REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SESVETAMA

STALNA SLUŽBA U SV. IVANU ZELINI

Vatrogasna 1a, Sv. Ivan Zelina

Poslovni broj: P-663/2025-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama, Stalna služba u Svetom Ivanu Zelini, po sucu pojedincu toga suda Žanet Vidović, u pravnoj stvari tužitelja CŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Marino Brajko, odvjetnik u Zagrebu protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., OIB: 23057039320, iz [adresa], kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., iz Zagreba, Lopašićeva 6, radi utvrđenja i isplate, nakon provedene i zaključene glavne i javne rasprave održane 01. rujna 2025. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 10. listopada 2025. donio, objavio i

p r e s u d i o  j e :

I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

" I/ Utvrđuje se da je ništetna i bez učinka odredba članka 10. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102425909 sklopljenog dana 23. svibnja 2005.g između tužitelja UŽ i tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d., a koja glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 0,60 % (nula cijelih šestdeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 HRK, obračunate s datumom Ugovora“.

II/ Nalaže se tuženiku ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d. OIB: 23057039320, sa sjedištem u [adresa], da tužitelju UŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati iznos od 493,54 eura na ime naplaćene naknade za troškove obrade kredita s pripadajućim zateznim kamatama računajući od 24. svibnja 2005. godine do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15 % godišnje, od 1. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14 % godišnje, od 01. srpnja 2011.g. do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12 % godišnje, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine pa do 31. prosinca 2023. godine prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana.

III/ Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka sa zateznim kamatama počev od dana donošenja prvostupanjske presude po stopi u smislu čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana."

II Nalaže se tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 375,00 EUR-a sa zateznim kamatama počev od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III U preostalom dijelu zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka se odbija

Obrazloženje

1. U tužbi od 24. ožujka 2025. tužitelj navodi da je dana 23. svibnja 2005. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102425909 na iznos od 130.502,42 CHF sa svrhom kupnje obiteljskog stana s rokom otplate na 120 mjeseci, a koji kredit je prijevremeno otplaćen 2014. godine.

Tuženik je u članku 10. predmetnog ugovora o kreditu ugovorio odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prije korištenja kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita platiti 0,60 % naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 HRK, obračunate s datumom ugovora.

Tužitelj ovakvu ugovornu odredbu smatra nepoštenom i ništetnom iz razloga što je takva odredba potpuno nejasna, općenita i uopće ne ukazuje na bilo kakvu potrebu plaćanja troškova zaključenja Ugovora te tužitelj niti danas ne zna koji su to točno troškovi plaćeni tim iznosom, jer sve troškove javnog bilježnika i ostale administrativne troškove i slično je snosio sam tužitelj mimo toga. U nijednom dijelu predmetnog ugovora se ne spominje nijednom riječju bilo što o stvarnim troškovima zaključenja ugovora.

Prema odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Nadalje je propisano da se nepoštena ugovorna odredba posljedično smatra ništetnom.

Uzimajući u obzir odredbe članka 81. i članka 87. ZZP/03, te povrh svega odredbu članka 3., 4. i 10. ZOO-a i tumačeći iste u duhu prava Europske unije, njene sveopće pravne stečevine i prakse suda Europske Unije te u skladu s Direktivom 93/13 EEZ, te sukladno stavu Vrhovnog suda RH, jasno se da zaključiti da je tuženik ugovaranjem odredbe o naknadi za troškove obrade kredita postupao nepošteno i time tužitelja, kao sudionika u obveznom odnosu, doveo u neravnopravan položaj.

Uvažavajući stav sudske prakse Vrhovnog suda RH, Ustavnog suda RH i VTSRH-a kao relevantnih i u ovom predmetu, a posebice pravno shvaćanje doneseno na sjednici Građanskog odjela VSRH dana 30. siječnja 2020.g. o zastarijevanju restitucijskih zahtjeva temeljem ništetnog ugovora, odnosno odredbi, tužitelj smatra da je tuženik dužan vratiti tužitelju sve što je temeljem takvog ugovora odnosno dijela ugovora primio, a sve to sukladno odredbama čl. 1111. ZOO-a o stjecanju bez osnove zajedno s pripadajućim zateznim kamatama od dana stjecanja, s time da zastara restitucije nije ni počela teći. Stoga predlaže usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

2. U odgovoru na tužbu od 11. lipnja 2025. tuženik ističe prigovor naznačenoj visini predmeta spora. Osporava tužitelju status potrošača te ističe da se status potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju. Odredbu o ulaznoj naknadi smatra jasnom jer propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 0,60 % na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. U odnosu na informacije koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita.

O naplati naknade za obradu kredita tužitelj je bio upoznat tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu i prilikom sklapanja ugovora o kreditu na način da je službenik Banke koji je ugovarao ovaj kredit s tužiteljem, tužitelju jasno iskomunicirao da postoji obveza tužitelja na plaćanje takve naknade za obradu kredita. Također, korisniku kredita je uslijed posebnih pregovora s njim odobrena naknada za obradu kredita u iznosu od 0,60 %, a što je predstavlja za korisnika kredita sniženje iznosa predmetne naknade.

Naime, u vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu, korisniku kredita je bio dostupan i prezentiran Izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe, a u kojem se jasno navodi da je korisnik kredita dužan na pisani poziv Banke uplatiti jednokratnu naknadu koja se obračunava prilikom obrade kredita u visini od 1,00 % od iznosa glavnice kredita ili u apsolutnom iznosu sukladno Odluci o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva, a naplaćuje se prije ili prilikom puštanja kredita u tečaj.

Tuženik osporava navode tužitelja kako tuženik nije imao nikakav trošak prilikom obrade kredita kada su se ulaznom naknadom pokrivali troškovi poput:

- operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.),

- materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.),

- troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine),

- povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.).

Tuženik ističe prigovor zastare na ovo potraživanje tužitelja, jer je naknada naplaćena dana 24. svibnja 2005. godine. Naime, ukoliko bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi cit. odredba bila nepoštena, na eventualni zahtjev tužitelja kojim bi zahtijevao isplatu naplaćene naknade ima se primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja. Vezano za zahtjev dobre vjere (postupanje suprotno načelu savjesnosti i poštenja) revizijski sud navodi da je za ocjenu bitno ispitati bi li podnositeljici kao banci bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno je li banka uzela u obzir zakonite interese potrošača, pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu, a da se iz činjenice da se radi o tipskom ugovoru i da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, može zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa. Ovo i iz razloga što u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade (tek je naknadnim izmjenama potrošačkih propisa 2013. godine definirano koje se naknade i pod kojim uvjetima mogu naplaćivati u potrošačkom kreditiranju, koje odredbe se međutim ne primjenjuju na potrošačke ugovore prije njegova stupanja na snagu tih zakonskih propisa).

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu (list 5 - 10) promet po kreditu (list 12-24) Ugovor o kreditu (str. 12-16), potvrdu –solemnizaciju ugovora (str. 11), pregled prometa po partiji kredita (list 12-24) interni akt banke, krediti

–proces građanstvo (list 97-98), kreditini zahtjev tužitelja (list 107-109) te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja (list 47).

4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03, 84/08, 123/08, 57/11,148/11, 25/13, 43/13, 89/14, 70/19, 80/22. i 114/22. u daljnjem tekstu: ZPP) ovaj sud smatra da tužbeni zahtjev nije osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja da sud utvrdi ništetnom i bez pravnog učinka članak 10 Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena ulazna naknada od 0,60% te da mu tuženik isplati naplaćeni iznos naknade za obradu kredita od 493,54 EUR-a zajedno za zakonskim zateznim kamatama od kad je izvršeno plaćanje na temelju ništetne ugovorne odredbe do isplate.

6. Tuženik je istaknuo prigovor previše visoko naznačene vrijednosti predmeta spora zbog čega je sud sa strankama na pripremnom ročištu raspravio navedeno pitanje nakon čega je utvrdio da je vrijednost predmeta spora u ovom predmetu 493,54 EUR-a. Naime, u situaciji kada tužitelj uz deklaratorni tužbeni zahtjev ističe i zahtjev za isplatu odnosno zahtjev na činidbu onda se vrijednost premeta spora utvrđuje samo prema naznačenoj vrijednosti zahtjeva za isplatu. Naime, u ovoj pravnoj situaciji utvrđenje ništavosti je samo činjenica od koje ovisi osnovanost zahtjeva za isplatu pa nije opravdano visinu tužbenog zahtjeva određivati kao zbroj zahtjeva za utvrđenje činjenice i zahtjeva za isplatu.

7. Uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno je da su tužitelj i tuženi sklopili dana 23. svibnja 2005. navedeni Ugovor, koji je javnobilježnički solemniziran 24. svibnja 2005. te je ugovorom odobren i stavljen na raspolaganje tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti 130.502,42 CHF po srednjem tečaju kreditora, ovdje tuženika na dan korištenja kredita, a što među strankama nije bilo prijeporno.

8. Člankom 10 Ugovora ugovorena je naknada za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanje kredita od 0,60% od iznosa kredita. Iz pregleda prometa po partiji kredita (list 24 spisa) vidljivo je da je tužitelju na ime naknade za obradu kredita dana 23. svibnja 2005. naplaćena naknada u iznosu od 3.718,99 HRK[1] odnosno iznos od 493,54 EUR-a čiji povrat tužitelj potražuje točkom II tužbenog zahtjeva.

9. Među strankama je prijeporno ima li tužitelj status potrošača, zastara tužiteljevog potraživanja, jesu li stranke o predmetnoj ugovornoj odredbi pregovarale te s tim u vezi je li predmetna odredbe Ugovora o kreditu nepoštena i ništetna.

10. Prema članku 3. stavku 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 96/03., 46/07. i 79/07. dalje ZZP/03) koji je valjalo primijeniti s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

11. Tužitelj je u svom stranačkom iskazu naveo da je kredit koristio radi kupnje stana u svrhu stanovanja. Naveo je i da je tek naknadno i to nekih sedam do osam godina na istoj adresi registrirao i obrt jer je firma u kojoj je radio Digite propala. Prema sadržaju Ugovora o kreditu namjena kredita je bila kupnja stana, a navedeno proizlazi i iz zahtjeva tužitelja za odobravanje kredita. Kako je prema tome ugovor s tuženikom zaključila fizička osoba radi zadovoljenja osobnih potreba (kupnja stana u svrhu stanovanja), a ne za obavljanje svoje poslovne djelatnosti to tužitelj prema shvaćanju ovog suda ima status potrošača. Osim toga ni iz samog ugovora o kreditu ne proizlazi da ga je tužitelj sklopio unutar neke privatne poslovne aktivnosti, a punomoćnik tuženoga na raspravi kod ovog suda nije tužitelju postavio nikakva pitanja kojima bi doveo u sumnju iskaz tužitelja u tom dijelu.

12. Stoga se na pravni odnos stranaka primjenjuju ZZP/03 jer tužitelj ima status potrošača, a pri ocjeni poštenosti ugovorne odredbe i Direktiva 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. (članak 3. st.1. i 2. i članak 5.) te Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – dalje ZOO). Ovdje treba navesti kako unatoč okolnosti što Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu te što je predmetna Direktiva implementirana u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 78/12) da je Sud Europske unije ustanovio u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da tumače nacionalno pravo u svjetlu prava EU te mu kroz tumačenje daju iste učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom prava Zajednice.

13. Direktiva i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje je li ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati mogućnost pregovora između potrošača i tuženika u vrijeme sklapanja ugovora, odnosno okolnosti prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu.

14. U odnosu na okolnosti sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu i pregovaranja o uvjetima koji se odnose na tzv. ulaznu naknadu tužitelj je iskazao da je ispunio sve što je banka od njega tražila, da nije bilo nikakvih pregovora te da je tuženiku na ime troška za obradu kredita platio onoliko koliko je od njega traženo da plati bez ikakvih posebnih razgovora o tome. Na upit tuženika o razlozima zbog kojih je trošak za obradu njegovog kredita bio određen u postotku od 0,60% od iznosa odobrenog kredita kad je prema katalogu banke taj postotak iznosio 1% iskazao je da ne zna i da pregovora oko toga nije bilo. Također je iskazao da ja Ugovor o kreditu pročitao ali nije tražio "sitna slova".

15. Člankom 59. ZZP/03 propisano je da „Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava a poglavito (između ostalih odredaba) i odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu primijeniti...“

16. Člankom 81. ZZP propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1), Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (stavak 2) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (stavak 3) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4).

17. Iz navedenih materijalnih dokaza proizlazi da je na tuženiku teret dokaza da se s tužiteljem pojedinačno pregovaralo o naknadi za obradu kredita i visini te naknade.

18. U ovom postupku na okolnost da se s tužiteljem pojedinačno pregovaralo o naknadi za obradu kredita i visini te naknade tuženik je dostavio materijalni dokaz Kreditni zahtjev tužitelja od 12. svibnja 2005. za odobravanje stambenog kredita koji je dostavljen Centrali tuženika radi odobravanja odstupanja za konkretni kredit i to u pogledu naknade za obradu kredita i depozita (list 107-109). Iz navedenog zahtjeva proizlazi da je istim za premetni kredit tužitelja traženo smanjenje "ulazne naknade" i iznosa depozita za osiguranje kredita u odnosu na uvjete koji su bili propisani katalogom banke i koji su vrijedili za ostale klijente banke. Iz tog kreditnog zahtjeva proizlazi da je djelatnica tuženoga od Centrale tražila odobrenje navodeći osobitosti za tužitelja i sudužnicu predmetnog kredita (te je za tužitelja navela da je otvorio račun kod tuženika na koji je već uplaćena 1. -va plaća, da su tužitelj i sudužnica, supruga tužitelja direktori kvalitetnog društva Digitel d.o.o., ugledni klijenti i sl.).

Tuženik je uz odgovor na tužbu dostavio i uvjete banke za odobravanje stambenih kredita (list 113-114) iz kojih proizlazi da redovna naknada banke za trošak obrade stambenih kredita bila 1,00% ili 1,5%, te da je za odobrenje kredita bio propisan garantni polog – depozit od 10%. (depozit je tužitelju nakon pregovora smanjen na 5%)

19. Na temelju analize naprijed navedenih dokaza, te pravila o teretu dokazivanja ovaj Sud ocjenjuje da je tuženik priloženim materijalnim dokazima dokazao da je sa tužiteljem vodio individualizirane pregovore u pogledu visine naknade za obradu kredita (što je relevantno za ovdje prijeporno pitanje) i visinu depozita, te da je rezultat tih pregovora okolnost da je tužitelju odobrena 40% niža naknada u odnosu na kataloški navedenu naknadu koja bi se primijenila da nisu vođeni pregovori s tužiteljem, a što tijekom cijelog postupka navodi tuženik.

Sud je pri donošenju zaključka o postojanju pregovora među strankama imao na umu i vremenski slijed, pa kako kreditni zahtjev od 12. svibnja 2005. vremenski prethodi danu sklapanja i solemnizacije Ugovora o kreditu to su pregovori oko visine naknade za obradu kredita prethodili sklapanju Ugovora. Iz samog Ugovora o kreditu pak proizlazi da su odredbe o ulaznoj naknadi unesene u ugovor o kreditu sukladno uvjetima koje su stranke pregovarale i koje su rezultat dogovora, a koje je tuženik za tužitelja kao konkretnog i važnog mu klijenta i odobrio.

20. Dakle iako iz forme Ugovor o kreditu proizlazi da se radi o tipskom ugovoru na standardiziranom obrascu, tuženik je dokazao da se o ovdje prijepornoj odredbi odnosno ulaznoj naknadi sa tužiteljem pojedinačno pregovaralo te da je u ugovor unesena visina naknade za obradu kredita kakva je i bila predmet pregovora 0,60%. Dakle, ta odredba je rezultat dogovora i pregovora te nije tipska i uobičajena za veći broj drugih klijenata tuženika.

21. Kako je odredba članka 10. Ugovora rezultat pregovora između stranaka, te je na temelju iste moguće odrediti koliko iznosi 0,60% od iznosa kredita, to se u specifičnim okolnostima ovog slučaja ne može izvesti zaključak da navedena odredba nije poštena, a što je odlučno za pravno pitanje ništetnosti odredbe.

22. Budući da su ugovaranju predmetne odredbe prethodili pregovori među strankama i to između ostaloga i o visini naknade za obradu kreditnog zahtjeva to se ne mogu prihvatiti tvrdnje tužitelja da je tuženik u postupku pregovaranja povrijedio načelo savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere) koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa (čl. 81. stavak 1. ZZP i ZOO-a).

23. Nadalje upravo zbog mogućnosti pregovaranja o visini ulazne naknade te u konačnicu za tužitelja uspješno vođenim pregovorima koji su rezultirali za 40% sniženom naknadom za obradu kreditnog zahtjeva među strankama nije nastala ni značajna neravnoteža među strankama jer tužitelj nije stavljen u nejednakopravan položaj niti su mu nametnute obveze vezane uz ulaznu naknadu o kojima nije mogao pregovarati i dobiti adekvatnu informaciju.

24. Budući da je tuženik dostavljanjem materijalnih dokaza dokazao da se s tužiteljem pojedinačno pregovaralo oko visine naknade za obradu kredita to ovaj Sud nije prihvatio iskaz tužitelja u kojem je opisujući postupak koji je prethodio sklapanju Ugovora o kreditu naveo da nije bilo nikakvih pregovora pa ni pregovora oko snižavanja postotka visine naknade za obradu kredita u odnosu one koja je navedena u katalogu.

25. Slijedom navedenoga iz razloga koje navodi tužitelj, a u vezi s materijalnim odredbama ZZP/03, Diraktive i ZOO-a ne može se izvesti zaključak da je zbog povrede prava potrošača članak 10. Ugovora ništetan, pa se posljedično ne može usvojiti ni dio tužbenog zahtjeva na isplatu odnosno povrat onoga što je primio tuženik na temelju ništetne ugovorne odredbe.

26. Odluka o troškovima postupka temelji se na članku 154. stavak 1. i 155. ZPP- a i utvrđenoj vrijednosti predmeta spora od 493,54 EUR-a. Tuženik je u cijelosti uspio u ovom sporu te mu je dosuđen opravdani trošak parničnog postupka.

27. Tuženiku su priznati troškovi sastava odgovora na tužbu u visini 100 EUR-a, sastav podneska od 26. kolovoza 2008. u visini 100,00 EUR-a te pristup na ročište i raspravu održanu 1. rujna 225. u iznosu od 100,00 EUR-a što uz zatraženi PDV iznosi ukupno 375,00 EUR-a.

28. U preostalom dijelu zahtjev tuženika za naknadom troška se odbija. Naime tuženik je za svaku radnju zatražio trošak od 200,00 EUR-a a što je s obzirom na VPS utvrđen u ovom postupku previsoko zatražen trošak.

29. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Svetom Ivanu Zelini, 10. listopada 2025.

S u d a c

Žanet Vidović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pismeno u 4 istovjetna primjerka, u roku od 15 dana od dana objave ove presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište za objavu presude, a uredno je obaviještena o tom ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem je presuda objavljena.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena, rok za žalbu od 15 dana teče od dana dostave prijepisa ove presude.

I/Dna presudu

-tužitelju po pun. uz poziv na plaćanje pristojbe na presudu

-tuženiku po pun.