REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5570/2024-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu Ivani Marangunić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja SI, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, kojeg zastupaju odvjetnici u Odvjetničkom društvu Kallay & Psrtneri d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon provedene javne glavne rasprave zaključene 6. listopada 2025. u prisutnosti punomoćnika obiju parničnih stranaka i tužitelja osobno, dana 10. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odredba čl. 2./ KAMATE I NAKNADE Ugovora o kreditu broj 3212476119 od 21. veljače 2008. zaključenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, koja glasi: „Korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora“ utvrđuje se ništetnom i ne proizvodi pravne učinke.

II. Odredba čl. 17./ OSTALE ODREDBE Ugovora o kreditu broj 3212476119 od 21. veljače 2008. zaključenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, koja glasi: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate“ utvrđuje se ništetnom i ne proizvodi pravne učinke.

III. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju 1.407,32 eura sa zateznom kamatom:

- na 331,81 eura od 27.2.2008.

- na 503,56 eura od 13.11.2010.

- na 195,44 eura od 24.7.2012.

- na 34,89 eura od 28.12.2012.

- na 92,50 eura od 16.4.2013.

- na 99,14 eura od 20.7.2013.

- na 149,98 eura od 24.10.2013., sve do isplate, i to za razdoblje do 31.prosinca 2007. po stopi iz čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskonte stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamate proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine, sve u 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku da u 15 dana naknadi tužitelju parnični trošak od 1.106,18 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 11. listopada 2025. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamate proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da je 21.2.2008. s tuženikom kao kreditorom sklopio ugovor o kreditu br. 3212476119 na temelju kojega mu je tuženik kao korisniku odobrio kredit od 233.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. U čl. 2. Ugovora tužitelj je kao korisnik kredita obvezan na plaćanje naknade za obradu zahtjeva, na što je morao pristati i na ime koje je naknade tuženiku isplatio 331,81 eura. Osim toga, u čl. 17. ugovoreno je da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora u vrijeme prijevremene otplate, čime je tužitelju nametnuta obveza plaćanja nametnuta obveza plaćanja naknade u slučaju prijevremeneotplate. Tužitelj je tijekom otplate kredita vršio prijevremene djelomične otplate i tuženik mu je prilikom svake naplatio naknadu pa je tako tužitelj na ime prijevremene djelomične otplate kredita platio ukupno 1.075,50 eura. Niti o jednoj od ovih se odredaba nije pojedinačno pregovaralo, već su tužitelju nametnute u tipskom ugovoru na obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika. Time je tuženik doveo tužitelja u neravnopravan položaj, u kojem on nije mogao utjecati na sadržaj ugovora niti pregovarati o navedenim odredbama. Tvrdeći da mu je tuženik nametnuo prekomjernu, ekonomski neopravdanu obvezu u vidu plaćanja spornih naknada, tužitelj traži da mu tuženik taj iznos (331,81 eura na ime tzv. ulazne i 1.075,50 eura na ime tzv. izlazne naknade) vrati i predlaže donošenje presude kao u izreci.

2. Tuženik je osporio zahhtjev tužitelja navodeći da su sporne odredbe ugovora o kreditu jasne, lako uočljiva i razumljiva, pa nije dopušteno ocjenjivati jesu li nepoštene, odnosno ništetne, sve po čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača. Osim toga, navodi kako je tužitelj o naplati ovih naknada bio upoznat jer su navedene u ugovoru o kreditu, a ugovor je i solemniziran, dakle protumačen tužtielju od strane javnog bilježnika. Osporava tužitelju status potrošača, osporava visinu zahtjeva, ističe prigovor zastare i predlaže zahtjev odbiti.

3. Sud je tijekom postupka pročitao Ugovor o kreditu br. 3212476119 i ostalu dokumentaciju u spisu i saslušao tužitelja. Svi su dokazi ocijenjeni po čl. 8. ZPP-a i utvrđeno da je tužiteljev zahtjev osnovan.

4. Predmet ovoga postupka zahtjev je tužitelja za isplatu zbog ništetnosti odredbe kojom je ugovorena njegova obveza da tuženiku plati naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, i obveza na plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita.

5. Iz sadržaja predmetnog ugovora i iskaza tužitelja proizlazi da je sklopio s tuženikom ugovor o kreditu radi kupnje stana za rješavanje svoga stambenog pitanja i samo ga tako koristio. Zakon o zaštiti potrošača (NN 79/07) definira potrošača kao fizičku osobu koja sklapa pravni posao ili djelatnost na tržištu u svrhe koje nisu namijene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja (čl. 3. st. 1.). U tome je smislu tužitelj potrošač iz čl. 3. st. 1. ZZP.

6. U odnosu na zahtjev za utvrđenje ništetnostispornih ugovornih odredbi valja reći kako u postupku nema spora o tome:

- da je tuženik trgovac u smislu odredbe čl. 3. toč. 2. Zakona o zaštiti potrošača

- da se tužitelj obvezao prije korištenja kredita platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i prijevremenu otplatu kredita.

7. Iz tuženikove potvrde od 2.8.2023. na listu 14 spisa sud je utvrdio da je tužitelju prilikom isplate (korištenja) kredita, 26.2.2008. naplaćena naknada za obradu kredita od 2.500,00 kn (sada 331,81 eura), a prilikom prijevremene otplate kredita 12.11.2010. naknada od 3.794,05 kn (503,56 eura), 23.7.2012. naknada od 1.472,52 kn (195,44 eura), 27.12.2012. naknada od 262,85 kn (34,89 eura), 15.4.2013. naknada od 696,97 kn (92,50 eura), 19.7.2013. naknada od 747,00 kn (99,14 eura) i 23.10.2013. naknada od 1.130,00 kn (149,98 eura), što tuženik i ne osporava.

8. Tužitelj je u iskazu, kojega sud kao logičan, životan i okolnosno uvjerljiv u cijelosti prihvaća, iskazao da je ugovor o kreditu sklopio za kupnju stana, koji je služio isključivo za rješeavanje njegova stambenog pitanja, da je u banci dobio standardizirani ugovor, koji je morao potpisati ako je htio dobiti kredit, da se ne sjeća da mu je skretana pažnja na sada sporne naknade niti da je o tome bio riječi, da je u nekoliko navrata, s obzirom na to da mu je otplata bila veliko opterećenje, uvećanim uplatama vršio otplatu, prema uvjetima koji su bili na snazi i koje je morao prihvatiti da bi tu otplatu mogao izvršiti.

9. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 78/12, 56/13, dalje: ZZP). Prema odredbi čl. 96. st. 1. i st. 2. ZZP ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je po odredbi čl. 100. ZZP nepoštena ugovorna odredba ništetna.

10. Iz izvedenih je dokaza sud utvrdio da se o predmetnim ugovornim odredbama o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i prijevremenu otplatu kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer ju je očigledno unaprijed formulirao tuženik, trgovac, zbog čega tužitelj

- potrošač niti nije imao utjecaja na njezin sadržaj, pa je u pitanju odredba unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Naglašava se pritom da se i ne tvrdi niti dokazuje da je tužitelj bio informiran o vrsti i strukturi troškova koje je bio obvezan platiti, niti je sam tuženik konkretno naveo koje je to troškove imao zbog zahtjeva tužitelja za prijevremenu otplatu kredita.

11. S obzirom da je upravo na tuženiku teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o uvjetima - spornoj naknadi za obradu kredita i visini te naknade te naknadi za prijevremenu otplatu kredita, a iz prihvaćenog iskaza tužitelja i stipulacije sporne odredbe koja je standardna, proizlazi da se o njezinom sadržaju nije pojedinačno pregovaralo, to sud nalazi da tuženik nije uspio dokazati suprotno.

12. Neovisno o informiranosti prije sklapanja ugovora, tužitelju su ove ugovorne odredbe najkasnije morale postati poznata u trenutku sklapanja ugovora jer su sadržane u samom njegovom tekstu. Osim što su lako uočljive u tekstu ugovora, riječ je o odredbama koje su jasno i razumljivo sastavljene. Međutim, iako je riječ o ugovornim odredbama koje su jasno i razumljivo sastavljene, one u potpunosti ne omogućuju tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni visinu tzv. ulazne naknade, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe jer se u pogledu visine navodi da će biti obračunata s datumom ugovora. Još je manje moguće ocijeniti visinu tzv. izlazne naknade, jer je u ugovoru navedeno da tužitelj može izvršiti prijevremenu otplatu kredita uz suglasnost i uvjete koje odredi tuženik. Sve i da nije bilo tako, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

13. Odredba o naknadi za obradu i odobrenje kredita nije izuzeta iz testa poštenosti uz primjenu čl. 99. ZZP prema kojem nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenom odredbom samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija.

14. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom koji se otplaćuje u razdoblju od sedam godina, kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

15. Osim toga, tekst članka 99. ZZP treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena") odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti.

16. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče se odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga.

17. Imajući na umu navedeno, sporne odredbe ugovora o kreditu nisu izuzete iz ocjene poštenosti.

18. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s čl. 96. st. 1. ZZP ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

19. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 98. ZZP uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

20. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 96. st. 1. ZZP, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj bio prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna odredba članka 6. ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tuženik bio mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima, kao što to tužitelj i navodi u svome iskazu.

21. Što se tiče ispitivanja mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

22. Odredbe čl. 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita i prijevremenu otplatu kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

23. U skladu sa čl. 74. ZZP ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati i odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

24. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za sporne naknade nisu samorazumljivi. Iz iskaza tužitelja proizlazi da niti prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije o tome bilo govora.

25. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 74. ZZP i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja čl. 6. ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obvezna koja ima učinak to da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 74. ZZP da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

26. Odredbom čl. 102. st. 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna pa je odlučeno kao pod toč. I. izreke presude.

27. Slijedom navedenog, tužitelju na temelju čl. 1111. st. 1. ZOO pripada pravo na vraćanje isplate koju je učinio na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbe o kreditu o naknadi za obradu i odobravanje kredita i za prijevremenu otplatu kredita, i to u iznosu koji je sud utvrdio iz tuženikove potvrde na listu 14 spisa.

28. Budući da je razlog ništetnosti predmetne ugovorne odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo njezina nepoštenost, tužitelju je uz primjenu odredbe čl. 1115. ZOO dosuđena zatezna kamata na iznos koji je plaćen na ima ispunjenja nepoštene ugovorne odredbi tekuća od prvog idućeg dana nakon plaćanja (neosnovanog stjecanja na strani tuženika) do isplate.

29. Prigovor zastare u odnosu na isplatu naknade za obradu kredita neosnovan je. Naime, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako odluka o ništetnosti ove odredbe još nije pravomoćna, nije počeo niti teći petogodišnji zastarni rok, to neosnovano tuženik tvrdi da je zahtjev za isplatu po ovoj osnovi zastario.

30. Odluka o zateznim kamatama temelji se na odredbi čl. 1114. ZOO-a i čl. 29. st. 2. ZOO-a, od dana kada je tužitelj obavio plaćanje više zaračunatih iznosa na ime redovnih kamata, s obzirom da je tuženik kao ugovorna strana bio dužan prilikom promjene kamatnih stopa rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, što nije učinio iako je toga morao biti svjestan. Slijedi stoga da mu je u svakom slučaju od trenutka svake pojedine uplate iznosa većeg od ugovorenog moralo biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada.

31. Odluka o troškovima postupka donesena je po čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Tužitelju su dosuđeni troškovi zastupanja po Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Dosuđen mu je trošak za sastav tužbe i podneska od 9.5.2025. od po 200,00 eura (tbr 7/1, 8/1), za zastupanje na ročištima 3.6.2025. i 6.10.2025. po 200,00 eura (tbr 9/1), ukupno 800,00 eura, što uvećano za PDV 25 % od 200,00 eura, sudsku pristojbu na tužbu i presudu od po 53,09 eura iznosi 1.106,18 eura. Zatezna kamata je dosuđena po čl. 29. st. 2. ZOO, a kamata na parnični trošak po čl. 151. st. 3. ZPP-a od dana donošenja presude do isplate.

Zagreb, 10. listopada 2025.

Sudac:

Ivana Marangunić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se predaje ovom sudu, u četiri istovjetna primjerka, u roku 15 dana od dana dostave prijepisa presude.

DNA:

- punomoćniku tužitelja

- punomoćniku tuženika