REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] Ć 5

Poslovni broj: Us I-355/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Ani Sabljak, uz sudjelovanje ĆNŠ, u upravnom sporu tužitelja ĆN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenica Sandra Vanjak, odvjetnica u Puli, Mletačka 152/II, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33, OIB: 36162371878, radi prestanka službe u Ministarstvu unutarnjih poslova, s pravom na mirovinu, 10. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se rješenje tuženika KLASA: UP/I-112-02/24-07/635, URBROJ: 511-01/149-25-5 od 24. veljače 2025. te se predmet vraća tuženiku na ponovni postupak u kojem je isti dužan postupiti u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama suda izraženima u obrazloženju ove odluke.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog upravnog spora u iznosu od 2.000,00 EUR (dvije tisuće eura), u roku od 60 dana od dostave pravomoćne odluke o troškovima ovoga upravnog spora.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova spora u preostalom iznosu od 1.000,00 EUR (tisuću eura).

Obrazloženje

1. Rješenjem tuženika KLASA: UP/I-112-02/24-07/635, URBROJ: 511-01/149- 25-5 od 24. veljače 2025. odbijen je zahtjev tužitelja za prestanak službe u Ministarstvu unutarnjih poslova s pravom na mirovinu s danom 1. siječnja 2025. Tuženik negativnu odluku obrazlaže navodom da predmetni institut ne ovisi o volji policijskog službenika i nije njegovo pravo, već je potrebna i odluka resornog ministra, sve pozivom na odredbu čl. 6. Zakona o pravima iz mirovinskog osiguranja djelatnih vojnih osoba, policijskih službenika i ovlaštenih službenih osoba (Narodne novine broj 128/11., 129/00., 16/01., 22/02., 41/08., 97/12. i 118/12., dalje: ZPMO). Dodaje da bi prestanak službe tužitelja (radno mjesto vođa sektora) utjecao na redovno i uredno funkcioniranje službe u Policijskoj upravi istarskoj.

2. Tužitelj u tužbi i tijekom spora osporava zakonitost tuženikove odluke te obrazlaže kako su uvod i izreka pobijanog rješenja neodređeni i paušalni te u suprotnosti s obrazloženjem, kao i odredbama čl. 98. st. 2. i 3. ZUP-a. Obrazloženje spornog rješenja da ne sadrži potpuno utvrđeno činjenično stanje jer je u konkretnom slučaju nesporno ispunjen „uvjet mirovinskog staža” iz čl. 6. ZPMO, a tuženik nije naveo ni konkretne razloge koji su bili odlučujući pri ocjeni pojedinih dokaza, već samo navod da je „ocijenjeno“, čime je povrijedio odredbu čl. 98. st. 5. ZUP-a. Tuženik je propustio primijenjene kriterije dovesti u neposrednu vezu s radnim mjestom tužitelja. Što se tiče primjene slobodne (diskrecijske) ocjene, osporavano rješenje ne predstavlja odluku donesenu sukladno svrsi radi koje je ovlast dana. Tuženik da je mogao organizirati redovno i kontinuirano funkcioniranje službe neovisno o eventualnom prestanku službe tužitelja. Ukazuje na nejednako postupanje u odnosu na druge istovrsne zahtjeve drugih policijskih službenika te u tom pogledu ističe kako čl. 15. Zakona o policiji prema kojem policijski službenici pod jednakim uvjetima ostvaruju prava iz tog Zakona, a rukovodeći policijski službenici dužni su jednako postupati prema svim policijskim službenicima. Kako je u odnosu na tužitelja tuženik postupao nejednako, time je počinio i povredu načela zaštite legitimnih očekivanja. Zaključuje da je bio sudionik Domovinskog rata, ostvaruje uvjet mirovinskog staža te se s predmetnom zamolbom suglasio i načelnik policijske postaje u koju je tužitelj raspoređen. Osporavano rješenje tuženik nije mogao donijeti bez prethodnog neposrednog saslušanja tužitelja kao stranke. Predlaže sudu poništiti osporavano rješenje tuženika uz vraćanje predmeta tuženiku na ponovni postupak.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu u cijelosti i ustraje kod navoda iz osporavanih rješenja. Predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

4. Sud je odlučio ovaj spor riješiti bez rasprave (čl. 98. t. 4. Zakona o upravnim sporovima, Narodne novine broj 36/24.; dalje: ZUS, vezano uz čl. 8. istoga Zakona). Tužitelj je, k tomu, naveo da ne traži provedbu rasprave (str. 30 spisa).

5. Sud je proveo dokazni postupak čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu ovog upravnog spora i spisu predmeta upravnog postupka koji je prethodio ovom sporu. Druge po tužitelju predložene dokazne prijedloge sud nije izvodio jer ih nije smatrao odlučnim za donošenje odluke budući se činjenice važne za donošenje odluke mogu utvrditi iz isprava u spisu, a sve kako je to obrazloženo u nastavku obrazloženja ove odluke.

6. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, u skladu s odredbom čl. 114. st. 3. ZUS-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

7. Odredbom čl. 6. st. 1. ZPMO-a propisano je da na temelju rješenja nadležnog ministra, odnosno čelnika tijela sigurnosno-obavještajnog sustava o prestanku službe zbog potreba službe osiguranik može ostvariti pravo na starosnu mirovinu, bez obzira na godine života, kada navrši mirovinski staž od najmanje 30 godina, od toga najmanje 15 godina mirovinskog staža na dužnostima, odnosno na poslovima na kojima se staž osiguranja računa s povećanim trajanjem prema odredbama toga Zakona i drugih propisa kojima je bila uređena djelatna vojna služba, služba policijskih službenika i ovlaštenih službenih osoba pravosuđa.

8. Iz čl. 6. st. 1. ZPMO-a, kao što to osnovano navodi tuženik, ne proizlazi da ostvarivanje prava na starosnu mirovinu prema toj normi čini subjektivno pravo policijskog službenika po ispunjenju pretpostavki mirovinskog staža, već je riječ o ovlasti ministra, koji u svakom slučaju ponaosob utvrđuje postojanje potreba službe za takav prestanak službe. K tomu, radi se o ovlasti koja se ostvaruje primjenom slobodne ocjene, kao oblika slabije vezanosti javnopravnog tijela pravnom normom, u okviru zakonom dane ovlasti i sukladno svrsi radi koje je ovlast dana (čl. 5. st. 2. Zakona o općem upravnom postupku, Narodne novine broj 47/09. i 110/21., dalje: ZUP), dok je upravnosudski nadzor zakonitosti pojedinačne odluke donesene primjenom slobodne ocjene ograničen na zakonitost takve odluke, granice ovlasti i svrhu radi koje je ovlast dana (čl. 4. st. 2. ZUS).

9. Međutim, sud utvrđuje da tuženik zasad nije otklonio tužiteljev prigovor postojanja diskriminacije na području rada između tužitelja i drugih policijskih službenika u usporedivoj situaciji po osnovi dobi. Naime, bez obzira na to što pravo na prestanak službe s pravom na starosnu mirovinu na temelju odredbe čl. 6. st. 1. ZPMO-a ne čini subjektivno pravo policijskog službenika, navedena vrsta upravne stvari ne može se smatrati zakonito riješenom ako je odnosni službenik stavljen u nepovoljniji položaj u odnosu na službenike u usporedivoj situaciji, u smislu odredbi čl. 1. st. 2., čl. 2. i čl. 9. Zakona o suzbijanju diskriminacije (Narodne novine broj 85/08. i 112/12.), vezano uz čl. 8. t. 1. toga Zakona, kao i čl. 15. Zakona o policiji (Narodne novine broj 34/11., 130/12., 89/14., 151/14., 33/15., 121/16. i 66/19.), te čl. 11. Zakona o državnim službenicima (Narodne novine broj 92/05., 140/05., 142/06., 77/0.7, 107/07., 27/08., 34/11., 49/11., 150/11., 34/12., 49/12. - služb. proč. tekst, 38/13., 37/13., 1/15., 138/15., 102/15., 61/17., 70/19., 98/19. i 141/22.).

10. Tuženik, naime, u odgovoru na tužbu nije osporio tužiteljevu tvrdnju prema kojoj su u odnosnom razdoblju u velikoj većini usvajani zahtjevi policijskih službenika u usporedivoj situaciji za prestanak službe s pravom na starosnu mirovinu. Tuženik se u svojem izlaganju samo ograničio na argument prema kojem se ova upravna stvar rješava na temelju citirane odredbe ZMPO. Da je tuženik ustvrdio da tužitelj u konkretnom slučaju nije stavljen u nepovoljniji položaj u odnosu na službenike u usporedivoj situaciji, teret dokazivanja vjerojatnosti da je došlo do diskriminacije bio bi na tužitelju. Ovako, prema čl. 20. Zakona o suzbijanju diskriminacije, on leži na tuženiku. Zanemarujući u svojem izlaganju protudiskriminacijski element ovog predmeta, tuženik taj teret u ovome sporu nije otklonio. Tuženiku je pritom poznata dosadašnja s time povezana upravnosudska praksa, uključujući sudsko stajalište o relevantnosti materije suzbijanja diskriminacije prilikom odlučivanja o zahtjevima za prestanak službe s pravom na starosnu mirovinu. Spomenuto ne dovodi u pitanje potrebu konkretiziranog pristupa rješavanju svakog predmeta, već ističe obvezu da prilikom utvrđivanja činjenica odlučnih za rješavanje odnosne stvari ne dođe do povrede odredbi kojima je uređeno suzbijanje diskriminacije. Kada javnopravno tijelo utvrdi da u konkretnom slučaju razlika u postupanju ne dovodi do diskriminacije koju je stranka učinila vjerojatnom, na javnopravnom tijelu je pokazati da nije bilo diskriminacije (npr. jer se ne radi o usporedivoj situaciji, jer ne postoji osnova diskriminacije, jer su ispunjene pretpostavke za primjenu neke od odredbi čl. 9. st. 2. Zakona o suzbijanju diskriminacije, i sl.), te da to valjano, potpuni i precizno elaborira u obrazloženju rješenja.

11. Pri takvom stanju stvari, zasad se ne može pouzdano utvrditi svrhovitost primjene slobodne ocjene od strane tuženika u predmetnom slučaju te dosad izneseno u ovom obrazloženju je dovoljno za usvajanje tužbenog zahtjeva.

12. Dodatno, tuženik u obrazloženju osporavanog rješenja nije konkretno naveo razloge odluke, odnosno na koji bi točno način prestanak službe tužitelja utjecao na redovno funkcioniranje Policijske službe istarske. Stoga odluka tuženika nema obrazloženje u smislu odredbe čl. 98. st. 5. ZUP-a. Ukoliko je tuženik donio osporavano rješenje zbog „potrebe službe“, trebao je obrazložiti razloge utjecaja na istu, dovesti ih u neposrednu vezu s radnim mjestom tužitelja (vođa sektora Policijske postaje Pula) i obrazložiti da bi upravo prestankom njegove službe sve te okolnosti bile dovedene u pitanje, kao i da je unatoč ispunjenom uvjetu mirovinskog staža baš konkretna služba tužitelja tuženiku od tolikog značaja da (zasad) ne može udovoljiti njegovom zahtjevu. Tim više što prema tužbenim navodima, koje tuženik nije osporio, u predmetnoj policijskoj upravi postoji više kandidata (policijskih službenika) koji bi mogli obavljati zadatke tužiteljeva radnog mjesta.

13. Ujedno, premda to ne utječe na ishod ovoga spora, sud utvrđuje da sljedeći prigovori tužitelja nisu osnovani. U dotičnom upravnom postupku nije bilo nužno saslušati tužitelja kao stranku. Pogrešno je, naime, poistovjećivati sudjelovanje stranke u postupku iz čl. 30. ZUP-a (što se ostvaruje podnescima te, po potrebi, sudjelovanjem stranke na usmenoj raspravi i pri provedbi dokaznih radnji), s dokaznim sredstvom izjave stranke (čl. 70. ZUP-a). Samo podnošenje predmetnog zahtjeva u ovoj vrsti predmeta nema bitna pravna obilježja legitimnog očekivanja, u smislu očekivanja koje je razumno i zasnovano na pravu (propisima, upravnoj praksi, upravnim odlukama, odnosno očitovanjima i drugim postupanjima uprave). Načelo legitimnih očekivanja, mada je jedno od temeljnih pravnih načela (osobito u kontekstu pravne sigurnosti), u praksi se primjenjuje samo iznimno, a do izražaja prije svega dolazi u slučajevima izmjene pravnog režima. U predmetnom slučaju, osim što nije riječ o razumnom očekivanju zasnovanom na pravu, ne radi se ni o legitimnom očekivanju daljnjeg korištenja prava koji je tužitelj stekao pravomoćnom upravnom odlukom, ni o povredi legitimnog očekivanja da će uprava pri donošenju odluke postupiti na način koji utvrđuje pravo u trenutku podnošenja konkretnog zahtjeva.

14. Slijedom svega navedenoga, sud je poništio osporavano rješenje. Uzevši u obzir da rješavanje upravne stvari razumijeva primjenu slobodne (diskrecijske) ocjene, što čini zapreku da sud sam riješi stvar, predmet je vraćen tuženiku na ponovni postupak (čl. 117. st. 1. ZUS-a, vezano uz čl. 119. st. 6. toga Zakona), odnosno sud je donio odluku kao u t. I. izreke presude. U izvršenju ove presude tuženik je obvezan donijeti odluku u roku u od 60 dana od dana dostave pravomoćne presude (čl. 151. st. 2. ZUS-a) pri čemu je obvezan postupiti u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama suda (čl. 119. st. 4. ZUS-a). U izvršenju presude tuženik će ponovno odlučiti o zahtjevu tužitelja, vodeći računa o mjerodavnom protudiskriminacijskom zakonodavstvu, te imajući u vidu i navode iznesene u ovome sporu, na koje će se u obrazloženju novog rješenja tuženik jasno i potpuno referirati. Bude li potrebno, u svrhu pravilnog rješavanja upravne stvari tuženik će upotpuniti dokazni postupak.

15. Odluku o troškovima spora sud je donio na temelju odredbi čl. 144., čl. 147. st. 1. te čl. 148. st. 1. ZUS-a. Tužitelj je uspio u sporu u kojem je zastupan po opunomoćeniku koji je odvjetnik pa mu je priznat trošak prema Tbr. 27/1 i Tbr. 52/3 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23.) za sljedeće radnje: sastav tužbe i sastav obrazloženog podneska od 20. svibnja 2025., svaka radnja u iznosu od po 1.000,00 eura, odnosno ukupno 2.000,00 eura. Rok za isplatu naknade troškova određen je sukladno članku 151. stavku 2. ZUS-a. Slijedom, odlučeno je kao pod t. II. izreke presude.

16. Zatraženi trošak za podnesak od 2. lipnja 2025. sud nije priznao kao osnovan jer navodi u istome nisu odlučni za rješavanje ovoga spora te ne sadrži bitno novu argumentaciju, već se njime u osnovi dostavlja sudska praksa. Zbog toga je, u skladu s odredbom čl. 144. st. 1. ZUS-a, odlučeno kao pod t. III. izreke presude.

17. Imajući u vidu da tužba nije odbačena, niti je tužbeni zahtjev odbijen, te uzevši u obzir propisana oslobođenja od plaćanja sudskih pristojbi, tužitelj nije pozvan na plaćanje sudske pristojbe, sukladno odredbama čl. 22. st. 1. i čl. 11. st. 1. t. 4. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 118/18. i 51/23.).

U Rijeci 10. listopada 2025.

Sutkinja

Ana Sabljak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv t. I. izreke presude žalba nije dopuštena (čl. 127. st. 1. ZUS-a). Protiv t. II. i III. izreke presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.