Poslovni broj: Pn-97/2024-30

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb – Istok, Turinina 3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu po sucu Ivi Đuratoviću, u pravnoj stvari tužitelja IG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Vedran Hrgović, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Novom Zagrebu, radi naknade štete, nakon održane glavne rasprave zaključene 29.08.2025., dana 10. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj da tužitelju ČG isplati iznos 6.500,00 EUR, u roku 15 dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev za isplatu daljnjih 2.000,00 EUR.

III. Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj da tužitelju ČG naknadi troškove parničnog postupka u iznosu 864,00 EUR, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužbom od 17.07.2024. tužitelj IG zatražio je donošenje presude kojom bi se tuženici Republici Hrvatskoj naložilo da mu isplati 9.000,00 EUR na ime naknade štete zbog povrede prava osobnosti uslijed boravka u neadekvatnim uvjetima u zatvoru.

2. Tuženica Republika Hrvatska je u odgovoru na tužbu osporila osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva, u bitnom navodeći da na njenoj strani nema protupravnosti te da su u zatvorima bili ispunjeni svi uvjeti za dostojanstveno izdržavanje kazne zatvora.

3. U provedenom postupku pročitane su isprave u spisu, i to zahtjev za mirno rješenje spora (str. 7-10 spisa), dopis od 12.07.2024. (str. 11 spisa), rješenje posl. br. Kv-642/2023 od 12.05.2023. (str. 12-14 spisa), dopis od 30.07.2024. (str. 35-45 spisa), zapisnik posl. br. Pn-14/2022-51 od 09.11.2023. (str. 70 spisa) te su saslušani svjedoci AG (str. 66-67 spisa), ĐG (str. 90-91 spisa), HG (str. 82-83 spisa) i tužitelj (str. 67 spisa).

4. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

5. Predmet postupka je tužiteljev zahtjev za naknadu štete zbog povrede prava osobnosti radi uvjeta u kojima je izdržavao kaznu zatvora.

6. Na strani tuženika u ovom postupku nalazi se Republika Hrvatska, a iz Zahtjeva od 16.05.2024. (str. 7-10 spisa) proizlazi da se tužitelj prije pokretanja parnice obratio nadležnom općinskom državnom odvjetništvu sa zahtjevom za mirno rješenje spora, pa je ispunjena procesna pretpostavka iz čl. 186.a ZPP za vođenje ove parnice.

7. U postupku nije sporno da je tužitelj bio smješten u zatvorskom sustavu Republike Hrvatske, na izdržavanju kazne zatvora.

8. Sporno je da li se radilo o neadekvatnim zatvorskim uvjetima i je li došlo do povrede tužiteljevog prava osobnosti u mjeri koja opravdava dosuđivanje pravične novčane naknade.

9. Prema činjeničnim navodima tužbe, uzrok povrede prava osobnosti bili su neadekvatni smještajni, higijenski i sanitarni uvjeti u Zatvoru u Zagrebu.

10. Tužbom je obuhvaćeno razdoblje od 16.11.2020. do 14.05.2023., tijekom kojeg je tužitelj boravio u Zatvoru u Zagrebu.

11. Nema dvojbe da je izdržavanje kazne zatvora u zatvorskom sustavu, po prirodi stvari, neizbježno povezano sa određenim stupnjem trpljenja i poniženja.

12. Po Ustavu RH nitko ne smije biti podvrgnut bilo kakvom obliku zlostavljanja (čl. 23.), a sa svakim uhićenikom i osuđenikom se mora postupati čovječno i poštivati njegovo dostojanstvo (čl. 25.). I po Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda nitko ne smije biti podvrgnut mučenju ni nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni (čl. 3.).

13. Nadalje, po Zakonu o izvršavanju kazne zatvora (Narodne novine br. 14/2021, 155/2023; dalje: ZIKZ) zatvorenik uživa zaštitu temeljnih prava utvrđenih Ustavom Republike Hrvatske, međunarodnim ugovorima i tim zakonom (čl. 4. st. 1.), a kazna zatvora se izvršava na način koji zatvoreniku jamči poštovanje ljudskog dostojanstva (čl. 11. st. 1.). Svaki zatvorenik ima pravo na smještaj primjeren ljudskom dostojanstvu i zdravstvenim standardima te pravo na zdravstvenu zaštitu (čl. 16. st. 1. toč. 1. i toč. 8.). Smještaj zatvorenika treba odgovarati zdravstvenim, higijenskim i prostornim zahtjevima, te klimatskim prilikama, mora imati dnevno i umjetno svjetlo koji omogućuju čitanje i rad bez smetnji za vid, moraju postojati sanitarni uređaji koji omogućuju obavljanje fizioloških potreba u čistim i primjerenim uvjetima kada god to zatvorenici žele (čl. 81.). Zatvoreniku se osigurava liječenje te mjere i aktivnosti zdravstvene zaštite kvalitetom i opsegom određenim u sustavu javnog zdravstva za osigurane osobe iz obveznog zdravstvenog osiguranja, s time da zatvorenik ima pravo na zdravstvenu zaštitu liječnika obiteljske i dentalne medicine u zatvoru ili najbližoj ustanovi javnog zdravstva (čl. 110.).

14. Slijedom citiranih odredbi, država je dužna osigurati da se kazne zatvora izvršavaju u uvjetima u kojima se poštuje ljudsko dostojanstvo i u kojima način i metoda izvršenja kazne ne izlažu zatvorenike takvoj nelagodi ili trpljenju čiji bi intenzitet prelazio neizbježnu razinu, inherentnu lišenju slobode i boravku u zatvoru.

15. Ukoliko se kazna zatvora izvršava u uvjetima u kojima trpljenje i poniženje nadilaze stupanj koji je neizbježiv kod lišenja slobode i boravka u zatvoru, tada se radi o protupravnoj i nedopuštenoj povredi dostojanstva, koja ovisno o intenzitetu povrede i drugim okolnostima slučaja može rezultirati zatvorenikovim pravom na pravičnu novčanu naknadu, kao satisfakciju za pretrpljenu povredu prava osobnosti.

16. Europski sud za ljudska prava je u presudi Muršić protiv Hrvatske (br. 7334/2013 od 20.10.2016.) ponovio svoja stajališta o minimalnim uvjetima smještaja u zatvorima:

1. potvrđen je standard od 3 m2 površine po zatvoreniku u prostoriji u kojoj boravi više zatvorenika;

2. površina prostorije koja je manja od 3 m2 po zatvoreniku smatra se nedostatkom osobnog prostora koja ima za posljedicu čvrstu pretpostavku povrede članka 3. Konvencije;

3. oborivost čvrste pretpostavke povrede članka 3. Konvencije moguća je uz kumulativno ispunjenje sljedećih čimbenika:

a) smanjenja potrebnog minimalnog osobnog prostora od 3 m2 su kratka, povremena i minimalna;

b) takva smanjenja su popraćena dovoljnom slobodom kretanja izvan sobe i prikladnim aktivnostima izvan sobe;

c) podnositelj zahtjeva smješten je u ustanovi koja se, općenito gledano, smatra primjerenom ustanovom za lišenje slobode i ne postoje drugi otegotni aspekti uvjeta njegovog boravka u zatvoru;

4. u slučajevima u kojima se radi o zatvorskoj sobi 3 - 4 m2 osobnog prostora po zatvoreniku, prostorni čimbenik snažno utječe na ocjenu prikladnosti uvjeta boravka u zatvoru; u takvim će se slučajevima povreda članka 3. Konvencije utvrditi samo ako je prostorni čimbenik povezan s drugim aspektima neodgovarajućih fizičkih uvjeta boravka u zatvoru koji se, posebice, odnose na pristup vježbama na otvorenom, prirodnom svjetlu i zraku, dostupnost ventilacije, prikladnost sobne temperature, mogućnost privatnog korištenja nužnika, te usklađenost s osnovnim zdravstvenim i higijenskim zahtjevima; 5. za ocjenu prikladnosti uvjeta boravka u zatvoru u slučajevima u kojima se radi o zatvorskoj prostoriji s više od 4 m2 osobnog prostora u kojem boravi više zatvorenika, a pitanje osobnog prostora se ne ističe, ostali aspekti fizičkih uvjeta u zatvoru se ispituju;

6. i drugi aspekti uvjeta u zatvorskim ustanovama, pored pitanja prenapučenosti, mogu biti bitni za procjenu sukladnosti s člancima 23. i 25. Ustava i člankom 3. Konvencije. Čimbenici koji se ocjenjuju mogu biti pristup vježbi na otvorenom, prirodno svjetlo ili zrak, dostupnost ventilacije, prikladnost grijanja, mogućnost privatne uporabe nužnika i sukladnost s osnovnim higijenskim zahtjevima.

17. Iz dopisa Zatvora u Zagrebu od 30.07.2024. (str. 35-38 spisa) proizlazi da je tužitelj u toj ustanovi boravio od 16.11.2020. do 14.05.2023., s time da je od 25.03.2021. do 29.03.2021., zatim od 11.05.2021. do 25.06.2021. te od 04.03.2022. do 07.10.2022. bio smješten u Zatvorskoj bolnici u Zagrebu.

18. S obzirom da tužbom nije obuhvaćen smještaj u Zatvorskoj bolnici u Zagrebu, nego samo tužiteljev boravak u Zatvoru u Zagrebu, kada se uzme u obzir tužiteljevo izbivanje zbog smještaja u zatvorskoj bolnici, proizlazi da je tužitelj u Zatvoru u Zagrebu efektivno proveo ukupno 643 dana.

19. Iz istog dopisa nadalje proizlazi da je tužitelj tijekom tog razdoblja bio smješten u sobama br. 49, 50, 98, 104, 105, 130, 139, 140 i 145 koje su sve imale istu površinu 21,10 m2, sa uključenim sanitarnim čvorom površine 1,57 m2, pri čemu je tužitelj u takvim sobama boravio:

- tijekom 2 dana sa još jednim zatvorenikom;

- tijekom 2 dana sa još 3 zatvorenika;

- tijekom 69 dana sa još 4 zatvorenika;

- tijekom 146 dana sa još 5 zatvorenika;

- tijekom 424 dana sa još 6 zatvorenika.

20. Na temelju izloženih podataka sud utvrđuje da u razdoblju kada je tužitelj u zatvoreničkim sobama boravio sa još 5 ili 6 zatvorenika – dakle tijekom 570 dana – postojao snažan indicij da je došlo do povrede čl. 23. i čl. 25. Ustava te čl. 3. Konvencije ukoliko je tužiteljev smještaj bio popraćen drugim neodgovarajućim fizičkim uvjetima boravka u zatvoru, jer je u tom razdoblju u sobama bilo na raspolaganju između 3 i 4 m2 prostora po zatvoreniku.

21. S tim u vezi, uz suglasnost stranaka pročitan je zapisnik posl. br. Pn-14/2022- 51 od 09.11.2023. o očevidu u Zatvoru u Zagrebu iz drugog sudskog predmeta (str. 70 spisa). Prilikom tog očevida utvrđeno je da se u sobama nalaze kreveti, stol za šest osoba, klupa za četiri osobe, ormar i komoda te sanitarni čvor (tzv. čučavac“) koji nije u potpunosti odvojen od ostatka sobe, nego tzv. kauboj vratima i zidom visine cca 1,80 metara. Nadalje je utvrđeno da sobe imaju četiri prozora i neonsku rasvjetu, da su zidovi prljavi i da sobe djeluju zapušteno.

22. Iz tužiteljevog stranačkog iskaza (str. 67 spisa) proizlazi da ih je u zatvoreničkim sobama bilo po 7 te da nije bilo dovoljno mjesta za kretanje, a da je osobne stvari držao na podu ispod kreveta jer nije bilo dovoljno ormarića za sve, dok su za stol mogle stati samo 4 osobe; da je sanitarni čvor tzv. čučavac bio u sklopu sobe, odvojen zidom koji nije išao do plafona i tzv. kaubojskim vratima, a imao je umivaonik; da su prehranu dobivali u sobi, a stol za kojim se jelo nalazio se manje od pola metra od sanitarnog čvora; da su imali pravo na 2 sata šetnje dnevno na vanjskom zraku te da osim toga nije bilo nikakve druge mogućnosti za napuštanje sobe; da je tuširanje bilo omogućeno 2 puta tjedno u zajedničkoj kupaonici izvan sobe.

23. Iz iskaza svjedoka RG (str. 66-67 spisa) i SG (str. 90 spisa) proizlazi da su oni bili smješteni u istoj zatvorskoj sobi kao i tužitelj; da ih je bilo do 8 u sobi i da nije bilo mjesta za kretanje; da se u sklopu sobe nalazio sanitarni čvor koji nije imao zid do stropa te je imao tzv. kaubojska vrata, pa da su se širili neugodni mirisi, a soba se provjetravala preko prozora u sobi; da se stol za prehranu nalazio 1,5 metar od sanitarnog čvora, a na njemu je bilo mjesta za 4 osobe, s time da su sve obroke konzumirali u sobi; da se soba mogla napuštati samo tijekom 2 sata šetnje dnevno, a da je tuširanje bilo omogućeno jednom tjedno tjedno u zajedničkoj kupaonici.

24. Na temelju navedenih dokaza sud utvrđuje da je tužitelju jedini redovni izlazak iz sobe bio svaki dan po 2 sata za šetnju na svježem zraku, a u pravilu je svo preostalo vrijeme (22 sata dnevno) bio zatvoren u sobi, uz minimalnu mogućnost kretanja.

25. Navedeno je u bitnom potvrđeno i iskazom tuženičinog svjedoka HG (str. 82-83 spisa).

26. Zbog navedenog u konkretnom slučaju nije oborena čvrsta pretpostavka da je u odnosu na tužitelja došlo do povrede čl. 23. i čl. 25. Ustava odnosno čl. 3. EKLJP tijekom 570 dana, kada je u Zatvoru u Zagrebu bio smješten u sobama koje su imale na raspolaganju između 3 i 4 m2 po zatvoreniku. Naime, takav nedostatak prostora u kombinaciji sa nemogućnošću napuštanja sobe osim 2 sata dnevno (za šetnju na svježem zraku) i sa činjenicom da sanitarni čvor nije bio u potpunosti odvojen od ostatka sobe pa je notorno da su se neugodni mirisi širili po sobi, u kojim okolnostima je tužitelj konzumirao i sve obroke tik uz sanitarni čvor (nije bilo posebne blagovaone), prema ocjeni ovog suda predstavlja povredu čl. 23. i čl. 25. Ustava RH te čl. 3. Konvencije, jer je tužitelj time bio izložen nelagodi i trpljenju čiji intenzitet prelazi onu razinu koja je neizbježna kod lišenja slobode i boravka u zatvoru. Mogućnost provjetravanja sobe kroz prozore i mogućnost da tek nekoliko puta tjedno napusti sobu na kraće vrijeme (zbog razgovora sa posjetiteljima, odlaska u zatvorsku trgovinu i sl.) svakako nije nešto što bi tužitelju moglo olakšati boravak tijekom 22 sata dnevno u sobama u kojima nije bilo 4 m2 prostora po zatvoreniku, a u gore opisanim uvjetima.

27. U odnosu na preostali boravak u Zatvoru u Zagrebu, tijekom kojeg je tužitelj bio smješten u sobama sa još 1, 3 ili 4 zatvorenika, pa su te sobe imale više od 4 m2 po zatvoreniku – dakle tijekom 74 dana – sud utvrđuje da nije došlo do povrede čl. 23. i čl. 25. Ustava RH te čl. 3. Konvencije. Naime, iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da su sobe imale prozore koji su se mogli otvoriti i kroz koje se moglo vršiti prozračivanje i kroz koje je dopirala dnevna svjetlost. Također proizlazi da je tuširanje bilo omogućeno u zajedničkoj kupaonici 1-2 puta tjedno, dok se u sklopu sanitarnog čvora u sobi nalazio umivaonik sa tekućom vodom.

28. Neugodnosti i trpljenja kojima je tužitelj tom prilikom bio izložen, u okolnostima u kojima je bio zadovoljen prostorni kriterij jer je bilo više od 4 m2 po zatvoreniku, ne prelazi intenzitet onoga što je neizbježno kod svakog lišenja slobode te se takvi uvjeti smještaja u zatvoru ne mogu izjednačiti sa nečovječnim i ponižavajućim postupanjem.

29. Slijedom navedenoga, sud zaključuje da u razdoblju u kojem je bio ispunjen zakonski uvjet od 4 m2 po zatvoreniku – dakle tijekom 74 dana – ostali uvjeti boravka nisu bili takvi da bi dovodili do povrede čl. 23. i čl. 25. Ustava RH odnosno čl. 3. Konvencije. U okolnostima u kojima su sobe bile dovoljno velike (sa više od 4 m2 po zatvoreniku), činjenice da tuširanje nije bilo omogućeno svaki dan i da WC nije bio u cijelosti odvojen od ostatka sobe (ali je bio odvojen zidom visine cca 1,80 m i kaubojskim vratima) – iako su kod tužitelja zasigurno izazvale nelagodu – nisu bile takve da bi ga izložile nelagodi i trpljenju čiji intenzitet prelazi onu razinu koja je neizbježna kod lišenja slobode i boravka u zatvoru.

30. Slijedom utvrđene činjenice da je u određenim razdobljima tužiteljevog smještaja zatvorskom sustavu – tijekom 570 dana – došlo do povrede čl. 23. i čl. 25. Ustava RH te čl. 3. Konvencije zbog neadekvatnih smještajnih, sanitarnih i higijenskih uvjeta, sud zaključuje da je posljedično došlo i do povrede njegovog prava osobnosti. Naime, životno je i logično da izlaganje bilo koje osobe uvjetima boravka koji su takvi da ulaze u sferu ponižavajućeg i nečovječnog postupanja, dovodi to povrede dostojanstva te osobe.

31. Po čl. 1100. st. 1. ZOO u slučaju povrede prava osobnosti sud će, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu.

32. S obzirom da se radi o povredi temeljnih ljudskih prava, koja nije bila kratka ni povremena, sud zaključuje da u konkretnom slučaju intenzitet povrede opravdava dosuđivanje pravične novčane naknade.

33. Prilikom ocjene visine pravične novčane naknade sud je uzeo u obzir duljinu povrede prava dostojanstva kojoj je tužitelj bio izložen (570 dana).

34. Imajući u vidu sve navedeno, sud utvrđuje da tužitelju po osnovi povrede prava osobnosti kojoj je bio izložen prilikom izdržavanja kazne zatvora u Zatvoru u Zagrebu u razdoblju od 16.11.2020. do 14.05.2023. (uz isključenje boravka u zatvorskoj bolnici), a uzimajući tu povredu prava osobnosti kao jednu cjelinu, pripada pravična novčana naknada u iznosu 6.500,00 EUR, pa je u tom dijelu tužbeni zahtjev osnovan.

35. Tužitelju na navedeni iznos nisu dosuđene zatezne kamate jer nisu utužene.

36. Stoga je odlučeno kao pod točkom I. izreke ove presude.

37. Za preostalih 2.500,00 EUR tužbeni zahtjev je previsoko postavljen, pa ga je u tom dijelu valjalo odbiti i odlučiti kao pod točkom II. izreke ove presude.

38. Tužitelj je djelomično uspio u parnici pa mu je tuženica dužna naknaditi troškove postupka u skladu sa čl. 154. st. 2. ZPP. Vrijednost predmeta spora u ovom predmetu iznosi 9.000,00 EUR, s time da je u cijelosti uspio u pogledu pravne osnove (100%), dok je u pogledu visine uspio za 6.500,00 EUR, a odbijen je za 2.500,00 EUR. Navedeno znači da je njegov kvalitativni i kvantitativni uspjeh u sporu 86%, dok je uspjeh tuženice u sporu 14%, a razlika tih omjera iznosi 72%. Tužitelja je zastupao punomoćnik odvjetnik, pa je u skladu sa čl. 155. ZPP i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023) imao sljedeće potrebne troškove ovog postupka:

- sastav zahtjeva za mirno rješenje spora – 200,00 EUR (Tbr. 32);

- sastav tužbe – 200,00 EUR (Tbr. 7/1);

- zastupanje na ročištima od 10.12.2024., 11.04.2024., 10.06.2025. i 29.08.2025.

– po 200,00 EUR (Tbr. 9/1);

što ukupno iznosi 1.200,00 EUR, a tužitelj u skladu sa čl. 154. st. 2. ZPP ima pravo na naknadu tog troška u omjeru 72%, što iznosi 864,00 EUR, pa je stoga je odlučeno kao pod točkom III. izreke.

U Zagrebu 10. listopada 2025.

Sudac:

Ivo Đuratović

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se podnijeti žalba u roku 15 dana, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. odvjetnik Vedran Hrgović;

2. ODO-GUO.