Republika Hrvatska

Općinski sud u Karlovcu

Stalna služba u Ogulinu

Bernardina Frankopana 1

47300 Ogulin

Pr-185/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Karlovcu, Stalna služba u Ogulinu, po sucu Blaženki Glad, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ŠA, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] zastupanog po punomoćnici Đurđi Lipošćak, odvjetnici u ZOU Danija Budimir i Tina Budimir Bijelić, protiv tuženika HŽ Infrastruktura d.o.o. za upravljanje, održavanje i izgradnju željezničke infrastrukture, OIB:39901919995, Zagreb, Mihanovićeva ulica 12, radi pobijanja odluke / utvrđenja ništetnosti odluke poslodavca i isplate, nakon ročišta glavne i javne rasprave zaključene 22. rujna 2025. u nazočnosti tužitelja osobno i punomoćnice Đurđe Lipošćak, odvjetnice u Ogulinu te punomoćnice tuženika ĆA, dipl.jur., na ročištu radi objave i uručenja presude 10. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je odredba u točki II. Rješenja o plaći, broj 535-1/25, koja glasi: 'Osnovica za izračun plaće prema koeficijentu B. je prosječna bruto plaća isplaćena kod poslodavca u prethodnom mjesecu prije stjecanja prava na solidarnost u iznosu od 1.226,90 EUR, prema koeficijentu C. na osnovicu iz članka 145. KU uvećanu za postotak po osnovi navršenih godina radnog staža, odnosno plaća radnog mjesta, a radniku se isplaćuje plaća koja po navedenom obračunu za njega povoljnija', ništetna.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 322,90 eur-a bruto s osnova pogrešno obračunate plaće za mjesec lipanj 2025. temeljem ništetne odredbe u Rješenju o plaći radnika broj 535-1/25, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od dana 15. srpnja 2025. godine pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 8 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplaćuje punu ugovorenu bruto plaću u skladu s Ugovorom o radu broj 535-1/25, uz dostavu mjesečnog obračuna plaće, počevši od 1. srpnja 2025. godine pa do donošenja novog, zakonitog Rješenja o plaći radnika, u roku od 8 dana.

IV. Nalaže se tuženiku tužitelju naknaditi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 625,00 eur-a, u roku 8 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je zaposlen u HŽ Infrastrukturi d.o.o. na radnom mjestu Voditelja područja regulacije prometa u jedinici Ispostava uprave prometnog sektora zapad- [adresa], na kojem radnom mjestu nastavlja raditi temeljem novog Ugovora o radu sklopljenog dana 01. srpnja 2025. godine, broj Ugovora 535-1/25, temeljem kojeg Ugovora radnik ima nastaviti s radom 01. lipnja 2025. godine. Prema uvjetima ugovora o radu, plaća tužitelja bit će obračunata prema osnovici koja je definirana kao prosječna bruto plaća isplaćena kod poslodavca u prethodnom mjesecu za tekući mjesec, uvećanu koeficijentom 1.7, odnosno zadržava plaću s koeficijentom 2,5 po osnovici iz čl. 145. Kolektivnog ugovora djelatnosti Infrastrukture d.o.o., uvećanu za postotak po osnovi navršenih godina radnog staža ukoliko je za radnika povoljnije, kao što je i navedeno u čl. 11. citiranog Ugovora o radu.

Tuženik je tužitelju uz Ugovor o radu uručio, nakon potpisa Ugovora o radu i prihvata uvjeta opisanima u istome, i rješenje o plaći u kojem se navodi da se osnovica za izračun plaće prema koeficijentu B (1.7), po osnovi solidarnosti, određuje kao „prosječna bruto plaća isplaćena kod poslodavca u prethodnom mjesecu prije stjecanja prava na solidarnost u iznosu od 1.226,90 EUR“, uz napomenu da se tužitelju isplaćuje povoljnija plaća prema toj osnovici.

Međutim, u samom Ugovoru o radu nije predviđena takva odredba, niti je tužitelj ikada pristao na to da se osnovica za plaću „zamrzava“ na prethodno razdoblje stjecanju prava na solidarnost. U skladu s Kolektivnim ugovorom HŽ Infrastrukture d.o.o., kao i Zakonom o radu (NN 93/14, 127/17, 98/19, 151/22), radniku pripada pravo na obračun plaće prema stvarnoj prosječnoj bruto plaći isplaćenoj kod poslodavca u prethodnom mjesecu, a ne iznos plaće koji je bio utvrđen u trenutku stjecanja samog prava na solidarnost, u ovom slučaju 1.226,90 EUR. Aneksom Kolektivnog ugovora brisan je članak 150. st. 5. Kolektivnog ugovora koji je prethodno glasio: 'Osnovica za obračun plaće radnicima koji su stekli pravo na solidarnost iz ovog članka je osnovica koju su imali u vrijeme stjecanja prava.' Umjesto toga, Aneks u čl. 12. st. 4. navodi: 'Plaća za radnike koja se može ostvariti s osnova prava na solidarnost iz ovog članka ne može biti veća od plaće utvrđene primjenom koeficijenta 2,5 (uključivo) na osnovicu iz članka 145. KU uvećana za postotak po osnovi navršenih godina radnog staža.' U konkretnom Ugovoru o radu od 01. srpnja 2025. tužitelja u čl. 11. st. 1. navodi se kako je 'Za poslove iz točke 4. ovog Ugovora plaća radnika određena u visini 2,30, a radniku s osnova stečenog prava na solidarnost temeljem čl. 150. st. 1. te st. 3. Kolektivnog ugovora djelatnosti HŽ Infrastrukture d.o.o. (obavljanje sindikalne dužnosti 2 mandata, odnosno najmanje 8 godina) zadržava plaću PROF. KOORDINATORA ZNR s koeficijentom 1,7, s osnovicom prosječne bruto plaće isplaćene kod poslodavca u prethodnom mjesecu za tekući mjesec, uvećanu koeficijentom 1,7., odnosno zadržava plaću s koeficijentom 2,5 po osnovici iz čl. 145. KU djelatnosti Infrastrukture d.o.o. uvećanu za postotak po osnovi navršenih godina radnog staža ukoliko je za radnika povoljnije. …'. Dakle, Ugovorom o radu ovom je radniku pravilno određen način obračuna plaće, na način da su koeficijenti i ostali parametri pravilno navedeni u formulaciji da se treba cijeniti onaj obračun koji je za konkretnog radnika u konkretnom razdoblju iskazan kao povoljniji, što se Ugovorima o radu svakako može učiniti, dakle dati radniku prava povoljnija od onih opisanih u Zakonu o radu, kolektivnim ugovorima, pravilnicima o radu itd. Ovaj Ugovor uredno su potpisali i poslodavac i radnik, te na ovako ugovoren obračun plaće nitko nije imao, niti ima prigovora.

Međutim, kao privitak Ugovoru o radu od dana 01. srpnja 2025. godine, urudžbeni broj: 535-1/25, tužitelju je uručeno i Rješenje o plaći radnika od dana 01. srpnja 2025. godine, urudžbeni broj: 535-1/25, a koje Rješenje navodi kako je: 'Osnovica za izračun plaće prema koeficijentu B. je prosječna bruto plaća isplaćena kod Poslodavca u prethodnom mjesecu prije stjecanja prava na solidarnost u iznosu od 1.226,90 eura, prema koeficijentu C. na osnovicu iz članka 145. KU uvećanu za postotak po osnovi navršenih godina radnog staža, odnosno plaća radnog mjesta, a radniku se isplaćuje plaća koja je po navedenom obračunu za njega povoljnija.' Ovakav navod poslodavac temelji na jednostranoj odluci, bez suglasnosti radnika, a koja odluka je ovom radniku dala manje prava od Ugovora o radu. To se očituje i u plaći koju je tužitelj primio za mjesec lipanj 2025. godine, koja je u bruto iznosu iznosila 3.211,60 EUR po Rješenju o plaći, dok bi prema Ugovoru o radu iznosila 3.544,50 EUR. Dakle, već je sada tužitelj oštećen radi nezakonitog Rješenja o plaći radnika, i to za 332,90 EUR. Također, tužitelj ne može prihvatiti navod iz Odluke koju je poslodavac donio odbivši Zahtjev za zaštitu radnika, gdje navodi da je u Ugovoru omaška i da se ima voditi navodima iz Rješenja o plaći, obzirom da je isto sukladno Kolektivnom ugovoru HŽ Infrastrukture d.o.o., a koja odredba glasi kao ona u Rješenju o plaći. Prvenstveno ističe radnik da su Ugovor o radu suglasno ugovorili i potpisali i poslodavac i radnik, suglasno, svjesno i bez prigovora. S druge strane, Rješenje o plaći doneseno je jednostrano, te se nikako ne može na taj način derogirati prava radnika. Članak 9. st. 3. Zakona o radu nedvojbeno navodi sljedeće: 'Ako je neko pravo iz radnoga odnosa različito uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom, primjenjuje se za radnika najpovoljnije pravo, ako ovim ili drugim zakonom nije drugačije određeno.' Nedvojbeno je kako je za radnika najpovoljnije pravo, dakle najpovoljniji način obračuna plaće, definirano upravo Ugovorom o radu, te se to utanačenje mora poštovati.

Tužitelj je dana 02. srpnja 2025. godine podnio Zahtjev za zaštitu prava, za ispravak navedenog rješenja o plaći i zatražio da mu se plaća ubuduće obračunava sukladno Ugovoru o radu – uz primjenu koeficijenta 1.7 i osnovice koju čini prosječna bruto plaća isplaćena kod poslodavca u prethodnom mjesecu. Međutim, tuženik je ostao pri prvotnoj formulaciji rješenja, te je Odlukom odbio predmetni Zahtjev za zaštitu prava radnika, a koju Odluku je radnik zaprimio dana 15. srpnja 2025. godine. U toj Odluci navedeno je kako je obrazloženo u točki 4. tužbe, dakle potpuno neosnovano poslodavac poziva na primjenu na radnika nepovoljnijeg prava i to nepovoljnijeg prava koje proizlazi iz jednostrane odluke poslodavca koja je u izravnoj suprotnosti s Ugovorom o radu, koji mu najpovoljnije pravo jamči, te još navodi da je Ugovor o radu rezultat neke omaške, koju su, eto, potpisali, ugovorili i ostavili bez ikakvih prigovora i radnik i poslodavac.

Tužitelj smatra da je takvo postupanje protivno načelima pravne sigurnosti, obveznopravnim pravilima, Kolektivnom ugovoru, kao i odredbama Zakona o radu o zaštiti stečenih prava iz radnog odnosa. Prema Zakonu o radu, radniku se ne može umanjiti pravo koje je za njega povoljnije temeljem Ugovora o radu. Tuženik je u ovom slučaju jednostrano odredio osnovicu za izračun plaće koja je u suprotnosti s ugovorenim pravom iz Ugovora o radu, a koji je odredio za radnika najpovoljnije pravo, te koji ugovor nitko nije osporio, niti u cijelosti, niti u pogledu ikoje pojedine odredbe. Sukladno Kolektivnom ugovoru HŽ Infrastrukture d.o.o., radna mjesta za koja je predviđen koeficijent složenosti B (1.7), imaju pravo na izračun plaće prema prosječnoj bruto plaći isplaćenoj kod poslodavca u prethodnom mjesecu – što je pravilo koje se mora primjenjivati kumulativno s koeficijentom. Tužitelj je zatražio od tuženika izmjenu Rješenja o plaći radi otklanjanja nezakonite odredbe i obračun plaće sukladno stečenom pravu, no tuženik je isti odbio. Sukladno Zakonu o radu ("Narodne novine", br. 93/14, 127/17, 98/19, 151/22), odredbe Ugovora o radu i drugih akata kojima poslodavac jednostrano određuje radne uvjete moraju biti u skladu sa zakonom i Kolektivnim ugovorom. U protivnom, mogu se pobijati pred nadležnim sudom. Također, sukladno Zakonu o obveznim odnosima, ništetna je odredba pravnog posla koja je protivna prisilnim propisima.

Dakle, Poslodavac je jednostranim donošenjem Rješenja o plaći, te uvođenjem fiksne osnovice (1.226,90 EUR) postupio suprotno prethodnim Ugovorima i jasnim odredbama, jer utvrđivanje osnovice po staroj i nižoj fiksnoj osnovici nije u skladu s navedenim normama. Kolektivni ugovor se primjenjuje na sve radnike, bez obzira na vrijeme sklopljenog Ugovora. Ako je pravo stečeno i ugovorom riješeno povoljnije, to pravo ostaje, ako je najpovoljnije za radnika, poštovati se mora. Naknadne izmjene mogu se primijeniti za novoupisane radnike, ali ne smiju prebrisati stečeno pravo. Radnik, stoga, zadržava pravo na povoljniji obračun, sukladno Ugovoru o radu, a koji Ugovor je usklađen s prisilnim propisima, a poslodavac ne može, pogotovo ne donošenjem jednostrane Odluke, bez suglasnosti radnika, radniku nametnuti nepovoljniji režim (u ovom slučaju, fiksnu osnovicu), i to retroaktivno. Ne razumije tužitelj nadalje iz kojeg razloga bi se na njega trebala primjenjivati fiksirana osnovica, stara mnogo godina, kada je prag solidarnosti „odmrznut“ u odnosu na druge zaposlenike kod istog poslodavca. Napominje da se osnovica uvijek definirala kao prosječna bruto plaća isplaćena u prethodnom mjesecu za tekući mjesec, sukladno Ugovorima o radu. Člankom 150. KU-a iz 2022. godine, u čl. 150. st. 5. bilo je navedeno kako je osnovica za obračun plaće radnicima koji su stekli pravo na solidarnost iz ovog članka je osnovica koju su imali u vrijeme stjecanja prava. Međutim, Aneksom Kolektivnom ugovoru je u čl. 12. taj članak promijenjen, te više niti ne sadrži konstrukciju spomenutu u čl. 150. st. 5. KU-a, već navodi da plaća za radnike koja se može ostvariti s osnova prava na solidarnost iz ovoga članka ne može biti veća od plaće utvrđene koeficijentom 2,5 (uključivo) na osnovicu iz čl. 145. KU uvećana za postotak po osnovi navršenih godina radnog staža. Iz ovoga je razvidno kako upravo Ugovor o radu daje najpovoljnija prava, te se čistom primjenom čl. 9. st. 3. Zakona o radu on mora ispoštovati, a ne derogirati jednostranim odlukama.

Sukladno Zakonu o radu („Narodne novine“ br. 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, 64/23), uvjeti rada, uključujući plaću, moraju biti određeni Ugovorom o radu i/ili Kolektivnim ugovorom. Budući da osnovica nije bila ugovorena u fiksnom novčanom iznosu, već kao prosječna bruto plaća isplaćena u prethodnom mjesecu za tekući mjesec, kao što je uredno bilo ugovarano i prijašnjim Ugovorima o radu, poslodavac je nema pravo samostalno određivati na štetu radnika. Sukladno Zakonu o obveznim odnosima, ako je samo jedan dio pravnog posla ništetan, a taj dio nije odlučujući za cijeli posao, posao ostaje valjan bez tog dijela, ako može opstati bez njega. Sukladno Zakonu o radu, nevaljana je odredba Ugovora o radu ili drugog akta poslodavca kojom se radniku priznaje manje pravo nego što mu pripada po ovom Zakonu, kolektivnom ugovoru ili drugom propisu. Članci 145. i 146. KU potvrđuju da su te odredbe važeće i obvezujuće, te definiraju da se osnovica zadržava onakva kakva je bila u trenutku stjecanja prava, osim ako je Ugovorom radniku zagarantiran povoljniji mehanizam, što je ovdje slučaj, dakle, Ugovor daje to povoljnije pravo, a Rješenje o plaći ga derogira. Dapače, i drugi radnici su dobivali Rješenja o plaći, a koja su bila usklađena s Ugovorom o radu i Kolektivnim ugovorom, dok se ovaj propust dogodio kod tužitelja, čime je on diskriminiran u odnosu na druge radnike. Navod da on nije oštećen jer se može primijeniti izravno propis više razine ne stoji, jer se ovdje radi o stečenim pravima na strani ovog radnika, za koja mu je izuzetno važno da budu pravilno definirana, jer u slučaju neke kasnije promjene Kolektivnih ugovora, koje bi možda bile nepovoljnije za radnika, on više neće imati tu zaštitu, a zbog neusklađene odluke poslodavca upravo o plaći neće se moći niti pozivati na stečena prava, a koja mu se moraju priznati i definirati u trenutku kada ih je stekao, kako bi kasnije bio zaštićen od negativnih promjena, kao i njegovi kolege u istoj situaciji. Pogotovo je neutemeljen takav navod iz Odluke poslodavca, jer je Zakonom o radu pravno nemoguće odrediti da se, u slučaju neslaganja dvaju akata koja radniku jamče neko pravo na radnika primjenjuje onaj za njega nepovoljniji, takva odredba je u začetku ništetna.

Ovakva odluka, sadržana u točki II. Rješenja o plaći, broj: 535-1/25 predstavlja u suštini odluku o smanjenu plaće bez pristanka radnika, i kao takva se, u okvirima radnoga prava, smatra ništetnom. Osnovna bruto plaća ne smije se mijenjati bez pisanog pristanka radnika, jednostranim smanjenjem i valjda smatrati da će radnik jednostavno pristati na takvu, novonastalu i za njega nepovoljniju situaciju, a radnik valjanost takve odluke ima pravo pobijati pred sudom. Ukoliko poslodavac želi mijenjati neki bitan sastojak Ugovora o radu, poput odredaba o plaći, on je tada dužan ponuditi radniku otkaz ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu, a tako navodi i sudska praksa: - Županijski sud u Zagrebu, Gž-5929/2007: „Poslodavac nije ovlašten radniku jednostrano umanjiti plaću koja je ugovorena ugovorom o radu. On je dužan otkazati ugovor o radu u pogledu plaće i radniku ponuditi izmijenjene uvjete. Poslodavac je u sudskom postupku dužan dokazati postojanje opravdanih razloga za otkazivanje ugovora o radu u pogledu plaće. „ - Vrhovni sud, Revr-271/2016-2: Kada poslodavac želi izmijeniti osnovne elemente ugovora o radu, kao što je visina plaće, dužan je radniku dostaviti ponudu izmjene ugovora (čl. 12. st. 3. Zakona o radu). Odbije li radnik tu ponudu, poslodavac može ponuditi redoviti otkaz s ponudom izmijenjenog ugovora.

U suprotnom, izmjena je ništetna."

Ovako doneseno Rješenje o plaći je ništetno u skladu s čl. 322. Zakona o obveznim odnosima, budući da je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, poglavito je suprotan čl. 9. st. 3. Zakona o radu-prisilnog propisa. Obzirom da Zakon o obveznim odnosima u čl. 324. navodi kako cijeli pravni posao ne mora biti ništetan u cijelosti, ukoliko je moguće opstati bez ništetne pojedine odredbe, tužitelj predlaže da sud, nakon provedenog postupka, utvrdi da je odredba u točki II. Rješenja o plaći radnika ništetna i prihvati tužbeni zahtjev.

Ukoliko Sud nakon provedenog postupka utvrdi kako je odredba Rješenja o plaći radnika bitan sastojak bez kojeg Rješenje u cijelosti ne može opstati, te da je nužno zbog povrede prisilnih propisa i morala društva poništiti cijelo Rješenje o plaći radnika broj: 535-1/25 od dana 24. lipnja 2025. godine, tužitelj tada postavlja eventualno kumulirani drugi tužbeni zahtjev a u koliko sud smatra da je odredba u točki II. Rješenja o plaći pobojna, iz razloga što je donesena na osnovu mane volje na strani radnika, i to iz razloga što tužitelj nije pregovarao, niti mogao pregovarati o spornoj odredbi, već je cijelo rješenje doneseno jednostrano od strane poslodavca, tužitelj postavlja i treći eventualno kumulirani tužbeni zahtjev kojim predlaže poništenje citirane odredbe.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, te osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva. Predmetni tužbeni zahtjev odnosi se na pobijanje odluke - Rješenja o plaći radnika od dana 24.06.2025. godine broj 535- 1/25. jer je u suprotnosti s Ugovorom o radu broj 535-1/25. te zbog toga potražuje i nastalu razliku plaće u iznosu od 322,90 EUR. Tuženik navodi da su tužbeni navodi u cijelosti neosnovani obrazlažući da su točni navodi tužitelja da je zaposlen kod tuženika na radnom mjestu voditelja područja regulacije prometa u jedinici Ispostava uprave prometnog sektora Zapad – [adresa], na kojem radnom mjestu nastavlja raditi temeljem novog Ugovora o rada sklopljenog dana 01.07.2025. godine, broj 535-1/25. kojim se utvrđuje da će plaća biti obračunata prema osnovici koje je definirana kao prosječna bruto plaća isplaćena kod poslodavca u prethodnom mjesecu za tekući mjesec, uvećanu koeficijentom 1,7 odnosno zadržava plaću s koeficijentom 2,5 po osnovici iz čl.145. Kolektivnog ugovora djelatnosti. Infrastrukture d.o.o. uvećanu za postotak po osnovi navršenih godina radnog staža, ukoliko je za radnika povoljnije. Tuženik ističe, kao što je i naveo u odgovoru na zahtjev za zaštitu prava od 10.07.2025. godine da je krivo, omaškom naveo osnovicu u Ugovoru o radu i koja je u suprotnosti s Rješenjem o plaći. Tuženik ističe da je relevantna odredba članka 14. Ugovora o radu koja propisuje da ako se utvrdi da je odredba pojedine točke Ugovora o radu suprotna zakonu ili drugim propisima, a u konkretnom slučaju suprotna je odredbi Kolektivnog ugovora HŽ Infrastrukture d.o.o. primjenjivati će se odredba zakona odnosno drugog propisa. Slijedom navedenog primjenjuje se osnovica kako je pravilno, sukladno Kolektivnom ugovoru HŽ Infrastrukture d.o.o. navedena u Rješenju o plaći kao prosječna bruto plaća isplaćena kod Poslodavca u prethodnom mjesecu prije stjecanja prava na solidarnost u iznosu od 1.226,90 EUR. Predlaže tužbeni zahtjev odbiti.

3. Tužitelj se u podnesku od 2. rujna 2025. očitovao na navode odgovora na tužbu. Tužitelj u cijelost osporava navode u kojima tuženik ističe kako je Ugovorom o radu „omaškom“ dao tužitelju povoljnije pravo od onoga koje je predviđeno Rješenjem o plaći radnika, te da je relevantna odredba članka 14. Ugovora o radu koja propisuje da, ako se utvrdi da je odredba pojedine točke Ugovora o radu suprotna Zakonu ili drugim propisima, a u konkretnom slučaju da bi bila suprotna odredbi Kolektivnog ugovora HŽ Infrastrukture d.o.o., primjenjivat će se odredba Zakona ili drugog propisa (očito misli na Kolektivni ugovor), pa da se stoga u konkretnom slučaju primjenjuje Kolektivni ugovor i obračun plaće koji on predviđa, a koji je nesporno nepovoljniji. Naime, postoji hijerarhija izvora u radnom pravu (Zakon o radu – ZOR, NN 93/14, 127/17, 98/19, 151/22)

• Zakon o radu (ZOR) je temeljni propis (ius cogens u dijelu zaštite radnika). • Kolektivni ugovor i Pravilnik o radu mogu detaljnije uređivati prava, ali ne smiju biti nepovoljniji od zakonskog minimuma.

• Ugovor o radu može radniku dati povoljnija prava od Zakona i kolektivnog ugovora.

Članak 9. ZOR-a: Ako su neko pravo različito uređeni Zakonom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu – primjenjuje se za radnika najpovoljnije pravo.

Što, dakle, ako Ugovor o radu sadrži odredbu da se primjenjuje Kolektivni ugovor? Takva klauzula ne može derogirati čl. 9. ZOR-a, jer je to prisilna norma. Drugim riječima: iako u ugovoru piše da će se primijeniti Kolektivni ugovor u slučaju razlike, ako Ugovor o radu radniku daje povoljnije pravo, primjenjuje se ono. Načelo in favorem laboratoris je nadređeno ugovornoj odredbi koja bi radniku oduzela povoljnije pravo.

Tužitelj činjenicu da je tuženik uspio napisati, pregovarati, zaključiti, poslati i potpisati neki Ugovor koji bi bio rezultat „omaške“ neće niti komentirati. U svakom slučaju, tužitelju se to ne čini kao omaška, već kao izraz volje ugovornih strana, jer mu je kroz cijelo to razdoblje to na taj način i prikazivano i ničime nije dovedeno u sumnju. Stoga se tužitelj poziva na normu kogentne naravi iz Zakona o radu, koja navodi kako se, u slučaju nesklada između Ugovora o radu, Zakona o radu, Kolektivnog ugovora, Pravilnika o radu, na radnika primjenjuje za njega najpovoljnije pravo. Ugovor o radu, niti Kolektivni ugovori, kao propisi nižeg ranga ne mogu derogirati ovu zakonsku normu. Ovo je, smatra tužitelj, samo po sebi nesporno, ali opreza radi, upućuje na stajališta relevantne sudske prakse koja ovo načelo razrađuje i utvrđuje. Na taj način Vrhovni sud Republike Hrvatske navodi sljedeće stajalište:

„…Naime, u navedenim odlukama je posebno naglašeno jedno od temeljnih načela radnog prava, a prema kojemu se u tumačenju propisa o radu, radno pravne propise uvijek valja tumačiti in favorem laboratoris. To načelo se primjenjuje na temelju zakonske odredbe prema kojoj ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom, primjenjuje se za radnika najpovoljnije pravo, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno. „ (VSRH- Revr-139/2018)

Nadalje, praksa županijskih sudova po ovom pitanju usklađena je u potpunosti sa shvaćanjima VSRH, pa tako kao jedan od takvih primjera tužitelj ističe presudu Županijskog suda u Rijeci koja glasi kako slijedi:

„…Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice, prvostupanjski sud osim spomenutog čl. 9. Ugovora o radu, uzima u obzir i čl. 71. Kolektivnog ugovora Granskog sindikata zaposlenik u O. Hrvatske (dalje: KU) ,koji je u primjeni od 1. siječnja 2016., kojim je u čl. 71. propisano da se plaća radnika sastoji i od dodatka na plaću s osnova radnog staža koji se obračunava do 31. ožujka 2016., kao i sadržaj Pravilnika koji je u primjeni od 1. travnja 2016., te sadržaj čl. 9. Zakona o radu („Narodne novine“ broj: 93/14 i dr., dalje: ZR/14). Temeljem toga, sud prvog stupnja zaključuje da se za tužiteljicu primjenjuje najpovoljnije pravo, što da je u konkretnom slučaju čl. 9. Ugovora o radu, posljedično čemu je stava da ovdje ne dolaze u primjenu odredbe Kolektivnog ugovora i drugih akata tuženika, prema kojima tužiteljica ne bi imala pravo na zatraženu razliku. Nastavno navedenom, prvostupanjski sud je stajališta da je osnovan zahtjev tužiteljice za isplatu utužene razlike, pa kako je visina zahtjeva nesporna, to odlučuje kao u točki I. izreke presude, a o troškovima odlučuje u točki II. izreke odlučuje primjenom čl. 154. st.1. i 155. ZPP-a.“ (Gž R-321/2022, ŽS Rijeka).

4. Dakle, predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetne / pobojne odredbe u Rješenju o plaći te da mu tuženik kao poslodavac zbog nezakonitog umanjenja na ime razlike plaće plati iznos od 322,90 eur-a s osnova pogrešno obračunate plaće za mjesec lipanj 2025. temeljem ništetne / pobojne odredbe u Rješenju o plaći radnika broj 535-1/25, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 15. srpnja 2025. pa do isplate.

5. U dokaznom postupku pročitan je Ugovor o radu (list 11-13 spisa), Rješenje o plaći radnika (list 14 spisa), Zahtjev za zaštitu prava radnika (list 15 spisa), Odluka od 10. srpnja 2025. (list 16-17 spisa), obračuna plaće (list 19 spisa), Kolektivni ugovor HŽ Infrastrukture d.o.o. (list 20-38 spisa). Saslušan je tužitelj kao stranka.

6. Iz Ugovora o radu proizlazi da je tužitelj zaposlen u HŽ Infrastrukturi d.o.o. na radnom mjestu Voditelja područja regulacije prometa u jedinici Ispostava uprave prometnog sektora zapad- [adresa], na kojem radnom mjestu nastavlja raditi temeljem novog Ugovora o radu sklopljenog dana 01. srpnja 2025. godine, broj Ugovora 535- 1/25, temeljem kojeg Ugovora radnik ima nastaviti s radom 01. lipnja 2025. godine. Prema točki 11. Ugovora o radu plaća tužitelja određena je u visini 2,30, a radniku s osnova stečenog prava na solidarnost temeljem čl. 150. st. 1. te st. 3. Kolektivnog ugovora djelatnosti HŽ Infrastrukture d.o.o. (obavljanje sindikalne dužnosti 2 mandata, odnosno najmanje 8 godina) zadržava plaću PROF. KOORDINATORA ZNR s koeficijentom 1,7 s osnovicom prosječne bruto plaće isplaćene kod poslodavca u prethodnom mjesecu za tekući mjesec, uvećanu koeficijentom 1,7., odnosno zadržava plaću s koeficijentom 2,5 po osnovici iz čl. 145. Kolektivnog ugovora djelatnosti Infrastrukture d.o.o., uvećanu za postotak po osnovi navršenih godina radnog staža ukoliko je za radnika povoljnije.

7. U Rješenju o plaći od 24. lipnja 2025. broj 535-1/25, u točki II., kojeg je tužitelj primio nakon sklapanja Ugovora o radu, navedeno je da je osnovica za izračun plaće prema koeficijentu B. (1.7), po osnovi solidarnosti, je prosječna bruto plaća isplaćena kod poslodavca u prethodnom mjesecu prije stjecanja prava na solidarnost u iznosu od 1.226,90 EUR-a, prema koeficijentu C. na osnovicu iz čl. 145. KU uvećanu za postotak po osnovi navršenih godina radnog staža, odnosno plaća radnog mjesta, a radniku se isplaćuje plaća koja je po navedenom obračunu za njega povoljnija.

8. U 3. Aneksu Kolektivnog ugovora HŽ Infrastrukture d.o.o., odredbom čl. 12. mijenja se čl. 150. Kolektivnog ugovora te isti glasi:

Radnik po osnovi solidarnosti ima pravo zadržati dosadašnju plaću iz ugovora o radu ako u trenutku promjene radnog mjesta ispunjava sljedeće uvjete:

a) invalid rada koji je taj status ostvario do 31. prosinca 1998. godine invalid rada koji je na osnovi invalidnosti ostvario pravo na profesionalnu rehabilitaciju

b) radnik kod kojeg prema nalazu i mišljenju ovlaštenog vještaka mirovinskog osiguranja postoji neposredna opasnost od nastanka invalidnosti pod uvjetom da ima 15 (petnaest) godina radnog staža u izvršnoj službi na poslovima s posebnim uvjetima rada, odnosno 20 (dvadeset) godina radnog staža na bilo kojim poslovima (uključujući staž osiguranja s uvećanim trajanjem i posebni staž ostvaren u Domovinskom ratu) c) radnik zbog gubitka zdravstvene sposobnosti, osim ako je gubitak nastao kao posljedica alkoholizma, uzimanja opojnih droga ili psihogenih sredstava, kojemu je odlukom nadležne zdravstvene ustanove utvrđen trajni gubitak radne sposobnosti za dosadašnje radno mjesto, a nadležna područna služba Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje u provedenom postupku nije mu priznala status iz točke a) ili b) ovog članka, ako u trenutku ponude izmijenjenog ugovora ima 15 (petnaest) godina radnog staža u izvršnoj službi ili na poslovima s posebnim uvjetima rada odnosno 20 (dvadeset) godina radnog staža na bilo kojim poslovima (uključujući staž osiguranja s uvećanim trajanjem i posebni staž ostvaren u Domovinskom ratu)

d) radnik s navršenih 55 (pedeset i pet) godina (muškarac) ili 50 (pedeset) godina (žena) života, ako je u HŽ lnfrastrukturi d.o.o. radila/o najmanje 15 (petnaest) godina, a na poslovima na kojima je ostvario solidarnost najmanje 3 (tri) godine. e) sindikalni dužnosnik ukoliko je dužnost obavljao kroz 2 (dva) mandata, odnosno najmanje 8 (osam) godina.

Za ostvarivanje prava na solidarnost iz stavka 1. točke b), c) i d) ovog članka, u radni staž računa se i staž ostvaren u nekom od društava nastalih podjelom HŽ-a. Pravo na solidarnost iz stavka 1. točka e) ovog članka, uzdržavanje plaće određene za obavljanje poslova profesionalnih sindikalnih dužnosnika za rad u sindikatu, radničkom vijeću, zaštiti na radu, ostvaruju sindikalni dužnosnici koji taj status imaju u vrijeme sklapanja ovog Ugovora i nadalje, uz uvjet da imaju najmanje 15 (petnaest) godina radnog staža u HŽ lnfrastrukturi, u što se računa i staž ostvaren u nekom od društava nastalih podjelom HŽ-a. Plaća za radnike koja se može ostvariti s osnova prava na solidarnost iz ovog članka ne može biti veća od plaće utvrđene primjenom koeficijenta 2,5 (uključivo) na osnovicu iz članka 145. KU uvećana za postotak po osnovi navršenih godina radnog staža.

Kao osnovica za obračun plaće s osnova solidarnosti, radnicima koji su stekli pravo na solidarnost iz ovog članka prije stupanja na snagu ovog 3. Aneksa, primjenjuje se osnovica propisana stavkom 4 ovog članka, osim ako je plaća iz ugovora o radu povoljnija od plaće radnog mjesta solidarnosti te se u tom slučaju primjenjuje povoljnija plaća.

Od 1. siječnja 2026. godine pravo na solidarnost iz ovog članka svi radnici ostvaruju do prvih uvjeta za mirovinu bez penalizacije (puna starosna mirovina, dugogodišnji osiguranik).

Nakon što radnik ispuni prve uvjete za mirovinu bez penalizacije, radnik gubi pravo na plaću s osnova solidarnosti te ostvaruje pravo na plaću radnog mjesta po ugovoru o radu bez prava na solidarnost.

Stečeno pravo na solidarnost obavezno se upisuje kod promjene ugovora o radu ili sklapanjem aneksa ugovora o radu.

Ako je radno mjesto po kojemu je radniku utvrđena plaća po osnovi solidarnosti ukinuto, tada plaću radnika utvrđuje Povjerenstvo za tumačenje odredbi ovog Ugovora.

9. Nesporno je utvrđeno da je obračun plaće za tužitelja prema uvjetima iz Ugovora o radu povoljniji od obračuna prema Rješenju o plaći. Razlika plaće utvrđena je matematičkim izračunom kako ju je utužio tužitelj za mjesec lipanj 2025. u iznosu 322,90 eur-a bruto.

10. Tuženik je na ročištu 22. rujna 2025. nespornim učinio matematički izračun visine tuženog zahtjeva ali osporava osnovu tužbenog zahtjeva.

11. Tužitelj svoj zahtjev temelji na odredbi čl. 11. Ugovora o radu koja se primjenjuje kao najpovoljnije pravo, dok tuženik smatra da je pravo tužitelja na isplatu plaće prema Rješenju o plaći, odnosno prema 3. Aneksu Kolektivnog ugovora.

12. Odredbom članka 90. stavak 1. i 2. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14, 127/17, 98/19, 151/22 i 64/23 -u daljnjem tekstu ZR) propisano je:

(1) Plaća, u smislu ovog Zakona, je primitak radnika koji poslodavac isplaćuje radniku za obavljeni rad u određenom mjesecu.

(2) Poslodavac je dužan radniku obračunati i isplatiti plaću iz stavka 1. ovoga članka, koju radnik ostvaruje prema propisanim, utvrđenim ili ugovorenim osnovama odnosno mjerilima određenim posebnim propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu.

13. Odredba člana 9. st. 3. ZR propisano je ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom, primjenjuje se za radnika najpovoljnije pravo, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno.

14. Na temelju navedene odredbe, primjenjuje se za tužitelja najpovoljnije pravo a to je odredba člana 11. Ugovora o radu kojim je određeno da će plaća tužitelja biti obračunata prema osnovici koja je definirana kao prosječna bruto plaća isplaćena kod poslodavca u prethodnom mjesecu za tekući mjesec, uvećanu koeficijentom 1.7, odnosno zadržava plaću s koeficijentom 2,5 po osnovici iz čl. 145. Kolektivnog ugovora djelatnosti Infrastrukture d.o.o., uvećanu za postotak po osnovi navršenih godina radnog staža u koliko je za radnika povoljnije. Zbog toga nije primjenjivo Rješenje o plaći broj 535-1/25 od 24. lipnja 2025., odnosno odredba točke II. Rješenja o plaći je protivna čl. 9. stavak 3. ZR kao prisilnom propisu i stoga je ista ništetna primjenom čl. 322. Zakona o obveznim odnosima a u vezi čl. 324. Zakona o obveznim odnosima. Stoga je odlučeno kao pod točkom I. izreke presude.

15. Prema odredbi člana 433.a. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - u daljnjem tekstu ZPP) kad utužuje novčane tražbine po osnovi radnog odnosa koje se utvrđuju u bruto iznosu, radnik ih je dužan utužiti u tom iznosu. Ako utužuje novčane tražbine po osnovi radnog odnosa, ne navodeći da zahtijeva bruto iznos, smatra se da je utužio bruto iznos.

16. Obzirom da tuženik ne osporava visinu tužbenog zahtjeva, nije bilo potrebno provoditi dokaz financijskim vještačenjem, već je tužbeni zahtjev prihvaćen temeljem odredbe članka 9. st. 3. ZR.

17. Na tako utvrđeni mjesečni iznos za mjesec lipanj 2025. su dosuđene i zatezne kamate od 15. srpnja 2025. pa do isplate, obzirom da plaća dospijeva najkasnije 15- tog, u mjesecu za prethodni mjesec sukladno članku 92. stavak 4. ZR.

18. Zatezna kamata je dosuđena na iznos glavnice od dospjelosti dosuđenog mjesečnog iznosa glavnice do isplate, po stopi iz članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23. – dalje: ZOO).

19. Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi člana 154. stavak 1. ZPP u vezi sa članom 155. ZPP. Tužitelju je priznat kao osnovan zatraženi trošak jednokratne nagrade u iznosu 625,00 eur-a.

16. Slijedom navedenog presuđeno je kao u izreci ove presude.

U Ogulinu 10. listopada 2025.

Sudac

Blaženka Glad

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (čl. 335. st. 8. ZPP). Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (čl. 335. st. 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz st. 9. čl. 335. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e- oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (čl. 335. st. 11. ZPP).

Žalba se podnosi pismeno u tri istovjetna primjerka ovome sudu. O žalbi odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1. Đurđa Lipošćak, odvjetnica u ZOU Danija ŠAT i ŠAT, Pisarnica Ogulin

2. HŽ Infrastruktura d.o.o. za upravljanje, održavanje i izgradnju željezničke infrastrukture, Zagreb, Mihanovićeva ulica 12