REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Pr-15777/2021-31

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sutkinji Martini Sučević, u pravnoj stvari tužiteljice TK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Anita Marković, odvjetnica u Bjelovaru, protiv tuženika AD HOC-CENTAR ZA PODUKE I PREVODITELJSTVO d.o.o., sa sjedištem u [adresa], OIB: 75132412279, kojeg zastupa punomoćnica Jasminka Biloš, odvjetnica u Zagrebu radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 5. rujna 2025., u prisutnosti zamjenika punomoćnice tužiteljice i punomoćnika tuženika, 10. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku AD HOC-CENTAR ZA PODUKE I PREVODITELJSTVO d.o.o., isplatiti tužiteljici TK iznos od 677,71 eura / 5.106,24 kuna[1] sa zateznim kamatama koje teku od 14.2.2021. pa do isplate, po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa nadalje po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, izuzev na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku AD HOC-CENTAR ZA PODUKE I PREVODITELJSTVO d.o.o. naknaditi tužiteljici TK troškove parničnog postupka u iznosu od 1.500,00 eura sa zateznim kamatama koje teku od 10. listopada 2025. pa do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.500,00 eura, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je bila zaposlenica tuženika temeljem ugovora o radu od 5.7.2017. do 13.2.2021., kada je radni odnos prestao temeljem otkaza ugovora o radu od strane tužiteljice zbog prelaska na rad kod novog poslodavca. Tužiteljica je po rođenju djeteta do 30.1.2021. godine bila da dopustu sukladno odredbama Zakona o rodiljnim i roditeljskim potporama (NN 85/08, 110/08, 34/11, 54/13, 152/14, 59/17, 37/20). Po povratku na rad 31.1.2021. otkazni rok odradila je na način da je koristila dio neiskorištenog godišnjeg odmora za 2020. godinu. Sukladno ugovoru o radu od dana 21.6.2018. tužiteljica ima pravo na 20 dana godišnjeg odmora. Tužiteljica nije iskoristila cijeli godišnji odmor za 2020. godinu (10 dana) te 2 dana razmjernog godišnjeg odmora za 2021. godinu na koje ima pravo. Tuženik je odbio isplatiti naknadu za neiskorišteni godišnji odmor uz obrazloženje kako tuženik nije dužan isplatiti naknadu jer se radnica nije vratila na rad. Naknada za isplatu neiskorištenog godišnjeg odmora prema obračunu tužiteljice iznosi ukupno 5.104,24 kn bruto, vodeći se obračunom plaće tužiteljice za veljaču 2021. godine gdje je naknada plaće za godišnji odmor izračunata u iznosu od 53,19 kn/h bruto.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Navodi da je tužena bila zaposlenica tuženika na određeno vrijeme od 06.7.2017., a na neodređeno radno vrijeme od 21.6 2018. Dana 24.5.2019. tužiteljica je otvorila bolovanje radi održavanja trudnoće i tada joj je preostalo još 10 dana neiskorištenog godišnjeg odmora za 2019. s tim da je godišnji odmor prekinula jer je telefonski javila da joj počinje teći održavanje trudnoće te da se neće vratiti na posao. Navodi da je u ožujku 2020. tuženik primio Rješenje HZZO-a (datirano 20.3.2020.) da se TK priznaje pravo na roditeljski dopust u trajanju od 6 mjeseci, koji se koristi u razdoblju od 15.4.2020. do 11.10.2020. U skladu s tim rješenjem, radnica se očekivano trebala vratiti na posao 12.10.2020. Na zahtjev tužiteljice održan je sastanak sa direktoricom dana 19.8.2020. te je ista tom prilikom obavijestila direktoricu da dijete ima određene zdravstvene probleme i da će zatražiti produljenje roditeljskog dopusta te da će sve znati i javiti pravovremeno. Dana 5.10.2020. tužiteljica je kontaktirala direktoricu putem poruke da rješenje HZZO-a još nije izdano te da želi iskoristiti preostali godišnji odmor za 2019. godinu od 2 tjedna. Obzirom da tužiteljica 5 dana prije očekivanog povratka na rad ne zna hoće li dobiti produženi porodiljni dopust te da postoji velika vjerojatnost da se to neće ni dogoditi, tuženik radnici najavljuje da godišnji odmor može koristiti u razdoblju od 16.12. 2020. do 31.12.2020. te da je prije toga neophodna na svom radnom mjestu. Tužiteljica se sa svojim razlozima ponovo obratila direktorici da treba baš tada koristiti godišnji odmor kako je i zatražila jer da ne može raditi obzirom joj dijete nije primljeno u vrtić budući da 12.10.2020. nema još punih godinu dana. Stoga je tuženik izašao u susret, iako to nije bilo od interesa za organizaciju posla i omogućuje joj godišnji odmor od 12.10.2020. do 23.10 2020., a što je bio godišnji za neiskorišteni godišnji za 2019. Tužiteljica se trebala vratiti na posao 25.10.2020., međutim ista se nije pojavila na poslu, već je naknadno poslala rješenje HZZO-a datirano sa 16.10.2020. iz kojeg proizlazi da joj se priznaje dopust radi njege djeteta s težim smetanja u razvoju koji traje do travnja 2021., odnosno do tada bi trebalo obaviti kontrolno vještačenje djeteta. Kako je tužiteljica znala za svoje pravo 16.10.2020., nije tuženika pravovremeno sa tim pravo upoznala, već se jednostavno nije vratila na posao, što je značajno remetilo poslovanje ureda i ostalih djelatnika. Nadalje navodi da 4.1.2021. tužiteljica obavještava direktoricu da je pronašla drugi posao, uz zahtjev za sporazumni raskid ugovora s danom 31.1.2021. i navodi da joj produljeni roditeljski dopust traje do 30.1.2021. Tuženiku nije bio prihvatljiv sporazumni raskid ugovora o radu, o čemu je tužiteljica izvješćena, te dana 13.1.2021. radnica šalje pisani skenirani otkaz ugovora o radu putem maila, datiran sa 12.1.2021., (naknadno poslan poštom), u kojem traži raskid ugovora o radu s danom 13.2.2021. godine, iako je porodiljni dopust istekao 30.1.2021. Kako bi razjasnili međusobna prava i obveze, tuženik 14.1.2021. radnici šalje dopis u kojemu se navodi da tuženik ima važeće rješenje HZZO-a o roditeljskom dopustu do travnja 2021. te budući da je u kratkom roku tražila raskid ugovora s različitim datumima, zamoljena je dostaviti dokaz o obustavi produljenog roditeljskog dopusta, kako bi se utvrdio prestanak radnog odnosa i prava iz istog. Naime, radnica je bila poslala samo vlastiti zahtjev upućen HZZO-u za obustavom prava, no ne i Rješenje HZZO-a. Budući da tuženika nije dostavila rješenje, dana 18.1.2021. tuženik šalje zahtjev u HZZO za dostavom Rješenja o obustavi prava na roditeljski dopust ili potvrde da je isto odobreno. Gospođa ŽK iz HZZO-a odgovara mailom 18.1.2021. i potvrđuje da je rješenje „napisano dana 18.1.2021“. Dana 18.1.2021. tuženik donosi Rješenje o prekidu radnog odnosa na zahtjev radnika, u kojem se navodi da radni odnos na temelju otkaza radnice prestaje 13.2.2021., s tim da se razdoblje od 30.1.2021. do (i uključivo) 13.2.2021. smatra otkaznim rokom koji radnica nije dužna odraditi nego joj se računa u dane godišnjeg odmora za 2020. godinu. Dakle, tužiteljica bi, da se vratila na rad, godišnji odmor za 2020. godinu mogla iskoristiti do 30.6.2021. i normalno koristiti godišnji odmor za 2021. godinu. Tužiteljica se u 2021. godini uopće nije vraćala na rad i radni odnos joj je prestao njezinom voljom na datum koji je ona odredila. S tim posebno navodi da je tužiteljica svojevoljno prekinula dopust na koji je imala pravo radi njege djeteta s težim smetnjama u razvoju, da je našla novi posao i da je ona tražila otkaz ugovora o radu sa 13.2.2021. godine te se faktički uopće nije vratila na rad, ali je dobila naknadu od 30.1.2020. do zaključno 13.2.2020. godine tako što se u otkazni rok koji nije odradila uračunao godišnji odmor. Navodi da je iz kronologije događaja razvidno da je tužiteljica vješto kalkulirala sa svojim pravima iz rada i svojim pravima po osnovi porodiljnog i produljenog porodiljnog dopusta te je faktički od bolovanja 2019. godine željela istovremeno i ostvariti prava na godišnji odmor za tri kalendarske godine u kojima nije radila. Tuženik stoga smatra da nema obvezu ni odgovornost isplatiti naknadu za neiskorišteni godišnji odmor jer ta obveza tereti poslodavca samo ako poslodavac radniku nije omogućio korištenje godišnjeg odmora prije prestanka ugovora o radu. Dakle, tuženik je tužiteljici omogućio korištenje neiskorištenog godišnjeg odmora za 2020. godinu u periodu od prestanka produljenog porodiljnog dopusta, do datuma s kojim je ona tražila prestanak ugovora o radu.

3. U tijeku postupka sud je proveo dokaz uvidom u dokumentaciju koju su stranke dostavile u spis, izveo je dokaz saslušanjem tužiteljice i zz tuženika IK kao stranaka.

4. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 12/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14. i 70/19., u daljnjem tekstu: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 677,71 eura / 5.106,24 kuna koji iznos predstavlja naknadu za neiskorišteni godišnji odmor u trajanju od 10 dana za 2020. godinu te naknadu za neiskorišteni razmjerni godišnji odmor za 2021. godinu u trajanju od 2 dana.

6. Među strankama nije sporno:

- da je tužiteljica bila radnica tuženika te da joj je radni odnos prestao otkazom Ugovora o radu na neodređeno vrijeme na dan 13. veljače 2021. i to na način da je tužiteljica dala otkaz,

- da je tužiteljica za 2020. godinu iskoristila 10 dana godišnjeg odmora te da nije iskoristila preostalih 10 dana godišnjeg odmora, a što proizlazi iz iskaza zakonske zastupnice tuženika IK,

- da tužiteljica ima pravo korištenja godišnjeg odmora u trajanju od 20 radnih dana, a isto proizlazi i iz Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 5.7.2017. (list 4 spisa),

- da je cijena sata rada tužiteljice iznosila 53,19 kuna bruto, a koja visina potraživanja je učinjena nespornom na ročištu od 19. veljače 2024.,

- tijek zateznih kamata od 14. veljače 2021.

7. Među strankama je sporna osnova potraživanja odnosno ima li tužiteljica pravo na naknadu za neiskorišteni godišnji odmor u trajanju od 10 dana za 2020. godinu te naknadu za neiskorišteni razmjerni godišnji odmor za 2021. godinu u trajanju od 2 dana.

8. Tužiteljica u svom iskazu navodi da je kod tuženika bila zaposlena od srpnja 2017. do 31. siječnja 2021., a radni odnos joj je prestao sporazumom. Otkazni rok je bio dva tjedna, nije ga odrađivala nego su dogovorili da će u tom periodu iskoristiti godišnji odmor. Rodila je dijete 15. listopada 2019., a navodi da je iskoristila godišnji za 2017., 2018., a za 2019. je iskoristila tri dana kada joj je prestao porodiljni do vremena kada je dobila rješenje o produljenju porodiljnog, a to je bilo u listopadu 2020. te joj je poslodavac omogućio korištenje tog godišnjeg odmora. Smatra da nije iskoristila cijeli godišnji za 2020., a u siječnju 2021. joj je ponuđen posao sa mogućnošću rada od kuće, tada se javila direktorici sa objašnjenjem da joj je ponuđen posao koji je bliže kući, pa je htjela raskinuti radni odnos. Navodi da je u kolovozu 2020. bila na sastanku kod poslodavca vezano za mogućnost produljenja rodiljnog dopusta te da je razgovor bio vrlo ugodan, da je iznijela problematiku s djetetom te da je iznijela da ima mogućnost zatražiti produljenje porodiljnog te su se dogovorili na obostrano zadovoljstvo jer je i tuženiku odgovaralo da dobije produljenje rodiljnog dopusta. Navodi da nije kalkulirala sa davanjem otkaza. Navodi da joj zakonska zastupnica tuženika nije nikada rekla da ne može koristiti godišnji odmor za 2020. Godišnji odmor nije iskoristila jer je uvjet bio sa ga koristi do 30. lipnja, međutim to nije bilo moguće obzirom da je prelazila na drugo radno mjesto. Navodi da je pokušavala dogovoriti otkazni rok koji mora odraditi i godišnji odmor koji joj pripada, a za 2020. joj je ostalo još 10 dana godišnjeg odmora. Od 2019. od kada je otišla na rodiljni dopust nije niti jedan dan radila, ali je koristila godišnji odmor.

9. Zakonska zastupnica tuženika IK u svom iskazu navodi da je tužiteljica kod tuženika počela raditi na određeno vrijeme u lipnju 2017., a u lipnju 2018. je dobila ugovor o radu na neodređeno vrijeme. 23. svibnja 2019. ju je nazvala telefonski i rekla da ide na održavanje trudnoće od 24. svibnja 2019. i da više neće dolaziti raditi. 5. listopada 2019. je dobila rješenje HZZO o rodiljnom dopustu, prvo na 6 mjeseci, a poslije na još 6 mjeseci, i po drugom rješenju na rad se trebala vratiti 12. listopada 2020. U kolovozu 2020. ju je tužiteljica obavijestila da postoji mogućnost da će dobiti produljenje rodiljnog dopusta te da se neće vratiti na rad, a što tuženiku nije odgovaralo, ali navodi da je pokazala razumijevanje jer je i sama majka. 5. listopada 2020. tužiteljica je poslala SMS poruku da još nije dobila rješenje, ali da od 12. listopada 2020. želi koristiti svoja preostala dva tjedna godišnjeg odmora iz 2019., na što je rekla da je to jako nezgodno s obzirom da joj je to javila 5. listopada 2020. te ju je zamolila ako može godišnji iskoristiti u prosincu 2020. Međutim to tužiteljici nije odgovaralo radi vrtića te joj je godišnji u konačnici odobren. Nadalje navodi da se 25. listopada 2020. tužiteljica trebala pojaviti na radnom mjestu, međutim ne dolazi na radno mjesto, ne zove, ne šalje SMS, te tuženik nema rješenje HZZO-a. 3. studenog 2020. je dobila rješenje od HZZO-a, a u tom rješenju piše da je tužiteljici odobreno produljenje zbog njege djeteta do travnja 2021. Navodi da je ponovno tražila novog djelatnika za period do travnja 2021., da bi se tužiteljica javila 11. siječnja 2021. radi molbe za sporazumni raskid radnog odnosa sa 31. siječnja 2021. i da će prekinuti svoje bolovanje za njegu djeteta sa 31. siječnja 2021. U tom dopisu u kojem moli sporazumni sa 31. siječnja 2021. je napisala da moli da joj se javi za otkazni rok i za korištenje godišnjeg odmora. Navodi da joj je odmah odgovorila da je tuženiku sporazumni prekid radnog odnosa neprihvatljiv. 13. siječnja 2021. tužiteljica je poslala dopis tuženiku sa datumom 12. siječnja 2021. da daje otkaz sa 13. veljače 2021. Navodi da joj je dan poslije poslala mail uz molbu za dostavu rješenja HZZO-a o prestanku dopusta, budući da u kratkom roku daje otkaze sa različitim datumima. Navodi da tuženik 18. siječnja 2021. donosi rješenje gdje prihvaća njezin otkaz sa 13. veljače 2021. i gdje navodi da obzirom da njega završava 31. siječnja 2021. da se do 13. veljače 2021. ne mora vratiti na rad i da je to njen otkazni rok koji će se voditi kao godišnji odmor za 2020. godinu. Ističe da je tužiteljici ostalo neiskorištenog godišnjeg odmora za 2020. godinu u trajanju od 10 radnih dana te da je tužiteljici bilo rečeno da taj godišnji odmor može iskoristiti u zakonskom roku do 30. lipnja 2021., a rješenje o prestanku na dan 13. veljače 2021. je doneseno izričito zato jer je tužiteljica tako tražila u svom otkazu ugovora o radu zbog prelaska na rad kod drugog poslodavca

10. Ovaj sud prihvatio je iskaz tužiteljice te je djelomično prihvatio iskaz zakonske zastupnice tuženika jer su obje o odlučnim činjenicama iskazivale u bitnome suglasno. U suštini njihovi iskazi nisu suglasni u pogledu tumačenja cjelokupne situacije, zakonska zastupnica tuženika smatra da su postupci tužiteljice bili nekorektni, dok suprotno tomu tužiteljica smatra da je u toj situaciji postupila korektno.

11. Prije svega valja ukazati da je zakonsko pravo tužiteljice bilo koristiti dopust radi skrbi i njege djeteta s težim smetnjama u razvoju, a koje pravo joj je priznato Rješenjem Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje Klasa: UP/I-502-06/20- 05/2935 od 16. listopada 2020. (list 37 spisa). Nedvojbeno je i da tužiteljica nema utjecaj na procese rada kod donositelja rješenja niti može utjecati na brzinu tog donošenja, stoga neosnovano tuženik navodi da je tužiteljica u svojim postupcima bila nekorektna prema poslodavcu jer mu nije dostavila rješenje čiji je datum donošenja iza dana kada se ista trebala vratiti na rad (12. listopada 2020.) te je radi toga zatražila korištenje godišnjeg odmora do konačnog razrješenja situacije. Obje stranke suglasno navode da su o produljenju dopusta tužiteljice razgovarale još u kolovozu 2020., pa je tuženik nedvojbeno znao da će korištenje tog prava tužiteljica zatražiti te po odobrenju iskoristiti, stoga nisu osnovani navodi da bi u opisanoj situaciji tužiteljica postupila nekorektno, osobito uzimajući u obzir ranije navedeno da ista nema utjecaj na rad Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, kao ni na brzinu dostave budući da joj odluka napisana na dan 16. listopada 2020. sasvim sigurno nije dostavljena istog dana putem pošte.

12. Isto tako, zakonsko pravo svakog radnika u Republici Hrvatskoj je otkazati ugovor o radu te se povodom takvog postupka ne može govoriti o nekorektnom postupanju prema poslodavcu, isto kao što i sam poslodavac ima mogućnost otkazati ugovor o radu radniku. Tužiteljica je iskoristila svoje zakonsko pravo da otkaže ugovor o radu, navodeći da radni odnos završava s danom 13. veljače 2021. vodeći se ugovorenim otkaznim rokom u trajanju 2 tjedna, a s kojim trajanjem otkaznog roka se tuženik usuglasio. Tužiteljica je ujedno i navela, iako nije bila dužna, da su razlozi za to da joj novi poslodavac omogućuje rad u mjestu njezinog prebivališta u [adresa] te mogućnost rada od kuće, a što joj odgovara s obzirom na činjenicu da brine za dijete sa smetnjama u razvoju.

13. Slijedom navedenog, ovaj sud nije prihvatio dio iskaza zakonske zastupnice tuženika u dijelu u kojem ista daje svoje viđenje i ocjenu navodnog nekorektnog postupanja tužiteljice, budući da je tužiteljica samo koristila svoja zakonska prava. Ovaj sud nije prihvatio niti dio iskaza zakonske zastupnice tuženika u kojem ista navodi da je ponudila tužiteljici da preostali neiskorišteni godišnji odmor za 2020. godinu iskoristi do 30.6. tekuće godine budući da u konkretnoj situaciji kada je tužiteljica otkazala ugovor o radu, i to je zakonskoj zastupnici tuženika poznato, ne može se reći da je ista uopće dala stvarnu ponudu tužiteljici da iskoristi svoj godišnji odmor budući da tužiteljica nedvojbeno više ne bi bila zaposlena kod tuženika.

14. Prema ocjeni ovog suda radi se o ponudi, koja to zapravo nije, jer zakonska zastupnica tuženika zna da tužiteljica faktično ne može svoj preostali godišnji odmor iskoristiti dok je istovremeno zaposlena kod drugog poslodavca. Prema tome, suprotno navodima tuženika, isti nije omogućio tužiteljici korištenje preostalog dijela godišnjeg odmora. Činjenica da je tužiteljica prethodno koristila svoje zakonsko pravo dopusta radi skrbi i njege djeteta s težim smetnjama u razvoju radi čega nije iskoristila dio godišnjeg odmora za 2020. godinu ni u kojem slučaju ne može ići niti se tumačiti na štetu tužiteljice.

15. Sukladno odredbi čl. 82. st. 1. Zakona o radu (Narodne novine broj 93/14, 127/17 i 98/19, u daljnjem tekstu: ZOR) propisano je da je u slučaju prestanka ugovora o radu poslodavac je dužan radniku koji nije iskoristio godišnji odmor isplatiti naknadu umjesto korištenja godišnjeg odmora. Sukladno st. 2. istog čl. propisano je da se naknada iz stavka 1. ovoga članka određuje se razmjerno broju dana neiskorištenoga godišnjeg odmora.

16. Prema ocjeni ovog suda, navedena zakonska odredba upravo propisuje situaciju kao što je u konkretnoj pravnoj stvari, za slučaj prestanka ugovora o radu, neovisno o razlozima i okolnostima prestanka ugovora, poslodavac je dužan radniku koji nije iskoristio godišnji odmor, isplatiti naknadu umjesto korištenja godišnjeg odmora. Pri tome valja reći da u ovim okolnostima poslodavac nije niti imao drugu mogućnost osim isplatiti naknadu za neiskorišteni godišnji odmor, međutim sve i da ga je tužiteljica uistinu i koristila, za poslodavca bi posljedica bila ista – isplata naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora ili naknade za neiskorišteni godišnji odmor. Dakle, ZOR niti drugi primjenjivi propis ne poznaje mogućnost oslobođenja poslodavca od isplate naknade za neiskorišteni godišnji odmor.

17. Sukladno čl. 78. st. 1. ZOR radnik koji nije ispunio uvjet za stjecanje prava na godišnji odmor na način propisan člankom 77. stavkom 3. tog Zakona, ima pravo na razmjeran dio godišnjeg odmora, koji se utvrđuje u trajanju od jedne dvanaestine godišnjeg odmora iz članka 77. stavaka 1. i 2. ovoga Zakona, za svaki mjesec trajanja radnog odnosa. Sukladno st. 2. istog čl. iznimno od članka 77. tog Zakona, radnik kojem prestaje radni odnos, za tu kalendarsku godinu ostvaruje pravo na razmjeran dio godišnjeg odmora. Sukladno 79. st. 4. ZOR pri izračunavanju trajanja godišnjeg odmora na način iz članka 78. stavaka 1. i 2. tog Zakona, najmanje polovica dana godišnjeg odmora zaokružuje se na cijeli dan godišnjeg odmora, a najmanje polovica mjeseca rada zaokružuje se na cijeli mjesec.

18. Između stranaka nije sporno da je tužiteljici preostalo 10 dana godišnjeg odmora za 2020. godinu te da je ugovoreno da tužiteljica ima 20 dana godišnjeg odmora. U odnosu na razmjerni broj dana za 2021. godinu valja reći da se za izračun primjenjuje formula propisana u čl. 78. st. 2. ZOR uz primjenu čl. 79. st. 4. ZOR. Slijedom navedenog, ovaj sud je utvrdio da tužiteljici pripadaju zatražena dva dana godišnjeg odmora za 2021. godinu.

19. Uvidom u Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 5.7.2017. (list 4 spisa) ovaj sud je utvrdio da je tužiteljica obavljala poslove u punom radnom vremenu od 40 sati tjedno i to 8 sati dnevno od ponedjeljka do petka. Uzimajući u obzir da je utvrđeno da tužiteljici pripada naknada za neiskorišteni godišnji odmor u ukupnom trajanju od 12 dana, ovaj sud je utvrdio da je taj broj dana ekvivalent 96 radnih sati. S obzirom na nespornu visinu sata rada tužiteljice od 53,19 kuna bruto, matematičkom operacijom množenja ovaj sud je utvrdio da naknada za neisplaćeni godišnji odmor iznosi 677,71 eura / 5.106,24 kuna, a koji iznos je zatražen ovom tužbom.

20. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao pod toč. I. izreke ove presude.

21. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je na temelju odredbe čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23) te odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23, u daljnjem tekstu: Tarifa). Tuženik je u cijelosti uspio u sporu pa mu na temelju Tbr. 7.1. Tarife pripadaju troškovi za sastav tužbe u visini od 150,00 eura uz pripadajući PDV, sastav tri obrazložena podneska na temelju Tbr. 8.1. Tarife i to od 26.10.2021., 25.10.2022. i 10.6.2024., svaki u iznosu od 150,00 eura uz pripadajući PDV kao i troškove za zastupanje na ročištima na temelju Tbr. 9.1. Tarife i to za tražena ročišta od 15.2.2023., 19.2.2024., 11.6.2024. i 1.4.2025 svako u iznosu od 150,00 eura uz pripadajući PDV. Prema tome, tužiteljici pripadaju ukupni troškovi od 1.500,00 eura.

22. Tužiteljici na troškove parničnog postupka pripadaju i zatezne kamate na temelju odredbe čl. 151. st. 3. ZPP po stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, u daljnjem tekstu: ZOO).

23. Na temelju odredbe čl. 11. st. 1. toč. 3. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18) tužiteljica je oslobođena obveze plaćanja sudskih pristojbi u ovoj pravnoj stvari, stoga nije priznat zatraženi trošak za sudske pristojbe u iznosu od 53,08 eura.

24. Budući da tuženik nije uspio u sporu, odbijen je njegov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.500,00 eura kao neosnovan.

25. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod toč. II. i III. izreke ove presude.

U Zagrebu 10. listopada 2025.

Sutkinja

Martina Sučević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem e-komunikacije ili pisano u četiri primjerka putem ovog suda za nadležni županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku