Poslovni broj: P-927/2023-23
REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Zlataru
Stalna služba u Zaboku
Zabok, Matije Gupca 22
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku , po sucu Branku Hercegu u pravnoj stvari tužiteljice GF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] , koju zastupa punomoćnik Ivan Boričević, odvjetnik iz Zagreba, Frankopanska 2 a protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. , Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 , kojeg zastupaju punomoćnici Kruno Knežević i Ana Bago Martić , odvjetnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, Lopašićeva 6 radi isplate, nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene dana 5. rujna 2025. u nazočnosti tužiteljice i njezinog punomoćnika Ivana Boričevića, odvjetnika iz Zagreba i punomoćnice tuženika Ane Bago Martić, odvjetnice iz Zagreba, dana 10. listopada 2025.
p r e s u d i o j e
I.Dopušta se preinaka tužbe tužiteljice: GF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] od dana 20. kolovoza 2025.
II. Tuženiku: Zagrebačka banka d.d. , Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 se nalaže da tužiteljici : GF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 9.498,69 EUR s zakonskim zateznim kamatama tekućim prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima od 24. prosinca 2015. do 31.prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa nadalje po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana. , sve u roku od 15 dana.
III. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice : GF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] da se nalaže tuženiku Zagrebačka banka d.d. , Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 da tužiteljici isplati preostali iznos od 154,30 EUR s zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća , odnosno od dana podmirenja svakog pojedinog anuiteta do konverzije dana 24. prosinca 2015.
IV. Tuženiku: Zagrebačka banka d.d. , Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 se nalaže da tužiteljici : GF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.900,00 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 10. listopada 2025. pa do isplate prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.
V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika : Zagrebačka banka d.d. , Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.500,00 EUR.
Obrazloženje
1.Tužiteljica GF u tužbi tvrdi da je dana 10. srpnja 2007. sklopila s tuženikom Zagrebačka banka d.d. , Zagreb Ugovor o kreditu broj: 3210179784/07, kojim je tuženik tužiteljici odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 72.700,00 CHF obračunatom prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita te je u čl. 7. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena za tužiteljicu obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF), u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja i tužiteljica tvrdi da su navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) ništetne, a što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinaka povrata iznosa kredita uz navedenu valutnu klauzulu te nadalje tužiteljica ističe da je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudom Visokog Trgovačkog suda poslovni broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima te je navedenim sudskim odlukama utvrđeno kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće pa da su stoga sudovi ocijenili da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine '' br. 41/2014), odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine '' br. 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013), rubricirane presude obvezujuće su i u predmetnom postupku za naslovni sud, u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima, kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke, odnosno obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku i uzimajući u obzir sve navedeno , tužiteljica ističe kako učinak ništetnosti gore navedenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli pretpostavlja tužiteljičino pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bila dužna platiti da se od početka otplate do dana konverzije ugovora o kreditu u valutu euro za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule i to nadalje pretpostavlja pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tužiteljica bila dužna platiti tuženiku do dana i na sam dan konverzije prema ugovorenom tečaju kune spram švicarskog franaka na dan isplate kredita i nadalje tužiteljica tvrdi da je dana 22. prosinca 2015. s tuženikom zaključila Dodatak Ugovoru o kreditu kojom je gore navedeni Ugovor o kreditu konvertirala u valutu euro sukladno ponudi tuženika na koju je isti obvezan temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( ,,Narodne novine '' br. 102/2015), ali tužiteljica ističe kako se provedbom navedene konverzije i zaključenjem Dodatka tužiteljica ni na koji način nije odrekla svojih prava i potraživanja temeljem utvrđenja ništetnosti gore navedenih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu do dana izvršene konverzije, a niti sklapanje istog predstavlja bilo kakvu konvalidaciju učinaka ništetnosti do dana konverzije, odnosno sklapanja Dodatka, a također tužiteljica tvrdi da je tuženik tijekom otplate kredita ništetno i nezakonito tužiteljici primjenom valutne klauzule u švicarskom franku obračunavao kunsku novčanu obvezu primjenjujući enormno povećanje tečaja CHF spram kune, sve do dana provedbe konverzije kredita sklapanjem dodatka i stoga je uslijed utvrđenja ništetnosti valutne klauzule u švicarskom franku tužiteljica preplatila svaki mjesec do dana konverzije kunske obveze na ime dužnih anuiteta , koje su se zbog enormnog povećanja tečaja CHF spram kune uvelike povećale u odnosu na kunske iznose po ugovorenom tečaju na dan isplate kredita i to ukupno iznos od 47.604,58 kn/ 6.318,21 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, s time da je tužiteljici na dan konverzije od strane tuženika nezakonito više obračunat iznos preostale glavnice u kunama (prema ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan konverzije) u odnosu na iznos preostale glavnice prema ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan isplate kredita u slučaju kada ne vrijedi valutna klauzula u ukupnom iznosu od 22.175,16 kn / 2.943,15 EUR tako da tužiteljica traži od tuženika isplatu iznosa od 69.779,74 kn / 9.261,36 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa i traži naknadu troškova parničnog postupka s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude.
2. Tužiteljica je nakon provedbe financijskog vještačenja precizirala tužbeni zahtjev tražeći od tuženika isplatu iznosa od 9.652,99 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa , odnosno od dana podmirenja pojedinog anuiteta do isplate , odnosno za razliku preostale glavnice od provedbe konverzije do isplate te podredno tužiteljica postavlja eventualno kumulirani tužbeni zahtjev da joj tuženik isplati iznos od 9.498,69 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana konverzije 24. prosinca 2015. pa do isplate i traži naknadu troškova parničnog postupka s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude.
3. Tuženik Zagrebačka banka d.d. Zagreb u odgovoru na tužbu tvrdi da je točno da su tuženik i tužiteljica sklopili Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3210179784/07od 10. srpnja 2007. kojim je tužiteljici stavljen na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti CHF 72.700,00 , ali tuženik u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužiteljice, jer tužiteljica nije dokazala da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristila isključivo za potrošačke svrhe, s time da zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužiteljici teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, međutim tužiteljica činjenice i dokaze, koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočila tijekom postupka, jer svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice , a ako se tužiteljica poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njoj teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na nju doista mogu i trebaju primijeniti i uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO), načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava i nadalje tuženik ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužiteljice po Ugovoru o kreditu u zastari, jer se na zahtjev tužiteljice za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja ,koja je tužiteljica vršila po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 126. ZZP-a u svezi odredbe čl. 230. ZOO-a budući da je odredbom čl. 126. ZZP-a propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 114. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 114. st. 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ,koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a i slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 12. lipnja 2023., to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja , koja je tužiteljica vršila pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužiteljice u zastari i ujedno se ističe da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužiteljice dospjela prije 12. lipnja 2018. nastupila zastara , a što se tiče učinaka konverzije, tuženik tvrdi da odlučna činjenica, koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužiteljica i tuženik dana 22. prosinca 2015. sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( ,,Narodne novine '' br. 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15) i tim Dodatkom su parnične stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu na način da je tužiteljičin kredit, koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR , odnosno položaj tužiteljice je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristila kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, dakle, Dodatkom je promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora, čime je tužiteljica prihvatila i promjenjivu kamatnu stopu (određeno strukturiranu), a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora i cilj te osnovno načelo ZIDZPK/15 propisano je odredbom čl. 19.b koja navodi da konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR , a odredbom čl. 19.c određen je način izračuna konverzije, gdje se u toč. 1. i 2. navodi da se na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste ,koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) , koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu dok je u toč. 3. cit. odredbe propisano da se početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci ,odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta, a odredbom čl. 19. c toč. 4. ZIDZPK/15 propisano je da se prilikom konverzije kredita uzimaju u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te se navedeni cjelokupni iznosi pretvaraju u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, dakle, zakonom je bilo točno propisano na koji način se vršila konverzija kredita iz CHF u EUR i osim toga, odredbama ZIDZPK/15 nije samo bilo propisano na koji način se ima provesti konverzija kredita iz CHF u EUR, nego i način na koji je potrebno izvršiti provjeru izračuna konverzije te obavijestiti potrošača o tome, dakle na koji način i u kojoj mjeri informirati potrošača o samoj konverziji pa je tako odredbom čl. 19. d propisano da je Banka za potrebe provjere izračuna konverzije bila dužna izraditi kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija, koji uključuje detaljan pregled izračuna svih elemenata izračuna konverzije utvrđene u čl. 19.c ZIDZPK/15, te ga učiniti dostupnim svakom pojedinom potrošaču preko svojih mrežnih stranica, kao i da je dužna prije objave kalkulatora na mrežnoj stranici pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim čl. 19.c ovoga Zakona te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama u roku od 45 dana od dana stupanja na snagu ZIDZPK/15, s time da tuženik tvrdi da je u cijelosti postupio sukladno gore navedenim odredbama te je pribavio mišljenje ovlaštenog revizora i to mišljenje objavio na mrežnim stranicama tuženika te je također tuženik tužiteljici pravovremeno i u skladu s odredbama ZIDZPK/15 dostavio izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. u usporedni kredit s valutnom klauzulom u EUR utemeljen na novom otplatnom planu, koji je zamijenio početno utvrđeni otplatni plan i koji je uzeo u obzir valutu kredita (CHF - EUR) i tijek kamatnih stopa, kako za CHF kredit tako i za EUR kredit, pritom uzimajući u obzir cjelokupne iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF,a potpisivanju Dodatka je sukladno zakonskoj obvezi prethodio prihvat izračuna konverzije i to nakon primitka svih zakonom propisanih informacija, omogućavanja provjere tih informacija te potvrde kalkulatora od strane ovlaštenog revizora pa je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužiteljici sklapanje Dodatka, a tužiteljica je ta koja je odlučivala o tome da li želi ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom , odnosno tužiteljica je imala pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima i upravo je tužiteljica slobodnim očitovanjem volje odlučila urediti ugovorni odnos s tuženikom tako da se ima smatrati EURskim korisnikom kredita od početka, slijedom čega tuženik smatra u cijelosti neosnovanim tužiteljičinu tužbu, a što uostalom proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Gos 1/2019, donesene u oglednom postupku , a također tuženik ukazuje na Odluka Suda Europske Unije u predmetu poslovni broj: C-567/20 od dana 5. svibnja 2022., kojom odlukom je odgovorio na prvo pitanje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, koje je u bitnome navodilo :imaju li potrošači pravo da sudski osporavaju odredbe osnovnog ugovora ili na zakonu uspostavljenog dodatka ugovoru kako bi ostvarili pravo na povrat sve koristi , koju je banka stekla zbog nepoštenih odredbi pa je Sud Europske unije utvrdio da potrošači nemaju pravo osporavanja odredbi pa tako niti pravo povrata koristi i to iz razloga: što su odredbe Glave IV. a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (,,Narodne novine '' br. 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15) sukladno čl. 1. st. 2. Direktive 93/13/EZ isključene od ispitivanja nepoštenosti (nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive – toč. 55., 59. i 64. Odluke), što je cilj zakonodavca kod donošenja tih odredaba (odredaba o konverziji) bio uspostava ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana te da je taj cilj tom zakonodavnom intervencijom postignut – toč. 57. i 62. Odluke), što su ugovorne strane zakonodavnom intervencijom i suglasnošću volja izmijenile navodno ništetne ugovorne odredbe čime je stvorena nova pravna osnova, dakle, Sud Europske Unije je u ovoj pravnoj stvari meritorno odlučio te iznio stav da je Dodatak ugovora o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti uzimajući u obzir čl. 1. st. 2. Direktive 93/13. , a navedeni članak se temelji na pretpostavci da zakonske ili regulatorne odredbe država članica , kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge, a radi se o pravnom stavu, koji nije nepoznat u praksi Suda Europske unije i koji je sud već iznio u drugim odlukama, koje su posljedica zahtjeva za prethodnu odluku drugih država članica, kao što su primjerice odluke poslovni broj: C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. i poslovni broj: C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. tako da je Sud Europske unije u prethodnim odlukama iznio pravni stav iz kojeg se može zaključiti i ono što je sud zaključio u odluci poslovni broj: C- 567/20, a to je da konverzija provedena sukladno odredbama ZIDZPK/15 i njezini učinci ne mogu biti predmetom ispitivanja nepoštenosti i tuženik ukazuje na pravno shvaćanje zauzeto na sedmoj sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske , a iz kojeg pravnog shvaćanja proizlazi: ,,Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz čl. 19.c st. 1. toč. 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15 – dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 – dalje: ZOO), na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose , koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s čl. 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s čl. 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“ te tuženik tvrdi da takvo pravno shvaćanje potrošačima daje isključivo pravo na zatezne kamate na takozvanu preplatu iz konverzije, odnosno na preplatu koja je nastala kada se radio izračun konverzije sukladno kalkulatoru te kada se sukladno čl. 19.c. ZID ZPK simulirala otplata CHF kredita u EUR-ski kredit, drugim riječima, tužiteljica kao potrošač niti po ovom pravnom shvaćanju nema pravo na preplaćene iznose s osnove možebitne ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF-u već isključivo na zatezne kamate na preplatu iz konverzije, a kojem tužbenom zahtjevu, da je uopće postavljen u ovom postupku, osnova ne bi bila ništetnost već stjecanje bez osnove sukladno čl. 1111. i 1115. ZOO-a, a budući da tužiteljica u ovom postupku ne potražuje zatezne kamate na preplatu iz konverzije, a niti je tijekom postupka na bilo koji način osporavala provedenu konverziju, to je ovako postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan,a tuženik posebno ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, a nastavno na odluku Suda Europske unije , u predmetu poslovni broj: C-567/20 i rješenje poslovni broj: Gos 1/2019, konačno zauzeo i ponovno potvrdio pravno shvaćanje da nakon provedene konverzije Ugovora o krediti prema odredbama ZIDZPK/15, tužiteljica ne raspolaže valjanom pravnom osnovnom za potraživanjem bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata,a tuženik ukazuje i na ogledni postupak , koji se vodio kod Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem : Gos 1/2019 pokrenutom radi rješavanja pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava te je dana 4. ožujka 2020. doneseno rješenje, kojim je Vrhovni sud Republike Hrvatske odgovarajući na postavljeno pravno pitanje: ,,Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?” odgovorio: Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (,,Narodne novine '' br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.” ,a također tuženik navodi da Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzima pravno shvaćanje da načelno korisnici kredita, koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti ,koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15., dakle, u svim drugim slučajevima, kao što je to i u ovom pojedinačnom predmetu, korisnici kredita , koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve, koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja, koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama te tuženik ističe da iz zakonskog okvira određenog ZIDZPK/15, pravnih stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženih u odlukama poslovni brojevi : Gos 1/2019, Rev 1014/18, Revd 2021/2020 te iz odluke Suda Europske Unije poslovni broj: C-567/20, proizlazi slijedeće : Dodatak ugovora o kreditu zaključen između tužiteljice i tuženika, kao pravni posao, koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je,Dodatkom ugovora o kreditu zaključenog između tužiteljice i tuženika stvorena je nova pravna osnova koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu i koja uspostavlja ravnotežu između tužiteljice kao potrošača i tuženika kao trgovca, tužiteljica ,kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove , tužiteljica je prihvatom konverzije ,odnosno sklapanjem Dodatka pristala biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa te ju stoga treba promatrati isključivo kao korisnikom kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita i zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge pa stoga uzimajući u obzir prethodno navedeno i izraženi pravni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Suda Europske unije, tužiteljica nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama dok u odnosu na tužbeni zahtjev tužiteljice kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana dospijeća istih , tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljičine tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužiteljice u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan, jer odredbom čl. 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.
–dalje ZOO ), a koja odredba je istovjetna odredbi čl. 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva te sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 5. ožujka 2004., ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva tako da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužiteljice u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužiteljica bi eventualno imala pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga, jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužiteljica postavila zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u smislu odredbe čl. 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, a tuženik nadalje tvrdi da tužiteljica u tužbi traži isplatu iznosa od 2.943,15 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, s osnove navodne razlike nedospjelog iznosa glavnice na dan 30. rujna 2015., ali tuženik ističe da iznos od 2.943,15 EUR, koji tužiteljica zahtijeva ne predstavlja iznos , koji je tužiteljica tijekom otplate kredita po CHF partiji kredita više platila s osnove povećanja tečaja po predmetnom Ugovoru o kreditu već je predmetni iznos posljedica sklapanja Dodatka Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija, a sklapanjem Dodatka, valjanost kojih odredbi Dodatka Ugovora o kreditu tužiteljica u ovom postupku ne osporava niti dovodi u pitanje u okviru činjenica iznijetih u tužbi, promijenjeni su iznos i valuta kredita te je tako utvrđen i iznos kredita u valuti EUR. , dakle tužiteljica je pristala na sklapanje Dodatka Ugovora o kreditu koji je sastavljen sukladno obveznim zakonskim odredbama od strane tuženika te su tako sporazumno određeni uvjeti kredita za razdoblje od 30. rujna 2015. pa nadalje i radi navedenog tužiteljica nema pravo od tuženika zahtijevati isplatu iznosa od 2.943,15 EUR te tuženik predlaže takav zahtjev odbiti kao neosnovan i tuženik opreza radi ističe prigovor zastare i za ovo potraživanje pa zaključno, tuženik predlaže da se tužbeni zahtjev tužiteljice odbije i traži od tužiteljice naknadu troškova parničnog postupka.
4.
U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3210179784/07 od dana 10. srpnja 2007. , uvid u izvadak iz zemljišne knjige ( list 18 i 29 spisa ), uvid u Uvjerenje o prebivalištu ( list 20 spisa ), uvid u potvrdu/solemnizacija/ Ugovora o namjenskom kreditu , Broj Ugovora : 3210179784/07 , Kreditna partija :7103729539 poslovni broj: OV-18960-2007 od 11. srpnja 2007. Javnog bilježnika u Zaprešiću Ivana Adžije , uvid u Dodatak ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN 102/2015 ) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR od 22. prosinca 2015.,uvid u potvrdu ( solemnizacija ) Javnog bilježnika u Zagrebu Vesne Kelečić poslovni broj: OV-16620/15 od 23. prosinca 2015. , uvid u Obavijest o izračunu efekata konverzije ( list 32 spisa ),uvid u Obavijest tuženika tužiteljici od 12. studenog 2015., uvid u izračun konverzije na dan 30. rujna 2015. ( list 34 do 38 spisa ), uvid u Pregled otvorenih stavki po kreditu na dan 30. rujna 2015. ( list 40 spisa ),uvid u Prijedlog izmjena Ugovora o kreditu s otplatnim planom ( list 42 do 45 spisa ), uvid u Izvještaj o kalkulatoru za provedbu konverzije kredita denominiranih u valuti švicarski franak ( CHF ) , odnosno kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom uz CHF , sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o kreditnim institucijama ( list 135 do 137 spisa ), uvid u Otplatni plan ( list 238 do 264 spisa ), uvid u Elektronički zapis Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, uvid u nalaz i mišljenje financijskog vještaka Petre Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. iz Zagreba i saslušana je tužiteljica GF u svrhu dokazivanja.
5.
Nesporno je da su tužiteljica GF i tuženik Zagrebačka banka d.d. dana 10. srpnja 2007. zaključili Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3210179784/07 , kojim se Ugovorom tuženik u čl. 1. Ugovora , kao kreditor obvezao staviti tužiteljici na raspolaganje iznos od 72.700,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate i da se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom dok se tužiteljica navedeni iznos obvezala vratiti u roku od 30 godina te da je namjena kredita kupnja stana, što je navedeno u čl. 6. Ugovora , a u čl. 7.Ugovora ugovoreno je da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važeće za CHF na dan plaćanja te je u čl. 2. ugovorena i redovna kamata od 4,50 % godišnje , koja je promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta , a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika
6.
Nesporno je da je predmetni Ugovor o namjenskom kreditu solemniziran kod Javnog bilježnika u Zaprešiću Ivana Adžije poslovni broj: OV-18960-2007 od 11. srpnja 2007.
7. Nesporno je da su tužiteljica i tuženik dana 22. prosinca 2015. zaključili Dodatak Ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN 102/2015 ) Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR , kojim je tužiteljica , kao korisnik kredita prihvatila konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR te da neotplaćena glavnica s izračunom konverzije iznosi 62.256,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan 30. rujna 2015. , a da je na taj dan preostala otplata kredita 263 rata i da postoji preplata po kreditu u iznosu od 18.735,00 kn, s time da je u čl. 8. Dodatka ugovora o kreditu ugovoreno da na dan 30. rujna 2015. nedospjela glavnica kredita u EUR utvrđena prinudnim umanjenjem stanja neotplaćene glavnice kredita iz čl. 4. ovog Dodatka Ugovora , koja je zakonski učinak konverzije , kojeg na temelju Zakona prinudno snosi vjerovnik, iznosi 38.587,51 EUR , koju je korisnik kredita dužan kreditoru platiti zajedno s redovnom kamatom u skladu s odredbama ovog članka Dodatka ugovora , sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.
8. Nesporno je da je Dodatak Ugovora o kreditu solemniziran kod Javnog bilježnika u Zagrebu Vesne Kelečić poslovni broj: OV-16620/15 od 23. prosinca 2015.
9. Sporno je u ovom predmetu da li su ništetne odredbe Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3210179784/07 od dana 10. srpnja 2007., kojim je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, da li je nastupila zastara tražbine tužiteljice, da li je tužiteljica potrošač i da li je sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN 102/2015 ) Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR otklonjena eventualna ništetnost Ugovora o namjenskom kreditu kojim je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, a u svezi s time i pravo tužiteljice da od tuženika traži isplatu zbog preplaćene valutne klauzule i zbog preplaćene glavnice prilikom konverzije.
10. Tužiteljica GF je izjavila da je sklopila s tuženikom predmetni ugovor o kreditu radi kupnje stana, jer je bila klijent tuženika te se sada ne sjeća roka otplate kredita i ,,misli'' da je kredit bio na iznos od 30.000,00 CHF. Tužiteljica tvrdi da i nadalje otplaćuje predmetni kredit i to ona čini putem trajnog naloga.Tužiteljica navodi da je namjeravala uzeti kredit u eurima i s tom namjerom je došla kod tuženika, ali su ju tamo uvjeravali da je za nju najpovoljniji kredit u CHF i rekli su da je to za nju bolje, a da je općenito to stabilnije u vezi tog kredita.Što se tiče stabilnosti tečaja CHF , tužiteljica tvrdi da su joj u banci rekli da zapravo nema rizika s time da joj nisu u banci rekli da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema CHF, kao što to čini u odnosu na EUR.Tužiteljica tvrdi da je ,,vjerojatno'' nakon sklapanja predmetnog ugovora otišla kod Javnog bilježnika radi solemnizacije predmetnog ugovora i ne sjeća se što joj je Javni bilježnik govorio o predmetnom ugovoru i da li je davao kakva objašnjenja. Tužiteljica navodi da je ugovor pročitala i otprilike joj je sve bilo jasno u tom ugovoru dok što se tiče pojma valutne klauzule, to joj je bilo malo nejasno , ali nije od banke tražila objašnjenje niti joj je banka što o tome objasnila . Tužiteljica tvrdi da je banka ,,vjerojatno'' sastavila taj ugovor, a ona nije imala nekih primjedbi na ugovor i sadržaj istog niti je što prigovarala.Tužiteljica navodi da joj je jasan pojam valutne klauzule, ali da to sada ne može objasniti.Tužiteljica navodi da je u početku normalno otplaćivala kredit i mjesečne rate, ali je nakon nekog vremena visina te mjesečne rate postala nepodnošljiva te je tako došlo do povećanja mjesečne rate za otprilike 300,00 EUR. Tužiteljica tvrdi da je radi tog povećanja mjesečne rate otišla u banku te tražila objašnjenje i mogućnost da se takvo stanje promijeni, ali u banci su rekli da to nije moguće.Tužiteljica tvrdi da je na vlastitu inicijativu otišla u banku radi konverzije kredita iz CHF u EUR , a banka ju nije pozvala da izvrši konverziju tog kredita. Tužiteljica navodi da nakon što je konvertirala predmetni kredit došlo je do ,,olakšanja" , odnosno do smanjenja mjesečne rate i nakon toga je došlo do stabilnosti iznosa mjesečnih rata.Tužiteljica se sjeća da je banka nešto od iznosa kredita koji je preplaćen odbila i to je bilo kroz mjesečne rate pa je i iz tog razloga bilo sve to lakše.Tužiteljica navodi da ona u vrijeme sklapanja kredita, a i sada nije imala u vlasništvu obrt niti tvrtku i u stanu , kojeg je kupila kreditom živjela je do prije nekoliko mjeseci te je ,, uzela ''veći stan, a stan kojeg je kupila kreditom želi prodati , a sada u tom stanu živi jedan njezin prijatelj uz minimalnu naknadu dok ona živi u drugom stanu.
11. Nesporno je da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018., u točki 1. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od dana 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6. . izreke , kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik , ,,u razdoblju od 1. travnja 2004. do 23. prosinca 2008. , povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošača u cijelosti informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,, Narodne novine '' br. 96/03), u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 1. 82 i 90. a od 7. kolovoza 2007. pa do 31.prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine '' br. 79/07, 133/09) i to člancima 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima", a zbog takve promjene tečaja švicarskog franka , tužiteljica je tuženiku platila znatno veći iznos.
12. U konkretnom slučaju tužiteljici nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka ,kao i uvečanje mjesečnog , anuiteta uslijed rasta tečaja već je , pače, tužiteljici ponuđen kredit vezan
uz valutnu klauzulu CHF, kao najpovoljniji kredit, s najnižom kamatnom stopom, a kao što to proizlazi iz uvjerljivog i logičnog iskaza tužiteljice , njoj je ponuđen kredit u CHF , kao najpovoljnija, najsigurnija i najstabilnija valuta tako da značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima bio je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaja švicarskog franka tako da u Ugovoru postoji promjenjivi element valutna klauzula vezana za švicarski franak , koji sam po sebi ukazuju da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama temeljem kojih tužiteljica u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije znala niti je mogla znati koliko će tijekom otplate kredita iznositi glavnica, a koliko kamata , odnosno nije znala koliko će iznositi njezina kreditna obveza.
13. Naime, kako je to gore navedeno tužiteljici je, prije uzimanja kredita rečeno da je za nju najbolje da uzme kredit u švicarskim francima te su u početku rate , odnosno mjesečni anuiteti bili isti, a tijekom otplate kredita došlo je radi povećanja tečaja švicarskog franka do porasta mjesečnih rata kredita, s time da tuženik nije ništa govorio tužiteljici o tome da može doći do povišenja tečaja švicarskog franka u odnosu na domaću valutu kunu.
14. Dakle, tužiteljici od strane tuženika nije bila objašnjena valutna klauzula niti rizik , koji za sobom nosi ugovaranje kredita u švicarskim francima zbog mogućnosti rasta tečaja niti joj je objašnjeno da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku , kao prema EUR-u već je naprotiv od strane tuženika takvo objašnjenje izostalo , a tuženik kao bankovna institucija , koja se bavi prodajom proizvoda ( kredita ) bila je dužna o tome izvijestiti tužiteljicu , jer takve okolnosti su banci bile poznate , odnosno nisu mogle ostati nepoznate, što bi utjecalo na to da li bi tužiteljica uopće uzela kredit u švicarskim francima tako da tuženik nije postupio u dobroj vjeri.
15. Pri tome valja reći da je tužiteljica prosječan potrošač ( po zanimanju učitelj razredne nastave ) te je za nju sklapanje predmetnog Ugovora samo značilo isti mjesečni anuiteti, koji se neće mijenjati tijekom cijelog vremena otplate kredita.
16. Osim toga , radi se o unaprijed formuliranom , o tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika , kao jače ugovorne strane u smislu načela ,,uzmi ili ostavi'' , a u kojem položaju se tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničko društvo.
17. Prema tome uzimajući u obzir sve naprijed navedeno , a posebno utvrđenja Visokog trgovačkog suda u presudi poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. ništetne su odredbe predmetnog Ugovora koji se zapravo odnose na valutnu klauzulu i to: čl. 1. Ugovora da se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom i u čl. 7.Ugovora gdje je ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važeće za CHF na dan plaćanja.
18. Osim gore navedenog valja reći da sud Europske unije u presudi poslovni broj: C-118/17 od 14. ožujka 2019. (predmet ČF protiv Erste bank Hungary Zrt), a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji.
19. Što se tiče konverzije kredita , odnosno nesporno između stranaka sklopljenog dana 28. siječnja 2016., Dodatka Ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (,,Narodne novine '' br. 102/2015 ), kojim je tužiteljica , kao korisnik kredita prihvatila konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR. valja reći da sklapanje tog Dodatka nije od utjecaja na rješavanje ovog spora, jer tim Dodatkom parnične stranke nisu sporazumno dogovorile način rješavanja ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, jer tuženik nije priznao niti je pregovarao o ništetnosti ugovornih odredbi te povratu svega što je stečeno bez osnove pa se ne može govoriti da bi Dodatak Ugovora o kreditu imao značenja za ovaj postupak, s time da Dodatak Ugovoru o kreditu uređuje pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja Dodatka, odnosno time se ne rješava pitanje preplaćenih kamata i valute u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja tuženika kakvo postupanje je utvrđeno ništetnim u ranije spomenutim pravomoćnim odlukama donesenim od strane Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske te dodatno potvrđeno od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske.
20. Također razlog zbog kojeg spomenuti Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i Dodatak koji su parnične stranke sklopile nije u vezi sa predmetnim tužbenim zahtjevom tužiteljice, je u tome da se konverzija odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, odnosno da niti jedna odredba toga zakona ne širi primjenu konverzije na druge izvanugovorne odnose medu strankama , dakle nije prestala izvanugovorna obveza tuženika na ime vraćanja stečenog bez osnove, odnosno da sklapanje Dodatka ne znači da je korisnik kredita u potpunosti obeštećen pa da posljedično tome ne bi imao pravni interes za vođenje parnice.
21. Nadalje , u odnosu na konverziju presudom Suda Europske unije u predmetu poslovni broj: C-186/16 iz koje proizlazi da je sud Europske unije dao smjernice nacionalnim sudovima i to : nacionalni sudovi moraju utvrditi je li zakonodavnom intervencijom izvršena potpuna restituicija, je li ugovor s ništetnom valutnom klauzulom apsolutno ništetan i da potrošač ima pravo birati ostanak u ugovoru bez ništetnih ugovornih odredaba ili utvrditi ništetnost ugovora , a prema odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. sama činjenica da su stranke sklopile Dodatak Ugovora o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu ne znači da je time korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđivanje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne.
22. Sud Europske unije u presudi poslovni broj: C-118/17 od 14. ožujka 2019., a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima je utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno kao da ,
nikada nije postojala tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji. Činjenice da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.
23. Prema tome, u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužiteljice kao potrošača,jer Dodatkom Ugovora nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana te ništetnim odredbama o promjenjivim ugovornim kamatnim stopama i valutnoj klauzuli tužiteljica je preplatila iznos, a što nije otklonjeno predmetnim Dodatkom već je za ubuduće definiran ugovorni odnos , a temeljem tog Dodatka Ugovora tužiteljici nije vraćeno,sve ono što je preplatila.
24. U ovoj pravnoj stvari primjenjuje se institut stjecanja bez osnove reguliran odredbom iz čl. 1111. st. 1. ZOO-a u kojoj stoji da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga pa u konkretnom slučaju kada je tuženik za sebe nepošteno ugovorio valutnu klauzulu i time tužiteljici obračunao viši anuitet od onoga ,koji je trebao platiti, uplatom takvih anuiteta, tuženik je stekao bez osnove utuženi novčani iznos.
25. Također , i prema čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora.
26. S obzirom da je tuženik osporio i visinu tužbenog zahtjeva tužiteljice provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Petri Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. iz Zagreba na okolnosti: izračuna razlike anuiteta na način da se svakom anuitetu izračuna razlika plaćenog anuiteta i anuiteta kakav je trebao biti po tečaju realizacije kredita, izračuna razlike između konvertirane glavnice i preostale glavnice kakva bi bila kada se u obzir uzme tečaj realizacije kredita, izračuna ukupne zatezne kamate koje su tekle do dana konverzije na preplaćene iznose zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli , izračuna razlike tako izračunatih zateznih kamata i eventualne preplate priznate u konverziji , kao i na okolnosti da li je konverzija provedena u skladu sa zakonom i da li je bilo preplate u konverziji i u kojem iznosu te da se ista uračuna.
27. Prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate do dana provođenja konverzije nije mogao mijenjati tečaj, ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do dana provođenja konverzije iznosi 6.573,47 EUR, a ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 0,55 EUR i slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita do dana provođenja konverzije slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 6.572,92 EUR, zatim na dan provođenja konverzije, odnosno na dan 23. prosinca 2015. je utvrđena glavnica u iznosu 38.361,25 EUR što primjenjivim tečajem na dan 23. prosinca 2015. iznosi 293.384,88 kn (tečaj 7,647949 kn za 1 EUR) i pod pretpostavkom da se tužitelju za vrijeme otplate kredita u CHF nije mijenjao tečaj korišten prilikom isplate kredita, preostala nedospjela glavnica tužiteljice na dan 23. prosinca 2015. bi prema stvarnom otplatnom planu bila manja za 3.079,52 EUR, a prilikom obračuna konverzije tuženik je uzeo u obzir sve uplate tužiteljice te je postupao u skladu s Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju čl.19. c. Sukladno Dodatku Ugovoru o kreditu pa je tako čl. 5 utvrđeno da prema izračunu konverzije, zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF, preračunatih u EUR po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan uplate, veći je od zbroja anuiteta po kreditu u EUR i njihova razlika predstavlja preplatu tužiteljice, koja na dan provođenja konverzije iznosi 2.521,91 EUR pri čemu vještak napominje da utvrđenja ovog nalaza, iznosi ukupno iskazane preplate, u ovom nalazu, za vrijeme otplate kredita u CHF, kao i iznosi utvrđene preostale glavnice za otplatu kredita u EUR kojim je po konverziji utvrđena preplata u uplatama polaze od istih stvarnih uplata tužiteljice za podmirenje obveze za anuitete u CHF uplatama u kn, ali su različite pretpostavke tužiteljice i tuženika, što predstavlja pravno pitanje te nadalje financijski vještak tvrdi da zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose, po osnovu promjene tečaja za otplatu iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita, obračunate do dana provođenja konverzije kredita 23. prosinca 2015. iznose 2.367,61 EUR i pod pretpostavkom da se primjenjuje čl. 172 ZOO-a (uračunavanje kamata i troškova), tada bi preostali iznos preplate priznate po konverziji nakon umanjenja sa iznosom zateznih kamata obračunatih na svaki preplaćeni anuitet zbog promjene tečaja na više do dana 23. prosinca 2015. iznosio 154,30 EUR, a nadalje pod pretpostavkom da bi se tako utvrđenim preostalim iznosom preplate priznate po konverziji umanjivala razlika u priznatoj glavnici po konverziji u odnosu na glavnicu koja bi bila po stvarnom otplatnom planu i primjenom tečaja za isplatu, preostali iznos razlike u glavnici po konverziji bi iznosio 2.925,22 EUR.
28. Tužiteljica nije imala primjedbi na nalaz i mišljenje financijskog vještaka dok tuženik nije imao primjedbi na matematički izračun vještaka.
29. Sud ocjenjuje stručnim i nepristranim nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Petre Blašković , koja je nalaz i mišljenje dala na temelju priložene dokumentacije te je nalaz i mišljenje jasan i određen bez kontradiktornosti pri čemu je vještak dao više varijanti izračuna i stranke nisu imale primjedbe na takav nalaz i mišljenje pa sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje vještaka.
30. Tužiteljica je precizirala tužbeni zahtjev nakon nalaza i mišljenja financijskog vještaka bez uzimanja u obzir preplate iz konverzije , odnosno bez uračunavanja iste prema čl. 172. ZOO-a tako da od tuženika traži isplatu iznosa od 9.652,99 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa , a ako sud ne prihvati takav tužbeni zahtjev tužiteljica postavlja eventualno kumulirani tužbeni zahtjev navodeći da je banka priznala preplatu kojom je tužiteljicu djelomično obeštetila za iznos od 2.521,91 EUR tako da se uračunavanjem iznosa od 2.521,91 EUR zatvara iznos zakonskih zateznih kamata i odgovarajući iznos glavnice pa tužiteljica na dan konverzije od tuženika potražuje iznos od 9.498,69 EUR glavnice (9.652,99 EUR + 2.367,61 EUR – 2.521,91EUR ) s zakonskim zateznim kamatama od dana konverzije 24. prosinca 2015. do isplate .
31. Sud smatra da se preplata iz konverzije treba uzeti u obzir prilikom rješavanja ovog spora pa treba tretirati predmetnu nespornu preplatu od 2.521,91 EUR u smislu čl. 172. ZOO glede uračunavanja tražbine prema kojem: „Ako dužnik pored glavnice duguje i kamate i troškove, prvo se namiruju troškovi, zatim kamate i napokon glavnica“
.
32. U konkretnom slučaju nije sporno da je tužiteljica tijekom otplate kredita prije konverzije preplatila svaki pojedini anuitet , koji je podmiren po povećanom tečaju u odnosu na početni tečaj pa takva preplata čini glavnicu njegovog potraživanja , a nije sporno da na svaku pojedinu preplatu po anuitetima teku zakonske zatezne kamate od dana plaćanja anuiteta do isplate tako da tužiteljica na dan konverzije, pored glavnice preplate, ima prema tuženiku potraživanje i zakonskih zateznih kamata koje su tekle od plaćanja pojedinog anuiteta do konverzije.
33. Dakle, banka je provedbom konverzije djelomično obeštetila tužiteljicu tako da joj je priznala preplatu od 2.521,91 EUR, ali treba uzeti u obzir da je taj iznos tužiteljici priznat, odnosno stavljen na raspolaganje tek provedbom konverzije, a da tužiteljica u trenutku konverzije već ima dospjelo potraživanje prema banci koje se sastoji od glavnice i zakonskih zateznih kamata tako da na dan konverzije egzistira potraživanje tužiteljice prema banci,a preplata koju je banka priznala u konverziji predstavlja djelomično obeštećenje kojim treba (do visine priznate preplate) zatvoriti potraživanje tužiteljice i to na način da se najprije zatvaraju zakonske zatezne kamate obračunate do dana konverzije (počevši od najranije dospjelih iznosa), a potom eventualno i dio glavnice potraživanja u slučaju da je preplata veća od zakonskih zateznih kamata, sve prema redu uračunavanja iz čl. 172. ZOO.
34. U svom nalazu i mišljenju financijski vještak je iskazao da zakonske zatezne kamate na preplatu po pojedinom anuitetu, obračunate na dan konverzije 23. prosinca 2015. iznose ukupno 2.367,61 EUR tako da tužiteljica prema banci na dan konverzije ima potraživanje od 9.652,99 EUR glavnice i 2.367,61 EUR zakonskih zateznih kamata dok je banka na isti taj dan priznala preplatu kojom je tužiteljicu djelomično obeštetila za iznos od 2.521,91 EUR pa se uračunavanjem iznosa od 2.521,91 EUR zatvara iznos zakonskih zateznih kamata i odgovarajući iznos glavnice tako da osnovano tužiteljica na dan konverzije potražuje 9.498,69 EUR glavnice (9.652,99 EUR + 2.367,61 EUR – 2.521,91 EUR ) u kojem iznosu je sud prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice i odlučio kao u toč. II. izreke presude.
35. Osim navedenog iznosa od 9.498,69 EUR, tuženik je kao nepošteni stjecatelj sukladno čl. 1115. ZOO-a dužan platiti i zakonske zatezne kamate, koje teku od dana konverzije kredita 24. prosinca 2015.
36. Prema tome sud smatra da se ne može zanemariti iznos preplate priznate u konverziji i ta preplata je od utjecaja za rješavanje ovog spora pa prema ocjeni ovog suda nije ispravno samo uzimati glavnicu tražbine u iznosu od 9.652,99 EUR i zakonske zatezne kamate na taj iznos od dana podmirenja pojedinog anuiteta do isplate , odnosno za razliku preostale glavnice od provedbe konverzije do isplate , a sve bez uračunavanja preplate.
37.
Tužiteljica je i stavila prigovor zastare za tražbinu , koja se odnosi na uračunavanje preplate , ali takav prigovor tužiteljice nije osnovan , jer se radi samo o odluci o visini tražbine tužiteljice , odnosno da li je tužiteljica u cijelosti ili djelomično obeštećena , a kao što je već naprijed navedeno valjalo je utvrditi da li uzeti u obzir preplatu priznatu u konverziji tužiteljici ili ne.
38. S obzirom da je tužiteljica tražila isplatu iznosa od 9.652,99 EUR s zakonskom zateznom kamatom od dana dospijeća , odnosno od dana podmirenja svakog pojedinog anuiteta, a kako je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice u iznosu od 9.498,69 EUR s zakonskom zateznom kamatom od dana konverzije pa do isplate , to je odbijen u preostalom iznosu od 154,30 EUR tužbeni zahtjev tužiteljice s zakonskim zateznim kamatama tekućim od 24. prosinca 2015.do konverzije dana pa je valjalo odlučiti kao u toč. III. izreke presude.
39. Što se tiče uračunavanja negativnih tečajnih razlika , valja reći da tužiteljica nije nepošteni stjecatelj , a niti je tuženik istaknuo prigovor radi prebijanja .
40. Tuženik se protivio preinaci tužbe tužiteljice u podnesku od 20. kolovoza 2025. zbog povečanja tužbenog zahtjeva i postavljanja eventualnog kumuliranog tužbenog zahtjeva.
41. Prema čl. 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku (,,Narodne novine ''br.
53/91, 91/92,112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11
-pročišćeni tekst , 25/13, 89/14 , 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 –dalje ZPP ) preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći, a prema st.2. istog članka Zakona, ako tužitelj preinačuje tužbu tako da, zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, zahtijeva iz iste činjenične osnove drugi predmet ili novčanu svotu, tuženik se takvoj preinaci ne može protiviti.
42. U konkretnom slučaju tuženik se ne može protiviti preinaci tužbe od 20. kolovoza 2025. , jer je tužiteljica nakon provedbe financijskog vještačenja , iz iste činjenične i pravne osnove zahtijevala drugu novčanu svotu, s time da se zapravo ne radi o eventualno komuliranom tužbenom zahtjevu , jer i jedan i drugi zahtjev se odnose na ništetnost predmetnog Ugovora i stim u vezi isplatu određenih novčanih iznosa od strane banke tužiteljici uzimajući u obzir glavnicu, zakonske zatezne kamate i uračunavanje ili neuračunavanje preplate tako da se zapravo radi o istom tužbenom zahtjevu , odnosno smanjenju tužbenog zahtjeva ako se uzme u obzir preplata.
43. Tuženik je tijekom postupka tvrdio da tužiteljica nije dokazala da je potrošač , ali takav prigovor tuženika nije osnovan , jer tužiteljica nije sklopila predmetni Ugovor o kreditu radi obavljanja djelatnosti već je kredit bio namjenski za kupnju stana, za osobne potrebe, kako proizlazi iz uvjerljivog iskaza tužiteljice pa iz toga proizlazi da je korisnik kredita potrošač , a osim toga u poslovnim knjigama tuženika kredit se vodi kao potrošački kredit , a ne kao poslovni i kao takav je ishođen i odobren od tuženika, dakle u samom Ugovoru o kreditu navedena je namjena kredita, čime je tužiteljica dokazala da je potrošač i da je aktivno legitimirana u ovom predmetu.
44. Osim toga , poslovni krediti se odobravaju po sasvim različitim kriterijima i kao takvi se vode u banci i za njih je potrebno dokazivati bonitet poslovnog subjekta te je potrebna i izrada poslovnog plana te isplativost poslovnog poduhvata , a ako se radi o projektnom kreditiranju , potrebno je odobrenje nadzornog odbora banke.
45. Dakle, tužiteljica je dokazala da je potrošač u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača , jer je potrošač fizička osoba , koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne , obrtničke ili profesionalne djelatnosti.
46. Prigovor tuženika o zastari tražbina tužiteljice nije osnovan .
47. Naime, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ovaj sud u skladu s čl. 138.a tog Zakona u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete, koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika pa se tužiteljica osnovano poziva na presudu u kolektivnom sporu, kao i u skladu s čl. 502.c ZPP-a .
48. Glede preplaćenih anuiteta zbog promjene tečaja –valutna klauzula valja reći da presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018., u točki 1. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od dana 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6.. izreke , kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik , ,,u razdoblju od 1. travnja 2004. do 23. prosinca 2008. , povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te je ta presuda postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018. a tužiteljica je u ovom individualnom sporu podnijela tužbu u roku kraćem od pet godina od dana pravomoćnosti presude , odnosno dana 12 lipnja 2023. tako da nije proteklo 5 godina i nije nastupila zastara takve tražbina tužiteljice.
49. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st.5. ZPP-a ,s obzirom da tužiteljica nije uspjela u razmjerno neznatnom dijelu tužbenog zahtjeva , a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi ( tužbeni zahtjev tužiteljice 9.652,99 EUR , uspjeh tužiteljice 9.498,69 EUR –razlika 154,30 EUR- uspjeh 98% ) , a troškovi parničnog postupka odnose se na zastupanje tužiteljice po punomoćniku , koji je odvjetnik u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to: za sastav tužbe po tbr 7/1 100 bodova ,za sastav podneska od dana 19. 8. 2024. po tbr 8/1 100 bodova , za zastupanje na raspravi dana 25. 4. 2025. po tbr 9/1 100 bodova, za sastav podneska od dana 19. 8. 2025. po tbr 8/1 100 bodova, za zastupanje na raspravi dana 5. 9. 2025. po tbr 9/1 100 bodova, a kako je 1 bod 2,00 EUR, to iznosi 1.000,00 EUR te PDV od 25% u iznosu od 250,00 EUR čemu valja pribrojiti troškove financijskog vještačenja u iznosu od 650,00 EUR tako da su tužiteljici dosuđeni troškovi parničnog postupka u iznosu od 1.900,00 EUR na koji iznos sukladno čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a teku zakonske zatezne kamate od dana donošenja prvostupanjske presude dana 10. listopada 2025.
50. Budući da tuženik nije uspio u parnici , to je odbijen kao neosnovan njegov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.500,00 EUR .
U Zaboku 10. listopada 2025.
S u d a c
Branko Herceg
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana objave iste, pisano u tri primjerka , putem ovog suda , nadležnom Županijskom sudu
Dostaviti:
1. Ivan Boričević, odvjetnik iz Zagreba, Frankopanska 2 a
2. Odvjetničko društvo Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba,
Lopašićeva 6
