Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Stalna služba u Valpovu

Kralja P. Krešimira IV br. 3

31550 Valpovo

Poslovni broj: P-1233/2019-45

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sucu toga suda Goranu Jokiću, u pravnoj stvari tužitelja RĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Stjepku Medvedu, odvjetniku iz Valpova, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora i isplate, nakon održane i zaključene glavne rasprave održane 25. rujna 2025., u nazočnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja te punomoćnice tuženika LĆ, odvjetničke vježbenice u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija iz Zagreba, odlukom objavljenom 10. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

l. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 7104208046 koji su tužitelj RĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženik Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, OIB: 92963223473, sklopili dana 28. svibnja 2008., na iznos od 73.000,00 CHF s rokom otplate od 20 godina, a koje predviđaju jednostranu izmjenu visine kamatne stope odlukom tuženika.

ll. Utvrđuju se ništetnim sve odredbe navedenog potrošačkog ugovora o kreditu kojom su glavnica i kamate vezani uz CHF.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužitelju RĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati novčani iznos od 2.756,51 eura, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom koja teče od 1. listopada 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

lV. Odbija se tužitelj RĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s preostalim zahtjevom za isplatu iznad iznosa od 2.756,51 eura do iznosa od 3.021,63 eur, kao neosnovan.

V. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, naknaditi tužitelju RĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 2.671,00 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 10. listopada 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

VI. Odbija se tužitelj s preostalim zahtjevom za naknadu troškova iznad iznosa od 2.671,00 eura do iznosa od 2.928,09 eura, kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužitelj je ovome sudu dana 11. lipnja 2019. podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate. Iz tužbe i priložene dokumentacije u bitnom proizlazi da je tužitelj u svojstvu korisnika kredita sa tuženikom kao kreditorom sklopio dana 28. svibnja 2008. Ugovor o kreditu, kreditna partija 7104208046, broj: 3213437692, dalje u tekstu: Ugovor. Tuženik je Ugovorom tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 73.000,00 CHF prema srednjem Hrvatske narodne banke, dalje u tekstu: HNB, na dan korištenja (isplate) kredita. Tužitelj se obvezao navedeni iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama na rok od 20 godina otplatom kroz mjesečne anuitete na način da se anuitet plaća u kunama, a isti se obračunava po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan plaćanja, s tim da je ugovoreno da se redovne kamate za cijelo vrijeme otplate obračunavaju prema promjenjivoj kamatnoj stopi koja se utvrđuje kao ---mjesečni EURIBOR uvećan za 2,00 p.p. u skladu s važećom odlukom o kamatnim stopama tuženika kao kreditora. Odredbe Ugovora u kojima je ugovoreno vezivanje glavnice kredita uz valutu CHF i odredbu koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, tužitelj smatra u cijelosti ništetnim, jer prilikom zaključenja Ugovora tuženik nije tužitelju omogućio da o istima pregovara niti je tužitelju pružio dovoljno informacija o rizicima koji proizlaze iz tih odredbi. Pri tom se tužitelj poziva na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., koja je u djelu utvrđenja ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014, odnosno koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018. u djelu ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli. Zbog ugovaranja ništetnih odredbi tužitelj smatra da je tuženiku do konačne otplate kredita preplatio dugovani iznos. Tužitelj je sa tuženikom sklopio Dodatak Ugovoru sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/2015, dalje ZID ZPK). Smatra da Dodatkom Ugovora, kojim je provedena konverzija nisu otklonjene sve posljedice nepoštenog postupanja tuženika prema tužitelju koje su nastale ugovaranjem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi pa potražuje razliku preplaćenog iznosa umanjenog za iznos priznat konverzijom. Obvezao se konačno postaviti tužbeni zahtjev u pogledu visine nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja, s obzirom da u trenutku podnošenja tužbe nije raspolagao svom potrebnom dokumentacijom za izračun visine preplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je u cijelosti osporio tužbeni zahtjev jer isti smatra neosnovanim, kako u pogledu pravne osnove, tako i u pogledu visine vrijednosti predmeta spora. Osim toga, naglasio je da osporava osnovu i tijek zakonskih zateznih kamata, usprotivio se tužiteljevom prijedlogu za provođenjem financijskog vještačenja, jer smeta da je riječ o pravnom pitanju te je na kraju istaknuo i prigovor zastare. Mišljenja je da tužitelj nema pravni interes za podnošenje tužbe. Navedeno iz razloga što je tužitelj provedbom konverzije sukladno ZID ZPK u potpunosti već ostvario pravnu zaštitu koju traži u ovom postupku budući su stranke Dodatkom ugovora o kreditu retroaktivno uredili svoj odnos od samog početka. Zbog toga više ne postoje sporne odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi pa se iste ne mogu više utvrditi ništetnima niti se na temelju istih može više tražiti plaćanje po osnovi stjecanja bez osnove. Opreza radi, osporava da bi odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi bile nepoštene i nedopuštene pa samim tim smatra da iste nisu niti ništetne.

3. Tijekom postupka stranke su u cijelosti ostale kod svojih navoda iz tužbe, odnosno odgovora na tužbu. Sud je na raspravnom zapisniku od 9. listopada 2019. (str. 52-53 spisa) naložio tuženiku da u roku od 15 dana dostavi dokumentaciju koja je potrebna za provođenje financijsko knjigovodstvenog vještačenja, radi utvrđivanje visine tužiteljevog potraživanja. Na navedeno rješenje tuženik je 23. listopada 2019. podredno podnio žalbu koju je sud odbacio kao nedopuštenom rješenjem, poslovni broj P-1233/2019-12 od 15. svibnja 2020., u kojem je kao nedopušten odbacio i tuženikov prigovor istaknut protiv vrijednosti predmeta spora. To stoga što je sud ocijenio svrsishodnim i ujedno nužnim dostavu navedene dokumentacije, jer je istu tužitelj pravovremeno predložio u tužbi. U odnosu na visinu predmeta spora, sud je u navedenom rješenju naveo da tuženik nije niti u odgovoru na tužbu, a niti kasnije, pojasnio zbog čega prigovora vrijednosti predmeta spora, niti je istaknuo bilo koji drugi iznos prema kojem bi trebalo odrediti visinu predmeta spora. Nastavno je tuženik na rješenje P-1233/2019-12 od 15. svibnja 2020. podnio žalbu koju je Županijski sud u Osijeku odbio kao neosnovanu rješenjem Gž -2125/2020-2 od 23. travnja 2021. (str. 188-191 spisa).

4. Nakon što je tuženik dostavio svu dokumentaciju potrebnu za provođenje vještačenje, u dokaznom postupku provedeno je financijsko knjigovodstveno vještačenje na okolnost utvrđenja visine preplate po kreditu, uz naglasak da se vještak očituje u izračunu na efekte provedene konverzije odnosno da utvrdi jesu li utvrđene razlike u cijelosti iskorištene prilikom provedene konverzije. Saslušan je tužitelj na okolnosti ima li isti svojstvo potrošača, je li neposredno pregovarao s tuženikom o spornim odredbama Ugovora te je li od tuženika dobio informacije i obavijesti o rizicima vezanima za zaključenje Ugovora s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom. Na kraju dokaznog postupka izvršen je uvid te je pročitana dokumentaciju sadržanu u spisu i to: Ugovor o namjenskom kreditu str. 5-8 spisa, Dodatak ugovoru na str. 9-12, Dodatak ugovoru na str.13-15 spisa, pismeno Zagrebačke banke na str. 29-30 spisa, izračun konverzije na str. 31-38 spisa, prijedlog izmjene Ugovora na str. 39, izvještaj o kalkulatoru za provedbu konverzije na str. 40- 42 spisa, ispis članaka iz stručne literature na str. 57-59 spisa, povijesni izvadak poslovnog subjekta na str. 62-67 spisa, ispis poruke e-pošte na str. 68 spisa, ispis podataka iz Imenika odvjetnika na str. 69 spisa, ispis podataka o poslovnoj mreži i kontaktima zaposlenika Slatinske banke d.d. za odnose s građanima str. 73-76 spisa, ispis iz stručne literature na str. 89-90 spisa, obavijesti o promjeni kamatne stope s Otplatnim planovima na str. 113-154 spisa, prijedlog i izračun konverzije na str. 155- 162 spisa, obavijest o izračunu efekata konverzije na str. 164, izračun konverzije na str. 165-177 spisa, obavijest o prometu kamatnih stopa, planu otplate na str. 179-185 spisa, rješenje Županijskog suda u Osijeku na str. 188-191 spisa, Nalaz i mišljenje sudskog vještaka str. 381 -398 spisa, račun vještaka na str. 399, očitovanje vještaka na primjedbe tuženika na str. 414-416 spisa.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli kojom je otplata kredita vezana uz tečaj švicarskog franka, te odredbi o promjenjivosti kamatne stope koja se tijekom otplate mijenja sukladno jednostranoj odluci tuženika, kao i zahtjev tužitelja za povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetnih odredbi.

6. Među strankama nije sporno da je između tužitelja i tuženika dana 28. svibnja 2008. sklopljen predmetni Ugovor (str. 5-7 spisa) te da je isti potvrđen 29. svibnja 2008. po javnom bilježniku Zdenki Pavelić Musa iz Osijeka pod poslovnim brojem OV- 11.644/08 (str. 8. spisa). Također nije sporno da je temeljem Ugovora tuženik odobrio tužitelju isplatu kredita za izgradnju kuće u iznosu od 73.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan korištenja kredita s rokom otplate 20 godina. Nije sporno niti da se za trajanja otplate kredita mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu te da je kredit otplaćivan u anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za CHF, važećem na dan dospijeća ili dan plaćanja anuiteta. Nesporno je i da su stranke sklopile Dodatak Ugovoru dana 3. veljače 2016. te da je tim Aneksom izvršena konverzija kredita prema odredbama ZID ZPK iz CHF u EUR (str. 9-12 spisa). Nesporno je da su stranke 18. svibnja 2016. sklopile još jedan Dodatak ugovoru o kreditu kojim je kredit iz valute EUR konvertiran u kunski kredit.

7. Među strankama je sporno jesu li ništetne odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka i promjenjivoj kamatnoj stopi. Također je sporno ima li tužitelj pravo na povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi u okolnostima kad je provedena konverzija kredita prema ZID ZPK iz CHF u EUR, a samim tim u vezi sporna je i visina tužbenog zahtjeva. Spornim se ukazuje i je li nastupila zastara potraživanja.

8. Iz dokumentacije koja je pročitana u dokaznom postupku u cijelosti proizlaze činjenice koje su među strankama nesporne pa ih sud zbog toga ne smatra u bitnome ponavljati.

9. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je predmetni kredit podigao radi gradnje obiteljske kuće te da je cjelokupni iznos i potrošio za tu namjenu. Kuću je koristio isključivo za stanovanje sebe i obitelji. U istoj nikad nije imao poslovni prostor niti je kuću iznajmljivao, a nije ju koristio niti u poslovne svrhe. Za predmetni kredit odlučio se je jer su krediti u CHF u to vrijeme bili najpovoljniji krediti na tržištu, budući je za iste bila najniža kamatna stopa te je s obzirom na svoja tadašnja primanja i druge uvjete za kredit u CHF mogao dobiti najveći iznos kredita. Naglasio je da je bio svjestan mogućnosti da može doći do promjene u visini anuiteta zbog valutne klauzule, ali nije smatrao da bi moglo doći do tako značajne promjene koja se kasnije dogodila tijekom otplate. U odnosu na visinu kamatne stope, nije znao ni tad, a ne zna ni dan danas na temelju čega je i na koji način tuženik mijenjao kamatnu stopu. U početku mu je otplatna rata iznosila oko 2.400,00 kn, da bi tijek otplate ista rasla te je u jednom trenutku iznosila čak 3.500,00 kn. Takav rast predstavljao je za njega veliko financijsko opterećenje jer je nedugo nakon toga dobio i dijete, zbog čega su i njegove svakodnevne obveze postale veće. Odlučio se ne konverziju zbog velikog financijskog opterećenja njegovih primanja, kao i zbog činjenice što je došao do zaključka da je bio dužan veći iznos glavnice u određenom trenutku od iznosa kredita koji je podigao. Kuću nije uspio u cijelosti završiti novcem iz predmetnog kredita pa je nastavno kroz godine u skladu sa svojim mogućnostima istu dovršavao. U konačnici je nakon prvog Dodatka ugovoru sklopio i novi Dodatak kojim je eurski kredit prebacio u kunski, smatrajući da će na taj način biti sigurniji i da neće biti značajnih promjena u visini mjesečnih otplata. Kredit je u cijelosti otplatio, s tim da je tijekom otplate pozajmljivao novac i od roditelja kako bi mogao redovno isti otplaćivati. Dobio je na potpis ugovor koji je sročio tuženik. Nije mogao pregovarati o odredbama ugovora. U vrijeme podizanja kredita radio je u računovodstvu tvrtke PPK Valpovo gdje je bio zaposlen sve do prelaska u Slatinsku banku d.d. u studenom 2014.. Međutim, i nakon prelaska u Slatinsku banku d.d. nisu mu u cijelosti bile jasne sve odredbe ugovora o kreditu vezane za promjenjivu kamatnu stopu, s tim što je naglasio da Slatinska banka d.d. nikad u svojoj ponudi nije imala kredite u CHF. Nakon niza postavljenih pitanja od strane pun. tuženika, tužitelj je detaljno pojasnio da nikad nije imao otvoren obrt, niti da se bavio slobodnim zanimanjem. Dakle, radio je kao zaposlenik kod pravnih osoba i ostvarivao dohodak od nesamostalnog rada. Isplate u korist točno određenih tvrtki koje su izvršene iz iznosa od kredita, isti je uvjerljivo opravdao, navodeći da je riječ o tvrtkama koje su vršile iskope, zemljane radove, dovoz rasutog materijala i svega ostalog što je bilo potrebno za gradnju obiteljske kuće.

10. Sud u cijelosti smatra vjerodostojnim i životnim iskaz tužitelja, jer je isti dan životno i okolnosno, isti je u skladu s materijalnom dokumentacijom priloženom spisu, i to prije svega sa Ugovorom o kreditu i Dodacima ugovoru. Naime, u samom ugovoru je naznačeno da je namjena kredita izgradnja kuće, a s obzirom na formu i oblik ugovora, kao i Dodataka, sud zaključuje da su isti zaista sačinjeni od strane tuženika kao banke, jer su sačinjeni u strogo formalnom obliku na unificiranom obrascu kojeg su tuženik, pa i druge banke, koristile i koji koriste za kreditne odnose pa su stoga i životne tužiteljeve tvrdnje da na sadržaj tako sastavljenog ugovora nije mogao utjecati.

11. Iz Nalaza sudskog vještaka Posrednik d.o.o. od 12. svibnja 2025. (str. 380- 398 spisa), pisanog pojašnjenja vještaka (str. 414-416 spisa) i Dodatka Ugovoru (str. 9-12 spisa), kojim je kredit konvertiran sukladno ZID ZPK proizlazi da je tuženik za vrijeme otplate kredita mijenjao stopu redovne kamate, kao i tečaj valute CHF u odnosu na početni otplatni plan. Tuženik je proveo konverziju sukladno čl. 19. c. ZID ZPK s danom 30. rujna 2015. te je utvrdio suglasno sa tužiteljem da na dan 30. rujna 2015. preplata iznosi 27.540,58 kn (članak 5. Dodatka-str. 9 spisa, Nalaz vještaka str. 392 spisa). Iz Nalaza nadalje proizlazi da ukupna razlika u pretplati u odnosu na početni otplatni plan, ako se u obzir uzmu samo pozitivne razlike (vrijeme kad su kamatna stopa i tečaj bili viši od početno ugovorenog) iznosi 45.408,10 kn, a kad se od tog iznosa pretplate odbije iznos priznat u konverziji, koji iznosi 27.540,58 kuna, dobije se ukupan iznos pretplate umanjen za iznos priznat konverzijom od 17.867,52 kn (str. 392 spisa). Kad se tako dobiveni iznos pretvori u eure prema fiksnom tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 kuna, dobije se iznos od 2.371,43 eura, što predstavlja stvarnu pretplatu umanjenu za iznos priznat u konverziji. S obzirom da je tuženik u razdoblju od 1. kolovoza 2009. do 1. prosinca 2010. mijenjao kamatnu stopu koja je u tom razdoblju bila veća od početno ugovorene, vještak je izračunao da je pozitivna razlika u kamati koja je nastala u tome razdoblju kad je kamata bila veća od početno ugovorene, 157,44 eura. Pojedinačni iznosi pretplate kamate po mjesecima u tome razdoblju razvidni su iz tabelarnog prikaza str. 392-393 spisa. S obzirom da na pretplatu po osnovi kamate otpada iznos od 157,44 eura, daljnjim izračunom vještak je utvrdio da pretplata po osnovi tečajne razlike iznosi 2.213,99 eura (ukupna pretplata 2.371,43 - pretplata po osnovi kamate 157,44). Pojedinačni iznosi pretplate po osnovi tečajne razlike navedeni su u tabelarnom prikazu str. 393-395 spisa. Pritom treba još jednom naglasiti da je vještak prilikom izračuna naprijed naznačenih iznosa iz izračuna isključio razdoblja kad su kamatna stopa i tečaj bili niži od početno ugovorenog. Dakle, naznačeni iznosi pretplate po osnovi kamate i tečajne razlike te ukupni iznos po obje te stavke predstavlja samo razdoblja kada je kamata i tečaj bio viši od početnog ugovorenog. Nadalje, iz nalaza proizlazi da je vještak na tako utvrđeno pojedinačne pretplate računao zakonske zatezne kamate od dana kada je svaki pojedinačni iznos pretplate nastao do dana s kojim je izvršena konverzija (30. rujna 2015.) te je dobio zakonske zatezne kamate koje na preplaćene iznose u tom razdoblju ukupno iznose 385,08 eura. Navedena utvrđenja potvrdio je i sudski vještak u zaključku svog nalaza (str. 398 spisa).

11.1. Tužitelj nije imao prigovora na nalaz vještaka, dok je tuženik prigovarao u biti pravnim pitanjima koja su usmjerena na činjenicu da je vještak svoj nalaz zasnovao isključivo na početnom otplatnom planu, smatrajući da je cjelokupni kreditni odnos utemeljen na fiksnoj kamatnoj stopi i tečaju. Pored toga, isti smatra da je vještak u obzir trebao uzeti i tzv. negativne razlike, jer se jedino na taj način može dobiti stvarna pretplata.

11.2. Nalaz financijsko-knjigovodstvenog vještaka, ovaj sud u cijelosti prihvaća jer je isti izrađen sukladno zadatku suda te je dan u skladu s pravilima struke jasno i određeno. Vještak je nalaz i zaključak dao u skladu i u okviru zadatka koji mu je postavio sud i prema pravnoj ocjeni koju je dao ovaj Sud. Prigovaranje u smislu da treba uzeti u obzir i negativne razlike, svodi se također na pravno pitanje o kojemu će sud zauzeti stav u nastavku ove odluke. Sam računski izračun vještaka očito je da ne osporava niti tuženik, već osporava samo parametre koji su uzeti u obzir prilikom izračuna.

12. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., na koju se tužitelj poziva u tužbi, utvrđeno je da je pravni prednik tuženika u razdoblju od 01. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. To stoga što je ugovarana valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećih odredbi čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 i 46/07 – dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09). U dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu CHF navedena presuda potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., s tim da je u tom djelu presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj:

Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. odbijena revizija tuženika. U dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu navedena presuda potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., s tim da je u tom djelu presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/14-2 od

09. travnja 2015. odbijena revizija tuženika.

13. Iz čl. 502. a. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; dalje ZPP) proizlazi da udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz prethodno citiranog članka proizlazi iz čl. 502. c ZPP-a kojim je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

14. Posljedice ništetnosti proizlaze iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje ZOO) kojim je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Zaključno treba naglasiti da iz čl. 324. st. 1. ZOO-a proizlazi da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, s tim da identično proizlazi i iz čl. 87. st. 2. ZZP/03. Štoviše, iz čl. 324. st. 2. ZOO-a proizlazi da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

15. Nakon ovako provedenog dokaznog postupka, te savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, u skladu sa čl. 8. ZPP-a, a na temelju rezultata cjelokupnog postupka i primjene citiranih odredbi, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan.

16. Budući je tužitelj pokrenuo ovu parnicu nakon prethodno pravomoćno okončanog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača provedenog pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, isti je ovlašten temeljem čl. 502.c ZPP-a pozvati se na pravno utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora, kao što je i ovaj Sud u predmetnoj parnici vezan tim pravnim utvrđenjem. Stoga tužitelj u ovoj parnici nije niti trebao dokazivati nepoštenost ugovornih odredbi Ugovora koji je on kao potrošač zaključio sa tuženikom kao davateljem kredita, čije odredbe su dio po kreditoru unaprijed pripremljenog ugovora, na čiji sadržaj tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati i koje odredbe su u suštini identične onim odredbama koje je imao u vidu i sud u kolektivnom sporu pri donošenju svojih odluka. Tužitelj prema čl. 328. ZOO-a ima pravo na isticanje ništetnosti, jer se ništetnost ne gasi, bez obzira je li kredit otplaćen u cijelosti ili je sklopljen Dodatak istog pa se na ništetnost osnovnog ugovora ili pojedine njegove ugovorne odredbe može pozivati svaka zainteresirana osoba, a tužitelj, kao stranka Ugovora, to u svakom slučaju jeste i za navedeno ima pravni interes budući da traži i povrat danog u izvršenju predmetnih ništetnih ugovornih odredbi.

17. Iz iskaza tužitelja te iz samog Ugovora proizlazi da je kredit odobren strogo namjenski radi izgradnje kuće, koju je nekretninu (kuću) tužitelj koristio za stanovanje sebe i obitelji, a iz čega proizlazi da tužitelj ima svojstvo potrošača u konkretnom ugovornom odnosu. Nadalje, proizlazi da su u biti djelatnici tuženika tužitelju samo paušalno isticali mogućnost rasta anuiteta zbog sklapanja ugovora s valutnom klauzulom i promjenjivom kamatnom stopom. U takvim okolnostima treba naglasiti da ne bi bilo dostatno niti da su tužitelju sporne odredbe, odnosno rizici valutne klauzule i promjenjive kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora pojašnjeni samo formalno i gramatički kroz informativne letke kojima je moguće tuženik prezentirao kredite ili kroz kratke obavijesti djelatnika tuženika, ako tužitelju takve obavijesti nisu bile suštinski razumljive. Stoga je tuženik tužitelju trebao pružiti potpune informacije temeljem kojih je tužitelj suštinski mogao shvatiti značenje odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi te kako bi na temelju toga nastavno mogao procijeniti ekonomske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njegove financijske obveze. To je tuženik mogao samo da je tužitelju omogućio aktivno pregovaranje i potpune obavijesti kojim se sporne ugovorne odredbe čine suštinski razumljivima, a isti očito to nije omogućio jer je prema izjavi tužitelja istom predao na potpis unaprijed sročeni ugovor koji da je tužitelj odbio potpisati tad ne bi realizirao kredit. Treba naglasiti da je tuženik pokušao dokazati da su tužitelju sporne odredbe bile jasne, međutim, u tome nije uspio. To stoga što je sam tužitelj jasno naglasio da je u vrijeme podizanja kredita, pa i nakon toga, tijekom otplate, sve do 2014. bio zaposlen u računovodstvu Poljoprivredno prehrambenog Kombinata d.d. [adresa], a u Slatinskoj banci d.d. zaposlio se tek 2014. Stoga je sud i povjerovao iskazu tužitelja u dijelu u kojem je isti naglasio da mu ni dan-danas nije jasno na koji je način tuženik određivao promjenjivu kamatnu stopu, a isto tako, i u dijelu u kojem je naglasio da iako je znao što znači valutna klauzula, nije mogao pretpostaviti da bi moglo doći do znatnijih promjena u tečaju. To je uostalom i životno, jer je opće poznato da su predmetni krediti u to vrijeme bili opće prihvaćeni, jer su za iste bili najpovoljniji uvjeti, a što je i sam tužitelj naglasio, rekavši da je upravo za kredit u CHF mogao podići, s obzirom na svoja primanja, najviši novčani iznos. Upravo zbog svega toga, sud je mišljenja da je tuženik trebao i morao, kako tužitelju, tako i ostalim svojim klijentima, detaljno pojasniti i omogućiti pregovaranje o spornim odredbama, svim mogućim rizicima, kao i parametrima po kojima se određuje visina kamatne stope, a očito je da isti nije postupio na taj način. Zbog toga je tuženik suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročio značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača zbog čega su odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene u smislu, u vrijeme sklapanja Ugovora važećoj odredbi članka 96. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09,89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje ZZP/07), koji je identičan odredbi članka 49. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/14, 110/15 i 14/19).

18. Slijedom navedenoga, polazeći od utvrđenja iz kolektivnog spora provedenog u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012, koji obvezuje i ovaj Sud temeljem citirane odredbe čl. 502.c ZPP-a, kao i činjenice da tuženik tijekom postupka nije dokazao da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi iz predmetnog Ugovora nisu identične onim odredbama koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, proizlazi da je u konkretnom slučaju ništetan onaj dio odredbi Ugovora naznačen u točki I. i II. izreke ove Presude, koji se odnosi na valutnu klauzulu kojom se otplata anuiteta veže uz neizvjestan tečaj CHF koji će važiti na dan dospijeća svakog pojedinog anuiteta i promjenjivu kamatnu stopu koja je vezana uz valutu kredita.

19. Ništetnost dijela odredbi Ugovora naznačen u točki I. i II. izreke ove Presude, koji se odnosi na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu zbog razloga iz citiranog čl. 324. ZOO-a te odredbe čl. 96. st. 1. i 2. ZZP/07, koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, nije za sobom povukao ništetnost cijelog Ugovora. To znači da nije ništetan preostali dio odredbi navedenih članaka Ugovora pa s obzirom na to i s obzirom da sud nije ovlašten svojom odlukom nadomještati ništetne ugovorne odredbe, visinu preplate zbog ništetnosti navedene ugovorne odredbe bilo je moguće utvrditi jedino na način da je ugovorena otplata u kunskoj protuvrijednosti CHF prema tečaju važećem na dan korištenja (isplate) kredita. U tom smislu je sud i dao zadatak sudskom vještaku te je isti polazeći od tečaja u kunskoj protuvrijednosti CHF na dan korištenja (isplate) kredita izračunao preplatu.

20. U odnosu na prigovor tuženika u pogledu činjenice da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita na koju je tužitelj pristao pa tuženik nalazi da je takvim postupanjem nastao novi ugovorni odnos koji isključuje mogućnost provođenja kontrole nepoštenosti prvotnih ugovornih odredbi, ukazuje se da takvo stajalište tuženika nije pravilno te je suprotno standardima zaštite potrošača ustanovljenim u okviru jurisprudencije Europskog suda. Naime, navedeni sud je u predmetu C-118/17 R od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207, raspravljao ne istovjetnu, ali činjenično sličnu situaciju unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti sa odredbama čl. 6. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima te je jasno i nedvosmisleno ukazao kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavima te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati učinak na smanjenje zaštite zajamčene potrošačima (par. 43. predmetne odluke). S tim u vezi treba naglasiti i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da: ".....bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima...". Stoga iz tog razloga istaknuti prigovor tuženika u odnosu na provođenje konverzije i njezin utjecaj na mogućnost kondemnatorne zaštite tužitelja kao potrošača, nije osnovan.

21. Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi. U konkretnom slučaju je temeljem provedenog vještačenja jasno utvrđeno da je konverzijom utvrđena pretplata u iznosu od 27.540,58 kn. S obzirom da je vještak utvrdio da je tužitelj uplatio 45.408,10 kn više do dana s kojim je provedena konverzija u odnosu na početni otplatni plan, jasno proizlazi da konverzijom priznat iznos pretplate ne predstavlja u cijelosti obeštećenje tužitelja uslijed ništetnosti predmetnih odredbi. To stoga što kad se od iznosa ukupne pretplate od 45.408,10 kn odbije iznos priznat u konverziji od 27.540,58 kn, dobije iznos od 17.867,52 kn, ili prema fiksnom tečaju pretvorbe valute kune u EUR iznos od 2.371,43 eura. Upravo taj iznos od 2.371,43 eura predstavlja razliku koja je ostala nakon provedene konverzije, a koja nije namirena u konverziji. Još jednom se naglašava da taj iznos predstavlja samo pozitivne razlike, odnosno nastao je u razdobljima kad su tečaj i kamatna stopa bili viši od početno ugovorene, a što nedvojbeno proizlazi iz nalaza vještaka, jer je isti iz tabelarnog prikaza u svome nalazu (str. 393-395 spisa), izostavio one mjesece kada je tečajna razlika i kamatna stopa bila niža od početno ugovorene, odnosno ako je samo jedan od ta dva parametra bio niži, tada je u tabelarnom prikazu za taj parametar naznačio 0,00, kako bi iz izračuna isključio utjecaj tzv. "negativnih razlika". Stoga je sud u skladu s nalazom vještaka tužitelju i dosudio iznos po osnovi tako utvrđene pretplate koji iznosi 2. 371,43 eura, te je taj iznos uvećao za zakonske zatezne kamate na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana kad je preplaćen pa do dana s kojim je provedena konverzija (30. rujna 2015.), a koje zakonske kamate iznose 385,08 eura. Dakle, tužitelju je dosuđen ukupan iznos od 2.756,51 eur (2.371,43 + 385,08).

22. Utvrđeni preplaćeni iznosi naznačeni u točki III. izreke ove Presude, koji predstavljaju ono što je tuženik od tužitelja primio po ništenim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, tuženik je dužan vratiti tužitelju temeljem čl. 323. ZOO-a, kao i po odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO-a, jer je preplaćeni iznos ujedno dio imovine tužitelja koji je bez valjane osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci druge nadležne vlasti ili zakonu prešao u imovinu tuženika. Kada se vraća ono što je stečeno bez osnove tada se moraju vratiti i plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, čl. 1115. ZOO-a. Dakle, kako je tuženik temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivom kamatnoj stopi, naplatio više nego što bi mu pripadalo da takvih odredbi nije bilo, to tužitelju pripada pravo tražiti povrat više plaćenog sa zateznim kamatama od dana kad je svaki pojedini iznos preplaćen, budući je tuženik nepošten stjecatelj koji je znao za nepoštenost predmetnih ugovornih odredbi, a koje ujedno predstavljaju cijenu kredita, bitan element ugovora o kreditu.

23. U odnosu na tuženikovo prigovaranje da se u obzir trebaju uzeti iznosi kada je tečaj bio niži od početno ugovorenog tečaja te da se za te iznose treba umanjiti preplata, treba naglasiti da bi takav prigovor bio osnovan samo u okolnostima kad bi tuženik točno određene iznose, kada je tečaj bio niži, potraživao protutužbom ili prigovorom radi prebijanja ili materijalno pravnim prigovorom prijeboja, a što isti nije učinio. Naime, isti je tek paušalno istaknuo te prigovore općenito ih navodeći bez navođenja konkretnih iznosa koje prebija/potražuje po tim osnovama. Stoga je njegov prigovor u tom dijelu u cijelosti neosnovan, a što je u skladu i sa pravnim shvaćanjem istaknutim u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023..

24. U odnosu na tuženikov prigovor zastare potrebno je naglasiti da je isti u cijelosti neosnovan. Naime, postavljeni tužbeni zahtjev u predmetnoj parnici predstavlja restitucijski zahtjev iz odredbe čl. 323. st.1. ZOO-a, slijedom toga rok zastare za predmetnu tražbinu iznosi pet godina (opći rok zastare), s tim da zastara te tražbine ne počinje teći prije nego što je utvrđena ništetnost ugovora ili neke njegove ugovorne odredbe, što je u skladu i sa pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske glede pitanja zastare restitucijskih zahtjeva. Pri tome treba reći da navedeno pravno shvaćanje u potpunosti koincidira i sa pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama Suda EU donesenim u spojenim predmetima C- 776/19 do C-782/19, prema kojima potrošač koji je sklopio zajam izražen u stranoj valuti i nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe uključene u taj ugovor o zajmu ne može biti izložen roku zastare za povrat iznosa plaćenih na temelju te ugovorne odredbe. Polazeći od navedenog u svim predmetima u kojima se, na temelju čl.502.c. ZPP-a, primjenjuje pravno shvaćanje iz presude donesene u sporu po kolektivnoj tužbi, rok zastare nije počeo teći prije pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu - jer je tek sa donošenjem tih presuda potrošač stekao saznanje o nepoštenosti, a time i o ništetnosti tih ugovornih odredbi. To nadalje znači da rok zastare, kada je riječ o tražbini preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi počinje teći 13. lipnja 2014., a kada je riječ o tražbini pretplate s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli počinje teći 13. lipnja 2018.. Navedeno iz razloga što su presude u Kolektivnom sporu kojim je utvrđena ništetnost predmetnih odredba postale pravomoćne 13. lipnja 2014., odnosno 13. lipnja 2018., kako je to detaljno i obrazloženo u točki 12. obrazloženja ove presude. Predmetnu tužbu u ovom postupku tužitelj je podnio 11. lipnja 2019.. Dakle, tražbina tužitelja nije u zastari, jer rok zastare od pet godina nije istekao do navedenog dana kada je pokrenuta predmetna parnica.

25. U odnosu na tuženikovo protivljenje preinaci tužbenog zahtjeva, istaknuto na glavnoj raspravi 25. rujna 2025., treba naglasiti da je takva preinaka dozvoljena jer su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti iz čl. 190. st. 2. ZPP-a. Naime, treba naglasiti da je sudska praksa u vrijeme podnošenja tužbe bila malobrojna i neujednačena, kako u pogledu pitanja zastre za istovrsne sporove tako i u pogledu osnovanosti meritornih zahtjeva. U takvim okolnostima, a što je općepoznata činjenica, pred sam istek roka zastare općinskim sudovima u Republici Hrvatskoj podneseno je na desetke tisuća istovrsnih tužbi od strane potrošača, s tim da do današnjeg dana nije u cijelosti ujednačena sudska praksa za konvertirane kredite. Zbog svih tih okolnosti, kao i zbog činjenice da tužitelju nije bila dostupna sva dokumentacija vezana za predmetni kredit, isti nije mogao u vrijeme podnošenja tužbe postaviti točno određeni tužbeni zahtjev, koji je postavio tek po zaprimanju dokumentacije te nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja. Stoga se navedeni razlozi zbog kojih je tužitelj u konačnici preinačio tužbu ne mogu pripisati krivnji tužitelja već naprijed navedenim okolnostima na koje isti nije mogao utjecati. Osim toga treba naglasiti da je navedena preinaka svrsishodna u smislu čl. 190. st. 3. ZPP-a za konačno rješenje svih spornih pitanja među strankama koji proizlaze iz predmetnog ugovornog odnosa. Postavljajući tužbeni zahtjev nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja tužitelj je postupio koristeći ovlasti iz čl. 186. b. st. 2 ZPP-a. S navedenim u vezi treba naglasiti da je i prema stavu zauzetom na sastanku Predsjednika Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Predsjednika građanskih odjela Županijskih sudova, broj Su IV-162/2021 od 26. studenog 2021., dopuštena preinaka u predmetima po tužbama korisnika kredita nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

26.Tužitelj je odbijen sa zahtjevom za isplatu iznad dosuđenog iznosa od 2.756,51 eur do zatraženih 3.021,63 eura, jer je isti u podnesku zaprimljenom 22. rujna 2024. (str. 419-420 spisa) pogrešno protumačio nalaz vještaka te je kao rezultat pogrešnog tumačenja došao i do pogrešnog iznosa pretplate. Naime, u točki b) obrazloženja navedenog podneska tužitelj izvodi pogrešan zaključak da vještak u svom izračunu prilikom iskazivanja ukupnog iznosa pretplate iz izračuna nije isključio tzv. negativne razlike. Iz obrazloženja ove presude točka 11. jasno proizlazi da je vještak uzeo u obzir samo razdoblja kada je kamatna stopa bila viša, odnosno kad je tečaj bio viši od početnog ugovorenog te je u svome nalazu tabelarni prikaz (str. 393- 395 spisa) iskazao pretplatu samo za to razdoblje.

27. Odluka o trošku parničnog postupka temelji se na čl. 154. st 2. ZPP-a, s tim da su troškovi odmjereni sukladno Tarifi o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika, "Narodne novine" broj: 138/23, dalje L. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Tužitelj je uspio u postupku sa 95,61 % (100 % u odnosu na osnovu i 91,22% u odnosu na visinu 2.756,51 / 3.021,63=0,9122x100=91,22%, dakle 100% + 91,22% = 191,22% : 2=95,61%). Tuženik je uspio u postupku sa 4,39 % (0% u odnosu na osnovu i 14,14% u odnosu na visinu 265,12 / 3.021,62=0,0877x100=8,77%, dakle 0% + 8,77% = 8,77% : 2=4,39%). Budući je tužitelj uspio u većoj mjeri i to sa 95,61 %, od njezinog uspjeha oduzima se uspjeh tuženika koji iznosi 4,39% pa je ukupan uspjeh tužitelja u ovoj parnici 91,22%. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku, koji su po ocjeni ovog suda bili nužni za uspjeh tužitelja u ovom sporu i to kako slijedi:

- sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7. točka 1. Tarife),

- sastav obrazloženog podneska od 23. rujna 2019. u iznosu od 200,00 eura. (Tbr. 8. 1. Tarife), jer se tužitelj tim podneskom očitovao o tuženikovom odgovoru na tužbu,

- sastav obrazloženog podneska od 29. listopada 2019. u iznosu od 200,00 eura. (Tbr. 8. 1. Tarife),

- sastav obrazloženog podneska od 30.lipnja 2025. u iznosu od 200,00 eura. (Tbr. 8. 1. Tarife),

- sastav obrazloženog podneska od 22. rujna 2025. u iznosu od 200,00 eura. (Tbr. 8. 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu održanom 9.listopada 2019. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9.1. Tarife),

- zastupanje na ročištu održanom 15. studenog 2019. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9.1. Tarife),

- zastupanje na ročištu održanom 4. ožujka 2025. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9.1. Tarife),

- zastupanje na ročištu održanom 25. rujna 2025. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9.1. Tarife),

-zastupanje na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eura, a što je u skladu s Tbr. 9.3. Tarife.

Prema tome tužitelju su ukupno za radnje punomoćnika temeljem Tarife priznati troškovi u iznosu od 1.900,00 eura na koje je pridodan PDV po stopi od 25% pa troškovi zastupanja ukupno iznose 2.375,00 eura. Tužitelju je pored navedenih troškova punomoćnika priznat i stvarni trošak plaćenog predujma za vještačenje po vještaku financijsko knjigovodstvene struke u iznosu od 500,00 eura, a vještačenje je bilo nužno za utvrđivanje visine preplate i trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 53,09. Slijedom navedenog, tužitelju je priznat ukupni trošak u iznosu od 2.928,09 eura. S obzirom da je uspjeh tužitelja u ovom postupku utvrđen u visini od 91,22%, istome su u konačnici dosuđeni troškovi u ukupnom iznosu od 2.671,00 eura (91,22 % od 2.928,09).

28. S obzirom na uspjeh tužitelja u ovom postupku, koji je naveden u prethodnoj točki obrazloženja ove presude, tužitelj je odbijen sa razlikom zahtjeva za naknadu troškova između priznatih 2.671,00 eura do zatraženih 2.928,09 eura, kao neosnovanim.

29. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

Valpovo, 10. listopada 2025.

Sudac

Goran Jokić

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo izjaviti žalbu u roku od 15 dana, računajući od dana objave presude, putem ovoga suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1.Tužitelju po punomoćniku

2.Tuženiku po punomoćniku