REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6, Zagreb

Poslovni broj: Us I-3466/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sutkinji Vanji Crnković uz sudjelovanje zapisničarke Jasminke Janković, u upravnom sporu tužitelja ĆO, državljanina Republike Albanije, kojeg zastupa opunomoćenica Ivana Sedlar, odvjetnica u Zagrebu, Tratinska ulica 62, protiv tuženog Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, OIB: 36162371878, Policijske uprave zagrebačke, Postaje aerodromske policije Pleso, Velika Gorica, Ulica Rudolfa Fizira bb, radi određivanja ograničenja kretanja, 10. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave zagrebačke, Postaje aerodromske policije Pleso KLASA: NK-UP/I-216-03/25-03/36, URBROJ: 511-19-48-25-1 od 10. rujna 2025.

II. Odobrava se besplatna pravna pomoć tužitelju u predmetnom upravnom sporu.

III. Nalaže se tuženiku da isplati odvjetnici Ivani Sedlar, pružateljici pravne pomoći, iznos od 1.250,00 EUR (tisuću dvjesto pedeset eura) u roku od 15 dana od dostave računa za pruženu pravnu pomoć.

Obrazloženje

1. Rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave zagrebačke, Postaje aerodromske policije Pleso KLASA: NK-UP/I-216-03/25- 03/36, URBROJ: 511-19-48-25-1 od 10. rujna 2025. smješten je tužitelj u Prihvatni centar za strance Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske na najkraće moguće vrijeme, a najduže do tri mjeseca, s time da se smještaj računa od dana donošenja rješenja.

2. Tužitelj u tužbi i tijekom spora u bitnome navodi da je osporavano rješenje nezakonito iz razloga što je tuženo tijelo donijelo pobijano rješenje protivno načelu materijalne istine (članak 8. Zakona o općem upravnom postupku) te načelu samostalne i slobodne, savjesne i brižljive ocjene dokaza (članak 9. Zakona o općem upravnom postupku). Opisuje da je državljanin Republike Albanije, da je morao pobjeći iz Albanije, jer je postojala opasnost za njegov život, da je izrazio u Republici Hrvatskoj namjeru da će zatražiti međunarodnu zaštitu. Iznosi da je tuženik donio pobijano rješenje te ograničio mu kretanje smještajem u prihvatilište Ježevo, čime mu je oduzeo slobodu kretanja. Ukazuje prije svega na nemogućnost ispitivanja rješenja uslijed činjenice da mu je određeno ograničenje kretanja iz razloga raspisanih mjera u SIS-u, a postojanje kojih on nije u mogućnosti provjeriti. Smatra da pozivanje na iste nije samo za sebe dostatan razlog za ograničenje kretanja. Nadalje smatra da pobijano rješenje uopće nije moguće ispitati. Dodaje da pobijano rješenje suštinski nije obrazloženo, jer je obrazloženje svedeno na kronologiju događaja, i prepisivanje zakonskih članaka, bez navođenja odlučnih činjenica iz kojih bi bilo razvidno zašto mu je ograničena sloboda kretanja. Iznosi da mu nije poznato koji je razlog ograničavanja slobode kretanja. Mišljenja je da je tuženik postupio diskriminatorno budući da presumira negativan ishod postupka povodom zatražene međunarodne zaštite. Nastavlja da, osim toga, u obrazloženju nije navedeno koji je to konkretan razlog zbog kojeg mu je ograničeno kretanje i zbog kojeg je smješten u Prihvatilište Ježevo. Ističe da se prepisivanje zakonskog članka ne može smatrati obrazloženjem razloga. Nadalje, smatra da je tuženik propustio konkretizirati i obrazložiti individualnu procjenu na temelju koje je donio pobijano rješenje, pa da se iz tog razloga rješenje ne može ispitati jer je izostalo valjano obrazloženje. Navodi da nije razvidno na temelju kojih dokaza je doneseno pobijano rješenje, da je očito da nije proveden potpuni ispitni postupak te da je očito da nisu utvrđene odlučne činjenice. Obrazlaže da ga u postupku donošenja rješenja o ograničavanju slobode kretanja tuženik nije saslušao u svojstvu stranke niti je izveden ijedan dokaz iz kojeg bi se dalo zaključiti da egzistiraju opravdani razlozi za ograničavanje slobode kretanja. Napominje da mu se nije omogućilo da se očituje o svim činjenicama i okolnostima. Smatra da su povrijeđena temeljna načela vezana za opravdanost ograničavanja slobode kretanja te da u pobijanom rješenju nisu navedeni konkretni razlozi oduzimanja njegove slobode. Iznosi da razlozi oduzimanja odnosno ograničavanja slobode kretanja moraju biti ne samo navedeni, već je potrebno da budu relevantni i dostatni razlozi koji opravdavaju ograničavanje slobode kretanja, a što ovdje očito nije slučaj. Ističe da razlozi oduzimanja slobode ne smiju biti općeniti i apstraktni, kao što je ovdje slučaj. Navodi da, ako bi postojale okolnosti za donošenje rješenja kojim se ograničava sloboda kretanja pojedinca, tada one moraju biti uvjerljivo iznesene i obrazložene. Slijedom navedenog smatra da je pobijano rješenje doneseno protivno članku 54. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti jer je prvostupanjsko tijelo propustilo utvrditi sve činjenice i okolnost konkretnog slučaja te iznijeti relevantne i dostatne razloge i dokaze za ovakvu odluku odnosno relevantno i dostatno obrazložiti na temelju čega i kako je utvrdio da postoje razlozi iz članka 54. stavka 2. točke 4. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, tj. poglavito kako je utvrđeno da on ima namjeru zloporabiti postupak tj. da je namjera za azilom iznesena radi onemogućavanja daljnjeg postupanja, jer za to ne postoji nijedan dokaz odnosno relevantno i dostatno obrazložiti na temelju čega i kako je utvrdio da su ispunjeni uvjeti iz članka 54. stavka 2. točke 6. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, tj. zašto se posegnulo za najtežom mjerom - smještaja u prihvatni centar. Napominje da odluke o ograničavanju slobode kretanja ne bi trebalo donositi arbitrarno, kao što to čini tuženik, jer je riječ o osnovnom ljudskom pravu. Smatra da njegov postupak nije vođen u dobroj vjeri niti je vođen s dužnom pažnjom te da mu je tuženik pobijanom odlukom neosnovano oduzeo slobodu. Iznosi da ne postoji niti jedan razlog iz kojeg bi se dalo zaključiti da bi on namjeru podnošenja zahtjeva za azil temeljio na razlozima u cilju onemogućavanja daljnjeg postupanja, i to iz dva razloga: on ispunjava sve uvjete za azil, budući da mu u Albaniji prijeti opasnost da bude ubijen i/ili mučen. Navodi da tuženik u ovom postupku nije uopće vodio računa o načelu iz članka 6. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti "načelo zabrane prisilnog udaljenja ili vraćanja (»non refoulement«)". Smatra da, s obzirom da bi on vraćanjem u Albaniju bio izložen mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem postupanju, nisu ispunjeni uvjeti za prisilno udaljavanje, a onda niti uvjeti za ograničavanje kretanja. Iznosi da je ograničenje slobode kretanja tražitelja azila posljednje sredstvo te da je upravno tijelo bilo u obvezi primijeniti blaže mjere, odnosno posegnuti za ograničavanjem kretanja smještajem u prihvatilište tek u slučaju da svrhu nije moguće postići blažom mjerom. Ističe da, s obzirom da se obrazloženje pobijanog rješenja ne osvrće na razloge odabira mjere iz članka 54. stavka 2. točke 6. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, tj. zašto se posegnulo za najtežom mjerom - smještaja u prihvatni centar, rješenje nije moguće ispitati. Dodaje da nije moguće ispitati niti razloge izbora najteže mjere, kao niti razloge zbog kojih se nije primijenila blaža mjera. Smatra da ne postoji nijedan razlog za ograničavanje njegovog kretanja, a čak i da postoje, da se je svrha svakako mogla postići blažom mjerom. Iznosi da duljina trajanja mjere određene u pobijanom rješenju uopće nije obrazložena. Slijedom svega gore navedenoga predlaže poništiti rješenje tuženika, odobriti mu besplatnu pravnu pomoći i naložiti tuženiku da pružateljici pravne pomoći isplati zatraženi iznos.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom spora u bitnome navodi da je tužba neosnovana. Ističe da su u upravnom postupku utvrđene sve relevantne činjenice i okolnosti na temelju kojih je donijeto rješenje. Opisuje da je upravni postupak proveden po službenoj dužnosti na temelju članka 54. stavka 11., članka 54. stavka 2. točaka 1. i 3., članka 54. stavka 6. i članka 54. stavka 5. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, kojom je prilikom nedvojbeno utvrđeno da je tužitelju potrebno ograničiti slobodu kretanja smještajem u Prihvatni centar za strance. Ističe da je za tužitelja utvrđeno da isti u Schengenskom informacijskom sustavu ima izrečenu mjeru zabrane ulaska i boravka na državno područje država članica Schengenskog prostora od strane Njemačke i Italije. Dodaje da se je tužitelj očitovao o svim činjenicama i okolnostima nakon čega je on donio zakonito rješenje ograničenja slobode kretanja smještajem u Prihvatni centar za strance o čemu je sačinjen zapisnik o saslušanju stranca. Mišljenja je da navodi iz tužbe, u ovom slučaju, ne mogu utjecati na drugačije rješenje ove upravne stvari. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

4. Tijekom spora izvršen je uvid u spis i u spis tuženika. Nadalje, održano je ročište.

5. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

6. Nesporno je da je tužitelj državljanin Republike Albanije te tražitelj međunarodne zaštite u Republici Hrvatskoj.

7. Sporno je, je li mu tuženik pravilno i zakonito odredio mjeru ograničenja slobode kretanja smještajem u Prihvatni centar za strance.

8. Člankom 54. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti ("Narodne novine" broj: 70/15., 127/17., 33/23. i 17/25.) propisano je da tražitelj i stranac u transferu ima slobodu kretanja u Republici Hrvatskoj (stavak 1.). Nadalje, propisano je da se tražitelju može ograničiti sloboda kretanja radi utvrđivanja činjenica i okolnosti na kojima temelji zahtjev za međunarodnu zaštitu, a koje se ne mogu utvrditi bez ograničenja kretanja, osobito ako se ocijeni da postoji rizik od bijega (stavak 2. točka 1.) i radi radi zaštite nacionalne sigurnosti ili javnog poretka Republike Hrvatske (stavak 2. točka 3.). Također, propisano je da se sloboda kretanja tražitelja ili stranca u transferu može ograničiti smještajem u prihvatni centar za strance (stavak 5. točka 5.) te da se mjera smještaja u prihvatni centar za strance može izreći ako se individualnom procjenom utvrdi da se drugim mjerama iz stavka 5. toga članka ne može ostvariti svrha ograničavanja slobode kretanja (stavak 6.). Konačno, propisano je da se mjere ograničavanja slobode kretanja izriču dok za to postoje razlozi iz stavka 2. toga članka, najduže do tri mjeseca, a da se iznimno, iz opravdanih razloga primjena mjera ograničavanja slobode kretanja može produžiti za najduže tri mjeseca (stavak 9.), te da ministarstvo, policijska uprava, odnosno policijska postaja donosi odluku o ograničenju slobode kretanja, kojom određuje vrstu mjera iz stavka 5. toga članka te njihovo trajanje, razmjerno svrsi ograničenja kretanja (stavak 11.).

9. Tuženik je osporavanim rješenjem odredio tužitelju ograničenje slobode kretanja smještajem u Prihvatni centar za strance, Obedišće Ježevsko, na razdoblje do tri mjeseca u bitnome obrazlažući da imajući u vidu da je u provedenom upravnom postupku utvrđeno da je tužitelj 10. rujna 2025. vraćen sukladno Dublinskom postupku iz Švicarske u Republiku Hrvatsku te da je izrazio namjeru za međunarodnom zaštitom, koja je zaprimljena, dok mu je prvi zahtjev za međunarodnom zaštitom obustavljen, a poradi napuštanja Prihvatilišta. Izneseno je da je provjerom putem Informacijskog sustava Ministarstva unutarnjih poslova utvrđeno da je tužitelj u skladu s Dublinskim postupkom vraćen prvi put te da je provjerom putem Nacionalnog sustava za upravljanje državnom granicom utvrđeno da ima raspisane mjere u Schengenskom informacijskom sustavu i to: "Državljanin treće zemlje kojemu treba zabraniti ulazak i boravak na državnom području članica – članci 24. i 25. Uredbe (EU) 2018/1861" od 31. siječnja 2018., raspisana od Italije, te od 26. rujna 2019., koju je raspisala Njemačka. Zaključeno je da je tužitelju, s obzirom na navedeno i radi napuštanja Republike Hrvatske tijekom postupka međunarodne zaštite, potrebno ograničiti slobodu kretanja smještajem u Prihvatni centar za strance.

10. Iz zapisnika o saslušanju stranca Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave zagrebačke, Postaje aerodromske policije Pleso KLASA: NK UP/I-216-03/25-03/36, URBROJ: 511-19-48-25-1 od 10. rujna 2025. utvrđeno je da tužitelj od stvari ne posjeduje ništa, dok od novčanih sredstava posjeduje 180,00 eura i 150 švicarskih franaka. Nadalje, utvrđeno je da je tužitelj izjavio da je 29. listopada 2020. prilikom zaticanja od strane policije u Slavonskom Brodu izrazio namjeru za podnošenjem zahtjeva za međunarodnom zaštitom te da je bio upućen da se javi u Prihvatilište za međunarodnu zaštitu na adresi [adresa]. Dodao je da je u Prihvatilištu boravio samo mjesec dana nakon čega je pobjegao u Italiju te je tamo ilegalno boravio neko vrijeme, a da je zatim otišao u Švicarsku, gdje je boravio nezakonito. Opisao je da je prilikom nezakonitog boravka zatečen od strane švicarske policije, koja ga je 10. rujna 2025. vratila u Republiku Hrvatsku. Iznio je da su ga po dolasku u Zračnu luku Franjo Tuđman policijski službenici izvijestili da ima važeću zabranu ulaska na područje Schengena izrečenu od strane Italije i Njemačke te da će biti smješten u Prihvatni centar za strance. Navedeno je da je tužitelj po dolasku u Zračnu luku Franjo Tuđman izrazio namjeru za podnošenjem naknadnog zahtjeva za međunarodno zaštitom, koja je zaprimljena. Iskazao je da od članova uže obitelji u Republici Hrvatskoj nema nikoga, a da nema ni odobrenje boravka u drugoj članici Europskog gospodarskog prostora.

11. Iz službene zabilješke Policijske uprave zagrebačke, Postaje aerodromske policije Pleso od 9. listopada 2025. utvrđeno je da utvrđeno je da je provjerom putem Informacijskog sustava Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske utvrđeno da se tužitelj vodi u Schengenskom informacijskom sustavu SIS II, te da ima raspisane dvije mjere:

1. Državljanin treće zemlje kojem treba zabraniti ulazak i boravak na državnom području država članica – članci 24. i 25. Uredbe (EU) 2018/1861, Schengen ID:DEP191930329087000001, država raspisivanja mjere Njemačka, datum raspisa mjere 26. rujna 2019., odluka se temelji na zabrani ulaska na temelju Direktive 2008/115/EC;

2. Državljanin treće zemlje kojem treba zabraniti ulazak i boravak na državnom području država članica – članci 24. i 25. Uredbe (EU) 2018/1861, Schengen ID:ITCZPQ50EJBDXJR000001, država raspisivanja mjere Italija, datum raspisa mjere 31. siječnja 2018.

12. Stoga je pravilno tuženik procijenio da je tužitelju trebalo ograničiti slobodu kretanja radi utvrđivanja činjenica i okolnosti na kojima temelji zahtjev za međunarodnu zaštitu, a koje se ne mogu utvrditi bez ograničenja kretanja, osobito ako se ocijeni da postoji rizik od bijega u skladu s člankom 54. stavkom 2. točkom 1. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti i radi radi zaštite nacionalne sigurnosti ili javnog poretka Republike Hrvatske u skladu s stavkom 2. točkom 3. istog članka Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti.

13. Nadalje, sud smatra da je tuženik osnovano primijenio članak 54. stavak 11. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti kada je smjestio tužitelja u Prihvatni centar za strance, Obedišće Ježevsko, pri čemu se blaže mjere, s obzirom na razloge određivanja ograničenja slobode kretanja u konkretnom slučaju, ukazuju neprikladnima za svrhovito ostvarenje istoga cilja. Također, i trajanje mjere je pravilno određeno imajući u vidu sve okolnosti slučaja odnosno da je tužitelj tražitelj međunarodne zaštite u Republici Hrvatskoj.

14. Stoga je valjalo na temelju članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" broj: 36/24.) odlučiti kao u točki I. izreke presude.

15. Kako iz zahtjeva za odobravanje besplatne pravne pomoći proizlazi da tužitelj nema dovoljnih novčanih sredstava za uzdržavanje u Republici Hrvatskoj odobrena mu je besplatna pravna pomoć u točki II. izreke presude u skladu s člankom 8. stavcima 1. i 2. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite ("Narodne novine" broj: 140/15. i 155/22.).

16. Nadalje, kako je pravnu pomoć pružila odvjetnica Ivana Sedlar u točki III. izreke presude naloženo je tuženiku da joj isplati iznos od 1.250,00 eura u skladu s člankom 9. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite te Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23. i 107/25.). Naime, odvjetnici je priznat zatraženi trošak sastava tužbe u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 27. t. 1.) te zatraženi trošak zastupanja na ročištu u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 27. t. 2.), a sve uvećano za pripadajući PDV. Slijedom navedenog na temelju članka 148. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima odlučeno je kao u točki III. izreke presude.

U Zagrebu 10. listopada 2025.

Sutkinja

Vanja Crnković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi ovom sudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude. Žalba na prvostupanjsku presudu upravnog suda ne odgađa izvršenje (članak 51. stavak 3. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti).

Dna:

1. Odvjetnica Ivana Sedlar – e. komunikacijom

2. Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijska uprava zagrebačka, Postaja aerodromske policije Pleso

3. U spis