklapanja ovog ugovora o kreditu njega nitko nije upozorio na eventualno buduće povećanje tečaja valute CHF, te je odgovorio da je u vrijeme podizanja kredita bio zaposlen u Splitskoj banci, dakle baš kod kreditora iz Ugovora o kreditu.

8. Sporno je među parničnim strankama u ovoj pravnoj stvari da li se na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja iz presuda po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač", da li su odredbe ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene i ništetne i koji iznos obeštećenja pripada tužitelju, kao i da li je osnovan prigovor zastare.

9. Međutim, prije samog osvrta na gornja materijalnopravna pitanja, sud se u ovome dijelu najprije želi odrediti glede osnovanosti prigovora tuženika kojeg je isti istaknuo još u odgovoru na tužbu i to prigovora mjesne nenadležnosti ovoga suda, odnosno, po tuženiku, mjesno nadležni sud bi trebao biti obzirom na sjedište tuženika Općinski sud u Splitu. No, sud u ovome dijelu prihvaća argumentaciju isticanu od strane tužitelja u smislu da bi kraj činjenice da je nesporno da je ovdje sporni Ugovor o kreditu zaključen u poslovnici prednika tuženika baš u [adresa], pa kada se ta činjenica poveže sa čl. 16. toč. 2. Ugovora od 21. ožujka 2005. na koji se sud netom osvrnuo pod točkom 6. obrazloženja ove presude te se poveže i sa čl. 59. ZPP iz kojeg proizlazi da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svoga sjedišta, ako je spor nastao povodom djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nenadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi, što je sve doprinijelo tome da sud odbije kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda te odluči kao u izreci rješenja ove odluke, a ovo obzirom da o tome prigovoru sud do sada nije donio svoju odluku, posebice u fazi prethodnog postupka.

10.1. Glede tuženikova materijalnopravnog prigovora zastare istaknutog još u odgovoru na tužbu, za ukazati je od strane ovog prvostupanjskog suda na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice Građanskog odjela održane 31. siječnja 2022. pod brojem Su-IV-33/2022-2 koje glasi:

"Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.".

10.2. Obzirom na prethodno istaknuto pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske koje je u sudskoj praksi materijalizirano u odlukama viših sudova, kao npr. odluci Županijskog suda u Zadru broj Gž-3/2023-2 od 25. siječnja 2023., a koje pravno shvaćanje zbog snage njegove uvjerljivosti prihvaća i ovaj prvostupanjski sud, te obzirom iz odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05 i dr., dalje ZOO/05) proizlazi da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, pa kako je presudama Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (koja je u dijelu koji se tiče valutne klauzule potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenom povodom izjavljenih revizija tuženih banaka, a radi se o odluci broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019.) pravomoćno utvrđeno da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe po valutnoj klauzuli u slučaju kredita u valuti švicarski franak, time je po mišljenju ovog suda neosnovan tuženikov prigovor zastare u dijelu tužbenog zahtjeva pod točkom I. koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredaba Ugovora od 21. ožujka 2005. koji se tiču valutne klauzule kao i u odnosu na točku II. tužbenog zahtjeva koja je nakon uređenja usmjerena na isplatu iznosa koji se isključivo tiče pretplate po osnovi valute. Naime, prije navedena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017 donesena je 14. lipnja 2018, dok je tužba u ovoj pravnoj stvari zaprimljena kod ovog suda 23. siječnja 2023., dakle prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka iz čl. 225. ZOO/05.

10.3. No, kraj činjenice da je odluka Visokog trgovačkog suda koja je proizašla iz postupka tzv. kolektivne tužbe koja se tiče utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi kod ugovora o kreditima u valuti CHF donesena u presudi toga suda poslovni broj Pž-7129/2013 dana 13. lipnja 2014., kada je ta odluka u tome dijelu postala pravomoćna, te kraj prethodno ukazane činjenice iz koje proizlazi da je tužba u ovoj pravnoj stvari zaprimljena kod ovog suda 23. siječnja 2023., dakle nakon isteka petogodišnjeg zastarnog roka iz čl. 225. ZOO/05 gledajući u odnosu na nastup pravomoćnosti prije navedene odluke dana 13. lipnja 2014., to bi značilo da je u ovome dijelu osnovan tuženikov prigovor zastare, posljedično čemu ovome sudu nije preostalo ništa drugo nego sukladno tome odbiti kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva pod točkom I. koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredaba Ugovora od 21. ožujka 2005. koje se tiču promjenjive kamatne stope, radi čega je odlučeno kao pod točkom III. izreke ove presude.

11.1. Glede merituma tužbenog zahtjeva koji je ostao za presuditi nakon odluke ovog suda iz točke III. izreke, za ukazati je da je sud, očito za razliku od tuženika, mišljenja da je u konkretnom slučaju apsolutno bilo mjesta primjeni presude i rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., kao i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i presude toga suda poslovni broj Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018., jer je u tom sporu koji se vodio između ostalog i protiv prednika tuženice, predmet kolektivne tužbe u tom postupku bila zaštita kolektivnih interesa potrošača kao korisnika kredita jer su banke sklapale ugovore o kreditima koristeći nedopuštene ili nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica - švicarski franak (CHF), te na ugovornu odredbu kojom je banci omogućeno jednostrano mijenjati kamatnu stopu. Sud ukazuje na potonji detalj jer su na taj način proširene subjektivne granice pravomoćnosti jer usvajajuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene potrošač obvezuje ostale sudove, pa je tako i obvezivala i ovaj sud. (tako i Županijski sud u Slavonskom Brodu u odluci Gž-508/2018-2 od 23. travnja 2019., i Županijski sud u Zagrebu u odluci Gž-6053/17-2 od 6. ožujka 2018.), s tim da je i sam zakonodavac posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“ br. 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada izričito navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi, dakle, zakonodavac je proširio utjecaj presude iz kolektivnog spora i na parnice zbog isplate, a što je ovdje predmet spora.

11.2. Nadalje je od strane ovog suda za navesti je da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. koja je donesena po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P1401/12 od 04. srpnja 2013. u parnici tužitelja Udruge Potrošač protiv ovdje tuženika i drugih, radi zaštite kolektivnih interesa utvrđeno je u točki 2. da su kamatne stope tuženici mijenjali bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle, o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Istovremeno je u točki 1. izreke Visoki trgovački sud Republike Hrvatske preinačio navedenu presudu trgovačkog suda i odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su banke, među njima i tuženika u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

11.3. Također je za navesti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Revt-249/14 od 09. travnja 2015. odbio revizije tuženika od 1-7 među kojima i ovdje tuženika, a koje su izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013.

11.4. No, odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U- III2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. Ustavni sud Republike Hrvatske je djelomično usvojio ustavnu tužbu tužitelja, te je ukinuo odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo". Odlučujući u ponovljenom postupku o reviziji Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem broj Revt-575/16-5 od 03. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su 1-7 tužene povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF. Potom je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio novu presudu broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, barem je tako mišljenje ovog suda, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih osam banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu. Prije navedeno je značajno zbog toga što sada potrošači u individualnim restitucijskim parnicama, a takva je i ova parnica, imaju mogućnost potraživati preplaćeno s dvije osnove, od kojih se prva svodi na to da je promjenom kamatne stope koja je s vremenom povišena došlo do povećanja mjesečnih anuiteta koje su potrošači bili dužni plaćati u odnosu na anuitete koji su bili ugovoreni prilikom sklapanja ugovora o kreditu, dok se druga osnova odnosi na valutnu klauzulu kod koje je zbog promjene tečaja švicarskog franka i to porasta njegove vrijednosti došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF čija je vrijednost u kritičnom razdoblju značajno porasla, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama.

11.5. Zaključno je u ovome dijelu za navesti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev-2221/2018-11 dana 03. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi. Dakle, nakon donošenja pravomoćnih odluka u postupku pokrenutom tužbom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača od strane tužitelja ''Udruge Potrošač'' protiv osam najvećih hrvatskih banaka, među kojima je i ovdje tuženica, pojedinačni tužitelji (potrošači) raspolažu sudskom odlukom kojom je riješeno prethodno pitanje glede ništetnosti odredbi iz ugovora o kreditu koje su tužene banke sklapale sa potrošačima u utuženim razdobljima, a kojim odredbama je bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, te ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama banaka, s tim da restituciju preplaćenih iznosa potrošači mogu ostvariti podnošenjem individualnih tužbi u restitucijskim parnicama u kojima će od poslovnih banaka tražili isplatu na ime razlike između ugovorene kamate i kamate koja se mijenjala jednostranom odlukom banaka o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, odnosno tražiti razliku nastalu promjenom tečaja CHF-a za koji je bila vezana glavnica.

12. Analizirajući ovdje predmetni Ugovor ovaj sud zaključuje da je isti unaprijed formuliran od strane tuženika i da tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj. Nadalje, na temelju Ugovora i druge dokumentacije koje su stranke dostavile u spis sud je utvrdio da je ugovorna odredba iz članka 1. i članka 8. b) 1. kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljiva, nepoštena pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama, kao npr. o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom Hrvatske narodne banke) o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Stajalište je ovog suda da je značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, kao što je sud mišljenja, prije svega proizašlog iz zaključaka i odluka viših sudova na koje je ukazano ranije na obrazloženju ove presude da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta, a što je u svom iskazu izjavio i sam tužitelja. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je, naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima, a kad se uzme u obzir da su ugovori o kreditima kao predmetni ugovor u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Sama činjenica da su banke nudile najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak dovela je do toga da banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Ocjenjujući ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli (članka 1. i članka 8. b) 1.) predmetnog ugovora o kreditu obzirom na sve naprijed navedeno ovaj sud zaključuje da je takva odredba za tužitelja kao prosječnog klijenta banke nerazumljiva jer mu nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takve ugovorne odredbe kao potrošaču, dok su banke kao trgovci bile svjesne rizika po tužiteljicu kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF, slijedom čega je ovaj sud u skladu s odredbom čl. 323. st. 1. ZOO/05 prihvatio zahtjev da je tuženik dužan vratiti tužitelju iznos koji je primio uslijed promjene tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu.

13. Dakle, imajući u vidu nekoliko prije navedenih odlomaka obrazloženja ove presude razvidno je da je sud nedvojbeno utvrdio da su ništetne odredbe Ugovora od 21. ožujka 2005. o valutnoj klauzuli u CHF, slijedom čega je prihvatio djelomično osnovanim tužbeni zahtjev pod točkom I. (ponavlja se samo u dijelu koji se tiče ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli). Razvidno je iz prije navedenog da je sud otklonio kao nedokazanu tvrdnju tuženika, a u odnosu na kojeg je teret dokazivanja tih činjenica bio upravo na njemu, i koje tvrdnje se svode na to da je u vrijeme sklapanja Ugovora od 21. ožujka 2005. tužitelj s prednikom tuženika nepobitno pregovarao o svim spornim ugovornim odredbama, a da je pritom i u razgovoru sa službenicima banka tužitelju bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, a sud je otklonio takvu tvrdnju tuženika iz razloga jer iste tijekom ovog postupka nisu potkrijepljene niti materijalnim niti personalnim dokazima. Također je iz prije navedenog razvidno da tvrdnja tuženika iz odgovora na tužbu po kojoj tužitelj više nema pravni interes za vođenje ove parnice iz razloga jer je u cijelosti vratio predmetni kredit predniku tuženika, po mišljenju ovog suda nije od značaja za pravilo presuđenje u ovoj pravnoj stvari, posebice kraj činjenice koja proizlazi iz odredbe čl. 328. ZOO/05 po kojoj se ne gasi pravo na isticanje ništetnosti. Zaključno je u ovome dijelu za navesti da je sud ocijenio neosnovanim i tuženikov prigovor radi prebijanja istaknut još u odgovoru na tužbu, s tim da sud u ovome dijelu prihvaća argumentaciju od strane tužitelja u smislu da ukoliko je tužitelj kroz cijeli rok otplate kredita (od 2005. do 2011.) nekada i platio manje anuitete, da u tome slučaju tuženik nije stekao kakvu dospjelu neplaćenu tražbinu, a čak i ukoliko bi se izveo zaključak da bi po toj osnovi i postojalo potraživanje tuženika prema tužitelju, stajalište je ovog suda da bi takvo eventualno potraživanje tuženika bilo u zastari, a to dovodeći u vezu prije navedeni vremenski period otplate ovdje predmetnog kredita sa činjenicom da je tuženik taj svoj prigovor istaknuo tek u njegovom odgovoru na tužbu koji je zaprimljen kod ovoga suda 27. veljače 2023.

14.1. Što se tiče konkretnih iznosa glede točke II. tužbenog zahtjeva kojeg je tužitelj upravo u tim iznosima postavio nakon provedenog financijskog vještačenja i to u podnesku zaprimljenom u spis 23. studenog 2023., ovaj sud je prihvatio da bi iznos glavnice u dijelu koji se tiče nepripadno plaćenog iznosa koji se tiče ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iznosio utuženih 764,65 EUR, a do kojih iznosa je sud došao imajući u vidu nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za računovodstvo, financije i marketing Sandre Došen od 3. studenog 2023. (ls 294-301). Naime, ovaj sud je obzirom na sadržaj točke II. tužbenog zahtjeva koja je usmjerena na isplatu nepripadno plaćenog iznosa s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, smatrao da se na utvrđenje visine tih iznosa trebaju primijeniti izračuni vještaka iz Tablice br. 2. iz koje bi proizlazilo da je po toj osnovi, a uslijed promjene tečaja za valutu CHF u odnosu na početni tečaj na dan sklapanja Ugovora o kreditu od 21. ožujka 2005., tuženik tužitelju više obračunao razliku anuiteta u ukupnom iznosu od 764,65 EUR od početka do kraja otplate kredita.

14.2. Međutim, obzirom je tuženik u svome podnesku od 8. prosinca 2023. imao određenih primjedbi na nalaz i mišljenje financijskog vještaka prvenstveno u dijelu da je vještak iskazao samo tzv. pozitivne razlike u otplatama anuitete kredita, ovaj sud je usmeno saslušao vještaka Sandru Došen na ročištu od 13. lipnja 2025. kada je ista navela da i dalje u cijelosti ostaje kod svog pisanog nalaza i mišljenja od 3. studenog 2023., te je pojasnila da je isti izradila prema rješenju suda u kojem je bilo naloženo izračunati pretplatu anuiteta, što bi značilo da nije bilo potrebno uzeti u obzir razdoblja u kojima je tužitelj zbog povoljnijeg kretanja tečaja CHF plaćao niže anuitete kredita.

14.3. No, unatoč gornjim tuženikovim prigovorima na nalaz i mišljenje financijskog vještaka, ovaj sud je smatrao da se na tome nalazu i mišljenju može temeljiti sudska odluka u ovoj pravnoj stvari, a to obzirom sud u odnosu na to vještvo ne nalazi da je isto nejasno, nepotpuno ili u proturječnosti samo sa sobom ili s izviđenim okolnostima, slijedom čega je isto vještvo prihvaćeno kao stručno i objektivno, posebice kraj činjenice da ovaj sud drži da je vještvo izrađeno sukladno nalogu ovoga suda danom u rješenju od 23. svibnja 2023. (ls 291-292), s tim da je izračun vještaka iz njegove Tablice br. 2. proizašao iz naloga kojeg mu je sud dao pod točkom III. potonje spomenutog rješenja. Posljedično prije navedenome utvrđenju suda, a primjenom odredbe čl. 1111. ZOO/05 (koja predstavlja opće pravilo o stjecanju bez osnove), naloženo je tuženiku povrat pretplaćenih iznosa postavljenog u tužiteljevom uređenom tužbenom zahtjev pod točkom II. te je u ovome dijelu odlučeno kao u točki II. izreke ove presude. Nadalje, na prije navedeni iznose glavnice od 764,65 EUR dosuđena je i zakonska zatezna kamata sukladno odredbi čl. 29. ZOO/05 i to s tijekom od svakog pojedinog plaćanja mjesečnog anuiteta izvršenog od strane tužitelja, a to iz razloga jer ovaj sud smatra da se tuženik ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa, radi čega je dužan tužitelju sukladno odredbi čl. 1115. ZOO/05 platiti zateznu kamatu od dana stjecanja svakog pojedinog pretplaćenog iznosa pa do isplate.

14.4. Upravo iz razloga jer ovaj sud drži da je gornje financijsko vještačenje izrađeno na stručan i objektivan način te sukladno nalogu koji je dan vještaku u rješenju suda od 23. svibnja 2023., ovaj sud je smatrao da nije osnovan prijedlog tuženika sa ročišta od 13. lipnja 2025. glede predlaganja provedbe dopune financijskog vještva po kojoj bi se u Tablici 2. prikazale sve razlike u otplati kredita.

15.1. Odluka o parničnom trošku popisanom od strane tužitelja prema tuženoj temelji se na odredbi iz čl. 154. st. 2. ZPP-a koja propisuje situaciju kada su stranke djelomično uspjele u parnici, s tim da sud drži da je tužitelj u ovoj parnici uspio u pretežitom dijelu. Stoga je sud tužitelju prema njegovom troškovniku sa ls 322, uz napomenu da je vrijednost predmeta spora u tužbi označena u iznosu od 682,33 EUR glede kojeg odvjetnik koji je punomoćnik stranke ima pravo popisati nagradu od 75 bodova po poduzetoj radnji, a zbog činjenice da je isti u ovoj pravnoj stvari bio zastupan po punomoćniku iz reda odvjetnika, najprije priznao 75 bodova za sastav tužbe, i to sukladno Tbr. 7. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/2023, dalje Tarifa), te mu je nadalje sukladno Tbr. 8. točka 1. Tarife priznao 75 bodova za sastav svakog od dva obrazložena podneska i to od 20. ožujka 2023. i 23. studenog 2023. U odnosu na popisane stavke za pristup na ročišta sud je tužitelju sukladno Tbr. 9. točka 1. Tarife priznao 75 bodova za svako od dva ročišta održana 19. travnja 2023. i 13. lipnja 2025. Zbrajajući sve stavke priznate tužielju dođe se do ukupno 375 bodova, pa obzirom vrijednost jednog boda sukladno Tbr. 54. Tarife iznosi 2,00 EUR dođe se do iznosa od 750,00 EUR koji valja uvećati za odgovarajući porez na dodanu vrijednost od 25%, nakon čega se dođe do iznosa od 937,50 EUR. Na potonji iznos od 937,50 EUR sud je tužitelju kao trošak priznao daljnji iznos od 13,27 EUR na ime plaćene sudske pristojbe za tužbu o čemu dokaz o uplati prileži na ls 220, nakon čega se dođe do iznosa od 950,77 EUR. Nadalje, kako je tužena osporavala i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja, to je u ovoj pravnoj stvari proveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo, financije i marketing Sandri Došen, a čije je troškove u iznosu od 350,00 EUR predujmio upravo tužitelj, pa obzirom se po stavu ovog suda radi o trošku koji je bio potreban radi vođenja ove parnice, to ga je sud priznao tužitelju kao parnični trošak, pa kada se taj iznos pridoda onom ranije spomenutom iznosu od 950,77 EUR, na koncu se dođe do iznosa od 1.300,77 EUR kojeg sud priznaje kao parnični trošak ovdje tužitelju.

15.2. Međutim, kraj činjenice da je ovom odlukom tužitelj ipak djelomično odbijen u njegovom tužbenom zahtjevu pod točkom I. (usmjerenom na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi koje su se ticale promjenjive kamatne stope), dok je isti ipak uspio u preostalom dijelu tužbenog zahtjeva pod točkom I. (usmjerenom na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi koje su se ticale valutne klauzule), te je tužitelj u cijelosti uspio u odnosu na tužbeni zahtjev pod točkom II. usmjeren na isplatu, ovaj sud po svom slobodnom sudačkom uvjerenju smatra da bi se kraj takvog stanja stvari moglo uzeti da je tužitelj u ovoj parnici uspio sa 75%, a tužena da je uspjela sa 25%. Primjenjujući na takav svoj zaključak zakonsku odredbu iz čl. 154. st. 2. ZPP u dijelu gdje ista određuje da će se od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, dođe se do omjera uspjeha tužitelja u ovoj parnici od 50% (75%-25%), a što znači da tužitelju na ime parničnog troška sukladno njegovom uspjehu u ovoj parnici treba priznati iznos od 650,38 EUR (50% od 1.300,77 EUR), a koji će mu morati podmiriti tužena. Stoga je u odnosu na parnični trošak popisan od strane tužitelja odlučeno kao pod točkom IV. izreke ove odluke.

Biograd na Moru, 10. listopada 2025.

S U D A C

Ivica Marinović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka otpravka iste, putem ovog suda na Županijski sud kojemu će se dodijeliti u rad elektroničkom nasumičnom dodjelom s primjenom odgovarajućeg algoritma, sukladno odredbama Sudskog poslovnika, pisano u tri primjerka za sud i protivnu stranku.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku Miranu Zorici, odvjetniku u Zadru,

2. Tuženoj punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Marinović i partneri j.t.d., odvjetnicima u Zadru.