REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg Johna

Fitzgeralda Kennedyja 11

Poslovni broj: P-363/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Tini Šimović, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., OIB 25132169807, Lonjička ulica 2A, Zagreb, zastupanog po punomoćnici Doroteji Jurčić Nižić, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, zastupanog po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku iz OD Knezović i partneri j.t.d. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon provedene javne glavne rasprave, zaključene 29. kolovoza 2025. u prisutnosti punomoćnice tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika odvjetnika Karla Golubića, 10. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuje se ništetnom odredba članka 7. Ugovora o kreditu, broj: 5140030250- 64000080525/2006, sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, od 18. travnja 2006., sklopljenog između pravnog prednika tuženika SLAVONSKA BANKA d.d. (Osijek, Kapucinska 29) kao kreditora i BČ kao korisnika kredita, u dijelu koji glasi: „ Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,20 % ( jedanzarezdvadesetposto) jednokratno, unaprijed".

II/ Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 481,45 eur, sa zateznim kamatama obračunatim počevši od 22. travnja 2006. do 31. prosinca 2007. na temelju odredbe čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (“Narodne novine” broj 50/94., 19/95., 36/96., 76/96., 72/02. i 153/04.), u razdoblju od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u razdoblju od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa Europske središnje banke koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, kao i naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 622,23 eur, sa zateznim kamatama obračunatim počevši od 10. listopada 2025. do isplate, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa Europska središnja banka koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine , sve u roku od 15 dana.

III/ Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev u dijelu kojim naknadu parničnih troškova potražuje preko dosuđenog iznosa.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužba povučena u dijelu kojim je tužitelj potraživao plaćanje iznosa od 14,80 eur, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama obračunatim počevši od 19. travnja 2006. do isplate te u dijelu kojim je zatezne kamate na iznos od 481,45 eur potraživao u razdoblju od 19. travnja 2006. do 21. travnja 2006.

Obrazloženje

1./ Tužitelj u tužbi podnesenoj ovom sudu 23. siječnja 2025. navodi da su prednik tuženika Slavonska banka d.d. iz Osijeka i BČ kao korisnik kredita 18. travnja 2006. zaključili Ugovor o kreditu. Tvrdi da je predmetni ugovor o kreditu potrošački, što da je razvidno iz njegove namjene. Tužitelj da je s korisnikom kredita sklopio Ugovor o ustupu tražbine kojim mu je ustupljena tražbina prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu s osnova valute, kamata i svih plaćenih naknada. Tvrdi da je ništetna odredba čl. 7. predmetnog Ugovora o kreditu, kojom je utvrđena obveza korisniku kredita plaćanja jednokratne naknade za obradu i odobravanje kreditnog zahtjeva, u visini od 1,20% iznosa kredita, prema Odluci banke o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, jednokratno, unaprijed. Tvrdi, u bitnome, da je predmetna odredba ništetna, u skladu s odredbama mjerodavnih Zakona o zaštiti potrošača, jer da, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, korisniku kredita nameće obvezu koju da on u vrijeme sklapanja ugovora nije mogao objektivno sagledati niti na nju na bilo koji način utjecati. Tvrdi da se o predmetnoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, niti da je tuženik korisniku na bilo koji način pojasnio koje bi troškove imao prilikom obrade kreditnog zahtjeva pa da bi ih korisnik plaćanjem ove naknade bio dužan podmiriti. Tvrdi da ova odredba nije lako razumljiva niti uočljiva. Tužbom stoga potražuje, uz utvrđenje ništetnosti, povrat plaćenog predniku tuženika temeljem predmetne ništetne odredbe, u iznosu od 496,25 eur, sa zakonskim zateznim kamatama obračunatim po stopi mjerodavnoj za odnose iz trgovačkih ugovora, počevši od 19. travnja 2006. do vraćanja, jer tvrdi da je tuženik nepošteni stjecatelj.

2./ U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženik ne osporava da je naplatio osporavanu naknadu na temelju ugovora o kreditu, i to 21. travnja 2006. u iznosu od 3.627,46 kn. Pravni slijed u odnosu na banku kreditora iz predmetnog ugovora o kreditu ne osporava. Osporava osnovanost tužiteljevog zahtjeva. Naime, osporava da bi se radilo o ništetnoj odredbi u potrošačkom ugovoru ukazujući, u bitnome, da je iznos naknade točno i jasno određen, da je osporavana odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva pa stoga nije dopušteno ocjenjivati poštenje te odredbe, da je korisnik kredita kao prosječan potrošač bio sposoban izračunati visinu ove naknade , shvatiti financijske obveze koje iz predmetne odredbe za njega proizlaze te procijeniti da li je predmetna odredba za njega prihvatljiva. Tvrdi da je korisnika kredita u cijelosti informirao o obvezi plaćanja predmetne naknade, navodeći da postoji njegova obveze plaćanja u visini propisanoj tuženikovim općim aktima. Ukazuje da su se predmetnom naknadom podmirivali troškovi uzrokovani tuženiku prilikom obrade kredita (troškovi zaposlenika, materijalni troškovi i sl.). Ukazuje da u vrijeme zaključivanja predmetnog ugovora, u skladu s mjerodavnim zakonskim odredbama i uputama regulatornog tijela, nije bio dužan korisniku navoditi troškove na koje se predmetna naknada odnosi. Sve i kada bi bila dopuštena ocjena poštenosti, tvrdi da predmetna odredba nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, osim toga da se radi o zabrani manjeg značaja, a da je kredit u cijelosti otplaćen. Ističe prigovor zastare te prigovara vrijednosti predmeta spora.

3./ S obzirom da je tužitelj, po tuženikovom očitovanju o visini i vremenu naplate osporavane naknade tužbeni zahtjev smanjio na način da potražuje isplatu iznosa od 481,45 eur, sa zateznim kamatama obračunatim počevši od 22. travnja 2006. do isplate, po stopi mjerodavnoj za ostale odnose, a tuženik je na djelomično povlačenje tužbe pristao, uz primjenu odredbe čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje ZPP), riješeno je kao u izreci.

4./ U postupku je izvršen je uvid i pročitane su sljedeće isprave: obavijesti o ustupu tražbine uz zahtjev za dostavom isprava (list 7-13 spisa), ugovor o kreditu (list 14-23 spisa), sudska praksa (list 25-68, 77-102 spisa). Nadalje, saslušan je korisnik kredita BČ (list 117-118 spisa).

5./ Temeljem tako provedenih dokaza, ocijenivši ih primjenom odredbe čl. 8. , dalje ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

6./ Predmet spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu od 18. travnja 2006., u dijelu čl. 7., kojom je ugovoreno plaćanje naknade obradu zahtjeva u visini od 1,20% iznosa kredita te zahtjev za povratom iznosa koji je tuženik primio po osnovi predmetne ništetne ugovorne odredbe, a koju tražbinu je tužitelju ustupio korisnik kredita BČ.

7./ Nije sporno da je prednik tuženika Slavonska banka d.d. s BČ zaključio Ugovor o kreditu od 18. travnja 2006., koji sadrži osporavanu ugovornu odredbu iz čl. 7. Nadalje, nije sporno da je na temelju predmetne odredbe korisniku kredita naplaćena naknada u iznosu od 481,45 eur (3.627,46 kn) 21. travnja 2006. Među strankama je sporno da li je predmetna ugovorna odredba ništetna kako to tužitelj tvrdi, odnosno može li se isticati njezina ništetnost. Sporan je prigovor zastare za po tužitelju naznačena vrijednost predmeta spora u odnosu na zahtjev za utvrđenje .

8./ Ugovorom o kreditu od 18. travnja 2006. prednik tuženika je kao kreditor odobrio BČ kao korisniku kredita stambeni kredit za dovrđenje kuće i otplatu ranijih kredita, u kunskoj protuvrijednosti od 65.000,00 CHF, po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita. Ugovoreno je, odredbom čl. 7. predmetnog Ugovora, da se korisnik prije korištenja kredita obvezuje platiti naknadu za obavljanje bankarskih usluga, prema Odluci banke o visini ove naknade.

9./ Sukladno odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03., 46/07., 79/07.), važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu »potrošač« je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, a »trgovac« je bilo koja osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u okviru svoje poslovne djelatnosti ili u okviru obavljanja djelatnosti slobodnog zanimanja.

10./ Na temelju priloženih isprava i iskaza korisnika kredita, utvrđeno je da je predmetni ugovor o kreditu potrošački ugovor jer ga je korisnik kredita sklopio kao potrošač, radi kupnje stambene nekretnine, dakle u svrhu koja nije namijenjena njegovoj poslovnoj djelatnosti ili obavljanju slobodnog zanimanja, a tuženik kao trgovac, jer je odobravanje kredita nedvojbeno poslovna djelatnost tuženika (banke).

11./ Posljedica ništetnosti ugovornih odredba je pravo potrošača korisnika kredita na povrat novčanih iznosa plaćenih tuženiku temeljem ništetnih odredba sukladno odredbi čl. 323. st. 1. u vezi s odredbom čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje ZOO).

12./ Takva tražbina potrošača, po osnovi povrata novčanih iznosa plaćenih trgovcu temeljem ništetnih odredaba potrošačkog ugovora, kao i svaka druga tražbina, osim onih čiji je prijenos zabranjen zakonom ili je strogo osobne naravi ili se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugog, može biti predmetom ustupa (čl. 80. st. 1. ZOO - a). Primatelj tražbine ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj tražbine imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO-a). Ugovorom o ustupu tražbine od **.**.2023. BČ ustupio je tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku nastalu po osnovi ništetnih odredaba predmetnog ugovora o kreditu s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada.

13./ Ustupljena tražbina je novčana tražbina, a novčane tražbine potrošača, po ocjeni ovog suda, nisu strogo osobne tražbine, niti se njihova narav protivi ustupanju, a niti je prijenos istih zabranjen zakonom. Neodlučno je što tužitelj nema svojstvo potrošača jer se promjenom vjerovnika kao posljedicom ustupa tražbine ne utječe na identitet tražbine stoga što primatelj tražbine prema dužniku ima ista prava koja je ustupitelj tražbine imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO -a). Valja istaknuti i da je, iako u predmetnom ugovoru o ustupu novčani iznos tražbine koja je predmet ustupa nije određen, ustupljena tražbina odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina temeljem određenog Ugovora o kreditu po osnovi prava na povrat preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredaba o valuti, kamati i plaćenim naknadama.

14./ U odnosu na među strankama sporno pitanje ništetnosti odredbe o naplati naknade za odobrenje kredita, dakle dijela odredbe čl. 7. predmetnog Ugovora o kreditu valja navesti sljedeće.

15./ Odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, a u st. 3. propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, pri čemu je, u skladu sa st. 4., propisano da je trgovac, ako tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan to dokazati. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor (čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača). Prema odredbi čl. 87. st. 1. ovog Zakona, nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

16./ Radi utvrđenja osnovanosti navoda tužitelja vezanih uz ništetnost predmetne ugovorne odredbe, proveden je dokaz saslušanjem korisnika kredita.

17./ Iz iskaza korisnika kredita BČ, navode kojeg sud u cijelosti prihvaća kao istinite, cijeneći da su logični i životno uvjerljivi, a nisu proturječni niti sami sa sobom niti sa sadržajem spisu priloženih isprava, utvrđeno je da se o predmetnoj ugovornoj odredbi prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo te da od djelatnika banke nije dobila nikakva pojašnjenja vezana uz visinu predmetne naknade i usluge banke koje bi se njome podmirivale.

18./ Po ocjeni ovog suda, iz činjenice da je obveza plaćanje sporne naknade navedena u samom ugovoru o kreditu, ali da je osim toga obveza plaćanje ove naknade propisana i tuženikovim (prednikovim) drugim općim aktima na primjenu kojih, na predmetni ugovor, je korisnik pristao i s kojima je bio upoznat, proizlazi istinitost navoda tužitelja i korisnika kredita da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Naime, iz navedenog proizlazi zaključak da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prije isplate kredita platiti banci naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini 1,20% od iznosa kredita. Okolnost da je korisnik kredita možebitno i informiran o obvezi plaćanja naknade u visini koja je prethodno propisana od strane tuženika ne znači da se o ovoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, već je banka tipski predvidjela obvezu plaćanja predmetne naknade, o kojoj je obvezi, kao i visini naknade koju je propisala, obavijestila korisnika kredita. Međutim, navedene okolnosti informiranja klijenta o obvezi plaćanja i visini naknade, sve i kada bi bile ostvarene, nisu dostatne za zaključak da se o predmetnoj odredbi pojedinačno i posebno pregovaralo. Osim toga, korisnik uvjerljivo iskazuje da mu djelatnica banke prilikom sklapanja ugovora na predmetnu odredbu nije posebno ukazivala, a tuženik dokaza iz kojih bi proizlazilo suprotni nije predložio (čl. 219. st. 1. ZPP-a).

19./ Opći akti tuženika, kojima je prema navodima iz postupka predviđeno plaćanje sporne naknade, predstavljaju nedvojbeno opće uvjete ugovora u smislu odredbe čl. 295. ZOO-a, dakle ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora, koje jedna strana (sastavljač) predlaže drugoj. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama općih akata banke koji uređuju materiju kreditiranja, a koje su odredbe sadržane i u pojedinačnim ugovorima o kreditu, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi čl. 7 . predmetnog Ugovora o kreditu.

20./ Konačno, u predmetnom ugovoru o kreditu, a niti u drugim ispravama koje su stranke s tim u vezi dostavile, nije navedeno od čega se sastoji sporna naknada za odobrenje kredita, odnosno zašto je određena baš u visini 1,20 % od ukupnog iznosa kredita.

21./ Iako je nedvojbeno da za tuženika određeni troškovi u poslovanju nastaju , pa i vezano uz obradu i odobrenje kreditnih zahtjeva i da su ti troškovi u vezi s vrstama pojedinih kreditnih proizvoda koje nudi (stambeni, namjenski, gotovinski i sl.), odlučno je da li je tuženik određenom korisniku kreditu dao jasne, potpune i točne informacije o predmetnoj naknadi, iz kojih bi korisnik mogao zaključiti na koji je način njezina visina određena u konkretnom slučaju (a ne samo ovisno o vrsti kreditnog proizvoda), u zavisnosti od ukupnog iznosa kredita, odnosno s obzirom na usluge banke koje bi se njome u konkretnom slučaju podmirivale. Takve informacije, a kako proizlazi i iz iskaza korisnika, prednik tuženika korisniku prilikom pregovaranja i zaključivanja predmetnog ugovora o kreditu nije dao. Prema sadržaju ugovora o kreditu moglo bi se zaključiti da je korisnik dobio informacije o visini naknade koju je tuženik odredio, u postotku od ukupnog iznosa kredita, no ne i na koji je način njezina visina određena, u zavisnosti od ukupnog iznosa kredita, odnosno s obzirom na usluge banke koje bi se njome u konkretnom slučaju podmirivale.

22./ Dakle, tuženik nije dokazao da je korisniku prilikom pregovaranja i zaključivanja predmetnog ugovora o kreditu dao jasne, potpune i točne informacije o predmetnoj naknadi, iz kojih bi korisnik mogao zaključiti na koji je način njezina visina određena u zavisnosti od ukupnog iznosa kredita, odnosno s obzirom na usluge banke koje bi se njome podmirivale. Tuženik nije stoga u sumnju doveo istinitost navoda iz iskaza korisnika kredita da nikakva pojašnjena vezana uz način određivanja predmetne naknade nije dobio, koji bi se troškovi banke njome namirivali te u kojem je odnosu visina ove naknade prema iznosu iz ugovora o kreditu. Utvrđeno je stoga da informacije s ovom naknadom u vezi, izvan navedenog u predmetnom ugovoru o kreditu, korisnik kredita prilikom zaključivanja predmetnog ugovora o kreditu nije dobio.

23./ S obzirom da tuženik korisniku kredita nije dao jasne, potpune i točne informacije o predmetnoj naknadi, što ona uključuje i na koji se način određuje njezina visina, u zavisnosti od ukupnog iznosa kredita, odnosno s obzirom na usluge banke koje bi se njome podmirivale, zaključak je ovog suda da odredba kojom je ugovoreno plaćanje ove naknade korisniku nije bila jasna, lako uočljiva i razumljiva. Naime, pojmovi "jasna" i "lako razumljiva" ne mogu se tumačiti na način da bi korisniku bilo jasno koliko predmetna naknada matematički iznosi (1,20% od ukupnog iznosa kredita), već se ovi pojmovi imaju tumačiti na način da se odnose na jasnoću i razumijevanje parametara na osnovu kojih se predmetna naknada utvrđuje upravo u iznosu od 1,20% i na što se ova naknada odnosi (za koju uslugu ili troškove odobrenja kredita). Naime, nelogično je, po shvaćanju ovog suda, da visina naknade za odobrenje kredita ovisi o visini iznosa kredita, jer navedeno nije od utjecaja na eventualne troškove tuženika s odobravanjem kredita u vezi. Pri tome, okolnost da tuženik nije bio dužan, prema važećim propisima, u ugovoru o kreditu navesti na što se predmetna naknada odnosi i koje troškove tuženik njome namiruje, ne dokida obvezu koja za tuženika proizlazi iz odredaba Zakona o zaštiti potrošača, vezano uz potrošačku zaštitu, dati potrošaču jasne, potpune i točne informacije. Konačno, kasnijim je zakonskim izmjenama, iz Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 143/13), izloženo pravno shvaćanje i potvrđeno jer je zakonodavac propisao da naknada za odobrenje kredita mora biti vezan uz stvarni trošak kredita, a ona određena u postotku od ukupnog iznosa kredita, kao u konkretnom slučaju, ne proizlazi da jest.

24./ Prilikom ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošač prihvatio takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tome mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi pod brojem Rev-673/2023 od 13. veljače 2024. izrazio pravno shvaćanje sukladno kojem sud ocjenu o tome da li je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita, već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti, kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, odnosno sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu mjerodavnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača. Dakle, uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

25./ Prema ocjeni ovog suda, u konkretnom je slučaju razvidno da tuženik nije vodio računa o interesima potrošača. Naime, o spornoj se naknadi nije pojedinačno pregovaralo, potrošač očito nije imao mogućnost ne prihvatiti obvezu plaćanja naknade za odobrenje kredita, u samom ugovoru nije navedena visina ove naknade, već način njezina izračuna u postotku od ukupnog iznosa kredita, ne proizlaze razlozi na okolnost opravdanosti predmetne naknade u iskazanom postotku od ukupnog iznosa kredita niti je korisnik kredita bio informiran o razlozima koji bi opravdavali plaćanje te naknade. Korisnik kredita nije stoga mogao izvesti zaključak o svrsi navedene naknade jer u ugovoru nisu navedeni razlozi koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).

26./ Slijedom svega navedenog, na temelju opisanih utvrđenih okolnosti konkretnog slučaja, zaključak je ovog suda da je ugovorna odredba o naknadi za odobrenje kredita nepoštena ugovorna odredba, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (korisnika kredita), slijedom čega je ova odredba ništetna. S obzirom na izloženo, nisu od utjecaja na utvrđenje odlučenih činjenica i donošenja odluke navodi tuženika vezani uz značenje efektivne kamatne stopa pa nije bilo mjesta službenoj pribavi podataka s tim u vezi, kako je to tuženik predlagao.

27./ S obzirom na to da je posljedica ništetnosti obveza ugovorne strane vratiti ono što je primila na ništetnom temelju, sukladno odredbi čl. 323. st. 1. u vezi s odredbom čl. 1111. st. 1. ZOO-a, utvrđeno je da tužitelju pripada pravo na isplatu utuženog iznosa. Kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a. Tužitelju zatezne kamate na iznos povrat kojeg tužbom potražuje pripadaju počevši od dana nakon dana izvršenog plaćanja, kako to tužbom potražuje (čl. 2. st. 1. ZPP-a).

28./ Imajući u vidu utvrđenje o ništetnosti odredbe o naknadi za odobrenje kredita kao nepoštene ugovorne odredbe, kojom je prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača , tuženik je u konkretnom slučaju nepošteni stjecatelj bez osnove jer je morao znati da postupa suprotno Zakonu u zaštiti potrošača i Zakonu u obveznim odnosima, a posljedica kojeg pos tupanja je ništetnost predmetne ugovorne.

29./ Stopa zateznih kamata određena je na temelju odredbe čl. 29. st. 2. ZOO - a za ostale odnose.

30./ U konkretnom slučaju, po ocjeni ovog suda, uzrok ništetnosti nije zabrana manjeg značenja pa se, neovisno i o činjenici da je ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost može isticati (čl. 326. ZOO-a). Nema mjesta primjeni odredbe čl. 1112. st. 1. ZOO-a jer ne proizlazi da bi korisnik kredita plaćanje izvršio znajući da nije dužan platiti. Sukladno odredbi čl. 87. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača, ništetnost nepoštene ugovorne odredbe u konkretnom slučaju ne povlači ništetnost ugovora, jer ugovor može opstati bez ništetne odredbe.

31./ U odnosu na prigovor zastare valja reći sljedeće. Tražbina po osnovi stečenog bez osnove na temelju ništetne odredbe zastarijeva u roku od 5 godina , sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a, s obzirom da neki drugi rok zastare za tu tražbinu zakonom nije određen. Zastara, sukladno odredbi čl. 215. st. 1. ZOO -a, počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje, ako za pojedine slučajeve nije drugačije propisano. Međutim, u implementaciji pravnih shvaćanja izraženih u odlukama Europskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda Republike Hrvatske, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020.), zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

32./ S obzirom da je tužitelj tek u ovoj parnici istaknuo zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za odobrenje kredita, to je prigovor zastare neosnovan.

33./ Konačno, s obzirom na izloženo pravno shvaćanje o početku tijeka zastare, za ukazati je da se radi o iznimci vezanoj uz početak tijeka zastare, utemeljenoj na prethodno izloženom pravnom shvaćanju, a tužiteljeva tražbina nastala je, i dospjela u konkretnom slučaju, danom neosnovanog stjecanja te je početak tijeka zatezne kamate vezan uz utvrđenje (ne)savjesnosti stjecatelja (razlog iz odredbe čl. 1115. ZOO-a).

34./ Tužitelj je s tužbenim zahtjevom u cijelosti uspio u sporu pa mu je tuženik dužan naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka, u skladu s odredbom čl. 154. st. 1. u vezi s odredbom čl. 155. ZPP-a.

35./ U odnosu na tuženikov prigovor suviše visoko naznačenoj vrijednosti predmeta spora u odnosu na zahtjev za utvrđenje ništetnosti valja navesti kako slijedi. Prije svega, pogrešno je shvaćanje tuženika da ovaj zahtjev za utvrđenje ne bi bio od utjecaja na vrijednost predmeta spora smo stoga što se u istom postupku zahtijeva i isplata neosnovano stečenog na temelju ništetne odredbe. Takav zaključak ne proizlazi iz odredaba ZPP-a kojima je propisan način određivanja vrijednosti predmeta spora kod objektive kumulacije tužbenih zahtjeva (kao u konkretnom slučaju) odnosno u situacijama kada se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu (čl. 37. st. 1. i čl. 40. st. 1. ZPP-a). Sudska praksa (VSRH Revr-475/08-2 od 27. listopada 2008.) nije mjerodavna u konkretnom slučaju. Naime, radilo se o pravnom shvaćanju kojim se određivanjem vrijednosti predmeta spora nastojalo, u režimu u kojem je dopuštenost revizije ovisila o vrijednosti predmeta spora, omogućiti izjavljivanje ovog izvanrednog pravnog lijeka kada takvom izjavljivanju nije bilo mjesta. Međutim, tužitelj je ipak suviše visoko odredio vrijednost predmeta spora u odnosu na zahtjev za utvrđenje ništetnosti, pa je, primjenom odredbe čl. 40. st. 3. ZPP-a, vrijednost predmeta spora u ovom dijelu sud odredio u visini iznosa plaćanje kojeg tužitelj tužbom potražuje (481,45 eur) . Pogrešno je shvaćanje tužitelja da bi vrijednost predmeta spora u ovom dijelu imala biti određena u iznosu od 1327,22 eura, a prema odredbi čl. 19. Zakon o sudskim pristojbama ("Narodne novine" br. 118/18., 51/23.). Svrha citirane odredbe je obračun vrijednost predmeta spora radi naplate sudske pristojbe prilikom pokretanja postupka te ne dokida procesnu odredbu vezanu uz odmjeravanje vrijednosti kada se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu iz čl. 40. ZPP-a. Po ocjeni ovog suda, s obzirom da tužitelj zahtjeva utvrđenje ništetnosti i povrat plaćenog na temelju ništetne odredbe, za ocjenu vrijednosti predmeta spora u odnosu na zahtjev za utvrđenje mjerodavna je upravo vrijednost koja se, kao posljedica utvrđenja ništetnosti, potražuje radi plaćanja.

36./ Tužitelju je, prema vrijednosti predmeta spora (u iznosu od 962,90 eur, kako ju je tužitelj naznačio tijekom postupka, ispravljajući naznaku iz tužbe, određujući vrijednost predmeta spora podneskom od 27. lipnja 2025. u odnosu na zahtjev za utvrđenje) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23, dalje Tarifa), priznat trošak odvjetničkog zastupanja za:

- sastav tužbe (T.br. 7/1 Tarife) iznosu od 150,00 eur,

- sastav obrazloženog podneska kojim se očitovao na navode tuženika iz odgovora na tužbu od 2. travnja 2025. (T.br. 8/1 Tarife), u iznosu od 150,00 eur,

- zastupanje na ročištu na kojem se izvodio dokaz saslušanjem (T.br. 9/1 Tarife) u iznosu od 150,00 eur,

dakle ukupno 450,00 eur, koji iznos valja uvećati za pripadajući porez (T.br. 46. Tarife), što ukupno iznosi 562,50 eur.

37./ Nadalje, tužitelju je, u skladu s odredbama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18, 51/2023) i Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 37/23.), prema utvrđenju suda o vrijednosti predmeta spora, priznat trošak sudske pristojbe za tužbu, u iznosu od 19,91 eur, kao i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 39,82 eur.

38./ Dakle, sveukupno je tužitelju dosuđena naknada parničnog troška u iznosu od 622,23 eur, dok je u više zatraženom njegov zahtjev odbijen kao neosnovan.

39./ Odluka o zateznim kamatama na dosuđene troškove postupka osniva se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a te se kamate obračunavaju počevši od donošenje ove presude do isplate, po stopi utvrđenoj na temelju odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose.

40./ Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

U Zagrebu 10. listopada 2025.

Sutkinja:

Tina Šimović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovog suda.