REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U PAZINU

Pazin, Dršćevka 1

P-259/2023-57

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Pazinu, po sucu toga suda Ivanu Dujiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja TRIGLAV OSIGURANJE d.d. Zagreb, Heinzova 4, OIB: 29743547503, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Lui, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o. Zagreb, protiv tuženika BINA – ISTRA d.d. Lupoglav, Zrinščak 57, OIB: 13439120211, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva KALLAY & PARTNERI d.o.o. Zagreb, uz sudjelovanje umješača na strani tuženika 1. BINA – ISTRA UPRAVLJANJE I ODRŽAVANJE d.o.o. [adresa], OIB: 76757137512, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva KALLAY & PARTNERI d.o.o. Zagreb, i 2. CROATIA OSIGURANJE d.d. Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB 26187994862, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva VUKIĆ i partneri d.o.o. Rijeka, radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 3. rujna 2025. u nazočnosti punomoćnika stranaka i umješača, na dan objave 10. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku da u roku od petnaest dana isplati tužitelju iznos od 8.118,71EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na iznos od:

-147,21 EUR teku od 17. lipnja 2023.,

- 170,63 EUR teku od 22. lipnja 2023.,

- 7.800,87 EUR teku od 19. kolovoza 2023.,

sve do isplate, po stopi koja se određuje, do 31. prosinca 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II U preostalom se dijelu, za iznos od 44,13 EUR sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, odbija tužbeni zahtjev.

III Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od petnaest dana naknadi troškove postupka u iznosu od 2.956,79 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 10. listopada 2025. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 27. rujna 2024. ovome sudu podnio tužbu protiv tuženika. U tužbi navodi da je 14. svibnja 2023. oko 22,05 sati, na autocesti A9-Buje (čvorište Umag)- čvorište Kanfanar (A8)-Pula, Općina Vodnjan, na km 69 + 800 metara, došlo do štetnog događaja u kojem je sudjelovao PO, upravljajući osobnim vozilom, reg. oznake [registarska oznaka]. Do nezgode je došlo na način da je vozač, krećući se u smjeru juga, prednjim dijelom vozila naletio na srneću divljač koja je iznenada s lijeve strane preko zaštitne ograde izletjela na kolnik. Od udarca, divljač je uginula na licu mjesta dok je vozač, pomjerajući vozilo u desno s namjerom izbjegavanja divljači, vozilom udario u metalnu zaštitnu ogradu s desne strane kolnika. Osobno vozilo reg. oznake [registarska oznaka] je u vrijeme štetnog događaja bilo osigurano kod tužitelja policom kasko osiguranja broj 020200040010. Od strane djelatnika MUP-a nisu utvrđeni elementi prekršajne odgovornosti vozača. U predmetnom štetnom događaju na vozilu registarske oznake [registarska oznaka] u vlasništvu PO nastala je materijalna šteta. Osiguranik se obratio tužitelju odštetnim zahtjevom potražujući naknadu štete na vozilu. Nakon obrade odštetnog zahtjeva utvrđena je totalna šteta na vozilu te je osiguraniku 18. kolovoza 2023. isplaćen iznos od 7.845,00 EUR na ime naknade materijalne (totalne) štete na vozilu, a temeljem sklopljene izvansudske nagodbe 16. kolovoza 2023. Nadalje, osiguraniku su isplaćeni i iznosi od 147,21 EUR (16. lipnja 2023.g.) i 170,63 EUR (21. lipnja 2023.) na ime troškova prijevoza i vuče vozila. Predmetni štetni događaj se dogodio zbog iznenadnog i neočekivanog istrčavanja divljači na kolnik autoceste koju održava i kojom upravlja tuženik. Pri tome nije bitan način na koji je divljač (u konkretnom slučaju srna) ušla u zonu autoceste, odnosno da li je preskočila zaštitnu ogradu, provukla se ispod nje ili je ušla u zaštićeno područje na mjestu gdje nije postavljena zaštitna ograda. Naime, čl. 2. st. 3. Zakona o sigurnosti prometa na cestama određeno je da je autocesta javna cesta posebno izgrađena i namijenjena isključivo za promet motornih vozila, dok je čl. 139. st. 1. istog Zakona određeno da se autocestom ne smiju kretati životinje, stoga je tuženik bio dužan na taj način osigurati promet na predmetnoj autocesti. Nadalje prema Zakonu o cestama određeno je da su autoceste javne ceste te da je tuženik društvo koje upravlja cestom, a da autoceste moraju biti planirane, projektirane, građenje, rekonstruirane i održavane na način da omogućuju sigurno prometovanje svih sudionika u prometu. Dakle, jasno je da već sama činjenica da se divljač iznenada pojavila na kolniku autoceste upućuje na činjenicu da tuženik nije adekvatno osigurao onemogućavanje ulaska i kretanja životinja po autocesti te da je propustio održavati predmetnu autocestu na način da je svim sudionicima u prometu omogućeno sigurno korištenje iste, a što je bio dužan po zakonu, slijedom čega je isti sukladno odredbama Zakona o cestama i Zakona o obveznim odnosima, odgovoran tužitelju naknaditi iznos isplaćen oštećenom u predmetnoj prometnoj nezgodi. Slijedom svega navedenog, evidentno je da je za nastanak predmetnog štetnog događaja i štete isključivo odgovoran tuženik i to uslijed propusta da adekvatno osigura onemogućavanje ulaska divljači na kolnik autoceste. S obzirom na činjenicu da je tužitelj svojem osiguraniku isplatio naknadu nastale štete, stekao je pravo regresno potraživati od tuženika iznos isplaćene oštećenom u predmetnoj nezgodi, uvećan za pripadajuće zakonske zatezne kamate i troškove. Tužitelj se regresnim zahtjevom obratio tuženiku no do mirnog rješenja spora nije došlo. Slijedom svega gore navedenog, tužitelj predlaže da sud nakon provedenog postupka donese slijedeću presudu:

„Nalaže se tuženiku BINA – ISTRA d.d. [adresa], 52426 Lupoglav, OIB: 13439120211, da isplati tužitelju Triglav osiguranju d.d. Zagreb, Heinzova 4, 10 000 Zagreb, OIB: 29743547503, iznos od 8.162,84 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na iznos od:

-147,21 EUR teku od 17.06.2023.g.

- 170,63 EUR teku od 22.06.2023.g.

- 7.845,00 EUR teku od 19.08.2023.g.

do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 8 dana.“

2. U odgovoru na tužbu tuženik je, u bitnome, naveo da ističe prigovor promašene pasivne legitimacije, i to obzirom da tuženik ne upravlja predmetnom dionicom niti održava predmetnu dionicu na kojoj je došlo do prometne nezgode, a slijedom čega niti ne može biti pasivno legitimiran. Naime, tuženik je kao koncesionar javne ceste, poslove upravljanja i održavanja javne ceste ustupio društvu BINA-ISTRA UPRAVLJANJE I ODRŽAVANJE, d.o.o. sa sjedištem u [adresa], 01B: 76757137512, a koje društvo, a ne tuženik, upravlja predmetnom dionicom. Nadalje, tužba ne sadrži činjenice na kojima tužitelj temelji svoj zahtjev te dokaze kojima se utvrđuju činjenice, kao i druge podatke koje mora imati svaki podnesak. Tužitelj u tužbi samo navodi da bi tuženik bio odgovoran za štetu samom činjenicom što se divljač našla na predmetnoj dionici, odnosno da tuženik nije održavao predmetnu autocestu i nije osigurao onemogućavanje ulaska i kretanja životinja po autocesti. Osporava sve navode iz tužbe i protivi se postavljenom tužbenom zahtjevu u cijelosti. Osporava navode tužitelja da bi odgovornost tuženika proizlazila iz Zakona o cestama, Zakona o obveznim odnosima, odnosno iz činjenice da se divljač iznenada pojavila na kolniku ceste, a sve obzirom da je pitanje eventualne odštetne odgovornosti koncesionara u slučajevima naleta na divljač izričito uređeno člankom 50. Zakona o cestama (NN 84/2011, 18/2013, 22/2013, 54/2013, 148/2013, 92/2014 110/19, 144/21, 114/22, 114/22, 04/23) (nadalje u tekstu: ZOC), a kojim je propisano da za štetu odgovara koncesionar samo ako na zahtjev osobe koja gospodari lovištem nije postavio prometnu signalizaciju i opremu, a što ovdje nije slučaj. Slijedom navedenog, da bi postojala odgovornost pravne osobe koja upravlja javnim cestama, odnosno koncesionara za štetu trećim osoba na javnim cestama zbog naleta na divljač potrebno je da se ispunjena dva, kumulativno postavljena uvjeta, i to da je osoba koja gospodari lovištem podnijela zahtjev pravnoj osobi koja upravlja javnom cestom odnosno koncesionaru da dio javne ceste označi prometnom signalizacijom i opremom sukladno posebnim propisima, odnosno da je pravna osoba koja upravlja javnom cestom odnosno koncesionar propustila postupiti po navedenom zahtjevu; nakon što se utvrdi da takva odgovornost postoji, dolazi do primjene odredba stavka 1. članka 50. ZC-a, dakle, da se za štetu odgovara po načelu krivnje, a u kojem je tek slučaju štetnik dužan dokazivati da je šteta nastala bez njegove krivnje. S tim u vezi, odredbama ZC-a kao niti drugim relevantnim propisima nije predviđena odgovornost pravne osobe koja upravlja javnim cestama, odnosno koncesionara za štetu trećim osobama na javnim cestama zbog naleta na divljač u situacijama u kojima pravna osoba koja upravlja javnim cestama, odnosno koncesionar nije ni zaprimila osnovani zahtjev za postavljanje prometne signalizacije i znakova od strane lovoovlaštenika. Prethodno navedeno proizlazi i iz obrazloženja konačnog prijedloga ZC-a od 26. svibnja 2011. u kojem je u obrazloženju članka 50. ZC-a navedeno da su osobe koje upravljaju javnom cestom odgovorne samo ukoliko javna cesta nije označena prometnom signalizacijom i opremom sukladno posebnim propisima, a koji zahtjev za postavljanje prometne signalizacije podnosi osoba koja temeljem posebnih propisa gospodari lovištem. Tužitelj nije dokazao da je lovoovlaštenik tuženiku uputio zahtjev da se predmetna cesta označi prometnom signalizacijom i opremom. Čak i u slučaju da je lovačko društvo postavilo zahtjev tuženiku za postavljanje bilo koje prometne signalizacije ili opreme, isto ne bi bilo dovoljno da se utvrdi odgovornost tuženika za štetu već bi u tom slučaju, a obzirom da tuženik sukladno zakonu odgovara po osnovi krivnje, bilo potrebno dokazati postojanje uzročno-posljedične veze između tuženikovog propusta i štete. Ističe da je on, odnosno društvo BINA - ISTRA UPRAVLJANJE I ODRŽAVANJE d.o.o, a koje je nadležno za održavanje i upravljanje Istarskim Ipsilonom, uz sve zakonom propisane mjere osiguranja sigurnog prometovanja, poduzeo i dodatne mjere kojima se osigurava da prometnica bude sigurna za prometovanje svim sudionicima. Naime, tuženik ukazuje kako je i bez zahtjeva lovačkog društva za postavljanjem prometne signalizacije i opreme iz članka 50. ZC-a, na predmetnoj dionici ceste postavljen znak opasnosti „Divijač na cesti", a koji je namijenjen zaštiti sudionika od divljači. Osim navedenog, uz vanjski rub ceste postavljena je zaštitna žičana ograda koja se redovito održava, a što je razvidno i iz potvrde policije na dan predmetne prometne nezgode, a kojom nije utvrđena bilo kakva neispravnost ceste na mjestu prometne nezgode i/ili zaštitne žičane ograde, dok bi isto u suprotnom svakako bilo razvidno iz prethodno navedene potvrde, obzirom da policija prilikom očevida pregledava i ispravnost mjesta nezgode i opreme. Ophodnja dionice organizirana je u češćim intervalima od onih propisanih pozitivnim propisima, a pregledima Istarskog ipsilona nije utvrđen niti jedan nedostatak u odnosu na opremu i/ili prometnu signalizaciju. U prilog navedenom, dostavlja Plan ophodnje za 2023. godinu kojim se isto potvrđuje, ophodarski dnevnik od 14. svibnja 2023. i izvješće o prometnoj nesreći broj 0022, iz kojih je razvidno kako na dan nesreće nisu utvrđeni bilo kakvi nedostaci u odnosu na signalizaciju i opremu na predmetnom dijelu autoceste. Također, tuženik ukazuje kako je predmetna prometnica projektirana i izgrađena u skladu s pozitivnim propisima, a što proizlazi i iz uporabne dozvole izdane od strane Ministarstva zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva od dana

21.12.2007. godine, KLASA: UP/I-361-05/07-01/65, URBROJ: 531-10-2-1-2-607-07- 8. S tim u vezi, a sve obzirom da su na predmetnoj dionici ceste poduzete sve mjere radi osiguranja sigurnog korištenja iste te sprječavanja ulaska divljači na cestu koje su propisane važećim propisima za upravitelje cesta, tuženik ističe kako ni u kom slučaju ne može postojati odgovornost istog na štetu. Sama činjenica da se životinja našla na cesti niti na koji način ne podrazumijeva odgovornost tuženika za predmetnu prometnu nezgodu, a sve obzirom da bi iz navedenog stava tužitelja proizlazilo da bi tuženik za štetu nastale naletom na divljač odgovarao po načelu objektivne odgovornosti za štetu, a što je neosnovano u cijelosti. Osim navedenog, obzirom da je na mjestu prometne nezgode postavljena zaštitna žičana ograda, da je ista redovito održavana i da nije bila neispravna-a što proizlazi i iz samog zapisnika o očevidu, da je postavljen prometni znak „ P na cesti", kao i da se ophodnja predmetne dionice obavlja dvostruko više puta od propisanog, to je jasno da je tuženik poduzeo sve mjere za sprječavanje ulaska divljači i da ne može biti odgovoran za predmetnu prometnu nezgodu, a odgovornost tuženika ne proizlazi ni iz dostavljene prakse tužitelja. Divljač na cesti predstavlja opasnu stvar, a da za opasnu stvar odgovara imatelj, odnosno onaj kome je dana na upravljanje, za štetu nastalu od naleta na divljač odgovara lovoovlaštenik, a ne koncesionar ili upravitelj ceste, i to po principu objektivne odgovornosti, a sve temeljem članka 1063. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO) te bi se isti mogao ekskulpirati od odgovornosti jedino u slučaju kad bi se dokazalo da je tuženiku dostavljen zahtjev za postavljanje zaštitne žičane ograde, a da tuženik nije postupio po navedenom zahtjevu. Osporava i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, kao i sve činjenice i navode na kojima tužitelj temelji tužbu.

3. U podnesku od 14. studenog 2023. tužitelj je naveo da je tuženikov prigovor promašene pasivne legitimacije neosnovan budući da je sukladno važećim zakonskim propisima, točnije sukladno Zakonu o cestama i Zakonu o sigurnosti na cestama propisana obveza tuženika da osigura sigurno i nesmetano odvijanje prometa što uključuje i osiguravanje da životinje bez nadzora ne mogu na istu stupiti. Da li je tuženik navedenu obvezu prenio na drugu pravnu osobu tužitelja se ne tiče budući da se u konkretnom slučaju radi o zakonskoj obvezi tuženika koja se ne može isključiti sklapanjem ugovora s trećom osobom. Naime, pravni odnos između tuženika i treće osobe ne tiče se tužitelja te ne utječe na prava i obveze koje tuženik ima prema tužitelju temeljem zakona. U odnosu na navod tuženika kako iz dokumentacije dostavljene uz tužbu nije vidljiv način na koji je tužitelj odredio iznos koji potražuje u tužbi, tužitelj pojašnjava kako je tužbi detaljno obrazložio osnov i visinu svojeg tužbenog zahtjeva i predložio odgovarajuće dokaze u prilog svojim navodima. Osigurnina, odnosno naknada na ime nastale materijalne štete na vozilu koja je isplaćena osiguraniku, vidljiva je iz dokumentacije dostavljene uz tužbu te je tužitelj u svrhu dokazivanja iste predložio i provođenje prometno-tehničkog vještačenja na okolost nastale visine štete na vozilu te financijskog vještačenja na okolnost visine tužbenog zahtjeva i činjenice da je tužitelj isplatio naknadu svojem osiguraniku te ustraje kod navedenih dokaznih prijedloga. U odnosu na navode tuženika kako ne postoji njegova odgovornost u konkretnom slučaju budući da su djelatnici društva Bina-Istra upravljanje i održavanje d.o.o. vršili redovite ophodnje autoceste te pritom nisu naišli na oštećenje zaštitne ograde također nije relevantno za odgovornost tuženika u konkretnom slučaju. Naime, već i sama činjenica da se srneća divljač našla na autocesti znači da tuženik nije izvršio svoju obvezu osiguravanja nesmetanog prometa po navedenoj prometnici odnosno sprečavanja nailaska životinja na cestu, bilo iz razloga što zaštitna ograda nije bila postavljena na svim potrebnim mjestima uz cestu, bilo iz razloga što je zaštitna ograda na nekom mjestu bila oštećena. Nadalje, iz potvrde MUP-a je vidljivo da protiv PO, vozača oštećenog vozila, nije pokrenut prekršajni/kazneni postupak povodom predmetne prometne nezgode iz čega se dade zaključiti kako su djelatnici MUP-a smatrali da ne postoji njegov doprinos nastanku štetnog događaja i štete.

4. U podnesku od 30. studenog 2024. umješač na strani tuženika CROATIA osiguranje d.d. Zagreb u bitnome je naveo da ističe prigovor promašene pasivne legitimacije obzirom da tuženik koncesionar BINA-ISTRA d.d. ne upravlja predmetnom dionicom na kojoj je došlo do prometne nezgode niti istu održava, već je obavljanje tih poslova povjereno BINA-ISTRA d.o.o., slijedom čega BINA-ISTRA d.d. nije pasivno legitimirana u predmetnoj pravnoj stvari. U cijelosti se pridružuje svim navodima iz odgovora na tužbu i ostalim očitovanjima tuženika, te osporava osnovanost osnove i visinu tužbenog zahtjeva. Krivnja pravne osobe koja upravlja cestom odnosno koncesionara može se sastojati samo u propustu da postavi posebnu signalizaciju i znakove koji će sudionike u prometu upozoravati na opasnost od mogućeg, iznenadnog naleta divljači. Zahtjev za postavljanje odgovarajuće prometne signalizacije podnosi osoba koja temeljem posebnih propisa gospodari lovištem. Dakle, čl. 50. Zakona o cestama (odgovornost po načelu krivnje) tiče se isključivo odštetne odgovornosti pravne osobe koja upravlja javnom cestom odnosno koncesionara javne ceste. Članak 1045. st.1. ZOO-a propisuje da je onaj tko drugome prouzroči štetu, dužan štetu naknaditi ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, dakle ZOO je kriterij predmnijevane krivnje postavio kao opće pravilo, te u takvom slučaju oštećenik treba dokazati štetnu radnju, štetu, uzročnu vezu, dok se krivnja ne treba dokazivati jer se ona predmnijeva. Obzirom da je na mjestu štetnog događaja bio postavljen prometni znak „Divljač na cesti“ sa dopunskom pločom u dužini 5 km, slijedi da nema propusta tuženika zbog eventualnog nepostavljanja prometne signalizacije i opreme sukladno posebnim propisima. Pravna osoba Bina- Istra d.o.o. (kao pravna osoba kojoj je Bina-istra d.d. povjerila upravljanje i održavanje predmetne prometnice) postupila je sukladno svim propisanim obvezama odnosno mjesto štetnog događaja označila je prometnim znakovima „ograničenja brzine“, „divljač na cesti“ i dr., pa se samim time sukladno čl. 50.st.1. Zakona o cestama ne može govoriti o propustu iz kojeg bi proizlazila odgovornost tuženika za nastanak štetnog događaja. U konkretnom slučaju, tužitelj nalazi propust tuženika u nepostavljanju adekvatne žičane ograde koja da bi kao takva spriječila ulazak divljači na prometnicu. Odredbom čl. 61. Zakona o cestama propisano je da se prometni znakovi, signalizacija i oprema postavljaju na javnoj cesti na temelju prometnog projekta. Pravne osobe koje upravljaju javnim cestama mogu samo uz prethodnu suglasnost ministra odnosno ureda državne uprave u županiji nadležnog za poslove prometa izmijeniti prometni projekt, tj. postojeće stanje. Pravna osoba koja upravlja bilo kojom prometnicom ne može sama po svom nahođenju ili svome izboru postaviti prometne znakove ili opremu na cesti, niti to učiniti na svoju inicijativu. Tužitelj smatra da za nastalu štetu odgovara osoba koja upravlja cestom na kojoj se desio štetni događaj, iz razloga što je to društvo bilo dužno postaviti adekvatnu zaštitnu žičanu ogradu na predmetnoj dionici istarskog „Y“, jer da mu je bilo poznato da su na njoj česta izlijetanja divljači, pa da je na taj način postupilo protivno svojoj obvezi da javnu cestu održava i oprema na način da bude sigurna za sve njezine korisnike. Tužitelj smatra i to da je postojala stvarna potreba da osoba ovlaštena upravljati javnom cestom na tom dijelu istarskog „Y“ pored postavljenih prometnih znakova postavi još i zaštitnu žičanu ogradu, budući da se samo tako moglo spriječiti pristup divljači na cestu. Kako osoba koja je ovlaštena upravljati javnom cestom, pored postavljenih prometnih znakova, nije postavila odgovarajuću i adekvatnu zaštitnu žičanu ogradu, tužitelj zaključuje da postoji njezina odgovornost za nastalu štetu. Međutim, ističe se kako predmetna brza cesta ima sve potrebne dozvole i suglasnosti nadležnih tijela, slijedom čega ne postoji odgovornosti osiguranika tuženika zbog eventualnih propusta na koje upućuje tužitelj. Sve ovo tim više jer je i nadležno lovačko društvo na isti način kao i osoba ovlaštena upravljati javnom cestom, bilo upoznato o učestalosti izlijetanja divljači na spornoj dionici, no unatoč tome nije poduzelo nikakve daljnje radnje za sprečavanje izlijetanja divljači. Pored navedenog, osoba ovlaštena upravljati javnom cestom (Bina-Istra upravljanje i održavanje d.o.o.) spornu dionicu održava i više nego redovito, i to na način da osigurava njezino sigurno korištenje. Konkretno, radi se o poslovima ophodnje, održavanja i opremanja dionice sukladno posebnim pravilima, kako je to propisano Zakonom o cestama. Osim toga, predmetna dionica građena je u skladu sa zakonskim normama, te su ishodovane sve dozvole potrebne za izgradnju iste (građevinska dozvola i uporabna dozvola). Dakle, da je doista bilo nekih tehničkih nedostataka u smislu opreme (nepostavljanje zaštitne ograde) i sigurnosti tada zasigurno ne bi bila niti ishodovana uporabna dozvola i cesta ne bi bila puštena u uporabu. Kada bi stav tužitelja bio ispravan, da se odgovornost tuženika za konkretni slučaj ogleda u nepostavljanju zaštitne žičane ograde, onda lovačka društva nikada ne bi odgovarala za štetu koju divljač prouzroči na cesti. Samo postavljanje prometnih znakova ne utječe na činjenicu da je uzrok nesreće izlijetanje divljači na cestu. Osim toga, na tužitelju je teret dokaza da bi zaštitna ograda spriječila izlijetanje divljači na kolnik, jer je poznato da divljač zna preskočiti zaštitnu ogradu ili u istoj napraviti rupu i provući se ili se provući ispod zaštitne ograde. I konačno, u Pravilniku o prometnim znakovima, signalizaciji i opremi na cestama, u prijelaznim i završnim odredbama u čl. 103. do 106. ne nalaže se pravnim osobama koje upravljaju javnim cestama da usklade prometnu opremu, pa se ima smatrati da Bina-Istra upravljanje i održavanje d.o.o., nije niti imala zakonsku obvezu postaviti zaštitnu ogradu na mjestu gdje se dogodila prometna nezgoda. I konačno, propust pravne osobe, u cjelokupnom kontekstu, eventualno bi mogao postojati, samo u slučaju da se u postupku utvrdi da je zaštitna žičana ograda bila neadekvatne kvalitete ili na bilo koji način oštećena, a da je nadležna pravna osoba nije zamijenila ogradom adekvatne kvalitete ili popravila uočena oštećenja, o čemu se u konkretnom slučaju ne radi. Zbog svega navedenog, jasno je kako na strani pravne osobe ovlaštene upravljati javnom cestom nema nikakvog propusta niti odgovornosti za izlijetanje divljači na kolnik, te da je navedena pravna osoba u cijelosti postupala u skladu sa zakonskim i drugim propisima. Osporava se osnovanost osnove i visina štete dok se ne provede dokaz prometnim vještačenjem.

5. U podnesku od 29. prosinca 2023. umješač na strani tuženika BINA – ISTRA UPRAVLJANJE I ODRŽAVANJE d.o.o. [adresa] se, u bitnome, pridružio navodima tuženika iz odgovora na tužbu te ih je ponovio.

6. Proveden je dokazni postupak uvidom u isprave u spisu predmeta. Izvedeni su i dokazi saslušanjem svjedoka PO i AO te vještačenjem po vještaku prometne struke Studio MONAS d.o.o. Valbandon (ovlašteni vještak Saša Monas).

7. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

8. Tužitelj potražuje utuženu tražbinu prema tuženiku po osnovi zakonske subrogacije iz čl. 963. ZOO-a, prema kojoj odredbi isplatom naknade iz osiguranja prelaze na osiguratelja, po samom zakonu, do visine isplaćene naknade, sva osiguranikova prava prema osobi koja je po bilo kojoj osnovi odgovorna za štetu. Sukladno navedenoj odredbi, u regresnoj parnici je potrebno, pored činjenice isplate naknade iz osiguranja od strane tužitelja kao osiguratelja, dokazati i pretpostavke odgovornosti za štetu koja je nastala osiguraniku.

9. Prigovor promašene pasivne legitimacije nije osnovan jer iz izvatka iz sudskog registra za tuženika proizlazi da je tuženik društvo za financiranje, gradnju, upravljanje i održavanje autocesta, te je nositelj koncesije za predmetnu dionicu Istarskog ipsilona. Tuženik Bina Istra d.d. osnovao je društvo Bina – Istra upravljanje i održavanje d.o.o. [adresa], čiji je predmet poslovanja održavanje i upravljanje dijelom Jadranske autoceste, dionice Dragonja – Pula i Kanfanar – Pazin – Matulji. Tuženik nije mogao u odnosu na treće osobe otkloniti svoju odgovornost za upravljanje i održavanje prometnicom u odnosu na koju je dobio koncesiju osnivanjem drugog trgovačkog društva kojemu je povjerio izvršavati dužnosti i funkcije upravljanja i održavanja predmetne dionice, stoga tuženikov prigovor promašene pasivne legitimacije nije osnovan. Isto tako, ovlaštenje tužitelja za podnošenje tužbe bilo protiv osobe koja upravlja javnom cestom, bilo protiv koncesionara, proizlazi i iz odredbe čl. 50. st. 2. Zakona o cestama (dalje: ZC).

10. Svjedok PO iskazao je kako slijedi: „Predmetnog dana kretao sam se vozilom BMW 320d na ovom mjestu u smjeru Pule. Bilo je oko 20,30 – 21,00 sat. Bio je mrak. Nije padala kiša ali je bilo nešto magle i vlažan kolnik. Kretao sam se brzinom od 100-110 km/h. Na autu su bila upaljena kratka svijetla. U jednom trenutku sa protivne kolničke trake iz smjera istoka na moju odnosno zapadnu kolničku traku iskočila je naglo srna. Ja sam se u tom trenutku vozio desnom prometnom trakom. Srnu sam uočio kad je preskočila ogradu između kolničkih traka i ona je u skoku došla pred moj auto te nisam stigao niti kočiti do udarca u srnu. Po udarcu sam zakočio. Srna je odskočila ispred auta te sam prošao automobilom preko nje i zaustavio se na prvom ugibalištu udaljenom cca 200 metara od mjesta udarca. Tada sam pozvao policiju te su brzo došli policijski djelatnici i obavili uviđaj. Alkotestiran sam te sam bio negativan na alkohol. Lovočuvar koliko sam ja vidio nije izašao na lice mjesta te ne znam tko je preuzeo srnu. Na autu je bila totalna šteta te mi ju je nadoknadio tužitelj. Mislim da se nalet desio na mjestu gdje upravo stojimo ali teško mogu reći jer je bio mrak i taj dio ceste je ravan. Prilikom udarca u srnu izgubio sam nad trenutak kontrolu nad automobilom koji je udario u zaštitnu ogradu s desne strane gledajući u smjeru kretanja.“. Na upite je odgovorio: da se sjeća da je vozio brzinom od 100-110 km/h jer je prije udarca gledao u brzinomjer; da se neposredno nakon udarca nije zaustavio već je kočenjem samo smanjio brzinu automobila te prešao preko srne, a zaustavio se na ugibalištu koje je bilo prvo sa desne strane; da je ispred njega u trenutku nesreće vozilo automobil u istom smjeru na udaljenosti od cca 100 metara; da su iza njega vozili auti u istom smjeru te da je srna u tom trenutku ostala na kolniku.

11. Svjedok AO, zaposlen kod 1. umješača na strani tuženika BINA – ISTRA UPRAVLJANJE I ODRŽAVANJE d.o.o. [adresa], iskazao je: "Ja sam kod 1. umješača na strani tuženika zaposlen kao voditelj u službi održavanja i to od 2022. Znam o kojoj dionici ceste se radi. To je autocesta. 1. umješač na strani tuženika je poduzeo sve propisane mjere kako bi spriječio ulazak divljači na autocestu. Na toj dionici postavljena je zaštitna mreža za sprječavanje ulaska divljači na cestu visine 140cm, a što je u skladu sa važećim pravilnicima koji su bili na snazi u vrijeme štetnog događaja. Nakon što je autocesta izgrađena, a prije štetnog događaja doneseni su novi pravilnici gdje je propisana visina mreže od 200cm, ali nismo mijenjali mrežu na predmetnoj dionici ceste zato što je u skladu sa postojećom mrežom ishodovana dokumentacija te dobivene sve potrebne dozvole uključujući i uporabnu dozvolu. Osim mreže na predmetnoj dionici postavljeni su znakovi opasnosti od naleta na divljač. Kroz svakodnevnu ophodnju kontrolira se ispravnost signalizacije i mreže te nisu pronađeni tragovi bilo kakvih oštećenja. Također, nakon štetnih događaja se kontroliraju signalizacija i mreža te nisu pronađeni nikakvi znakovi oštećenja. U svakih 24 sata se vrši po četiri puta ophodnja, odnosno po dva puta u smjenama od 12 sati. To je više nego što je propisano propisima jer je propisano obveza da se ophodnja vrši dva puta.". Na upit suca svjedok je odgovorio: da je na dijelovima ceste na kojima nije bila postavljena zaštitna mreža, odnosno koja nije bila autocesta već brza cesta, osim znakova opasnosti od naleta na divljač 1. umješač na strani tuženika postavljao katadioptere odnosno svjetlosne i zvučne signale za odvraćanje divljači, a da na dijelu koji je autocesta to nije postavljeno jer postoji zaštitna mreža; da se na novom dijelu autoceste koji je u izgradnji postavlja zaštitna mreža visine 200cm sukladno sada važećim propisima. Na upit pun. tuženika i 1. umješača na strani tuženika svjedok je odgovorio: da se pet do deset puta godišnje provodi inspekcija od strane Ministarstva prometa te nikada nisu dane bilo kakve zamjerke na zaštitu od divljači; da nema saznanja da bi na predmetnoj dionici ceste bilo drugih slučajeva prodora divljači na autocestu 2023. godine; da, koliko je njemu poznato, nije zaprimljen nikakav zahtjev Lovačkog društva za postavljanje opreme i signalizacije.

12. Vještak prometne struke Studio MONAS d.o.o. Valbandon (ovlašteni vještak Saša Monas) je u pisanom nalazu i mišljenju od 25. prosinca 2025. zaključio kako slijedi: „Uzimajući u obzir zaostala oštećenja i njihov položaj na osobnom automobilu BMW 320d, reg. oznake [registarska oznaka], kojim je upravljao osiguranik tužitelja, svjedok PO, Zapisnik o očevidu,fotodokumentaciju i Skicu mjesta događaja, sve izrađeno od strane policijskih službenika koji su obavili očevid predmetne prometne nesreće, te iskaz svjedoka PO sa uviđaja na licu mjesta od dana 15.11.2024. godine, proizlazi da je svjedok PO kritične zgode upravljao predmetnim osobnim automobilom BMW 320d zapadnom kolničkom trakom autoceste A9 Buje-čvorište Kanfanar-Pula, iz smjera sjevera u smjeru juga, gdje je dolaskom na oko km 69 + 750m, prije odvojka sa autoceste izlaz Vodnjan sjever, došlo do naleta predmetnog vozila na srneću divljač, koja je iskočila na kolnik, kretajući se sa lijeve na desnu stranu kolnika (smjer istok-zapad) gledajući po smjeru kretanja vozila BMW 320d. Srneća divljač ušla je na zapadnu kolničku traku autoceste A9 preko duple zaštitne metalne ograde koja fizički odvaja zapadnu kolničku traku od istočne kolniče trake. Kontakt vozila BMW 320d sa srnećom je divljači ostvaren po modelu punog čeonog naleta, i to udarom prednjeg lijevog čeonog dijela vozila u tijelo divljači. Nakon naleta, srneća divljač je odbačena (uvid u fotodokumentaciju prometne nesreće) u položaj koji je u Skici označen rednim brojem 2, i to na površinu odvodnog kanala koji se nalazi izvan kolnika uz istočni rub zapadne kolničke trake autoceste A9. Nakon naleta na divljač, vozilo BMW 320d je svojim stražnjim desnim vrhom kontaktiralo metalnu zaštitnu ogradu koja se nalazi na zapadnoj strani izvan kolnika zapadne kolničke trake, te je po iskazivanju svjedoka PO na uviđaju predmetno vozilo zaustavio na prvom ugibalištu sa desne strane uz prethodno smanjivanje brzine, odnosno nije neposredno nakon udarca zaustavio vozilo na kolniku autoceste A9. Predmetno ugibalište se nalazi na udaljenosti od oko 256 m od FTM/PTM u smjeru juga. Mjesto naleta vozila BMW 320d na srneću divljač se prema iskazivanju svjedoka PO na uviđaju nalazi otprilike na udaljenosti 54m od PTM u smjeru juga, u desnoj prometnoj traci zapadnog kolničkog traka autoceste A9, te je isto u Skici mjesta događaja označeno rednim brojem 4. Prema ucrtanom položaju materijalnih tragova koji su u Skici označeni rednim brojevima 1 i 2, i koji se vide na fotodokumentaciji očevida svojim položajem, kao i vidljivi položaj materijalnih tragova u fotodokumentaciji nalik na tkivo divljači kao i tekućina crvene boje nalik na krv, mišljenja sam da je do naleta na divljač došlo u lijevoj prometnoj traci zapadne kolničke trake autoceste A9 i to neposredno prije pojave prvih materijalnih tragova koji su u Skici označeni rednim brojem 1, gledajući po smjeru kretanja vozila BMW 320d, a ne u desnoj prometnoj traci kako je iskazao svjedok PO na uviđaju. Mjesto naleta vozila BMW 320d na divljač, je u Situacijskom planu označeno slovom K, i nalazi se na udaljenosti 4,7m od PTM u smjeru juga, te od istočnog ruba kolnika na udaljenosti 1,5m u smjeru zapada. Brzina kretanja vozila BMW 320d je u trenutku naleta na divljač mogla iznositi oko 100km/h. Za zaustavljanje vozila BMW 320d pri brzini kretanja od oko 100km/h i stanju kolnika kao u trenutku prometne nesreće, potreban je zaustavni put (uključujući reakciju prosječnog vozača od 1s u noćnim uvjetima) od oko 95,9m i vrijeme od oko 5,8s. Od mjesta prelaska istočnog ruba kolnika zapadne kolničke trake autoceste A9 do mjesta naleta (K), srneća divljač bi prešla put od oko 1,5m u trčanju, u vremenu od oko 0,15s. Vremenski 0,15s prije naleta vozila BMW 320d na srneću divljač, navedeno vozilo se nalazilo na udaljenosti koja prethodi mjestu naleta K za oko 4,2m. Od mjesta naleta (K) vozila BMW 320d na divljač do položaja prvih materijalnih tragova (u Skici označeno rednim brojem 1) plastike na kolniku, navedena plastika bi prešla put od oko 8,3m. Na dužini puta od 4,2 m (udaljenost vozila BMW 320d do mjesta naleta, u trenutku ulaska divljači na kolnik) moguće je zaustavljanje predmetnog automobila prije mjesta naleta na divljač, u Skici označeno slovom K, za sve brzine kretanja vozila BMW 320d koje su niže od 10,4km/h. Iz navedenog proizlazi da osiguranik tužitelja, svjedok PO, koji je upravljao osobnim automobilom BMW 320d, reg. oznake [registarska oznaka], u ovoj prometnoj situaciji, pri brzini njegova kretanja od 100km/h u trenutku naleta, nije imao tehničke mogućnosti niti poduzeti radnju kočenja prije mjesta naleta na divljač, kao niti zaustaviti svoje vozilo prije mjesta naleta. Vrijeme reakcije prosječnog vozača na opasnu situaciju u prometu tijekom noćnih uvjeta nakon koje poduzima radnju snažnog kočenja iznosi od oko 1s, a što je za 0,85s više od vremena koje je proteklo od trenutka ulaska divljači na kolnik (nastanak opasne situacije) do trenutka naleta. U ovom štetnom događaju na osobnom automobilu osiguranika tužitelja BMW 320d, reg. oznake [registarska oznaka], nastala je totalna (potpuna) šteta, te je popravak vozila ekonomski neisplativ. Visina totalne štete iznosi 7.800,87 eur (pdv je uključen jer je vlasnik vozila fizička osoba).“.

13. U podnesku od 24. siječnja 2025. tuženik je pisani nalaz vještaka Monasa osporio u cijelosti. Naveo je da je vještak u nalazu i mišljenju naveo da bi brzina kretanja vozila u trenutku naleta na divljač mogla iznositi oko 100 km/h, a koji zaključak vještak izvodi uzimajući u obzir zaostala oštećenja na vozilu osiguranika tužitelja, kao i iskaz svjedoka gospodina PO, a koji zaključak tuženik osporava u cijelosti. Naime, tuženik ističe da iz nalaza i mišljenja vještaka niti na koji način ne proizlazi da bi se osiguranik tužitelja kretao brzinom od 100 km/h, a sve obzirom da je sudski vještak samo naveo da bi brzinu kretanja vozila izračunao „...uzimajući u obzir oštećenja na vozilu osiguranika tužitelja...“, uopće ne specificirajući koja su to oštećenja, stupanj oštećenja i njihov izgled na vozilu, koliko iznosi energija utrošena na deformaciju vozila prilikom naleta na divljač, kao i na koji je način, uzimajući u obzir stupanj oštećenja, izračunao brzinu kretanja vozila osiguranika tužitelja baš u iznosu od 100 km/h. S tim u vezi, tuženik ovime dostavlja sudu primjerak vještačenja u istovrsnom predmetu u kojem je sudski vještak odredio brzinu kretanja vozila temeljem oštećenja na vozilu te obrazložio i izračunao brzinu kretanja vozila u korelaciji s oštećenjima, što u predmetnom nalazu i mišljenju nije slučaj. Obzirom na navedeno, jasno je da je vještak imao drugih metoda sukladno pravilima struke da izradi predmetno vještačenje, međutim isto nije učinio niti je dao razloge zbog kojih nije primijenio druge metode izračuna brzine. Nadalje, a imajući u vidu da je sudski vještak za izračun brzine uzeo i izjavu svjedoka gospodina PO koji je kao osiguranik tužitelja sudjelovao u predmetnoj prometnoj nezgodi, tuženik ističe da se u postupku utvrđuje postojanje ili nepostojanje odgovornosti tužitelja odnosno osiguranika za prometnu nezgodu, a iz toga je razvidno da izjava osiguranika tužitelja nije i ne može biti vjerodostojan iskaz, niti dokaz temeljem kojega bi se utvrđivala brzina kretanja vozila. Osim navedenog, tuženik ističe da je osiguranik tužitelja naveo da bi vozio desnom prometnom trakom prilikom naleta na divljač, dok je vještak zauzeo stav da je osiguranik vozio lijevom trakom, što dodatno pokazuje da izjava svjedoka nije relevantan parametar za izračun brzine vozila. Obzirom na tako pretpostavljenu brzinu kretanja vozila, koju tuženik osporava u cijelosti, osporava se i dio vještačenja kojim je utvrđen zaustavni put vozila od oko 95,9 metara, vrijeme za zaustavljanje od 5,8 sekundi, kao i zaključak vještaka da bi nalet na divljač bilo moguće izbjeći za sve brzine niže od 10,4 km/h, budući da je pretpostavljena brzina od 100 km/h nije utvrđena. Tuženik osporava i izračun visine štete na vozilu jer nije izvršen izvid štete, niti je obrazloženo kako je vještak izračunao visinu štete.

14. Na ročištu za glavnu raspravu 10. travnja 2025. izveden je dokaz usmenim iznošenjem nalaza i mišljenja po vještaku Saši Monasu, koji je naveo kako slijedi: „Zaprimio sam podnesak tuženika sa primjedbama na pisani nalaz i mišljenje, te nakon što sam proučio primjedbe tuženika u cijelosti ustrajem kod zaključka iz pisanog nalaza i mišljenja. Nastavno na zaprimljeni podnesak tuženika, iskazujem da isti ne sadrži konkretna pitanja meni kao vještaku s obzirom na izrađeni nalaz i mišljenje već sadrži komentare tuženika, te ću se u nastavku na iste pozvati i dodatno objasniti problematiku u ovoj prometnoj situaciji. Vezano za definiranje brzine kretanja vozila u trenutku naleta ističem da je ista definirana na temelju obima i prikaza zaostalih oštećenja na vozilu. Brzina naleta vozila se u ovoj prometnoj situaciji ne može izračunati jer vozilo nije stalo neposredno nakon samog naleta već se kretalo do prvog slobodnog ugibališta sa desne strane. Cijeneći navedenu naletnu brzinu koristio sam iskaz svjedoka odnosno vozača u onom dijelu gdje je iskazao da nije stigao kočiti do udarca u srnu, a što je u sukladnosti da policijski službenici prije mjesta naleta na kolniku odnosno prije pojave prvih materijalnih tragova na kolniku nisu evidentirali tragove usporavanja vozila (tragovi zanošenja ili kočenja). Uz podnesak tuženika priložen je i dio nalaza i mišljenja kolege VO te bi istaknuo da je navedeni kolega u njegovoj prometnoj situaciji naleta vozila na srnu primijenio formule koje se koriste u analizi sudara dva vozila, a ne kod naleta vozila na divljač. Radi se o energetskim metodama koje su detaljno opisane u literaturi kojom se koriste prometni vještaci, a radi se o knjizi Elementi sigurnosti cestovnog prometa od prof. NO. Po mom mišljenju, isto ne bi bilo primjenjivo u slučajevima naleta motornih vozila na divljač iz razloga što se divljač ne može smatrati motornim vozilom u sudaru a niti se ista ne ponaša kao motorno vozilo prije i nakon sraza. Nastavno na primjedbu da vještak nije napravio izvid štete na predmetnom vozilu ističem da u spisu ovog predmeta postoji detaljan izvid štete izrađen od strane tužitelja, a kojem prileži i fotodokumetacija tako da sam tijekom izrade nalaza i mišljenja koristio isto, a što se vidi i u mom nalazu i mišljenju na strani 4, 5 i 6.". Na upit pun. tuženika je li postojala mogućnost da je u trenutku udara u divljač brzina kretanja vozila bila veća vještak je odgovorio: da ostavlja mogućnost toleranciju navedene definirane brzine od 100 km/h na do mogućih plus ili minus 7%. U svakom slučaju u ovoj prometnoj situaciji predmetni vozač nije imao na raspolaganju vremena da poduzme radnju kočenja svog vozila u trenutku kada je nastala opasnost a taj trenutak je kada je predmetna divljač ušla na kolnik, a što je vremenski prethodilo naletu za oko 0,15s.

15. Sud je nalaz i mišljenje vještaka Monasa ocijenio objektivnim, potpunim te izrađenim u skladu s pravilima struke. Usmenim iznošenjem nalaza i mišljenja na ročištu 14. travnja 2025. vještak je po ocjeni suda otklonio sve dvojbe vezane uz nalaz i mišljenje, koji je po svom sadržaju u bitnome suglasan sa ispravama u spisu (Podacima o prometnoj nezgodi na str. 28 spisa, Potvrdom PP Pula od 16. svibnja 2023. na str. 29-30 spisa, Obračunom totalne štete na str. 38 spisa, Popisom dijelova za zamjenu sa priloženim fotografijama, na str. 40-104 spisa). Stoga je sud taj nalaz u cijelosti prihvatio.

16. Na temelju isprava u spisu (uključujući Podatke o prometnoj nezgodi na str. 28 spisa i Potvrdu PP Pula od 16. svibnja 2023. na str. 29-30 spisa), pisanog i usmenog nalaza vještaka prometne struke Studio MONAS d.o.o. Valbandon (ovlašteni vještak Saša Monas) te iskaza svjedoka (osobito PO) utvrđeno je da se predmetni štetni događaj desio naletom srne na vozilo osiguranika tužitelja, na autocesti kojom upravlja tuženik. Također, na temelju tih dokaza je sud utvrdio da osoba koja je upravljala vozilom osiguranim kod tužitelja, PO, nije ničim uzrokovao/doprinio štetnom događaju.

17. Sporno je li tuženik, kao pravna osoba nadležna za održavanje predmetne autoceste odgovoran za nastalu štetu na vozilu osiguranika tužitelja, odnosno je li dužan platiti utuženi iznos. Tuženik smatra da nema njegove odgovornosti za nastalu štetu jer tvrdi da je uredno održavao predmetnu dionicu autoceste, kao i zaštitnu žičanu ogradu, te osporava i visinu štete.

18. U konkretnom slučaju do štetnog događaja došlo je na autocesti. Odredbom čl. 50. ZC-a propisano je da se za štetu trećim osobama nastalu na javnoj cesti zbog naleta na divljač odgovara po osnovi krivnje (st. 1.), te da pravna osoba koja upravlja javnom cestom, odnosno koncesionar odgovara za štetu iz st. 1. tog članka nastalu na javnoj cesti ukoliko javna cesta na zahtjev osobe koja gospodari lovištem nije označena prometnom signalizacijom i opremom sukladno posebnim propisima (st. 2.). Tom zakonskom odredbom propisana je dakle subjektivna odgovornost tuženika kao pravne osobe koja upravlja javnom cestom za štetu trećim osobama nastalu njima na javnoj cesti zbog naleta na divljač, a koja krivnja se očituje u tome da ta pravna osoba, unatoč zahtjevu osobe koja upravlja lovištem za postavljanjem prometne signalizacije, cestu nije označila signalizacijom koja će sudionike u prometu upozoravati na opasnost od mogućeg naleta divljači. Budući da se u konkretnom slučaju radi o autocesti tuženik je, kao pravna osoba koja upravlja predmetnom autocestom, dužan, sukladno odredbama Zakona o cestama, Zakona o sigurnosti prometa na cestama i Pravilnika o prometnim znakovima, signalizaciji i opremi na cestama, opremiti autocestu odgovarajućom zaštitnom žičanom ogradom radi zaštite prometa na autocestama od divljači i drugih životinja cijelom dužinom autoceste. Prema tim odredbama autocestom se ne smiju kretati životinje, a posebno iz razloga što se autocestom kreću vozila pri većim brzinama. Budući da je tuženik kao pravna osoba koja upravlja predmetnom autocestom dužan spriječiti dolazak divljači na autocestu (prije svega postavljanjem žičane ograde, a po potrebi, dodatno, i na druge načine), ta njegova obveza, kada se radi o autocesti, ne ovisi o tome jesu li osobe koje gospodare lovištem uz autocestu postavile zahtjev (iz čl. 50. st. 2. ZC-a) za postavljanje prometne signalizacije i opreme. Iz navedenog proizlazi da lovačka društva kao osobe koje upravljaju lovištem uz autocestu nisu dužne tuženiku postaviti zahtjev za postavljanjem prometne signalizacije na autocesti budući da autocesta mora biti opremljena odgovarajućom zaštitnom ogradom cijelom svojom dužinom upravo kako bi zaštitila promet od divljači i drugih životinja. Takav stav prihvatila je i sudska praksa, primjerice Visoki trgovački sud u odlukama Pž-1383/2021-2 od 29. travnja 2022. i Pž-1432/2024- 2 od 3. prosinca 2024. Prema odredbama ZC-a za korištenje autoceste plaća se cestarina, koja predstavlja naknadu za korištenje autoceste, te koja obuhvaća infrastrukturnu pristojbu, koja se naplaćuje za nadoknadu nastalih troškova izgradnje, održavanja, upravljanja, poslovanja i razvoja, vezanih za autocestu. Dakle, vlasnici vozila plaćaju cestarinu, koja se, između ostalog, odnosi i na troškove održavanja autoceste pa, stoga, ukoliko se divljač nađe na autocesti, za štetu ne može odgovarati lovačko društvo (lovoovlaštenik na području kroz koje prolazi dionica autoceste na kojoj se desio štetan događaj) već (eventualno) pravna osoba koja upravlja autocestom za (ukoliko je propustila održavati autocestu sigurnom za promet).

19. Odredba članka 1045. stavka 1. ZOO-a, definira odgovornost za izvanugovornu štetu na način da, tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. Dakle, predmnijeva se štetnikova krivnja, a sukladno odredbi članka 1045. stavka 2. ZOO-a, predmnijeva se obična nepažnja. Prema pravnom shvaćanju sa sjednice Odjela trgovačkih i ostalih sporova Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 20. prosinca 2022., za naknadu štete nastale naletom divljači na vozilo na autocesti pravna osoba koja upravlja autocestom odgovara po načelu predmnijevane krivnje. Na tuženiku je teret dokaza da nije bilo njegovih propusta u održavanju autoceste pri čemu tužitelj nije dužan konkretizirati svaki pojedini propust ili štetnu radnju zbog kojih se divljač zatekla na kolniku autoceste.

20. Po ocjeni suda tuženik nije dokazao da nije bilo njegovih propusta u održavanju autoceste.

Na temelju iskaza svjedoka AO, koji je voditelj u službi održavanja predmetne autoceste, utvrđeno je da je na predmetnoj dionici postavljena zaštitna mreža za sprječavanje ulaska divljači na cestu visine 140cm. Svjedok je naveo da je to u skladu sa važećim pravilnicima koji su bili na snazi u vrijeme štetnog događaja. Međutim, naknadno je svjedok naveo da su, nakon što je autocesta izgrađena, a prije štetnog događaja, doneseni novi pravilnici gdje je propisana visina mreže od 200cm, ali da nisu mijenjali mrežu na predmetnoj dionici ceste zato što je u skladu sa postojećom mrežom ishodovana dokumentacija te dobivene sve potrebne dozvole uključujući i uporabnu dozvolu. Svjedok je iskazao da se kroz svakodnevnu ophodnju kontrolira ispravnost signalizacije i mreže te nisu pronađeni tragovi bilo kakvih oštećenja.

U Pravilniku o prometnim znakovima, signalizaciji i opremi na cestama (Narodne novine br. 92/2019), koji je na snazi od 1. listopada 2019., je u čl. 78. st. 6. i 7. propisano da visina zaštitne žičane ograde sa svrhom zaštite prometa od divljači i drugih životinja te sprečavanja prijelaza vozila i pješaka sa okolnih putova na trasu autoceste iznosi minimalno 2 m, a maksimalno do 2,45 m. Dakle, nadležno Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture (koje je donijelo taj pravilnik) i Ministarstvo unutarnjih poslova (koje je dalo suglasnost na taj pravilnik) smatraju da je za zaštitu prometa na autocesti od divljači potrebna zaštitna ograda visine od 2 m do 2,45 m, te je tako i propisano. To je znatno više od ograde koja je postavljena na predmetnom dijelu autoceste (1,4 m).

Budući da je na temelju iskaza svjedoka AO, koji je voditelj u službi održavanja predmetne autoceste, utvrđeno da nisu pronađeni tragovi bilo kakvih oštećenja, može se sa visokom vjerojatnošću pretpostaviti i jedino zaključiti da je srna preskočila zaštitnu ogradu.

Činjenica što je za predmetnu dionicu autoceste ishođena uporabna dozvola, na što se tuženik također poziva otklanjajući svoju odgovornost, sama za sebe ne znači da je tuženik u konkretnom slučaju poduzeo sve mjere koje su potrebne radi sigurnog neometanog prometa i mjere održavanja sigurnosti autoceste (u konkretnom slučaju postavljanjem takve ograde koja će spriječiti izlazak divljači na autocestu). Do prometne nezgode došlo je upravo tako da je divljač naletjela na vozilo na autocesti zbog nepravilnog održavanja prometnice (u konkretnom slučaju postavljanjem ograde visine 1,4 m, a ne visine od 2 m do 2,45 m kako je propisano), jer u protivnom do izlijetanja divljači na cestu ne bi došlo. Stoga je, uzevši u obzir navedeno, sud utvrdio kako u konkretnom slučaju postoji tuženikov propust da poduzme mjere radi sigurnog neometanog prometa i mjere održavanja sigurnosti autoceste, pa i postavljanjem ograde one visine koja će spriječiti izlazak divljači na autocestu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev 873/2017-2 od 16. veljače 2021. i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, Pž-2737/2022-2 od 12. travnja 2023.). Posljedično, a kako tuženik tijekom postupka nije dokazao da je šteta nastala bez njegove krivnje, sud je utvrdio da tuženik nije poduzeo sve potrebne radnje na predmetnoj autocesti kako bi ju na siguran način mogli koristiti svi korisnici kojima je namijenjena, odnosno da nije osigurao siguran promet, zbog čega postoji tuženikova odgovornost za štetu u smislu odredbe članka 1045. stavka 1. ZOO-a (i prema pravnom shvaćanju sa sjednice Odjela trgovačkih i ostalih sporova Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 20. prosinca 2022.).

Umješač na strani tuženika CROATIA osiguranje d.d. Zagreb se poziva na čl. 61. Zakona o cestama kojim je propisano da se prometni znakovi, signalizacija i oprema postavljaju na javnoj cesti na temelju prometnog projekta. Ističe da pravna osoba koja upravlja bilo kojom prometnicom ne može sama po svom nahođenju ili svome izboru postaviti prometne znakove ili opremu na cesti, niti to učiniti na svoju inicijativu. Međutim, u st. 4. čl. 61. tog Zakona propisano je da je upravo koncesionar (uz prethodnu suglasnost ministra, odnosno županijska uprava za ceste uz prethodnu suglasnost nadležnog upravnog tijela županije u čijem je djelokrugu obavljanje povjerenih poslova državne uprave koji se odnose na prostorno uređenje) ovlašten izmijeniti prometni elaborat iz st. 1. toga članka. Dakle, nije točna tvrdnja da pravna osoba koja upravlja prometnicom ne može na svoju inicijativu postaviti prometne znakove ili opremu na cesti. Upravo je toj pravnoj osobi (konkretno tuženiku) zakonodavac propisao obvezu izmjene prometnog elaborata, što je jedino životno i logično, jer je ta pravna osoba dužna održavati prometnicu sigurnom te odgovara za štetu ako to propusti. Dakle, toj je osobi (konkretno tuženiku) u izravnom interesu, radi ispunjenja svojih zakonom propisanih obveza, otklanjanja vlastite odgovornosti i sprječavanja događaja opasnih po život i zdravlje ljudi te imovinu (koje su vrijednosti zaštićene ne samo zakonom već i Ustavom) preuzeti inicijativu i predložiti izmjene prometnog elaborata koje su potrebne radi postavljanja prometnih znakova ili opreme na cesti, kako bi se osigurao siguran i nesmetan promet istom.

Može se dodati da je sudska praksa zauzela stav da pravna osoba koja održava autocestu nije poduzela sve radi otklona opasnosti čak ni postavljanjem zaštitne ograde visine 2m ako je imala saznanja da divljač takvu ogradu može savladati (npr. Županijski sud u Splitu u Gž-1294/2023-3 od 31. kolovoza 2023.). Naime, u svakom slučaju kad je to potrebno radi osiguranja sigurnog i nesmetanog prometa, pravna osoba koja održava autocestu može postaviti zaštitne žičane ograde visine do 2,45 m, kako je to propisano u čl. 78. st. 7. Pravilniku o prometnim znakovima, signalizaciji i opremi na cestama.

21. Iz svega prethodno navedenog proizlazi da je nedvojbeno utvrđena tuženikova odgovornost za predmetni štetni događaj i štetu.

22. Tužitelj tužbenim zahtjevom potražuje iznos od 7.845,00 EUR isplaćen na ime naknade materijalne (totalne) štete na vozilu 18. kolovoza 2023. te iznosi od 147,21 EUR (isplaćen 16. lipnja 2023.g.) i 170,63 EUR (isplaćen 21. lipnja 2023.) na ime troškova prijevoza i vuče vozila.

Tužitelj je tužbi priložio dokaze temeljem kojih je sud utvrdio da su ti iznosi zaista isplaćeni tužiteljevom osiguraniku sukladno obračunu štete i računima. Za iznos od 7.845,00 EUR to su obračun štete na str. 35 spisa te bankarska potvrda o izvršenom nalogu za isplatu na str. 33 spisa, za iznos od 147,21 EUR račun na str. 24 spisa te bankarska potvrda o izvršenom nalogu za isplatu na str. 15 spisa, a za iznos od 170,63 EUR račun na str. 18 spisa te bankarska potvrda o izvršenom nalogu za isplatu na str. 21 spisa.

Na temelju nalaza i mišljenja prometnog vještaka Monasa, koji je tužitelj u cijelosti prihvatio, utvrđeno je da visina totalne štete 7.800,87 EUR (a ne 7.845,00 EUR, kako je obračunao i svom osiguraniku isplatio tužitelj).

Stoga je sud naložio tužitelju da tuženiku plati iznose od 7.800,87, 147,21 i 170,63 EUR. Također, na navedene iznose glavnice dosuđene su zakonske zatezne kamate od dospijeća (dana nakon izvršenih plaćanja) do isplate, po stopi koja se odnosi na ostale odnose, sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a (točka I izreke).

U preostalom je dijelu, za iznos od 44,13 EUR sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, odbijen tužbeni zahtjev (točka II izreke).

23. Tužitelj nije uspio u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva zbog kojeg dijela nisu nastali posebni troškovi za tuženika i njegove umješače. Stoga je, temeljem čl. 154. st. 5. ZPP-a odlučeno je da tuženik tužitelju nadoknadi sve troškove postupka, i to: za sastav tužbe i podnesaka od 14. studenog 2024. i 9. (zaprimljen 10.) siječnja 2025. iznos od 200,00 EUR po podnesku (Tbr. 8.1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, dalje: Tarifa), za zastupanje na ročištima od 12. travnja i 15. studenog 2024. te 10. travnja, 24. lipnja i 3. rujna 2025. iznos od 200,00 EUR po ročištu (Tbr. 9.1 Tarife), PDV u iznosu od 400,00 EUR, trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 64,04 EUR te na presudu u iznosu od 128,08 EUR, te trošak uviđaja i prometnog vještačenja u iznosu od 764,67 EUR, ukupno 2.956,79 EUR. Budući da trošak postupka ne predstavlja potraživanje iz trgovačkog ugovora, tužitelju su na trošak postupka, sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a, dosuđene zakonske zatezne kamate koje od presuđenja do isplate teku po stopi koja se odnosi na ostale odnose (točka III izreke).

U Pazinu 10. listopada 2025.

Sudac

Ivan Dujić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.

DNA:

1. Tužitelj, po pun.,

2. Tuženika i umješač na strani tuženika 1. BINA – ISTRA UPRAVLJANJE I ODRŽAVANJE d.o.o. Lupoglav, po pun.,

3. 2. umješač na strani tuženika CROATIA OSIGURANJE d.d. Zagreb, po pun.